DRAGI NAŠ MAKSU, HRVATSKI GENERALE

Dragi naš MAKSU, Hrvatski Generale, piše Mile Boban.

O Tebi se je više govorilo, pisalo i napisalo u zadnjih sedam desetljeća i više nego o ijednom drugom Hrvatu koji je sudjelovao u stvaraju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. O Tebi će se još mnogo i mnogo govoriti i još više pisati sve dotle dok se ne iznesu sve činjenice, svi dokumenti i sve ono što si Ti radio za Hrvatsku dobro a i protiv Hrvatske. Ja bih ovdje unio Isusovu izreku kada je rekao: “Neka prvi baci kamen onaj koji nije griješio.”

Ja ću u sažetom obliku nastojati iznijeti neke nepoznanice iz Tvojega života kako bi se popunila ona praznina koja je još uvijek nazočna kod mnogih Hrvatica i Hrvata. Ni ovo što ću iznijeti za sigurno neće biti zadnja nepoznanica, ali za sigurno hoće pomoći nadopuniti onaj vakuum za kojega mnogi Hrvati nisu znali, ili su ga namjerno mnogi prešućivali. Naravno da će u ovoj ČESTITKI ZA STOTI ROĐENDAN VJEKOSLAVU “MAKSU” LUBURIĆU biti nekih i ponavljanja.

Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, Zrinjskih i Frankopana, Bakača i Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Husein Bega Gradaščevića, Bana Jelačića, pa sve do novih i najnovijih: Kvaternika Rakovačkog, Brojevića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana, Gotovine, Markača i tisuće drugih, stoji ime našeg hrvatskog Viteza Vjekoslava Luburića – Maksa – Generala DRINJANINA.

Danas je 6 ožujka 2013. Točno sto (100) godina od Tvojeg rođenja. Rodio Si se 6 ožujka 1913. godine u selu Radišići pokraj Ljubuškog od oca Ljube i Majke Marije, rođene Soldo; kršten si u crkve sv. Ante na Humcu. Tvoji roditelji su imali četvro (4) djece iz prvog braka. Ne znam točno tko je bio prvi, drugi, treći i četvrti, ali kako sam saznao imao si sestru Miru, i još jednu sestru koja se je, mlada od 15 godina, utopia u rijeku Neretvu. Imao si brata Dragutina koji je bio konobar i radio u Vinkovcima. Ne znam njihove datume i godine rođenja, ali se radi na tome da se i to pronađe.

Tvoji roditelji su bili imućni, kako si Ti više puta spominjao u Tvojim opisima i PISMIMA. Srpski žandari su Ti oca ubili pred Božić 1918. godine, koliko se do sada zna. Od tada Tvoja Majka sa “čoporom” dječice siročadi, kako si Ti to rekao u Tvojem govoru Hrvatima za proslavu dana hrvatske državnosti Devetog Travnja 1968. godine, bez mirovine i posla jedva je proživljavala.

Majka Ti se je preudala za Jozu Tambića s kojim je imala još troje (3) djece, Nada, Zora i Tomislav. Tomislav je bio u PTS. Ne znam točno godinu preudaje, ali se radi i na tome da se pronađe. Nada Tambić, polusestra Maksa Luburića, je rođena 4 kolovoza 1926. u Livnu, odakle joj je otac Jozo bio, ili je tu živio i poslovno bio zapošljen. Nada je bila udata za Dinka Šakića, zeta Maksa Luburića. Tomislav Tambić, Maksov polubrat, je bio vojnik NDH u PTS. Zora Tambić, polusestra Maksa Luburića je bila udata za pukovnika HOS Jakova Džala. To je što sam ja mogao pronaći iz Maksovih pisama, časopisa DRINA i novine OBRANA. Jedna osoba mojeg velikog povjerenja radi na tome da prikupi i najmanje podatke o hrvatskom DIV/JUNAKU generalu Drinjaninu.

Vjekoslav Luburić je imao od svojih prvih mladenačkih dana težak, buran i tegoban život. Pučku školu je završio u Ljubuškom a gimnaziju u Mostaru. Kao đak prednjačio je kako bistrinom uma, tako i energijom hrvatstva. Zbog svojeg istaknutog hrvatstva mnogo puta je dolazio u sukob sa školskom upravom, gdje su najviše bili učitelji i profesoru srpske narodnosti. Na konci je bio izbačen iz škole. Kako se može saznati iz Njegovih opisa iz DRINA prve epohe, tj. DRINA koje su počele izlazile od 1951. pa do razlaza sa Poglavnikom 1956. godine, On je proputovao cijelu Dalmaciju, Išao na Korčulu posjetiti ujca i tetka. Odatle je doša u Zagreb. Tu je saznao za Ustaški Pokret i da se u Mađarskoj Ustaše treniraju i pripremaju za oslobođenje Hrvatske. Pronašao Je neki posao i radio kod jednoga čovjeka u vinogradu. Odatle je Vjekoslav Luburić otišao u Somobor, blizu mađarske granice, raditi kod jednog starog obožavatelja Starčevića. Tu je ispitao mogućnosti kako se prebaciti u Mađarsku. Uz velike muke i opasnosti On je konačno uspio doći u Mađarsku. Ubrzo je doša kod svojih Ustaša na Janka Pustu. Nisam za točno mogao saznati koje je to godine bilo; ili 1930 ili početkom 1931. Sve što sam do sada mogao pronaći iz Njegovih osobnih opisa je to da je pisao da je bio skoro među prvima. Zna se da je Poglavnik iznajmio jedno veliko imanje za vježbanje i treniranje Ustaša blizu jugoslavenske granice, i da je to imanje ostalo poznato kao JANKA PUSTA. Također se zna da je to imanje iznajmljeno 1930. godine. Tu na Janka Pusti Jure Francetić je Vjekoslavu Luburiću dao konspirativno ime MASK, a On njemu, Juri Francetiću LASLO ili LAZLO. Ovaj izvor je Iz knjige CRNA LEGAIA, JURE I BOBAN. Od tada Vjekoslav Luburić je javnosti najviše poznat kao Maks.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Desetog Travnja 1941., Vjekoslav Luburić, Maks, se iz Mađarske vraća u Domovinu i odmah se stavlja hrvatskim vlastima u službu. Kao istaknuti i dobro izvježbani borac, hrabro se bori protiv neprijatelja hrvatskog naroda i neprijatelja mlade i u pelenama Hrvatske Države. Za nesebičnu hrabrost On neustrašivo vodi svoje vojnike na mnoga ratna poprišta. Istakao se je sa svojim jedinicama u mnogim ratnim okršajima, a jedno od njih je najpoznatije Ljevče polje kod Banja Luke. Dobio je mnoga vojnička odlikovanja.

Odlukom hrvatskog političkog vodstva Vlade NDH On se povlači sa svim snagama HOS i mnogim civilima prema Austriji. Tu u Austriji, malom a za Hrvate vrlo poznatom mjestu Bleiburgu hrvatska vojska se je predala Saveznicima, a ova ih je, nepoštivajući Ženevsku Konvenciju iz 1929. godine prema zarobljenicima, izručila Titinim partizanima na klanje. Za ostalo se zna, da ovdje ne ponavljam.

General Vitez Luburić se ne predaje nego se vraća sa skupinom svojih vjernih vojnika i nastavlja borbu protiv okupatora Hrvatske. Godine 1947. u jednoj od tih borba bude ranjen u koljeno. Rana se proširila do tog stupnja da se nije moglo dalje. On, general Luburić, odlazi u Mađarsku kod svojih starih prijatelja, preko kojih se je uspio izliječiti.

Preko Austrije On dolazi u Francusku. Tu je radio u jednom rudniku, zaradio malo novca, da bi, kako se je pisalo 18 listopada 1948. godine prešao francusko/španjolsku granicu i došao u Španjolsku. Naravno da je odmah bio uhapšen i stavljen u pritvor. Vlasti mu nisu vjerovale da je on Vjekoslav Luburić zvani Maks. Vlasti su pozvale fra. Branka Marića iz Madrida, koji Ga je prvi posjetio i vlastima rekao da je to uistinu Vjekoslav Luburić, Maks. Tada su ga španjolske vlasti pustile na miru. Ovi datum prelazka francusko/španjolske granice sam preuzeo iz opisa Dinka Šakića o Akciji Božidara Kavrana “Deseti Travnja”.

General Vjekoslav Luburić, zvani Maks, je počeo rodoljubno i politički djelovati početkom godine 1951. Došao je na ideju da bi najbolji način bio u prikupljanju preživijelih boraca, ponovno oživijeti organizaciju Hrvatski Narodni Odpor, HNO i izdavati mjesečnik ili povremenik časopis DRINA, preko kojeg bi se izgrađivali budući hrvatski vojnici. Djelujući kao zadnji zapovjednik i general HNO, On sebi daje ime general  DRINJANIN, što je usko povezano sa našom vječitom granicom sa Srbijom rijeka DRINA. Od tada pa do današnjih dana, Vjekoslav Luburić je više poznat kao general Drinjanin, nego kao Maks ili Vjekoslav Luburić.

U svojem rodoljubnom i požrtvovanom radu za ponovno oslobođenje porobljene Hrvatske, general Drinjanin nije ni sebe zaboravio. On upoznaje jednu otmjenu Španjolku, Mademoiselle Isabel Hernaiz s kojom se vjenčava 19 studenoga 1953. godine. Vjenčao ga je hrvatski svećenik Fra. Branko Marić. Vjerovali ili ne, vjenčani kum mu je bio Dr. Andrija Ilić. Oni koji su pratili PISMA MAKSA LUBURIĆA su mogli iz njih saznati za mnoge detalje glede ove teme.

General Drinjanin je ima četvero (4) djece s Isabelom Luburić Hernaiz. Prvi sin Domagoj rođen 23 listopada 1954, kćer Drina rođena 26 veljače 1956, sin Vjekoslav rođen, neznam točna datuma, 1957. i kćer Mirica rođena, neznam točna datuma, 1958.

Generalov ubojica Ilija Stanić preko raznih preporuka, ima ih mnogo a ni njedna nije vjerodostojno potvrđena, dolazi proljeće/ljeto 1967. godine kod Generala Drinjanina u Carkagente kod Valencije. Predstavivši se Generalu kao sin generalova vojnika iz ratnih dana Joze Stanića, General mu je odmah povjerovao. Zaposlio je Iliju u tiskari DRINAPRESS. Ilija je tu radio, i, po Generalovim pismaima bio vrijedan i požrtvovan. Po pisanju Udbaša Josipa Perkovića beogradskoj Ubdi, Ilija Stanić je strpljivo čekao svoj čas. Nažalost da je taj čas ubojica Ilija Stanić ostvario dana 20 travnja 1969. godine. Ja ću se za ovu Čestitku STOGODIŠNJICE rođenja Vjekoslava Luburića ovdje zaustaviti, jer će se na drugim mjestima i drugim prilikama pisati o generalovu ubojstvu. Sve što ću ovdje sada reći je to da sam prepisao s vrpce govor Generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on uputio Hrvatima za dan hrvatske državnosti Deseti Travnja 1968. godine, upravo danas za stotu (100) godišnjicu rođenja hrvatskog buntovnika, hrvatskog revolucionara, hrvatskog vojnika, hrvatskog zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske generala Vjekoslava Maksa Luburića.

Na kraju bih zamolio sve one koji imadnu priliku pročitati ovu ČESTITKU da po njihovim mogućnostima popune bilo koju prazninu u ovom mojem opisu.

DRAGI NAŠ GENERALE, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATICE I HRVATI SE PRIKLJUČUJU OVOJ ČESTITKI I U SVOJIM MISLIMA TI ČESTITAJU SRETAN STOTI ROĐENDAN !!!

Tvoj obožavatelj i ljubimac Mile Boban, Otporaš.