Mirko Bilić,
Dragi Mile,
Ovo za spomenik GENERALU VITEZU RANKU BOBANU je odlična ideja i svi (pravi) Hrvati će je prihvatiti.
Ti bi se trebao odmah pobrigati o lokaciji, gdje bi to bilo najbolje, pa da i to završimo prije nego odemo u mirovinu, na vječni počinak.
A kako smo rekli, u mirovinu će mo ići kad završimo naše uspomene, knjige i sve što uz to ide da se povijest nezaboravi.
Molim Te, promisli još jednom o cijeloj stvari i daj neki prijedlog, a onda ćemo viditi (SAVJETOVATI SE) što bi bilo najbolje.
Bratski pozdrav Tebi i Anni
Mirko Bilić.
PS.: ja se spremam za koji dan ponovno u Domovinu.
Slika i odora hrvatskog vojnika NDH Viteza Generala Rafajela, Ranka Boban, (1907-1946?)
Idealni Ukras za svaku hrvatsku kuću. Ponos i dika svim hrvatskim nadolazećim naraštajima. Treba mu se spomenik dignuti u njegovu rodnom selu Bobanova Draga, na putu iz Splita, Sinja, Cista Prova, Imotski, Gorica/Sovići, Grude, Široki Brijeg-Mostar, te Grude, Vitina, Klobuk, Ljubuški, Humac, Čapljina-Mostar, te Bobanova Draga, Gorica, Imotski, Gornji Vinjani, Posušje, Tomislav grad, Livno, Šujica, Kupres. To bi bilo idealno mjesto za ovaj velebniSPOMENIK koji bi stao na raskršću i upirao prstom i Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu, i koji bi svjedečio svim burama i olujama da je hrvatski general Ranko Boban Hrvat iz hrvatskog sela Sovića, Bobanova Draga. Prilažem sliku kuće u kojoj se je rodio Ranko Boban.
Jedna skupina iz stare hrvatske političke emigracije, starih i ostarijelih zaljubljenika u Hrvatsku Državu žele podignuti spomenik hrvatskom generalu Vitezu Ranku Boban u njegovu rednom selu Bobanova Draga. Ovim se putem obraćama svim zainteresiranima da nam se svojim komentarima jave na ovu temu. Vaši komentari, kritike i sugestije će nama biti jedna velika podrška u ostvarenju ovog velebnog podhvata. Treba uvijek imati na umu našu hrvatsku budućnost u kojoj će biti novi hrvatski naraštaj koji će nas suditi po našim djelima koje smo njima ostavili a ne po našem materijalnom bogadstvu kojeg i tako nećemo ponijeti sa sobom na oni svijet. Usput prilažem jednu sliku rijetko poznatu…
Slika iz Seraing-a, Belgija 1931, Ranko i Petar Boban.
Prilažem poveznisu s portala Kamenjar s vrlo zanimljivim sadržajem i slikom. Hvala. https://kamenjar.com/nikad-videna-slika-javnosti-viteza-generala-ranka-boban/
xxxx
Tema za večerašnu emisiju uzeta je iz zapisa jednoga hrvatskog branitelja, moga staroga prijatelja Mate Tovila. Bogu hvala, iako u dubokoj starosti, ustaša Mato Tovilo još živi u Torontu:
“Srce mi je zakucalo od veselja kada mi je jednoga jutra mjeseca studenog 1942. godine javio pisar Sabirne satnije, Petar Jurković, da mi je odobren prijavak kod glavara Stožera Ustaške Vojnice.
Nalazio sam se u Sabirnoj satniji već gotovo dva mjeseca moleći, uzalud, zapovjednika satnije, Martina Grabovca, da mi dok traje moj bolestnički dopust, dozvoli odlazak kući, pa sam konačno bio prisiljen zatražiti prijavak kod samoga glavara Stožera.
Glavno zapovjedničtvo bilo je u Zvonimirovoj ulici, a vrieme za prijavak bilo je točno određeneo. Kako sam još težko hodao oslanjajući se na štap, pošao sam mnogo prije od predviđenog vremena kako bi sigurno i na vrieme došao na prijavak.
Glavar stožera Ustaške vojnice bio je u to vrieme ustaški pukovnik Tomica Sertić, kasniji general Hrvatskih Oružanih Snaga. U Glavnome stožeru radilo se užurbano. Osim mene bilo je još pripadnika iz raznih jedinica Ustaške vojnice koji su došli na prijavak, svaki sa svojom željom, koje je glavar stožera brzo riješavao nastojeći, prema postojećim mogućnostima i opravdanosti, udovoljiti podnesenim molbama.
Kada sam konačno i ja došao na red i stao pred Glavara, na njegov upit što želim, odgovorih dosta zbunjeno da bih želio poći kući vidjeti moga babu. On se malo nasmiješi i reče gotovo u šali: “Ti si sigurno Bošnjak.”
“Jesam”, odgovorio sam, pomislivši da je Glavar stožera donio svoj zaključak radi riječi “babo”.
Na njegov upit iz kojega sam mjesta, odgovorih da sam iz Kupresa.
Kada je čuo moj odgovor, on pođe do zida na kojem je visjela jedna oveća zemljovidna karta i reče: “Pokaži mi mjesto odakle si.” Kada sam udovoljio njegovome pitanju on mi reče dosta ozbiljnim i zabrinutim glasom: “Bog sam zna postoji li još tvoje selo, a i ako postoji u njemu se nalazi naš neprijatelj i tko zna je li ti otac još živ.”
“Živ je”, prihvatih ja, “on je sigurno nekud izmakao. Naći ću ga ja!”
Glavar stožera kao da se nešto zamislio, a onda mi reče: “Hodaš pomoću štapa, pa ne znam kako ćeš uspjeti doći do Kupresa. Nu kad ti je to želja pođi na tri mjeseca bolestničkog dopusta, ali u isto vrieme obavit ćeš i službu mog osobnog teklića i odnieti jednu pismenu obaviest bojniku Bobanu, koji se nalazi negdje u okolici Bugojna.”
Uz te rieči upozori me još na važnost obaviesti koju ću ponieti bojniku Bobanu, koju u slučaju opasnosti da dođe u ruke neprijatelja moram pod svaku cienu uništiti. Reče mi još da ću točne upute o mom zadatku dobiti od moga satnijskog zapovjednika.
U to vrieme bio sam, na priedlog zapovjednika moje bojne, bojnika Seletkovića, unaprieđen u čin vodnika.
Za sve što me je pripadalo za vrieme ovog mojeg tromjesečnog bolestničkog dopusta dobio sam u Obskrbničkom sdrugu. Bio sam vrlo sretan što ću vidjeti otca i moje druge još na životu, što ću vidjeti moj dragi Kupres, iako sam znao da je put na koji sam se spremio vezan sa poteškoćama i opasnostima svake vrste, a k tomu još sam i ranjen u nogu.
Opremljen sa svim što mi je trebalo i s otvorenom zapoviedi po kojoj mi je odobren odlazak na bolestnički dopust kući i po kojoj se nakon izteka dopusta moram ponovno prijaviti u moju jedinicu, uz nekoliko uputa i savjeta od strane moga zapovjednika satnije, Martina Grabovca i s povjerljivom poštom za Bobana krenuo sam na put vlakom u pravcu ravne Slavonije. Približavao se konac mjeseca studenog 1942. godine.
Vozeći se tako u pravcu Novske zaokupile su me razne zle misli, spopala me i u grudima stiskla neka tjeskoba.
Sjetih se pričanja rođaka mi Ante Keškića, da je neprijatelj sve naše pobio i popalio, te da su u Rami poklali sve seoske starješine i oko tisuću žitelja. Da su u Rami na Šćitu opljačkali i uništili crkvu, a fratre žive izsjekli na komade, kojima su onda hranili svinje, koje su poslie ubijali i sami žderali.
Pod dojmom tih crnih misli, skoro da sam požalio što sam se odlučio na ovaj put, nu opet me miri i tješi pomisao da ću vidjeti moje i moj dragi Kupres, naš ponosni hrvatski Alkazar pa, ako su svi moji pali, zašto da i ja ostanem živ?” S tim mislima došao sam u Novsku i vlak je krenuo prema Gradiški. Vedar jesenski dan kao da sve više približava visoke planine moje ponosne Bosne, te sam već počeo razpoznavati obronke planine Motajice i spopade me neka želja da skočim iz vlaka i da pješice krenem u drage mi planine.
Promatrajući ovaj dragi mi kraj dolazi mi u sjećanje borba u kojoj sam bio prije nekoliko mjeseci u Gorskom Kotaru, također šumovitom predjelu naše drage Domovine. U ušima kao da mi još uviek šumi zov hrabrog rojnika Ante Deljaka, koji zove na juriš protiv neprijatelja. U toj borbi težko sam ranjen i skoro da sam za čitav život ostao bez noge.
Treskanjem vlaka u prenatrpanom vagonu, vratim se stvarnosti da sam na putu u Kupres da nađem svoga otca i da izvršim zadanu mi dužnost. I, tako, u mislima koje su me na čas vraćale u nedavnu prošlost, a onda opet u krutu zbilju, vlak je stigao u Brod na Savi. Ponovno u prepunom vagonu uzkotračne željeznice, u koji sam presjeo u Brodu, oslonjen na štap stojim pokraj prozora i uz osjećaj da ću doskora vidjeti moj Kupres promatram drage mi planine.
U Zenici ponovno presjedanje i putujem prema Travniku, kuda sam stigao već na izmaku dana.
Vlak za Bugojno trebalo je čekati do sutra, pošto je pruga preko Komara bila osiguravana samo po danu. Prenoćio sam u posadi Travničkog sdruga. U Travniku sam našao dosta izbjeglih Kuprešana koji su mi pričali o svemu što se zbilo u selima oko Kupresa, koja su gotovo sva popaljena i uništena. Nu, Kupres se zahvaljujući njegovoj hrabroj posadi još drži i junački odbija sve neprijateljske napadaje. Za njegovu obranu, kažu mi, posebno je zaslužan bojnik Boban, koji se za sve brine, a isto tako je zaslužan i nadsatnik “Bradica”, kojega je Boban postavio za zapovjednika obrane.
Ovaj je izgradio sve potrebne bunkere i utvrde, tako da je neprijatelju bilo nemoguće zauzeti Kupres. Uz to branitelji su dobro obskrbljeni oružjem i strjeljivom, pa u svakom napadaju neprijatelj trpi velike gubitke.
Kuprešani su odlučni boriti se do zadnjeg čovjeka, priča mi kupreški trgovac Stipe Pavić. Sutradan stigao sam u Bugojno i na samom kolodvoru susretnem mog susjeda Juru Lovrića. Zagrlili smo se i pošli u kavanu kod poznatog nam Pere Kolovrata, gdje mi je Jure, u pola sata dok smo tamo bili, izpričao sve što je znao o našem selu i nedavnim borbama za Kupres i njegovu okolicu.
Na Jurin upit kuda sam krenuo, odgovorih mu da idem u Kupres, a on mi reče da se boji da će i Kupres konačno pasti ukoliko ga ne spasi promišljena i hrabra obrana nadsatnika “Bradice”. Također mi reče da u Kupres mogu stići samo s pomoću Bobana, koji se baš ovih dana nalazi ovdje u jednom dielu kotarske zgrade, gdje osniva novi sdrug. “Trebaš se požuriti”, reče mi Jure, “jer Boban često ode na teren i ne vraća se po nekoliko dana.”
Još mi reče da su se kao najveći zločinci i krvnici nad našim selima pokazali baš oni koje je hrvatski živalj u ovim krajevima godinama mirno podnašao i gotovo se bratski prema njima odnosio. Ti su se sada digli i kao krvožedni vukovi kolju svoje susjede – bilo muslimanske, bilo katoličke vjere – nastojeći sravniti sa zemljom sve njihove posjede i uništiti sve što hrvatski misli i osjeća.
Jure je izbjegao iz našega sela u Bugojno, a kod kuće u selu ostavio je ženu i djecu. Kasnije sam čuo da se na poziv žene i djece i nekih preživjelih susjeda da mu se neće ništa dogoditi vratio kući, gdje su ga šumski razbojnici odmah uhvatilii i živoga bacili u jamu zvanu Čavnjača, nedaleko od sela.
Oslanjajući se na štap, pošao sam do kotarske zgrade i tamo sam zaista našao bojnika Bobana, proslavljenog junaka kojega su njegovi “Crnci” toliko opjevali. Njega sam već prije bio upoznao i on se također sjetio mene.
Čim me je ugledao, pođe mi u susret i upita odkuda ja ovdje. Rekoh mu ukratko što me je dovelo i ujedno mu predam kožnatu torbicu sa poštom, koju sam cielo vrieme nosio izpod košulje.
Čim sam mu predao poštu, Boban se povukao u jednu sobu iz koje se nije dosta dugo vraćao, a ja sam, oslonjen na moj štap, ostao čekati zaokupljen mojim mislima. Kada se Boban konačno pojavio pratio ga je jedan častnik u domobranskoj odori, visok, plave kose i plavih očiju s finom tankom bradicom. Boban me predstavi častniku, za kojega reče da je domobranski nadsatnik, zapovjednik obrane Kupresa i da ga svi u Kupresu zovu Bradica.
“Od sada će ti nadsatnik”, reče mi Boban, “biti zapovjednik sve dok se budeš nalazio u Kupresu.”
Doda odmah da već drugoga dana u jutro kreće jedna kolona od pet velikih teretnih samovoza koji će voziti pomoć za obranu Kupresa, duvna i Livna. Reče mi da pođem u stožernu satniju gdje ću naći dosta mojih znanaca. U stožernoj satniji nađoh dvojicu mojih susjeda, Vida Jonjića i Jozu Čičića. Obojica su, kroz cielo vrieme od srpnja pa sve do nedavna, sudjelovala u borbama oko Kupresa. Jozo je bio ranjen, a Vid je težko obolio od tuberkuloze.
Pričali su mi o svemu što su proživjeli. Između ostaloga kako su tamo bili četnici koje je vodio neki Janjanin, Simo Šolaja. Kasnije su preko planine Makljen prodrli neki Srbi i Crnogorci nazivajući se partizanima, a na glavama su imali nekakve kape sa tri roga. (…)
Naši susjedi pravoslavci, koji su od svoga dolazka u naše krajeve živjeli u miru sa našim roditeljima, preko noći se pretvoriše u žestoke Srbe i otvoreno se prikloniše, jedni četnicima, a drugi partizanima. I jedni i drugi počeše paliti naša sela i vršiti najgore vrste zločina. Ovaj partizanski “heroj” Simo Šolaja ostavio je svoju ušljivu glavu pred obrambenim postavama Kupresa prilikom četničko-partizanskog napada 14. kolovoza 1942. godine.
Rano u jutro oprostio sam se od mojih susjeda kako bih krenuo tamo gdje su oni do nedavna bili.
Pred Stožernim Sdrugom već je bila postrojena kolona teretnih samovoza posadne bojne iz Travnika, natovarenih oružjem, strjeljivom, odjećom i drugim potrebštinama za Bobanove jedinice koje su vodile borbe na području Livna, Duvna i Kupresa. Boban je osobno prisustvovao izpraćaju kolone. Vele nam da je jedna bojna ustaša pod zapovjedništvom bojnika Frane Sudara već ranije otišla napried na ‘razčišćavanje puta. Našu kolonu prate dvije satnije; Krajiška pod zapovjedništvom nadporučnika Smaila i Duvanjska pod zapovjedništvom zastavnika Antice Papića. Zapovjednik čitave kolone bio je nadsatnik Bradica.
Na svakom samovozu su po dvie-tri lake i težke strojnice. Boban je stajao uz put na početku kolone i , kako se kolona kretala, sa svima se pozdravljao. U prvom samovozu bio je nadsatnik Bradica, a na blatobranu stajao je zastavnik Papić. Na predzadnjem samovozu bio je nadporučnik Smail, za kojega sam kasnije saznao da se zove Haskić i da je poznat kao vrlo hrabar ratnik. Ja sam se smjestio u drugom po redu samovozu kojim je upravljao vodnik Franjo rodom iz Varaždina.
Dok smo lagano odmicali Bugojanskom ravnicom prema šumovitim predjelima, upitah Franju, koji je uviek bio dobre volje i uviek nešto pjevušio, odkuda je nadsatnik Bradica. On kao da se malo začudio mome pitanju. Kad sam mu objasnio da sam do sada bio na drugom području, on mi reče da je Bradica podrietlom Ukrajinac, da je po zanimanju grđevinski inženjer i da mu je pravo ime Vsevolod Trubecki. (…)
Nakon kraćeg vremena, kad smo već došli u brda i ušli malo dublje u šumu, začulo se nakakvo povremeno puškaranje koje se što smo dublje ulazili u šumu sve više pojačavalo. Uz puščanu paljbu čulo se i štektanje strojnica. S naših samovoza, koji su smanjili brzinu, poskakala je sva pratnja osim upravljača i strojničke posade.
Bradica i Smail odmah su postrojili čarkarski lanac spreman prihvatiti svaku borbu.
Pošto sam imao ranjenu nogu ostao sam s Franjom u samovozu i otvorio jedan sanduk ručnih granata.
Samo što sam otvotio sanduk po našoj koloni s jedne uzvisine na lievoj strani zasu jaka puščana vatra.
Naše strojnice odgovoriše jakom i žestokom vatrom, a čarkarski lanac s Bradicom i Smailom već je krenuo u protunapad.
“Na juriš drugovi!, na juriš proleteri!”, razlieže se vika partizana, koji su izgleda od nas brojčano puno nadmoćniji. Nu njihova divljačka vika, koja je na momente nadvisivala strojničku i puščanu paljbu i zvuk naših motora, a kojom su nas valjda htjeli uplašiti i obezhrabriti, nije imala nikakva učinka. Dok s naših samovoza rešetaju stronice naši u lancu su polegli i puščanom paljbom tuku po napadačima, čije urlanje više naliči na zavijanje divljih životinja nego na ljudske glasove.
Brojčano nadmoćnom neprijatelju uspjeva probiti naš obrambeni lanac. I dalje djeluje vatreno oružje, ali sada se borbe mjestimično vode prsa u prsa. Naš strojničar je ranjen. Franjo izskače iz kabine i preuzima njegovu težku strojnicu iz koje po napadačima sipa jaku vatru. Unatoč nesmanjenim jurišima napadača, Bradica naređuje da samovozi krenu napried. Pošto je Franjo preuzeo dužnost strojničara ostao sam sam u kabini. Iako sam bio priučen voziti samovoz, radi ranjene noge, velikom mukom uspije mi nekako rukom ukopčati pomoćnu brzinu, kako bi motor mogao svladati sve veći uzpon brda. Neprijatelj je idalje navaljivao svom žestinom, a naši su pod sabranim zapovjedništvom nadsatnika Bradice i nadporučnika Smaila davali jak odpor i nanosili mu velike gubitke.
Unatoč ponovnim napadajima naša kolona je polagano puzila napried ujedno nanoseći neprijatelju velike gubitke. Nu partizani su idalje urlali i napadali. Vidjelo se da su se i pod cienu ogromnih žrtava htjeli dočepati oružja i ostale opreme u našem transportu.
Kolona se polako penjala uz sada već puste gudure planine Koprivnice, koja se nalazi između Bugojna i Kupresa. Na domaku smo spaljenih koprivničkih Hanova. Tu nas sada partizani napadoše jurišem s desne strane koju je osiguravao zastavnik Papić sa svojim Duvnjacima. Štekću strojnice, praskaju bombe. U nastaloj borbi opet prsa u prsa, jauci probodenih bajunetama čuju se i kroz štektanje strojnica i prasak bombi.
Borba se vodi na život i smrt.
Odjednom s lieve strane začu se jaka strojnička paljba. Mislili smo da smo se sada našli između dvije vatre i pripremili smo se boriti do zadnjega čovjeka. Ali, umjesto napada partizani se dadoše u paničan bijeg.
Što se dogodilo? Kad su čuli da smo napadnuti, dielovi Sudarove bojne vratili su se natrag i došli partizanima iza leđa. Titini “heroji” su se sada našli između nas i Sudarovih jedinica tako da su se našli u sklopki. Videći što se događa naši su još većom žestinom udarili po bježećim banditima i malo se koji od njih izvukao iz ove sklopke.
I na našoj strani bilo je mrtvih i ranjenih, nu zahvaljujući pomoći bojnika Frane Sudara, legendarnog “Osman-paše”, uza sve gubitke ipak smo bili zadovoljni što smo uspjeli spasiti povjereno nam oružje i materijal.
Poslie kupljenja naših mrtvih i ranjenih i kratkoga odmora, kolona kreće dalje prema Kupresu….”
Nastavak u idućoj emisiji.
Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, subota 14. veljače 2015.