“DRAGA HRVATSKA BRAĆO” – LETAK PROTIV MILE BOBANA KOJEG SU DIJELILI PRED HRVATSKOM CRKVOM U SAN JOSE, CALIFORNIJA: JOZO MAJIĆ, ILIJA ĆURIĆ I DRUGI

 KOME SMETA ISTINA

Nikada u prošlosti nisam mislio da će se ukazati potreba uvjeravati hrvatsko općinstvo u iseljeništvu da je moj stric mate Boban poginuo u prometnoj nesreći u rujnu 1966. godine. Sve što sam mislio bilo je to sačekati konačni pravorijek američkog pravosuđa i odluku suda priopćiti hrvatskom iseljeništvu. Ali, izgleda mi da se moram pokoriti znatiželji Hrvata kojima je povjerenje narušeno, te iz dana u dan zapadaju sve dublje i dublje u zabunu.

Da bih pomogao svim, i onima koji i uz najsvetije i čistije dokaze ne žele promijeniti svoje mišljenje i priznati da su prevareni, i onima koji još uvijek imaju snage, strpljenja i vjere u djelatne hrvatske rodoljube, koji nikada nisu glumili u radu za Hrvatsku, prilažem kao prvi prilog osmrtnicu, kao vjerodostojan dokaz da je moj stric Mate Boban pogunuo u prometnoj nesreći. Na njoj se može pročitati imena sve bližnje rodbine i jasno se vidi da je imao samo jednog brata, Petra, koji je moj otac, a on je umro od kljenuti srca, kada je prošle godine saznao što se sa mnom desilo u Ameriki.

Drugi prilog je pismo komunalnog poduzeća Slavonske požege, kojim potvrđuju moju molbu da se stavi vijenac sa trobojnicom crven-bijeli-plavi na grob mojeg strica na Dan mrtvih.

Treći prilog je potvrda iz matečne knjige umrlih, kao očit dokaz da se moj stric, Mate Boban, ne nalazi među živima od rujna 1966. godine. Prilog četvrti je pismo od 8 ožujka 1960. godine, u kojem me moli (moj stric, mo.) da odem ja jugoslavensku sekciju radio Pariza (tada se je, u to vrijeme, od 7:20 do 8:00 u večer moglo slušati Glas Amerike, Grgu Zlatopera, mo) i potražim njegove žene brata koji je posljednji put viđen u Dravogradu 1945. (Žao mi je da prilog drugi (2), (3) i (4) nisam mogao iz novine H.T. ovdje prinijeti, mo.) Moj stric, obiteljskim putem, preko pisama, želi nadahnuti hrvatskim duhom svog bratića Milu Boban u tuđeme svijetu, završavajući svoje pismo da sluša svaku večer preko radia Pariza Glas Amerike, Grgu Zlatopera na hrvatskom jeziku i sa “Ostajem uvik Bog i Hrvati”.

Moj stric Mate Boban bio je hrvatski vojnik u dobrovoljačkim jedinicam (dakle Ustaša, mo) i kao takav ostao je duboko uvjeren u državotvornu ideju Hrvatske. To je i bio razlog da sam sačuvao ovo pismo koje me je potaklo da mu položim na dan Svih Svetih 1966. godine vijenac sa ružama crven-bijeli-plavi i sa hrvatskom trobojnicom, što i kopija komunalnog podužeća potvrđuje. (Kako sam ja taj koji sam iz Pariza poslao pismo sa molbom za Komunalno Pogrebno poduzeće Slavonske Požege i u pismu crtež kako vijenac mora izgledati, bijela ruža prva pa zatim kako redoslijedom treba ići, da se to mora učiniti točno u utorak na dan Svih Sveti 1.11.1966. Oni su meni dana 4.10.1966. odgovorili da će sve učiniti onako kako sam zahtijevao. Novčanu doznaku pošaljite čim prije. DIREKTOR Pavlović, Ing. Vice, mo. Mile Boban, danas je subota 3 siječnja 2015.)

Ovo sve iznosim na svijetlo dana da se upoznaju pošteni Hrvati kako se zamke zameću, šire, prihvaćaju i da se na koncu nađe jedan “vatreni i čestiti Hrvat” koji to više nije mogao podnositi te jugoslavenskog “uhodu udbaša”, zakletog neprijatelja Hrvata ubio. Jugoslavija se požuri i proširi vijest da su to “međusobni obračuni”, a razni Vrbićevci (Jozo Vrbić, koji je izdavao povremenik “KRONIKA” mislim sve skupa 12 brojeva, u kojoj je širio i laži i istinu, zbunjavao svakoga i širio među polariziranim Hrvatima napetost do te mjere da je na nekim mjestima dolazilo do svađa, pa čak i do tuče, mo.) te vijesti javno šire i tako zbunjuju hrvatskog čovjeka.

Kroničarevo društvo širi laži da je moj stric visoki “funkcioner” Udbe u Mostaru, da je sa mnom organizirao ubojstvo Generala Drinjanina, Mile Rukavine, Maričića i Tolja, da sam se sa njim sastao u Parizu kada sam išao na sprovod pok. bruni Bušiću, itd., itd. Mene bih ugodno veselilo kada bi bilo Hrvata udbaša koji bi pisali i završavaju pisma kao moj pokojni stric Mate Boban. Još bih me više veselilo kada bi “Kronika” mogla dokazati činjenicama ono što širi, osim izvadaka iz zapisnika sa suda u New Tork-u, što su govorili državni svjedoci i tužitelji.

Osobno nisam sklon nikakovim polemikama, jer znam kako to djeluje na poštenog hrvatskog čovjeka. Zato molim sve one koji budu ovo čitali da razumiju i mene i moju odluku da se branim od raznih i smišljenih laži koje mi smetaju državotvorno djelovati među Hrvatima.

Sve sam navedeno potkrijepio dokazima kako bi se Hrvati širom iseljeništva osvjedočili kako se neodgovorno kleveće druge, ocrnjuje, ogovara, podmeću podvale najgore vrsti i to sve u ime “hrvatstva”. U narednim brojevima HT ću iznijeti na vidjelo tko je htio ubiti Antu Buljana u San Franciscu 1978. godine. Podatke je potvrdio 11.9.1982. na crkvenoj večeri gosp. Ante Šiško u Domu Hrvatskih Udružitelja.

Zato molim čitatelje za strpljenje. Oni će najbolje moći prosuditi tko širi i podržava laži.

Mile Boban.

————

Ostali su sa njim oko nedilju dana a unda su otišli u Njemačku, a i Mile ubrzo u Ameriku. Tada je poginuo Mile Rukavina, Tolj i Maričić. O ovome bi se trebalo povesti računa, a postoje emigranti koji sve znaju. Isto tako Mile je sam pričao da dobro pozna nekog Dabu peranića koji da se krije u Kewyorku, a on, taj Dabo i onaj Stanić koji je ubio Luburića su bili dobri prijatelji u Parizu, a Stanić je čak i prenoćio u Milinom stanu prije nego je ošo u Španiju da izvrši zadatak. Sve se ovo treba ispitati. Ja ne znam da li je Stanić tada ubio Maksa ili kasnije, jer on je stalno bio na toj relaciji. Poslije toga Mile okreće politiku i postaje otporaš i to odmah ulazi na vrh i tamo se je sreo s drugim otporašima na vrhu koji imaju rodbinu u udbi, kao čale, Primorac i neki drugi. Mile je nekima govorio da on svoga strica okreće na našu stranu, a drugima opet govori da je to laž da on ima strica u udbi. Kako more neko biti glavešina Otpora a imati strica u udbi. Kako se tome more virovati išta. Otpor je pun ljudi kao što je Mile, udbi je Otpor bio i najzanimljiviji, jer su ga se bojali, a sada je Otpor njihov i s njime mogu raditi što im je volja a sve zahvaljujući ljudima kao što su Mile Boban i njegovi komesari. Jedan njegov komesar od koga sam dosta ovoga čuo je zapravo deset puta gori od Mile, ali se lukavo varka izmdju dvije vatre i u svaku ulije pomalo ulja. Doći će i takvima kraj.

Mile piše po novinama kako je otac i ima dicu, svoju je kuću opasao strujom i psima, kao da mu neko radi o glavi, a ne smeta ga što se tudje pale i tudji očevi ubijaju, ljudima prijeti i telefonom i prstom, a čak i dinamitom. On pomaže Bibliju i crkvu kada mu prigusti onda zna što Biblija kaže, a ne zna da od mača gine onaj koji se mača laća.

Mi dosta toga još znamo, ali nastavit ćemo kada Mile nastavi sa svojim četvrtim brojem Fond za Odbranu Hrvatske, odnosno Udbe, jer on se samo zbunio. A vi sada braćo razmislite i odlučite da li ćete išta dati u taj fond. Uz hrvatske pozdrave. ovo pišem, jer vidim da se s njima čovijek može samo ovako braniti. kako oni nama tako i mi njima. Amen.

Eto, vidjeli ste i pročitali šta taj letak kaže, pa sami prosudite. Priložio sam kopiju stranice 16 ovog iskaza pod zakletvom gdje Jozo Majić priznaje da je on taj letak dobio 6 studenoga, 7-mog napravio kopije a 8-mog u nedjelju 1981. dijelio pred crkvom s ostalima