Te 1943. godine krenulo je nizbrdo za nacifašizam, pa se intenzivira propaganda protiv Narodnooslobodilačkog pokreta. Kada je Italija kapitulirala, čitatelj Katoličkog lista iznenada je informiran kako su Talijani podlo surađivali s partizanima i Židovima na rušenju države. Entuzijazam, makar u ovom listu, kopni. No, vrhuška katoličke Crkve ostaje uz Poglavnika; samo godinu dana uoči rata kolektivno je odlikuje Poglavnik “Veleredom sa zviezdom” za neobično “požrtvovni i zaslužni rodoljubni rad među našim izpaćenim narodom”. Pred sam kraj rata Stepinac protestira protiv mira koji bi uslijedio nakon pobjede Narodnooslobodilačke borbe: “Taj bi mir vriedio toliko, koliko i latentni rat, koji se nastavlja u dušima i srdcima ljudi“.

Partizani kao neviđeni kasapini, prema šefu cenzure

Početkom 1943. godine Katolički list objavio je, primjerice, članak koji je pisao glavni ustaški cenzor Ivan Bogdan te ga predstavio vrlo zanimljivim. Tekst “Dragi druže Jojo!” prenesen iz ustaške “Spremnosti” nastao je temeljem zaplijene navodne prepiske partizana. Za ubojstva pravoslavnih popova “treba kazati da su to učinili ustaše“.

“Što se vjere tiče, ti već znaš da mi ne trpimo nikakve”, citira Bogdan, navodeći i priznanje “pljačkaškog vođe” da je bio fašist u mladosti.

“Balije će u našoj državi” – kaže se dalje u pismu “drugu Joji” – “biti dobri mesari, dok koljemo, koji su nam najviše na putu, a tad će klaonička taksa biti njihove glave“. Svima domaćim ljudima treba govorit, da će Hitler ukinut sve vjere, kad nadbije Rusiju i Englesku, pa se proglasit za boga”.

U istome broju vidimo i razmjenu novogodišnjih čestitki između Pape i Ante Pavelića.

Zatim slijedi objava “Sive knjige” u kojoj su opisivani zločini četnika i partizana, koju predstavlja ministar vanjskih poslova. Poziva se na službene izvore i neizmjerno potresna svjedočanstva o razaranjima odmetničkih bandi – velikosrpskih i komunističkih. Objašnjavaju motive, ne posvećujući previše pažnje izvorima, a na kraju za prolijevanje hrvatske krvi krive “gospodu iz Moskve i Londona“, kojima služe i jedni i drugi. Cilj je da se spriječi prirodni napredak i zaslužena samostalnost hrvatskog naroda. A onda riječ uzima Matija Kovačić, ravnatelj Glavnog ravnateljstva za promičbu i opisuje zločine: rezanje glava i dijelova tijela, vađenje očiju, guljenje kože, nabijanje na kolac i pečenje na ražnju, trganje noktiju, “vađenje srdca, čak i djeci!“, zakapanje živih, ubijanje katoličkih svećenika i muslimanskih imama.

O “Sivoj knjizi” se opširno izvijestilo i u Hrvatskoj straži (FOTO: Lupiga.Com)

U 8. broju antikomunistička propaganda se nastavlja prenošenjem članka švicarskog katoličkog lista “Courrier de Geneve”, gdje navode kako se opasnost “pogoršava i postaje sve sigurnija od kada Sovjeti imaju uspjeha”.

Ljubav prema Domovini

Nadalje, Pavelić je u tekstu o odnosima između Hrvatske i Svete Stolice opisivan kao prorok, u 10. broju Katoličkog lista, a citirane su njegove “Strahote zabluda” iz 1937. godine, gdje on proriče da će se čovječanstvo naći na raskršću u manje od deset godina.

Poglavnik i Papa ponovno izmjenjuju pisma, i ovaj put na Pavelićevu inicijativu, koji mu je čestitao na krunidbi.

Krajem ožujka ponovno se naređuje održavanje misa zahvalnica za uspostavu NDH, da bi nas s naslovnice 8. travnja već tradicionalno motrio ozbiljni lik poglavnika Pavelića, koji zajedno s vladom upravlja “u duhu zdravih hrvatskih narodnih predaja”.

“Poglavnik je neumoran trudbenik u radu za narodno dobro”, navodi Janko Penić u tekstu i tu se ne staje s pohvalom Pavelića.

“Današnje vrieme traži neobičnu umnu sposobnost, izvanrednu ljubav za narodnu stvar i čeličnu volju kako od Poglavnika tako i od svih njegovih pomagača… Unatoč težkih prilika i okolnosti u kojima živimo i koje dnevno proživljavamo, radi se mnogo i postignuto je mnogo. Ostvarene su sve značajke državnoga vrhovničtva”, piše, a zatim se NDH portretira kao priznata, diplomatski razgranata, zakonita, vojno uspješna, ugledna i na korist građana.

Zaključuje kako nam je potrebna samo širokogrudna i požrtvovna ljubav, koja ne preza ni pred čime kad se radi o vjeri i Domovini.

Nastavlja se s reklamiranjem antikomunističke literature, koja partizane “prikazuje u pravom svjetlu“. Ovaj puta to je “Tri mjeseca pod crvenom zviezdom” novinara Franje Rubine.

“Osservatore Romano”, prenosi Katolički list, bavi se 16. svibnja pitanjem je li Bog odgovoran za rat pa se zaključuje “da Bog samo pripušta rat, a za rat su odgovorni ljudski grieh i zloba”. U istom, 22. broju, knjiška je preporuka “Junačka djela Jure viteza Francetića u stihovima” Josipa Križanca. Među ta djela i djela “njegove nepobjedive mladosti” spadaju i vojne akcije 1941. i 1942. godine kada su “čistili naše iztočne krajeve od pljačkaša i odmetnika”.

Žal za Francetićem (FOTO: Lupiga.Com)

U sljedećem broju Pavelić čestita Papi imendan, a ovaj mu kurtoazno odvraća. Vatikan, kao što je poznato, nije nikada priznao NDH, usprkos naporima poglavnika i Alojzija Stepinca, koji u istom broju izvještava kler da se sa službenog susreta s Papom vratio tek s “toplim pozdravom i očinskim blagoslovom, preporučujući nas i našu domovinu dragome Bogu za pomoć”. Stepinac je 9. lipnja ujedno i pozvao kler da to objavi u svojim propovijedima i da što više mole za Papu. Također, tu je objavljena i vijest da su nakon srednje škole za sada još uvijek oslobođeni domobranstva svećenici, redovnici i bogoslovi na području NDH.

Izvještava se i o prirodnom priraštaju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji usprkos izginulim “mrtvim junacima – domobranima, ustašama i milicionerima – koji padoše ili umrieše u bolnicama na području župa, makar i ne bili njezini pripadnici”. Iz ustaškog lista “Hrvatski narod” prenose i formulaciju da je “u pet godina, među kojima je i slavna, ali i krvava godina uzpostave NDH nakon više od osam vjekova, porastao hrvatski katolički elemenat” u ovoj nadbiskupiji. Hvale i “sjajne demografske posljedke, koje pokazuje muslimanska grana hrvatskog naroda”.

Biskup Stepinac 25. lipnja šalje okružnicu u kojoj poziva na prijavljivanje nepoćudnih knjiga prema Svetoj Stolici.

“Spasenje mnogih duša i dobro našega hrvatskoga naroda traži od nas, da u tom pogledu bdijemo nad našim vjernicima i tako udovoljavamo brizi i zahtjevu Sv. Stolice i našoj svećeničkoj dužnosti“, piše 25. lipnja u okružnici. Stepinac ovdje ne poziva kler da prijavljuju knjige samo s Indexa Libri Prohibitorum, koji zabranjuje impozantan dio vrijednih filozofa i književnika, već misli i na “gotovo sve zle knjige i koje su uobće same po sebi škodljive“, a kako ih definira kanonsko pravo. Nakon prijave, koja može biti i anonimna, valjalo bi sastaviti popis, navodi, kako bi se našao pri ruci roditeljima i uzgojiteljima.

Istovremeno, Reich ima više uspjeha kod Pape – Katolički list izvještava o novom ambasadoru Ernstu von Weizsäckeru, koji je u Vatikanu primljen sa svim počastima.

Izvrsna loša vijest

Kako priopćiti narodu da vas je izdao drugi najvažniji saveznik, kojemu ste u političkoj trgovini prepustili obalu, ako ne naslovom na naslovnici: “Poglavnikov poviestni govor hrvatskom narodu: Hrvatske zemlje na Jadranu uključene u Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Poglavnik u tom govoru 9. rujna Italiju naziva “himbenim saveznikom”, koji je “nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća NDH ugovore i granice, kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske”. Talijanska je vlada “svojim postupkom” – kapitulacija se ne spominje – riješila i obveze proistekle iz nametnutih ugovora.

“Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras da priznaje Nezavisnoj Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu“, priopćio je Pavelić, izdajući uz to i zapovijed oružanim snagama da ispune svoju “najvrućiju želju, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce”.

Samo nekoliko mjeseci ranije… (FOTO: Lupiga.Com)

Ovaj događaj je zahtijevao toliku sanaciju, da se na drugoj stranici istog broja Katoličkog lista našao i treći govor Ante Pavelića, održan na Trgu Stjepana Radića, čija žrtva će također biti spomenuta, ali i “velika pomoć bratskog njemačkog naroda i njegovog vođe Adolfa Hitlera“, zahvaljujući kojoj je uspostavljena NDH.

“Braćo! U ovom času smatramo upravo svojom dužnošću da ovdje pred vama izrečem hvalu i zahvalnost Führeru Velikog Njemačkog Reicha, koji nije ni časa časio, nije niti na naš glas čekao, nego je odmah noćas meni poručio, po svom velevriednom predstavniku njemačkom poslaniku Kascheu, da on i njemački Reich, i veliki njemački narod, priznaju hrvatskoj državi granice, u koje se ima uključiti svaka hrvatska zemlja, koja nam je oduzeta… dignimo srdca, spremimo marne ruke i mišice i svjetlajmo oružje! Ako Bog da, na Marjanu će zalepršati ova hrvatska zastava!”, poručio je poglavnik.

Bombardiranje

Pad Italije potresao je i Papu Pija XII., koji je na vatikanskom radiju 1. rujna na pragu pete godine rata govorio prijetnji čitavom čovječanstvu. Navodeći kako od početka moli za mir, zatražio je novi život, bratsko pomirenje i složnu i marljivu obnovu.

Oduševljenje NDH naglo splašnjava. Katolički list nakon pada Italije uglavnom prešućuje i Poglavnika i Domovinu, čak i komuniste, vraćajući se sakralnim temama. Devet brojeva i tjedana kasnije, Poglavnik se spominje, jer je izrazio sućut Piju XII. zbog bombardiranja vatikanskog grada.

“Preuzvišenom gospodinu Anti Paveliću, zahvaljujem ti na suosjećanju, koje si nam uputio u ime svoje i u ime svoga naroda. Ujedno tebi i tvom narodu želimo od Boga sve najbolje šaljemo svoj blagoslov”, odvraća mu Papa.

Već sljedeći broj posvećen je boljševicima. Na naslovnici se proteže pitanje: “Može li postojati suradnja između boljševizma i religije?“, uz očekivani odgovor u tekstu.

Ratna pitanja u fokus vraćaju saveznička bombardiranja, krajem 1943. godine Katolički list objavljuje prosvjed šibenskog biskupa Jeronima Milete zbog napada američko-engleskih bombardera na bolnicu, u kojem je pogođen odjel za duševne bolesnike – jedanaest ljudi je poginulo, a 15 ih je ranjeno.

Ustaška vojska glorificirana je u Hrvatskoj straži (FOTO: Lupiga.Com)

Splitski biskup Kvirin Bonefačić piše 7. prosinca ministru za oslobođene krajeve Edi Bulatu zbog bombardiranja Splita – poginulo je stotinu ljudi, ranjeno više stotina, na tisuće ih je ostalo bez doma, oštećeno sedam crkava, četiri samostana, te katedrala na mjestu Dioklecijanovog mauzoleja. Kaštel Sućurac prolazi još gore – u crkvi je izginulo 130 vjernika sa župnikom i još stotinu izvan crkve. Pismo bi, nada se Bonefačić, trebalo doći do državnog tajnika Vatikana, kako bi se papinskom intervencijom u budućnosti spriječili ovakvi napadi.

Odgovor Pape stiže pred Božić – Bonefačiću šalje 150.000 kuna za stradalnike i blagoslov, uz vruću želju da mir bude naknada za patnju i da bude istinski znak novog kršćanskog procvata i blagostanja. Uz reakciju Pape niže se kratka božićna čestitka Ante Pavelića, a zatim i okružnica Alojzija Stepinca, koji upućuje kler da se moli za Papu i za mir te Bonefačićev poziv kleru da se vrati u Dalmaciju.

1944.

Preokretanje ratne sreće na štetu Sila osovine, a za pretpostaviti je da je tome doprinijela i rastuća svijest o zločinačkom karakteru NDH, već je 1943. godine smanjila broj političkih napisa u Katoličkom listu. To je još osjetnije u 1944. godini. Prvi spomen rata pojavljuje se tek u šestom broju i to vezano za strijeljanje svećenika vrhbosanske nadbiskupije i kateheta u Tuzli, Dragana Dujmušića. Partizane se prvi puta oslovljava s “Narodnooslobodilački pokret”, a i prvi puta se iznosi njihova optužba.

“Vojni sud bosanske divizije NOP-a pronašao ga je krivim – tako glasi srbsko-partizanska osuda – zbog toga, što je bio jedan od glavnih pripadnika Ustaškog pokreta, aktivni član istoga, što nije vršio propise Katoličke crkve, držao zborove, na kojima je klevetao narodno oslobodilački pokret i njegovu vojsku, te što je poslije oslobađanja Tuzle dizao glavu i prietio se rodoljubima, koji su stupali u redove NOV-a, te što je svim tim služio okupatoru”, navodi se.

Neimenovani autor teksta hvali Dujmišića, kao osobu koja je vodila sav hrvatski i katolički javni život u Tuzli. “Bio je svima sve, osobito sirotinji, koju je volio i pomagao… Živio je skromno i jednostavno od svoje činovničke plaće i gradske aprovizacije. Bavio se doduše političkim radom, ali ozbiljno i sređeno, razborito i uviđavno, tako da se ni u čemu nije pokazao strančar i osvetljiv, podmitljiv i pohlepan. Poginuo je od neprijatelja hrvatskog naroda upravo zato što je svojom čestitošću i sposobnostima služio Bogu i Hrvatskoj. Srbskim partizanima trn su u oku u prvome redu oni, koji se iztiču požrtvovnim radom za Katoličku Crkvu i svoj narod”.

Ustaška pjesmica objavljena u katoličkoj Hrvatskoj straži (FOTO: Lupiga.Com)

Nadalje, u veljači je NDH odlučila naplatiti Italiji i ratnu štetu. Ministarstvo pravosuđa svim biskupijama šalje dopis da popišu što su im Talijani uništili.

Zatim se događa i mobilizacija svećenstva. Za to moraju ispuniti upitnik, koji uključuje i pitanja o rasnoj pripadnosti, ali i ono gdje su bili 1941. godine te za koga su glasali 1935. i 1938. godine. Okružnici se moraju javiti svi rođeni nakon 1905. godine, uključujući i tu godinu.

Savezničko bombardiranje se nastavlja – pogođeni su Zadar, Split, Šibenik, Trogir, Dubrovnik, Sarajevo, Mostar, Travnik i Zagreb, “baš na pokladni dan“. Katolički list izvještava o pogibiji nevinih i razaranju kuća i kulturnih dobara. Bombardiranje tumači kao napor agenata Londona i Moskve, koji bi sve učinili da spriječe obnovu Hrvatske i da je bace u krv i požar, u čemer i jad, a “izlika je”:

“Zato da Hrvati budu oslobođeni! Dobro je primijetio jedan zagrebački dnevnik: Hrvatima se zamjera što ne tjeraju njemačku vojsku iz Hrvatske, i to zamjeraju oni, koji nisu sposobni iztjerati njemačku vojsku iz Italije, a u isto vrieme hvale partizane komuniste, što zadržavaju njemačku vojsku u Hrvatskoj”, objašnjava se.

Stepinac upućuje prosvjed zbog bombardiranja Zagreba i vjernike poziva “da se u ovim sudbonosnim časovima hrvatskog naroda usrdno i toplo molite za njegovo očuvanje i slobodu“. Odmah ispod tog protesta, Stepinac moli i za pomoć pri obnovi dominikanskog samostana na Maksimiru – šteta je nekoliko desetaka milijuna kuna, navode.

Protiv šovinizma svećenstva

Nepotpisani tekst osuđuje šovinizam svećenstva, koje je kratkovidno i tješi se “time da k njima neće doći pustošenje i ubijanje”. Navlače mržnju i u vremenu kad se propovijeda napuštanje vjere, pridonose otpadu od Crkve, koja “nije kriva za druge griehe svećenika i vjernika, tako ne može odgovarati ni za ono što su učinili svećenici šovinisti”.

Pavelić je opet dospio u novine sa svojom čestitkom Papi na godišnjici krunidbe, na čemu mu papa odvraća da su mu drage želje koje mu izražava on i hrvatski narod. Stepinac i dalje prikuplja novac za razrušene samostane, a priopćava se i osnivanje velike narodne dobrotvorne lutrije.

Bliži se obljetnica uspostava NDH i generalni vikar šalje pripadajuću okružnicu da se moli za domovinu, malim slovom, a upozorava se i na ratne prilike.

Mali povratak dalje u prošlost: Dnevnik Hrvatska straža, urednika Ive Bogdana, koji će postati Hrvatski glas izvijestio je još 1933. godine o progonu Židova, ali samo kao manje važnom događaju u odnosu na Hitlerovo raspuštanje katoličkih sindikata i drugih organizacija (FOTO: Lupiga.Com)

Po prvi puta na naslovnici ne gledamo lice Poglavnika – tekst se naziva “Naše patnje” i kreće od stoljeća sedmog, porobljavanje od svih mogućih vlasti, i dolazi do ustaškog pokreta i Poglavnika 10. travnja 1941. godine što je bio “dan obće radosti kako Hrvata u domovini tako i onih u dalekom svietu”. No, nastavlja u tmurnom tonu, navodeći da su narodna stradanja doimala sva rodoljubna srca, a osobito hrvatskog katoličkog svećenika, među kojima ima mnogo mučenika. Zatim se prozivaju krivci, sa talijanskom soldateskom na prvom mjestu. Drugi su četnici sa svojom suradnjom s Talijanima – Hrvati im smetaju samo zato jer se ne daju posrbiti.

“Jugoslavensko bratstvo bila je samo krinka za postepeno i lukavo istrebljivanje hrvatstva, što je bolna stvarnost uz Drinu, Neretvu, Cetinu i drugdje i odviše jasno pokazala”, ostalo je zapisano.

“Talijanske i četničke zulume u Hrvatskoj vješto su izkoristili komunisti. Iz Srbije i Crne Gore doveli su ovamo čitave oboružane vojske, da po nalogu i uz izdašnu pomoć Londona i Moskve razviju što veću djelatnost”, navodi se među ostalim. Ukratko: srpska sela su pošteđena, Zagreb je izgladnjivan, a naoružavali su ih Talijani, dok se cijeli partizanski pokret u Hrvatskoj svodi na to da se Hrvatska posrbi u Jugoslaviji.

“Broj Hrvata komunista uvijek je bio malen”, tvrdi se.

Hrvati su uglavnom silom odvedeni, i to daleko, da ne bi bili pomilovani od Poglavnika, već da ginu ili da ih streljaju. Rat je kazna za bezboštvo i druge ljudske grijehe, a pobjeda komunizma će biti kazna za one koji ga šire, a ne poraz Crkve.

Nakon ovog teksta uslijedio je tekst o čudesnom preživljavanju katoličkih ikona uslijed rata koji guta sve pred sobom: “Samo Hrestos ostal!”

Odlikovanja svih biskupa

U istom broju list izvještava o odlikovanju biskupa od strane Poglavnika.

Velered sa zviezdom dodijelio je za zasluge preuzvišenoj gospodi (nad)biskupima: Alojziju Stepincu, vrbosanskom Ivanu Šariću, krčkom Josipu Srebrniću, banjalučkom Jozi Gariću, đakovačkom Antunu Akšamoviću, senjskom Viktoru Buriću… “Tako su eto svi naši biskupi redom odlikovani za svoj neobično požrtvovni i zaslužni rodoljubni rad među našim izpaćenim hrvatskim narodom“, zaključuje se.

U sljedećem broju Stepinac izvještava da je obilježena obljetnica te da je prvostolna crkva bila puna biranih posjetnika, a našu hrvatsku vlast predvodio je premijer dr. Nikola Mandić, s ministarskim zborom.

Preporuka za čitanje je Filozofija komunizma čiju svu biedu otkriva Dr. Vasilj fra Vendelin. Prilagođena je gimnazijskom uzrastu.

Bez kritike Beograda ovaj put (FOTO: Lupiga.Com)

U sljedećem broju katolički tjednik donosi tekst o velikoj ljubavi Pape prema hrvatskom narodu.

Slijede ga tekstovi o masonima, odnosno slobodnim zidarima i zločincima, koji pale i pljačkaju crkvenu imovinu. Kad su masoni u pitanju, što je, podsjetimo, kodni naziv za (latentni?) antisemitizam, plodovi njihovog djelovanja dozreli su posve, a “to svjedoči i današnji svjetski rat, koji je na razne načine težko pogodio i mnoge slobodne zidare”, do mjere da se obraćaju za pomoć katoličkom svećenstvu.

“Slobodnozidarski kukolj najviše je kriv današnjem zlu. Oni su odbacili Boga i evanđelje, klanjali se zlatu i stroju, vodili su sviet podrug stoljeća i doveli ga u ćor-sokak”, zaključak je.

Zločinci, odnosno “ljudski ološ” i “sebični materijalisti”, koji imaju sadistički užitak u tuđoj bijedi i nevolji, postali su takvi zato što su “židovski vlastnici slikokaza i novina pružali mladeži najgori otrov, koji im je otrovao srdca i učinio sposobnim za najgnusnije djelo“.

Katolički list izvještava i da je Stepinac tih dana prisustvovao predavanju Msgr. Antuna Kviatowskog o komunizmu u Rusiji, gdje je bilo riječi kako se komunizam u prvom redu okomio na Crkvu, pa dosljedno na obitelj i državu, koja se osniva na principu narodnosti.

Nadalje, izvještava se o zločinu partizana nad Ivanom Šimrakom, koji je otet 2. travnja, kada je vršio službu u župi Pećno. Ukoliko je ubijen, bit će to treći svećenik križevačke biskupije. Na Žumberku, ističe se, komuniste se može izbrojati na prste jedne ruke, a motiv je puka osveta, krvožednost i mržnja prema kleru. Navode pritom i da su četiri mladića iz okolice mučili i likvidirali upravo partizani.

Nadalje, NOB-ovce se naziva odmetnicima i neprijateljima hrvatskog naroda u tekstu gdje se navodi da su pljačkali po Slavoniji, a svaki opljačkani i potišteni Hrvat osjeća da mu je Crkva dobra majka.

“Dolazi i mora doći nova Hrvatska, u kojoj će vladati Bog, pravednost, ljubav i poštenje“, poručuje se.

Stepinac se zauzima za izbjeglice u ovom listu putem okružnice od 23. lipnja. Radi se o izbjeglicama iz Dalmacije, koje dolaze prema Zagrebu i on moli kler da na propovijedi zamole građane da ih prime u svoje domove.

Preporuka za čitanje Dominik Barač – Socijalna filozofija boljševizma. On je “svestrani prevrat, koji svemu čupa korienje, koji seže do dna te se dotiče najdubljega kamena temeljca i na njemu se razbija”.

Prirodni zakon krvi priječi da sinovi naroda rade štetu; Prokletstvo izdajnika

Nakon poduljeg razdoblja fokusiranja na negativnu kampanju, protiv partizana i komunista, u broju 28 Katolički list se okreće afirmaciji NDH. Objašnjava “Značenje vlastite države za narod”, u kojoj “svu vlast, pa i najvišu, vrhovničku vlast, nose naši, domaći, narodni, hrvatski sinovi, koji su kost od naše kosti i krv od naše krvi”, a prirodni zakon isključuje mogućnost da bi oni mogli “vlast sviestno i hotimično vršiti na štetu svoga naroda”, jer bi to značilo “ubiti i same sebe”. Našlo se tu prostora i za komuniste, koji su pred djecom javno govorili “da nema Boga, da se čovjek razvio od majmuna”, ali i da je među partizanima najveći broj propalih đaka. Citira se i poruka Ante Pavelića nastavnicima da je bolje za narod da nema inteligenciju, nego da ga vodi korumpirana, pokvarena inteligencija – zato se djeci treba davati “samo zajamčeno i sigurno istinito znanje… da djecu nauče pridonositi žrtve u radu za Boga i domovinu“.

Slijedi nam odredba o osnivanju Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu od 11. srpnja.

Hrvatska straža ne izvještava o povezanosti opere sa ZDS (FOTO: Lupiga.Com)