Dr. Tomislav Dragun odgovara na klevete i laži o “NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA” hr.wikipedia.org

Arbanas

Dođite u Hrvatsku, u Vojvodinu i u Zemun, ili Boku Kotorsku, pa na licu zemlje progonite Kradeze.

Budite junak, piskarate gluposti, posebno jezične.

Nitko vas ne razumije.

Dođite malo u rov, ako imate muda i mišiće.

Takvih kao Vi imamo na lopate.

Možete u Slavoniji otvoriti i farmu svinja za izvoz.

Posla ima, mi vas čekamo.

Zasučite rukave…

Pjesnik sa bistre Zrmanje

Ivica Jurjević

sub, 2. pro 2023. 14:38 Viktor Arbanas <viktor.arbanas@gmail.com> je napisao:

Ovo štivo o NDH je dokaz da je KRADEZE u rukama partizantifah Velezločinca Tita,
okrvavljenih hrvatskom krvi od 2,2 milijuna poubijanih nevinih pučanah NDH. 

Antifa-portal pod nadzorom svietskih lihvarah, hr.wikipedfia.org navodi skoro stolietne LAŽI, tj.
“mierodavno” svietsko javno mišljenje Staljinove boljševičke partizančine, Hrvata Dušana Bilandžije,
glasnogovornika Velezločinca Tita.

Namierno se ne spominje najuzpiešnija 8. ofenziva NOB-a, tzv. Traktorijada na Knin.

Zašto se ništo ne čuje od potomakah ponosnih prastarih, uljuđenih i kulturnih Hrvatah,
tkoji su iz svoje pradomovine donieli jezik tkoji se više ne zove hrvatski,
nego ruski, zlovenski, srbijanski pa sve do “novokomponovanoga” bošnjačkoga.

Zašto današnji Hrvati ne znaju da su njihovi priedki, Hrvati stoliećima prije rođenja Krista
naselili cielu obalu Sinjega mora (Jadrana) sve do Drave?

Hoće li se ipak probuditi u lažima zatrpana sviest Hrvatah ili će i ostatak od 10 % sviestnih
postati duhovne nakaze svoga naroda kao velika većina tkojoj je Velezločinac Tito
zabetoniral zakržljale im mozgove?

Am Sa., 2. Dez. 2023 um 12:10 Uhr schrieb Tomislav Dragun <tomislav.dragun@gmail.com>:

Na internetskom portalu hr.wikipedfia.org Hrvatska Demokratska Zajednica objavila je Proglas pod naslovom “NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA“.

Odgovorit ću na taj Proglas argumentirano osvrćući se na CRVENO označene dijelove teksta.

Citiram uvodni dio Proglasa Hrvatske Demokratske Zajednice:

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

hr.wikipedia.org

 

Nezavisna Država Hrvatska (skr. NDH, ND Hrvatska ili N. D. Hrvatska), bila je djelomično priznata marionetska država stvorena za vrijeme Drugoga svjetskog rata u okviru poretka Sila Osovine,[1] pod utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije.[2][3] Vodstvo UHRO proglasilo je njezin osnutak 10. travnja 1941. za vrijeme Travanjskog rata (agresije Sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju koja je rezultirala njenim raspadom). Tijekom cijelog svog postojanja, NDH je bila fašistička totalitarna diktatura, u kojoj je sve bilo podvrgnuto vlasti Poglavnika i ustaškoga pokreta.[4]

Za formiranje NDH je od odsudne važnosti bila politika Kraljevine Italije koja je još od prosinca 1918. god. provodila obavještajne i druge aktivnosti radi razbijanja Kraljevine Jugoslavije: Italija je na svojem području bila ugostila i pomogla vojnu obuku i djelovanje ustaša protiv Jugoslavije. Njemačka je sa svoje strane htjela nagovoriti Mađarsku na preuzimanje čitavoga područja koje se naposljetku našlo u NDH, ali je Italija smatrala da će svoje geopolitičke interese na Jadranu lakše ostvariti s očekivano slabijom Hrvatskom, koja bi bila posve pod njezinom prevlasti.[5]

Već nekoliko dana nakon proglašenja, 15. svibnja, NDH službeno postaje monarhija proglašenjem Zakonske odredbe o kruni Zvonimirovoj.[6] Za kralja je odabran talijanski princ Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino di Savoia, vojvoda od Spoleta i od Aoste iz kraljevske dinastije Savoja koji uzima ime Tomislav II. i postaje kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina. Zbog nepopularnosti takvoga poteza – čak i među najgorljivijim ustašama – monarhija nije nikada zaživjela i „kralj” nije nikada čak ni posjetio Hrvatsku. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine monarhija je i službeno prestala postojati.

NDH je funkcionirala kao talijanski i njemački protektorat te nije bila međunarodno priznata izvan okvira ratom uvjetovane njemačke i talijanske utjecajne sfere. Iako je uspostava same hrvatske države nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u hrvatskoj javnosti bila pozdravljena od dijela populacije, već prvi koraci vlasti doveli su do širokog razočaranja takvom NDH kojoj je Italija oduzela dragocjena primorska područja, a Mađarska Međimurje i Baranju.

Vlasti NDH ubrzo su nakon proglašenja države uvele rasne, diskriminacijske i represivne zakone, te počele provoditi represivnu politiku prema Srbima, Židovima i Romima, kao i represalije nad Hrvatima i Muslimanima koji su također postali žrtve progona ustaša.[7] Prvi koncentracijski logor u NDH bio je logor Danica kraj Koprivnice koji je osnovan već 15. travnja 1941.,[8] a na teritoriju NDH su 1941. – 1945. djelovala 22 sabirna logora od kojih je najznačajniji bio Koncentracijski logor Jasenovac.

Ustaški teror i represalije potaknuli su ustanke među Srbima na području NDH, najprije u lipnju 1941. god. na području Hercegovine, a mjesec dana kasnije na tromeđi Like, Bosanske Krajine i Dalmacije. Ustanici su se potom pridružili postrojbama partizana koje su predvodili komunisti, ili pak postrojbama četnika. Partizanima će se kasnije pridruživati i antifašistički nastrojeni Hrvati (osobito na područjima okupiranima od Italije) i Bošnjaci.[9] Četnici su, pak, uskoro počeli surađivati s okupatorima i vlastima NDH.[10] Partizanski otpor je dalje rastao, što je dovelo do žestokih i dugotrajnih borbi na području NDH, uključujući više velikih protu-partizanskih ofenziva od strane združenih njemačkih, talijanskih, ustaških i četničkih snaga.[11] Prvenstveno na području pod talijanskom okupacijom s vremenom nastaju i velika područja pod kontrolom četnika (koji surađuju s Talijanima u borbi protiv partizana) i partizana (NOVJ, snage pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije) kojima talijanske snage nakon Pada Italije 1943. predaju znatnu količinu naoružanja, te koji će uz podršku zapadnih saveznika uspijevati držati pod kontrolom sve veće područje i uvelike sabotirati gospodarsku aktivnost na preostalom području NDH.

Konačan slom NDH nastupa 4. svibnja 1945. kada je raspuštena ustaška vlada. Ustaše masovno napuštaju Zagreb 6. svibnja, zajedno s većinom preostale ustaške i domobranske vojske te s izbjeglim civilima, bježeći pred nadirućim partizanskim postrojbama prema slovenskoj granici i dalje prema Austriji gdje su se planirali predati Britanskoj vojsci. Dana 15. svibnja vojska u bijegu okuplja se u blizini austrijskog gradića Bleiburga gdje je položila oružje nakon čega je od strane Britanaca predana u ruke Jugoslavenske armije; jugoslavenske komunističke snage su pobile desetke tisuća zarobljenih, te je u emigrantskim hrvatskim krugovima bio taj događaj nazvan Bleiburškom tragedijom.

Značenje

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju inačice rješenja hrvatskog pitanja koje se temeljilo na rasformiranju Jugoslavije.[12] No ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga.[12] Te su dvije strane sile od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske.[12] Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev “nezavisna”, njezino slobodno djelovanje ograničavali su Nijemci i Talijani, tako da su sve važnije odluke u državi bile donesene uz pristanak “saveznika”. Režim NDH je provodio genocidne politike protiv Srba, Židova i Roma te su uveli drastične mjere i protiv hrvatskog stanovništva.[13] Sam Vladko Maček je govorio da se ne radi o hrvatskoj državi već da je NDH okupirana i podijeljena “na njemačku i talijansku okupacijsku zonu”, dok je “krvoločni ustaški pokret uspostavio teroristički režim”.[14]

NDH se može promatrati kao teritorijalni kondominij njenih okupatora Njemačke i Italije: okupacijske snage nisu niti u jednom trenutku prestale kontrolirati teritorij NDH, iako je ova imala i vlastite vojne i policijske snage.[15][16][17][18] Jozo Tomasevich zauzima stajalište da je NDH bila njemačko – talijanski protektorat.[19] Teritorij NDH podijeljen je odmah 1941. god. demarkacijskom linijom na talijansku i njemačku okupacijsku zonu; Italija je pritom pripojila vlastitom državnom teritoriju oko pola Dalmacije, te dijelove Primorja i Gorskog kotara; Hrvatska je pristala demilitarizirati svoj dio jadranske obale i većinu svojih suverenih prava odstupila Italiji. Talijani i Nijemci su se ponašali kao okupacijske sile u neprijateljskoj zemlji. Nakon kapitulacije Italije, njemačka okupacija proširena je na čitav teritorij osim partizanskog oslobođenog teritorija. Talijanska i njemačka okupacija ne samo što su narodu pokazale da su ustaše oruđe okupatorskih sila, nego i eliminirale ili uvelike reducirale moć ustaških vlasti u većem dijelu zemlje. Bilo je očito da je tobožnja hrvatska neovisnost laž.[19] U Europi kojom je dominirala nacistička Njemačka, Hrvatska je imala položaj sličan onome drugih država; čak ni Italija nije nakon početka II. svjetskog rata uživala potpunu neovisnost o Njemačkoj.[20]

Uz značajne teritorijalne gubitke u korist Italije (5.380 četvornih kilometara ozemlja s oko 380.000 stanovnika, također najveći dio teritorijalnog mora) i Mađarske, Ante Pavelić je kao poglavnik uspostavio diktatorski represivni fašistički režim sa zabranom svih stranaka osim Ustaškog pokreta. Zatvoren je i vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, a ni Sabor nije djelovao.[21] Do kapitulacije Italije je NDH bila monarhija s kraljem Tomislavom II. iz talijanske kraljevske kuće, koji međutim u kontekstu teškog nezadovoljstva Hrvata zbog pripajanja hrvatskih područja Italiji, nije Hrvatsku nikad ni posjetio, niti imao neku znatnu ulogu u državnim poslovima.

NDH se pojavila kao diskontinuitet u odnosu na dotadašnje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika.[22] Stoga je podrška režimu koja se u narodu tijekom prvih mjeseci vladavine privremeno povećala, počela se ubrzo smanjivati. Taj proces se je nastavio sve do samog kraja ustaške države.[13] Glavna prije-ratna hrvatska stranka, HSS, nije priznavala legitimitet NDH. Desna frakcija HSS-a prišla je ustašama, ali kampanja razbijanja HSS-a i prijelaza u ustaštvo pretrpjela je potpuni poraz – tek 1% HSS mjesnih organizacija je pristupilo NDH režimu.[23] Dušan Bilandžić navodi da “od jeseni 1941. do kapitulacije Italije najveći dio naroda još uvijek je slijedio politiku čekanja V. Mačeka…u nadi da će vodstvo HSS-a znati kada se s oružjem dići protiv njemačkog okupatora i režima NDH”. Takodjer piše da se je “održavala podjela hrvatskoga naroda na tri protivnička bloka — partizanski pokret, NDH i HSS — s tendencijom stalnoga jačanja NOP-a [Narodno oslobodilačkog pokreta] i stalnoga slabljenja NDH i HSS-a”[24]

Nakon Kapitulacije Italije 1943. godine se brojnost partizanskih postrojbi na području NDH snažno povećala – na oko 100.000 do kraja 1943. godine – a osobito se povećao udio broj etničkih Hrvata u njima: do početka 1945. godine će u partizanima biti približno jednaki broj pripadnika kao postrojbe NDH (dodatni znatni broj Hrvata i Bošnjaka služio je u njemačkim tzv. legionarskim postrojbama), od 150.000 pripadnika partizanskih postrojbi, njih 60,4% su bili Hrvati, 28,64% Srbi, 2,75% muslimani (Bošnjaci) i 0,25% Židovi. Brojnost postrojbi nije odražavala strateški odnos snaga, gdje su partizani bili na strani Saveznika koji su definitivno pobjeđivali u ratu. Od Zapadnih saveznika će partizani dobiti nemalu vojnu pomoć, iako se plaše da bi im iskrcavanje britanskih i američkih postrojbi iz posve bliske Italije – oni naime još uvijek priznaju izbjegličku vladu kralja Petra II. – moglo pomrsiti planove. Plašeći se eventualnog iskrcavanja saveznika preko Jadrana, Tito 12. studenoga 1943. javlja Moskvi: “Mi nećemo dozvoliti ovo iskrcavanje bez naše suglasnosti i spremni smo da se suprotstavimo silom“.

NDH je još 1941. objavila rat Britaniji i Americi. Bilandžić uočava Britansku želju da u suradnji s HSS-om i srbijanskim građanskim strankama nakon rata obnovi Kraljevinu Jugoslaviju – čija izbjeglička vlada, sastavljena od tih stranaka, djeluje u Londonu – s čime su eventualno imali izgleda do približno kraja 1943. godine, ali su propustili priliku da to postignu neposrednom intervencijom. Na Teheranskoj konferenciji 1943. Saveznici su službeno priznali partizane te obustavili podršku Mihailovićevoj vojsci, jer kako je izjavio Churchill: “222.000 Titovih [boraca su] držali onoliko Nijemaca u Jugoslaviji, koliko su združene anglo-američke snage držale u Italiji”, tada glavnoj zapadna fronta.[25] Situacija se dodatno preokrenula za korist jugoslavenskih komunista kada su krajem rujna 1944. godine na predratne granice Jugoslavije izbile moćne snage Crvene armije. Njemačka je početkom 1945. godine s područja NDH evakuirala pretežni dio Folksdojčera, pripremajući se na napuštanje toga područja. Pavelić je uhitio i likvidirao skupinu dužnosnika NDH i HSS-ovaca koji su pred kraj rata pokušali prebaciti NDH na savezničku stranu. Masovna dezerterstva domobrana i prijelaz u partizane, koje su se razmahale nakon kapitulacije Italije 1943., s vremenom su se pojačale, pogotovo nakon partizanskih amnestija ujesen 1944.[26]. Vodstvo NDH s preostalim dijelom vojske te povezani civili su pobjegli pred partizanima u Austriju, odakle su ih zapadni saveznici izručili novim vlastima. Umjesto povratka Karađorđevića, budućnost Hrvatske i Jugoslavije kao dijela istoka Europe pod komunističkom kontrolom, bila je takvim razvojem događaja zadana.[27] S partizanskom borbom Hrvatska je pridobila Istru, Rijeku, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu.