DR. TOMISLAV DRAGUN JE HRVATSKI “ŠTITONOŠA” – Bosna je domaja naša hrvatska i ničija više! – ZEMLJI HRVATA KRVI PLEMENITE.

Fwd: U novom broju časopisa “Džemila” Zagreb možete pročitati i ovaj osvrt – Džemila Zekić Hanumica: “ZEMLJI HRVATA KRVI PLEMENITE”

Tomislav Dragun	Tue, Feb 20, 10:44 AM (17 hours ago)
to me, Marin, Vlado, Andjelko, Anđelko, fra, Jelena, Ivan, Ivan, Marijan, Tomislav, josip, Vice, Boris, Berislav, Vjekoslav, Josip, Perkušić, ivica, Milan, Maja, Rudi, Slobodan, Tanja, Djurasovic, Mario, Katarina, Vinko, Andrej, Andrej, andrej.plenkovic@gmail.com, Pere, Nada, Ivica, Igor, Branko, Zoran, Zvizdaan, Zvonimir, Branko, Željko, Dobroslav, Mladen, Nenad, Pavo, Nedjeljko, Natko, Nino, Franjo, Marko, Marijan, Marko, Marko, com, Ivica, Marijan, Milan, Wollfy, Karlo, anđelko, Ivica, Ivica, Franjo, Ivica, Ivo, Tomislav, Franjo, Roman, Gordan, Robert, Zoran, Josip, dragutin, Ivan, Vladimir, Viktor, Igor, Slavica, Levko, Andrija, Ante, Andjelko, Mirko, Dražen, Bruna, Hrvatska, Enver, Elke, Keno, Ante, Dragutin, Igor, Udruga, Hrvatska, udrugabraniteljadubrovnika, ,, Dragovoljac, Herceg, obitelj, Bruna, OGNJIŠTAR, Vojni, arijana, Krešimir, Jerry, Ljubo, Lili, ytalajic@gmail.com, Sulejman, Boris

———- Forwarded message ———
Šalje: Tomislav Dragun <tomislav.dragun@gmail.com>
Date: uto, 20. velj 2024. u 17:43
Subject: U novom broju časopisa “Džemila” Zagreb možete pročitati i ovaj osvrt – Džemila Zekić Hanumica: “ZEMLJI HRVATA KRVI PLEMENITE”
To: Hrvoje Mirković <hrvoje.mirkovic@gmail.com>, Zrinka Dragun <zrinka.dragun@gmail.com>, Đuro2022 <djuro32000@gmail.com>, Marijan Majstorović <tkanica@hrvatski-fokus.hr>, <lovorka.dragun.mirkovic@gmail.com>

ZEMLJI HRVATA KRVI PLEMENITE

Džemila Zekić Hanumica, „Muslimanska svijest“, Sarajevo, broj 29 – 14. studenog 1936.

Kolijevko velikijeh ljudi,

Prošlost tvoja svietla je ko zora,

Na trepavki suza mi zablista …

Kad je pijem iz čistih izvora …

Izkrena ljubav prema rodnoj grudi zaista je velika, nepokolebljiva i uztrajna. Ona potiskujete druge osjećate iz srdca. Ta ljubav je najjača. I stanovnici Sahare, — najveće pustinje svijeta, — gdje nema šarolikih pejsaža, plavih jezera, bistrih vrela, nego tek samo pješčani brežuljci iza kojih smrt vreba na svakom koraku od strašne žege i ljutog puslinjskog vjetra, umiru za nju, jer je ona kolijevka njihovih pradjedova, njihova domovina.

Pa kako onda da ja ne pjevam svojoj dragoj Bosni i da od žarkog domoljublja ne gorim?

Bosna!

Bosna ponosna!

Ah, kako milo odzvanja ta riječ i kako se duboko uvlači njen čarobni zvuk u srdce i zaljeva ga nekom sladkom toplinom, pod kojom se raztapa. Ja ljubim već samu tu riječ, jer ona u svojoj unutrašnjosti krije prošlost ovjenčanu vječnom slavom, i tugu našu, neizkazanu, pregolemu.

Ljubim je svetim žarom mlade junakinje Hrvatice, koja je spremna za riju, za ljubljenu grudu, za zemlju svojih predaka pružiti dušmanu grudi, da iz njih oštrim mačem izčupa srdce, —

srdce djevičansko, — koje je nježno, ali puno žarkog domoljublja naslijeđenog od pradjedova, vitezova hrvatskih…

Krasna je prošlost Bosne Ponosne.

Kad se u nju zadubim zanesem se, opojim se i zaboravim da sam tek biće tmurnog dvadesetog stoljeća, okrutnog i prokletog stoljeća stroja i borbe za zlato.

I sada je Bosna lijepa, za me najljepša zemlja, ali je prije bila ljepša, kad se je s njezinog Parnasa razlijegala pjesma mlade i lijepe Sarajke, izkrene Hrvatice naše, pjesnikinje Umihane, koja je kroz svoje stihove u ime svih drugarica dozivala Ali pašu da povrati mlade Sarajlije, među kojima je najljepši, najstasitiji i najjači njezin vitez Mujo Džamdži bajraktar:

— Bogom Babo pašo Ali pašo

Pusti nama sve ašike naše

Jer ostasmo mlade neudate!…

Umihana se nadala i dozivala Ali pašu i ne sluteći da njezin zaručnik leži na Zasavici u lokvi rumene krvi, sa srmiješkom na usnama i sa blaženstvom na licu — spokojno, jer je pao za slobodu, čast i slavu svoje domovine Bosne ponosne, u borbi s ljutim dušmanima.

Znaj draga grudo naša, da će prošlost tvoja ostati vječno urezana u srdcima našim, znaj da će potomci onih, koji su za te krv lili i najteže muke podnosili uvijek dokazivati, da im je najveća želja, najveća slava i čast umrijeti za zemlju pradjedova svojih. Naša srdca tuguju za starim vaktom i zemanom, kad su tvoji sinovi, junaci širokih pleća, vitežkog stasa, garavih nausnica, na pomamnim atima s visoko uzdignutim glavama i očima u kojima je sijevao ponos i junačtvo srljali u vatru, u vodu ostavljajući svoje najmilije, jer domovina je tražila živote njihove i krv njihovu.

Zašto svi oni, koji u Bosni ponosnoj prvi put ugledaše veličanstveno sunce, misle na nju i sjećaju se nje u najljepšim uspomenama, ma ne znam gdje bili?

Zašto Bosancu, koji je u tuđini zadrhti duša, a zasuze oči, a talasi sladkog čeznuća zaliju grudi kad čuje prekrasan zvuk svog i materinjeg hrvatskog jezika?

Bosanci ljube svoju grudu, jer ih je ona tvojim sladklm plodovima odhranila i napravila čvrstim i ponosnim. Ljube je, jer je ona odgajala, odgaja i odgajati će krasne junake plemenite krvi hrvatske, krvi, koja plane na svijetlim obrazima junačkim čim zaprijeti opasnost ljubljenoj grudi.

Bosanac ljubi svoj jezik i teško ga zaboravlja, jer jezika čistijeg, zvučnijeg, jasnljeg, melodičnijeg od našeg jezika hrvatskoga nigdje nema. Slušala sam govor Nijemaca, Franceza, Turaka i drugih, ali sam ostala gotovo ravnodušna. Šum mog materinjeg jezika mnogo je milozvučniji, zanosniji. Bosanac ljubi svoj jezik, jer je to govor njegovih pradjedova. Kad bi se odrekao svog jezika, odrekao bi se sama sebe.

Zašto stranci ostaju zadivljeni gledajući ljepote Bosne ponosne i slušajući starog pjevača kako uz gusle pjeva o slavi i junačtvu naših vitezova?

Zašto ostaju opojeni i iznenađeni, kad do njih dopre po koji zvuk naše, bosanske sevdalinke s usana skrivene ljepotice?

Zašto?

Da li i jedna zemlja ima u sebi toliko čari, toliko prirodnih, toliko krasnih spomenika iz starog doba, kao što ih ima Bosna?

Oh, kako te ljubi, oh kao te strastno ljubi moje pjesničko srdce topla grudo pradjedova naših. Tvoja su gorska jezera svijetlo plava, okružena cvijećem i zelenilom. Voda im je bistra i čista kao suza djevojačka. Tvoje su rijeke divne i kad ih gledam s neke uzvisine u podne, kad sunčevi traci padaju gotovo vertikalno čini mi se da gledam srebrenu zmiju s pozlaćenom glavom kako puzi između zrnja biserja…

Tvoje su šume velike i mirisne, ponosne kao i ti sama. Šta su pri njima velegradski perivoji i umjetni vodoskoci i cvijeće iz patvorene prirode. U njima je hlad tako debeo a pjesma potočića tako sladka i umilna.

 Bosanska gora, to je Bosna.

Tvoje su poljane prostrane i veličanstvene. Raspored bogatstva prirode tako slobodan i primamljiv. Zar ima šta ljepše nego pogledati  u blago predvečerje jedre seljačke mladiće s garavim nausnicama, pravi sinove majke Hrvatske, kako se vraćaju sa žetve domu zadirkujući jedre i rumene mome, krasne pastirice, koje se sa stadima vraćaju s paše, kao gazele s gorskog izvora.

Tvoja su sela prekrasna. U njima vlada veličanstven mir i pobožna tišina. Tu je živjeti idealno.

Bosna je liepa i primamljiva.

Bosna je raj.

Bosna je domaja naša hrvatska i ničija više!