DR. TOMISLAV DRAGUN IZNOSI: MURAT ŠUVALIĆ – PRIPOVJEDAČ HRVATSKE KRAJINE

 

MURAT ŠUVALIĆ – PRIPOVJEDAČ HRVATSKE KRAJINE

Vladimir Jurčić

Kroz desetak godina (1928.—1936.) Murat Šuvalić bio je „najvoljeniji i najčitaniji beletrist-književnik bosanskih muslimana“. (Alija Nametak).

A čime je to postigao?

Smjelim prkosom teroru srbskih vlasti, uztrajnom borbom za prava potlačeoga čestitog i plemenitog krajiškog svieta. U toj borbi i u neumorivom radu rahmetlija je zaboravio na sebe: u siromaštvu ginulo mu je zdravlje, pa ga je skršila sušica u njegovoj 40-toj godini.

Prerano završen život vriednoga družtvovnog radnika i izkrenog pisca.

Opisivao je gorku životnu borbu krajiškog golaća, što ih je protunarodna jugoslavenska vladavina nastojala izkorjeniti s njihova poviestnog područja ubijajući ih i uništavajući  najnečovječnijim  sredstvima:

— samo da ih nestane!

Ali odporna snaga toga kremen-življa, toga junačkog soja nadživjela je krvave silnike.

Šuvalić je najviše djelovao u Bos. Krupi i Bos. Novom. Tu je on u svakoj prilici pomagač i savjetnik narodni, pišući neukim seljacima žalbe protiv bezpravnih iztupa srbskih tlačitelja, sviet mu dolazi kao jednome od riedkih koji je spreman pomoći, jer ljubi taj narod i trpi s njime. Narod je ostao čvrst: nikakve mjere nisu pomogle pomutiti njegovu slogu niti razbiti njegovu jedinstvenost.

196

 

Osnovna crta svih Šuvalićevih pripoviedaka je oštra satira na sav onaj nered, pokvarenost i krvoločnost predstavnika zločinačke diktature, koja je bila usmjerena da gospodarski, nacionalno i moralno dotuče i onesposobi u grčevitoj borbi čvrste Krajišnike trujući ponos-značaj nesavitljivog, neslomljivog čelik-borca. Da bi nesmetanije mogao iznositi nepoštednu kritiku družtveno-političkoga zla Šuvalić je svoje pripoviesti zaodio koprenom legende i alegorije, ali je bilo uviek jasno ono, što je htio prikazati, a obćinsvo je moglo osjetiti na što se cilja.

Sadržaj ovih krajiških priča težak je i krvav kakogod i život opisanih osoba u to vrieme nesmiljene krutosti

doseljenih zavojevača željnih da iztru domaće muslimansko stanovničtvo.

Ima u njima i mnogo podataka iz života samoga pisca. Šuvalićevo književno djelo je politička kronika narodnoga stradanja, zbirka golih činjenica, vjerni prikaz svih mrzkih grubosti, izkaljenih na biednome – puku sa strane tadašnjih upravljača.

Najdokumentarniji svjedok patnje, zapostavljanja i progona Šuvalić duboko uznemiruje srdce čitatelja, kojega težko ranjava bolni put njegovih zemljaka: u vlastitoj krvi gušili su se i nestajali nevini životi bez kazne, bez ikakva prosvjeda, jer pravde nije bilo.

Nu narod je bio složan, jedinstven, nepokolebljiv — i neprijatelj ga nije mogao uništiti.

Održala ga je vjera, čekao je osiobodjenje i pravdu, nadao se, stremio je uzdisao — pa je i dočekao.

Šuvalićev Selim („Na putu“) u ime tisuće i tisuće drugih njemu sličnih vjerovao je u pobjedu, u spas, — u Boga, to ih je učinilo velikim, nepobjedivim — vječnim.

 

197

 

— Ja vjerujem u Boga, bit će bolje i pravednije. Bit će rodnih godina i bit će rada. Bog će uništiti siledžije i one sve, što nas gule i pljačkaju. Ovaj krš izdržao je sve nepravde i poslao ih u propast. Siromašni narod može preživjeti sve torture i muke. Iz tih nevolja izlazi očeličen, borben i spreman, da se bori da mu bude bolje. I Bog će dati, pa će biti bolje.

 

Murat Šuvalić

I pored svih nedaća i tegoba, nemira i progona ostao je Šuvalić vedar a snažila ga je sviest, da je narod progledao i spoznao kuda treba poći. Već težko bolestan on je jednako poletan i odporan, njegovo pouzdanje zadivljuje, njegovat otvorenost i smjelost sokoli one slabe, dajući im moralne snage. Taj njegov sviet nalazio je lieka svim bolima u vjeri i nadi.

198

Njegov Salih tip je staloženog, smirenog, pouzdanog radiše, uztrajncg, odvažnog i moralno jakog. 

— Valja vjerovati u Boga i rad, u istinu i pravdu. A glad i biedu stvorili su zli i sebični ljudi, koji ne vjeruju u Boga i koji pljačkaju pošteni sviet. Zato ne plačite! Vjerujmo u Boga i radimo! Ima Boga, ima pravde i hljeba za sviet, koji vjeruje i radi pošteno.

Krajišnik je junački borac, koji se ginući za slobodu odhrvavao svima zavojevačima.

Odakle ta neslomljivost, te taj pregor i spremnost na žrtve?!

Šuvalićeve primjetbe karakteriziraju taj čudni sviet, kojemu se divimo upravo ne shvaćajući, kako se može tako herojski, tako srdčano boriti. Sam pisac veli:

— Ponosni Krajišnik je radio i patio za sve. Svako se uz njega obogatio i kad bi ga dobro opljačkao, odmaglio bi u svoj zavičaj.

Tako iznosi svoja zapažanja poštenjak i domoljub Šuvalić, tako očituje domovinski žar biednoga Osmana, koji je junačkim izstupom dostojan najiztaknutijih heroja, jer je prezreo smrt:

— Da on gleda vječno kroz aleju, jer na vrhu te aleje, gdje je drum dieli od parka bielih javora i gordih modrih šimšira, nalaze se mezari onih, koji su strieljani 1878. zato, što su više voljeli svoj zavičaj nego tudjina i cekine. („Prosjak Osman“).

Šuvalić je duboko izgradjena ličnost, kao odvaljena stiena čvrstoga prkosnog krša; njegova duša krvarila je stiešnjena grubošću nesmiljenog vremena, ali

ostao je uzpravan, ponosan, samosviestan i onda, kada mu je malaksalo slabo tielo.

199

Podržavao ga je duh, okriepljen na izvoru narodne veličine, neuništivosti starinskoga čovječtva, koje je stvorilo vitežka djela, pobune i ustanke. U tragično intoniranoj priči „Moj junac“, raztužen bolnim njegovim svršetkom, plemeniti Murat ovako završava:

— Pravi i istinski je junak onaj, koji borbu izvrši do pobjede; a naivčina je onaj, koji u borbi pogine. Ter dobro je ono, što se ne gubi, šta u borbi pobjedjuje, što dočeka ostvarenje svojih ciljeva. A zlo je ono, što u borbi malakše, gubi se i olako pogine!

„Priča o Fahrudinbegu“ je izraz bolnoga prosvjeda protiv sulude razkoši bivšega bana Milosavljevića, koji je u doba najtežega narodnog osiromašenja gradio palače, tarace, kupališta, a biedni narod skapavao je u najcrnjoj biedi. Tu je Šuvalić planuo smjelim izljevom dirnuvši u drzkoga silnika — samovoljnog, bezćutnog krpelja i nametnika.

A kakova je bila slika gospodarskoga stanja?

Potresni su prizori narodne sirotinje, njegove lipsalosti, njegova umiranja.

— Narod nema zarade, nema para, nema hrane, ništa nema osim svoje biedne golotinje.

A kako je postupao tk. zv. Fahrudin-beg?,

— Uplivni ljudi, koje je F. beg zatvarao zato, što su ga prijateljski molili da ne troši na nepotrebne palače, jer narod gladuje i ne može to snositi, opet su umirili gladnu i opljačkanu sirotinju.

A bilo je strašno. Naročito onda, kada je gladni narod sa svojim stadom došao pred dvore sandžakbegove. Kukao je i molio pred tim sjajnim palačama, gradjane, trgovce i bankare, da džabe, bez pare, prihvate njihovo blago samo da ne ugine.

200

Prilike su bile užasne. Osjećajući jad svoga naroda Šuvalića je prigušio bol, jer je spoznao kolika je velika razlika između jezive golotinje i sjaja mramornih palača: u tome bljeskanju iskrile su se suze tisuće i tisuće fukare.

— Palače i dvorovi, pusti parkovi, prazne komedije (t. j. kazalište) i klizav mermer po Elbasanu (t. j. Banjaluci) su izgledali kao čudovište, jer je glad nastupila luda, kao vrieme, kao mećava. Narod je sve dao u te puste zidine, u namete, poreze. I posljednju oku žita prodao je da podmiri nezasitnu proždrIjivost i razsipnost sandžakbegovu (t. j. „banovu“).

Umjetnik Šuvalić često je pregorio estetsku ljepotu i artističku finoću, jer je pred strahotom životnih absurda ostao zapanjen. Toplo srdce, sućut, nježnost, supatnja — to je slomilo čitavo njegovo biće.

Odlomak „Na Jagodnjaku“ kao da je sada pisan, toliko grozne suvremenosti, toliko svireposti, što ju je dušmanin izkalio na golorukom ljudstvu. (Nešto velebno, ljudski duboko napisao je Alija Nametak — njegova potresna novela „Za obraz“, pisana krvlju ranjenoga srdca dokumenat je zvjerskoga pokolja muslimanskoga svieta). Tu zapravo iznosi Šuvalić mučki napadaj Mrkonjićevih odmetnika:

— I ubijali zvjerski, palili i pljačkali svako usamljeno maleno muslimansko selo.

A postupak sa zarobljenicima?

— Zarobi ih. Nabi žive na kolje. I tu u planini odpoče ih peći kao zaklane brave.

Posebno mjesto zauzima pripoviest „Mozaik džamija u Ak-Medžetu“, u kojoj obraduje rušenje Burmali-džamije u Skoplju. Vrieme zbivanja stavio je Šuvalić kao god. 1299. što premetnuto daie 1929. (godina srbske 6.-siečanjske diktature). Tu je prikazana velikodušnost kana i vjerska snošljivost, kada je

201

poštedio staru pravoslavnu crkvu ne želeći vrieđati osjećaj inovjernika:

— Neka se podanici druge vjere slobodno mole Bogu.

Nu za nagradu Rusi su proganjali Tatare želeći izbrisati muslimanski značaj Krima.

— Uzaman progoni Tatara, uzaman oskvrnuće svetinja i palež džamija, opet je Krim tatarski.

Sada dolazi glavni predmet pripoviesti: rušenje divne mozaik-džamije Ak-Medžeta. Ali muftija i u tom času, kada je saznao za barbarsko djelo, ostade velik. Pravedni gnjev nije dirnuo njegovo dostojanstvo:

— Moja je vjera vječna, kao sunce, kao zemlja. Ona nije nametnuta nasilno i mačem, i ne živi od sile i vlasti. Ah, poniknut će mozaik-džamija, u znaku slobode svieta! Vi, nevjernici, propast ćete.

Nije mu bliedio ponos, niti mu se nada raztrgala i ako mu se izkidalo srdce i slomila duša.

U krasnom svršetku Šuvalić je vizionarski prorekao propast bezdušnih rušitelja t. j. propast Srbije:

Talas novog doba zahvati sve. Veliki rat uništi mnoge vriednosti. Ali on uništi i mnoge tiranjje. U vječni nepovrat posla rušitelje mozaik-džamije.

Sva je šteta, da Šuvalić nije potanje razradio ovako zanimljiv sadržaj, nego ga samo feljtonski lako nabacio.

Njemu nije bilo do književnog efekta, nu do pravde, istine i činjenica.

Gorka razočaranost ogleda se i u priči o muftiji zapravo rahm. H. Mehmed Dž. ef. Čauševiću, Reis-ul-ulemi, kojega je uvriedio jedan neobazrivi pripadnik ilmijanskog staleža pokazavši se prostim prema slabom starcu, jer ga se nije bojao poslije

202

njegove ostavke na najvišem položaju u vjerskoj hijerarhiji. Koliko miline i topline u muftijinu liku, smirenosti i dostojanstva u tom velikanu koji bijaše u cvietu muževnosti. Bio je u licu rumen i podbrijan, vlažnih usana, umiljatih dubokih crnih očiju, liepa i otmjena mu je brada tek počela siediti. Njegova je stasita i muževna pojava ostavljala duboki utisak, sve je očaravala i udivljavala. Bio je odista krasan u svojoj ahmediji i džubetu, koje je blistalo u sjajnim bojama. On je uviek vrlo pomnjiv na svoju spoljašnost i otmjeno jednostavan.

Muftija se borio za narodni napredak „protiv predrasuda i mraka“. Osobito blag prema mladeži. Prisiljen nerazumievanjem okoline pošao je u mirovinu. A uviek je otao plemenit:

— Nikad se do uzvišenosti plemenito njegovo lice nije zamračilo na one, koji su ga prisilili da se povuče sa svoga položaja, ni na one, koji su ga zauzeli. Niedna rieč osude protiv sviju, koji su mu zlo činili-osobno, kod njega nije imala mjesta.

Muftijin napadač samosviestan, drzak bio je „praznoglav“, brutalne naravi, biedna karaktera i frapantno oličena duševna golotinja. Smiren i blag ostao je muftija i sada. Uzvišen u svome nauku:

— Majka te mora čovjekom roditi, odgoj te uzdići, a kultura i uljudba iztesati. Izpitaj sebe, vidjet ćeš,

da sam ja ipak isti čovjek kao i prije; jer moje ljudstvo i moja čast nikad nije bila niti će biti na licitaciji.

Svojim radovima zalazio je Šuvalić i u aktuelna družtvena pitanja, a osobito mu je bila na srdcu uzgojnost ženske muslimanske mladeži i bezpriekorno ćudoređe. Njegovi ženski tipovi Selmina, Saida, Adila ostaju upisane u našem sjećanju. S osobitom nježnošću opisao je Saidu:

— Njene bezdane i crne oči, kao da su od sjajnog smaragda. Ah, to tako pametno, blago i djetinjski nježno lice s ljiljanski bielim tenom, kako je duhovito ljubko i liepo.

203

Saida je propala u vrtlogu života, ali se uzdiže sviestna Selmina progovarajući iz duše čestitih djevojaka:

— Jest mi muslimanke, koje smo svršile škole, moramo mnogo držati do svoga glasa i časti. Nas je naš muslimanki sviet slao na škole zato, da mu služimo na ponos, da i on ima nekog tko će ga podučiti znanju, i čuvanju obraza i dostojanstva u ovo tobože moderno doba. Zato ja naglašujem svagda i svuda, da sam muslimanka. Neka taj sviet zna, da mi mnogo držimo do visokog morala i odličnog odgoja naše vjere. Čemu vajni položaj, a i život, ako je jedna djevojka bez časti, bez dostojanstva, odnosno na rđavu glasu.

Slična je Saidi i Adila, koju je Rifat kušao spasiti, ali je bilo na žalost prekasno. On je ogorčen i duboko potresen radi one posrnule djevojke, što sramote svoju okolinu:

— Najogavnije su na ovom planetu dvie-tri, koje su stupile u naš javni život, svršivši srednje škole, i sada svojim ponašanjem koče napredak svima drugim, tako uzornim i čestitim, koje ne mogu djelovati u muslimanskoj sredini: blagotvorno baš zbog njih.

Šuvalić žigoše mladež na stranputici: dužtvene pokvarenjake, narodne tlačitelje, izlažući uzvišene misli o idealnom redu i ljubavi među ljudima. On uznosito slavi junačke Krajišnike zadivljen njihovim heroizmom. Primjerice kako je krasno i dinamično opisan dramatični Osmanov bieg:

— Bajunete se na njem slomiše, a kuršumi mu prorešetaše junačko tielo. Ipak im umače. S devet težkih rana, krvav i bajunetama izsječen, dojuri Osman u Bihać. Svako je mislio, da je to nadnaravni udes, što čovjek tako izranjen, tako razkasapljen, još živi, akomoli da dolazi i junački poziva sviet u boj protiv tuđina.

204

Poznavajući ovaj  krajiški narod žilav, čvrst i nesavladiv — uzkliknuo je Šuvalić u pripoviesti „Na putu“ vedro zanosno, sviesno:

— Bit će bolje, jer ovaj će odporni, snažni narod izdržati sve.

I uistinu tako će biti, jer pravo govori Fuad (u priči o Saidi):

— Innel-hahe meas-sabirin! 

(Zaista, Bog je s onima koji su strpljivi).

* * *

Prva knjiga Šuvalićevih pripoviedaka izišla je kao 19. svezak redovnog izdanja „Hrvatske muslimanske knjižnice“ u izdanju Prve muslimanske nakladne knjižare (M. B. Kalajdžić — Sarajevo, Dra Ante Pavelića 3). Ovu vriednu zbirku — izraslu iz Šuvalićeva srdca — moralo bi prigrliti hrvatsko obćinstvo, da se bar tim usvajanjem književnoga djela oduži uspomeni jednoga uzornog radnika i uztrajnog borca. Liep predgovor napisao je književnik Alija Nametak, profesor. Ciena je knjizi 30.— Kn. a obseg 80 stranica.