BOBAN BUILDERS, I NC.
CUSTOM HOMES
KUĆE PO NARUDŽBI
Dr. fra Oton Knezović, “Hrvatska misao”, Sarajevo, Broj 2-3, veljača-ožujak 1944. – str. 58-62
U kritičnim godinama Aleksandrove diktature, kad je hrvatski narod bio na Golgoti muka i patnja, kad mu je bilo zabranjeno i samo hrvatsko ime, počelo se u Hercegovinu vraćati vrieme strašnih i gladnih godina iz prvoga svjetskoga rata, osobito godine 1916. i 1917., koje su zapisane u crnim analima naše jadne zemlje. U doba beogradske diktature korupcija je bila na vrhuncu od vrhova državne uprave do zadnjega pisarčića i policajca, a narod je u Hercegovini počeo umirati od gladi i jada i nikomu se nije mogao potužiti.
To me je bilo silno revoltiralo i ja sam poslao memorandum na beogradski ministarski savjet.
U tome memorandumu rekao sam Beogradu u lice sve, što mu je trebalo reći. Taj isti memorandum poslao sam u isto vrieme i ministru Jurju Demetroviću kao Hrvatu, da ga on iznese na sjednicu ministarskog vieća, ako bi ga zabašurio predsjednik vlade. Ja sam se naime dobro poznavao s Demetrovićem, dok sam bio na sveučilištnim naukama u Zagrebu (1916.-1920.) i dok je on bio urednik “Hrvatske Njive”. S njim sam mnogo debatirao onih burnih i sudbonosnih godina, kad su se carstva lomila, priestolja rušila, nove se države stvarale na ruševinama starih i određivao se novi pravac i tok historiji hrvatskoga naroda. Ja sam mu inače koji put pisao u narodnim poslovima. Ali on nije mogao učiniti ništa, jer su Hrvati i Slovenci bili samo ministri pri vratima, kako nam se jednom duhovito izrazio na širokom Briegu pok. dr. Korošec.
Zbog historijske važnosti donosim taj memorandum, da se ipak zanj zna, jer nisam nikada dobio nanj odgovora ni od Demetrovića ni od ministarskog savjeta. Tko zna, je li uobće ikada i došao na ministarsku sjednicu. Memorandum glasi:
Ministarskom Savjetu — Beograd.
HERCEGOVINA VAS OBTUŽUJE
Ekonomsko stanje u Hercegovini više je nego očajno. Ono ne može gore biti, jer je narod jadan, go, bos i gladan gotovo kao i godine 1917. Ne samo da nema ni govora o gospodarskom pridizanju naroda i zemlje, iako je naroda svake godine više, nego je narod gladan kruha, šta ima strasnije za čovjeka nego kada gladuje s mnogobrojnom svojom obitelji?
Puna kuća djece i čeljadi, a u njoj ništa nema, pa ni crnoga kruha ni krumpira!
Prosjaci i prosjaci na sve strane. Jadni, prljavi, izgladnjeli, upalih lica i sasušenih grudi. Strašno ih je i susresti na putu, a kamoli s njima živjeti godine i godine. Tuberkuloza hara nemilo i staro i mlado, a sve od gladi i svakojake patnje. Gdje su danas oni vitki i stasiti momci i rumene djevojke, koji su do nedavna bili snaga i ponos Hercegove zemlje? Ovo je nesretna zemlja, ovo je ubogi narod, koji izumire.
Tko je tome kriv?
Da li sama zemlja i sami narod? Ne i ne!
Treba već jednom istini pogledati u lice, treba priznati činjenicu, treba se dobro zagledati u žalostnu stvarnost i tražiti joj lieka.
Koja je to istina?
Ova:
Javno obtužujem pred Bogom, historijom i cieiim svietom sve vlade, sve režime i političke stranke od 1919. pa do danas. Obtužujem ih zato, jer su se težko ogriešili o nesretnu zemlju i doveli narod na prosjački štap. Nitko nije vodio interesa o Hercegovini i njezinim životnim pitanjima. Vlade i stranke imale su interesa za nju samo prigodom izbora. Zbog nesređenih naših prilika političkih i ekonomskih svaki su izbori donieli Hercegovini udarac za udarcem, razočaranje za razočaranjem. Narod nije imao povjerenja u vladine kandidate te je glasovao redovito za opoziciju. To je bio dovoljan razlog, da nas proglase antidržavnim elementom, i sad udri po našim leđima. Tako se krvavo osvetio i dr. Lazica Marković 1927., kad ga narod nije htio birati. Tako se sistematski postupalo svake godine. Kako?
Evo ovako:
Radi klimatskih prilika životno je pitanje za Hercegovinu duhan. Malo je radne zemlje, polja nisu uređena, šume gotovo i nema, pa nema ni stočarstva; vinogradi su uništeni, te seljaku ne preostaje ništa drugo nego duhan. Njime plaća porez, kupuje kruh i odielo. Ako duhan izdadne, sve ga je onda izdalo, i on mora biti go, bos i gladovati. Radi toga narod se specijalizirao u kulturi duhana. Prije rata hercegovački duhan bio je na svjetskom glasu i imao dobru prođu. To je istina i stvarnost, koja se ne da pobiti nikakvim doskočicama.
Šta sad biva?
Jer narod nije glasovao za vladina kandidata, treba ga kazniti, ali tako, da to osjeća do smrti! Monopolska uprava naprosto oduzme narodu duhan u bezcienje prigodom odkupa i seljak je ubijen do u dušu. On je svu radnu snagu uložio u taj duhan i on mu je morao podmiriti sve potrebe života, a sad mu je naprosto otet. Kako gorko čuvstvo nepravde i mržnje mora on osjećati nad ovako bezdušnim postupkom vlasti?
Poslije toga otimanja došla je još redukcija sadnje duhana. Ta se redukcija povećavala iz godine u godinu, dok se godine 1933. i 1934. nije svela sadnja duhana na minimum. Kazali su, da se previše nagomilalo duhana po magazinima, da nema eksporta i da ga ne treba uobće ni saditi. Ove godine bio je duhan prvorazredan, a ipak ga je monopolska uprava otela na bezočan način. Duhan je plaćan sumom po tri do četiri dinara!!! Duhana je bilo malo, pa je ipak tako slabo plaćen! Seljak nije zapravo za nj dobio ni dinara. Imam pri ruci toliko dozvola, da su ljudi predali upravi po pet stotina kilograma duhana, a na ruku su dobili čista novca samo 250 dinara! Pomislite: 500 kg za 250 dinara.!!!
Pa još u današnje doba strahovite krize! Može li porodica od 12 čeljadi živjeti sa 250 dinara?
Drugo zlo, koje bije nesretnoga seljaka, jesu bezumni režijski troškovi monopolske uprave. Svi ti troškovi idu na račun jadnoga seljaka. Ti su troškovi upravo prekomjerni. Oni su iznosili ove godine više nego je država izdala narodu novca za sav duhan!!! Za sav hercegovački duhan izdano je oko tri miliona dinara, a na finance i monopolske činovnike kud i kamo više. Ta molim vas, u svako je selo stavljeno po nekoliko takvih finanaca i činovnika, da tobože čuvaju narod od šverca s duhanom.
Nije li to najveća ludost?
Neka se ti suvišni troškovi ukinu i neka se taj novac dadne narodu pravednim plaćanjem duhana, pa ne će biti nikakva šverca. Nije nitko lud stavljati svoju glavu u pogibao i na tako težak i opasan način zarađivati svakdanji kruh. Koliko tu života propadne, koliko se bolesti navuče, zaraznih i smrtonosnih! Gorak je to kruh i sirotinja se bavi time samo zato, da spasi goli život, ako ga uobće može spasiti. U pređašnje doba nije bilo toga šverca ili ga je bilo u vrlo maloj mjeri.
Na taj način monopolska je uprava od 1919.—1934. izvukla iz Hercegovine koju milijardu koristi, a nesretna zemlja nije od države dobila — može se reći — upravo ništa, osim nekoliko metara ceste i desetak pučkih škola bez učitelja.
To je istina i pred njom ne smije nitko oči zatvarati!
Treba već jednom priznati i stvarnost, a ta je: ovako više ne ide; zemlja je na umoru, narod je u očajnom stanju.
Biela su žita ovoga ljeta silno podbacila, jer je uš uništila pšenicu, a ječam je ostao štur. Narod je dosad životario — a ne živio — kako tako, a sad dalje ne može ni životariti, žita je i onako malo i u najrodnijoj godini te se narod može njime prehraniti jedva koji mjesec. Podbacio je također i krumpir, kupus, a nekakvi kornjaši pojeli na nekim mjestima sve vinograde, te nije na njima ostao ni list, ni jagoda grožđa. Jedino se još dobro drži kukuruz, ali pitanje je, hoće li ga suša uništiti u poljima. Velik dio sela tuča je težko otukla. Duhana je posađeno malo zbog redukcije sadnje, a i zbog kazne. Ako ga bude monopol plaćao, dotično otimao po dva do četiri dinara, kao prošle godine, onda se ne će moći ni porez platiti.
Sve su to činjenice, koje nesretni narod jezom napunjaju. Nema u zemlji nikakve zarade, nema duhana, nema nikakve pomoći, a nitko o tomu ne vodi računa. Nesretni je narod prepušten nemilosrdnoj sudbini, da pati i trpi do zadnjega daha. Strašna je stvar, kad čitava pokrajina izumire, kad kruha nema!
Kako da se tomu zlu doskoči, kako da se narod spasi od podpune katastrofe?
Ne može se ovdje govoriti o ekonomskom problemu u cjelini, nego o brzoj pomoći hic et nunc. U ekonomske probleme Hercegovine spadaju polja, koja treba urediti, prokopati i kanalizirati. No to je daleki problem u današnjoj financijskoj krizi.
Spada također zašumljenje krša i pridizanje stočarstva, ali i to su stvari budućnosti. Jedini problem ekonomije, koji je aktuelan i koji može zemlju spasiti, jest duhan.
Ali, čini se, da će monopolska uprava i ove godine pasti u istu pogrešku kao i prošle godine. Opet će staviti posebne finance i monopolske činovnike po selima i time će se povećati troškovi bez potrebe na račun nesretnoga naroda. Duhan će se slabo platiti i eto vam gotove katastrofe. Neka se narodu oglasi i zada poštena rieč — kad bi je uobće bilo! — da će se duhan pravedno platiti, pa ne će biti šverca. Prošle godine neka sela nisu predala sav duhan, ali zbog posve opravdanih razloga.
Svake je godine odkup duhana bivao slabiji i ljudi nisu imali šta jesti. Da spase jadni život svoj i svoje mnogobrojne djece, ljudi su morali kriomice prodavati pomalo duhana pa da kupe kukuruza. Ta su sela kažnjena tako, da im je ove godine zabranjena svaka sadnja duhana, i još će biti novčano globljeni, premda novaca nemaju.
Ali treba najprije živjeti pa tek tada filozofirati i politizirati, jer je to prirodni zakon. Ta sela ne mogu živjeti bez duhana ni 24 sata, pa su ljudi posadili nešto malo duhana uza svu tu nepravednu zabranu. Sada su financi počupali sav taj duhan, zabranjena je ubuduće svaka sadnja duhana i još udarena novčana globa od tri miliona dinara!!!
Pa tu prestaje svaka pamet.
Država mora naći način, da joj državljani ne pomru od gladi. Ona im mora naći kakavgod način zarade i obstanka. Država je radi naroda, a ne narod radi države. Tu drugoga načina sad nema, nego da se narod za ovu godinu oslobodi od svakog poreza, da mu se duhan pravedno plati, a za sliedeću godinu da se Hercegovini dopusti dovoljna sadnja duhana. Porez je za ovu godinu znatno povećan i ne će ga moći utjerati ni onda, da se seljaku proda i zadnje živinče izpred kuće!
To treba da se zna na vrieme. Ne vriedi se kasnije izpričavati raznim smicalicama i glupostima.
Pri odkupu duhana treba ukloniti veliko zlo, koje sirotinju upropašćuje, a to je korupcija, koja je postala upravo rak-rana na narodnom tielu. Ima savjestnih monopolskih činovnika, ali je na žalost mnoge zahvatila besprimjerna lakomost i nečuvena korupcija, koja se tjera javno na sav mah. Znam pozitivno, da pojedini procjenitelji zasluže mimo redovite plaće i preko sto hiljada na mitu! Neke je godine selo Međugorje dalo 300.000 dinara mita! Tu se radi i preko raznih mešetara, pa sve to treba platiti. Sirotinja ne može podmititi i težko njoj kod tako nesavjestnih ljudi!
Šta se sve tu ne radi prigodom odkupa duhana?
To su griesi, koji u nebo vape za osvetom. I tu je jedan od glavnih razloga narodnoga nezadovoljstva i siromaštva. To je narod tako demoraliziralo, te je uvjeren, da se danas ne može ništa postići bez mita. Taj postupak izazivlje onda među narodom svađu i mržnju, koja se krvavo svršava. To je gadna borba za život, za. svagdanji kruh.
Tomu zlu može se doskočiti jedino na taj način, da se vrši strogi nadzor pri odkupu duhana i da se svaki pokušaj mita kazni tako egzemlarno, da će svakoga više proći volja za njim. Dosada se u tome postupalo nepravedno i ludo. Koji ljudi nisu htjeli ili nisu mogli dati mito, oni bi protestirali protiv otimanja duhana u bezcjenje i ne bi ga dali.
Sad bi došao šef odkupnog ureda ili komisija i šta bi se dogodilo?
Komisija bi procienila duhan niže za klasu ili dvie i seljak je bio podpuno uništen. Tako su postupali, da se nitko ne usudi buniti se ni protestirati. Seljak je bio bezpravan i bezpomoćan, bez svake zaštite. To su za nj prave haračlije i hajduci, te takvih nepravda i takvih bezakonja nije bilo ni u najcrnje doba turske uprave, kažu stari ljudi.
Takav postupak dovodi narod do pravoga biesa i očaja, čak i ludila. Još ga više mora razjariti, kad čuje od političara, pa i od seoskih načelnika (Uglješe u Ljubuškom) ovake rieči:
“Vi ste anti državni, vi ste tvrdokorni, vi ne ćete da glasujete, kako vlada hoće; vi ste sad prosjaci, vi se morate pokoriti i pokloniti, vi se morate slomiti. Eto vam sad Radić, Maček, Trumbić, Korošec i ostali!”
Tako se govori, tako se radi s nesretnim našim narodom.
Kako onda narod može ljubiti državu, koja ga tako muči, mrcvari, tuče i pljačka?
Zar to ne znači tjerati narod u skrajnost? To je luda politika, to je zločin proti svojoj zemlji, proti svome narodu i svojoj državi.
Zna narod i dobro prati i čita, kako Andra Stanić obtužuje Radivojevića za 800 miliona dinara štete po državne interese, kako pojedini ministri grade tolike palače, kupuju milionske parkove, kako mu na ženi ima više zlata nego nekada na svim sultanijama, kako pojedini činovnici imadu mjesečnu plaću od 120.000 dinara, kako monopolski činovnici puše eškiju gotovo sve izreda, kako dobivaju toliko i toliko za cigarete, a ipak puše eškiju, a njemu se otimlje duhan po dva do četiri dinara, globe ga hiljadama dinara, ako zapali koji cigar svoga rođenog duhana, koji je zalievao svojim znojem, svojom krvi.
Nad tolikom nepravdom i nesavjestnošću državnih organa kako da ne uzkipi narodna duša pravednim gnjevom?
Gdje je tu socialna pravda?
Je li to pravda, da se monopolska uprava stavi na čisto trgovačko i spekulativno stanovište proti svome narodu: kupi što jeftinije, a prodaj što skuplje?!
Narod bi morao imati svoje “Udruženje duhanara”. Ono bi pazilo na njegove interese, ono bi pazilo i suzbijalo korupciju i samih sadilaca i činovnika. Ono bi ga zastupalo kod monopolske uprave, jer je narod ovako bez svoga udruženja bezpravna masa, koju svatko vara i izsisava. Udruženje bi moralo pobijati među svietom i samu pomisao na mito i tako ga moralno ozdravljati i ekonomski jačati. Treba već jednom povratiti narodu vjeru u državu i njezine zakone. Vrhovno načelo mora biti za sve ovo: jednake dužnosti, jednaka prava.
Njemačka i Češka eto opet traže hercegovački duhan pa se monopolska uprava ne može više tužiti ni izvinjavati, da hercegovački duhan nema dobre kvalitete i da ga je premnogo. Nije ga nikada premnogo. Treba narodu dati dovoljnu sadnju i pustiti ga, da goji staro hercegovačko sjeme, koje je bilo na glasu. Narod se specializirao u kulturi duhana kroz toliko godina, samo ga treba pustiti na miru, da ga goji, kako zna, i bit će dobro.
Treba da znadu i političari i državnici i monopolci ovo: država se temelji na pravdi i na ljubavi svoga naroda, a ne na sili i bezzakonju.
Nije ovo država Stevana Nemanje ni svetoga Save.
Ovo je Jugoslavija, naša zajednička država. Jednaka prava i jednake dužnosti za sve bez razlike. Vi međutim mislite i radite tako, da mi Hrvati imamo samo dužnosti, a vi Srbi da imate samo prava.
To je ludo i naopako mišljenje!
Široki Brijeg, 30. juna 1934.
* * *
Istini za ljubav valja reći, da je dr. fra Dominik Mandić, predsjednik bivšeg “Udruženja duhanara”, otišao s deputacijom u Beograd prije početka odkupa duhana 1934. Tamo je pohvatao veze s raznim zastupnicima, ministrima i političarima, izložio im očajno stanje zemlje i naroda, kušao sve moguće, da u njima probudi bar neko čovjekoljublje i osjećaj pravednosti. Tim svojim vezama i neumornim radom postigao je ipak nešto, a to nešto bilo je i te kako veliko u ono doba strahovite novčane krize. On je spasio situaciju, inače bi narod klonuo.
Et hoc meminisse aliquando juvabit.
Malo statistike.
Uz ovaj moj memodandum dobro je donieti i malo statistike, da se vidi sav užas pljačke našega naroda u Hercegovini i sa strane Austrije i sa strane Srbije pod imenom Jugoslavije.
Dr. Karl Preissecker izdao je godine 1914. u Beču djelo “Der Tabakbau und die Ausbildung des Tabaks” u industriji austrijskog monopola. Drugi svezak toga djela donosi statistiku hercegovačkoga duhana za godinu 1900.—1912. Prema tome razdoblju možemo uglavnom vidjeti cielu statistiku austrijske uprave kroz četrdeset godina.
Ta statistika glasi ovako:
Jugoslavenska statistika još je poraznija. Godine 1934. beogradski je monopol prodao Češkoj, Poljskoj i Njemačkoj hercegovački duhan po 31—46 dinara na 1 kg. Njemačka je kupila 12,000.000 kg toga duhana i najslabiju klasu platila po 12 dinara na kilogram. Država je odkupila hercegovački duhan za godine 1933. i 1934. poprečno po 4 dinara na kg!
Svi režijski troškovi iznose 2.50 dinara po kilogramu. Država je platila seljaku 1 kg po 4 dinara + režijski troškovi po 2.50 dinara = 6.50 dinara. Dakle državu stoji 1 kg duhana 6.50 dinara, a prodaje ga vani po 31—46 dinara.
Molim, gdje je tu omjer između izdatka i dobitka?
Monopol ima ogromnu dobit na duhanu unutra u državi i to mu je dosta. Sva dobit na svjetskom tržištu pripadala bi po pravu sadiocima, jer je Monopol u tome slučaju samo posrednik i ima pravo samo na režijske troškove — a ti iznose po 2.50 dinara na 1 kg — i ništa više!
Sad zamislite, koliko je Jugoslavija, dotično Srbija, opljačkala Hercegovinu na duhanu kroz 22 godine!
Pa još na vinu i rakiji!
Sad je tek naš narod uvidio, šta znači imati svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku i biti gospodar svoje kese, svoga rada i znoja, svoga blaga i bogatstva.
Da nas nisu himbeni saveznici Talijani opljačkali onako bezprimjerno,
da nam nisu organizirali i naoružali srbske četnike i partizane
— koji uništiše miliarde narodnoga i državnoga imetka —, koji razapinju našu državu i stavljaju je na Tantalove muke, gdje bismo danas bili mi Hercegovci! Bili bismo gazde i slobodni ljudi, bili bismo svoji na svome. Narod je osjetio ogromnu olakšicu i vidio je u svojoj državi pravu majku, koja ga podiže iz onoga jada i siromaštva na život dostojan čovjeka. Država se odmah pokazala našom majkom, a mi njezinom vjernom i poslušnom djecom. Bože daj, da sretno prebrodimo ovu opasnu krizu, pa ćemo sve ovo lakše zaboraviti i svojski se latiti rada za naše obće narodno i državno dobro.