Doviđenja prijatelju Viktore!, piše Tomislav Ðurasovic, München   

POČIVAO U MIRU BOŽJEM!

Doviđenja, prijatelju Viktore!

U nedjelju, 17. prosinca 2023. u 3:30 sati, umro je u 82. godini života u njemačkom  gradu Rheinfelden-u hrvatski rodoljub Viktor Soldo.

Rođen je 30.10.1942. godine u Širokom Brijegu, iz kojeg vrlo rano odlazi na  školovanje u Zagreb, a 1966. godine napušta domovinu i odlazi u Austriju. Tu ostaje  nepune dvije godine i potom dolazi u njemački grad Rheinfelden, u kojem su već  živjela njegova dva brata, Ante i Blago. Njih dvojica su od samog početka bili aktivni  među Hrvatima, a dolaskom im se priključio i Viktor.

Viktor dolazi u ovaj dio Njemačke „u pravi čas“.

U susjednom Baselu 1968. godine osnovan je, zaslugom hrvatskih pregalaca Dragana Hazlera i Žarka Dolinara, ogranak Matice hrvatske, a u 10-tak km udaljenom Bad Säckingen-u se skoro istovremeno osniva Hrvatska katolička misija s prvim župnikom fra Ljubom Krasićem. Nešto kasnije tu obitava i djeluje hrvatski pjesnik i dobrotvor fra Lucijan Kordić. Širinom svoga duha, uma i srca, a još više organizacijskim sposobnostima Viktor se vrlo brzo „uklopio“ u novu sredinu i postaje jedan od najmlađih lučonoša političkog, vjerskog, kulturnog i športskog buđenja i organiziranja Hrvata koji se nađoše na ovom dijelu njemačko-švicarskog podneblja; na području između gradova Basel, Lörrach, Freiburg, Wehr, St. Blasien, Waldshut-Tiengen, Bad Säckingen, Rheinfelden i Granzach-Wyhlen (kod Basela).S vremenom u Rheinfelden pristižu i druga dva Viktorova brata Nikola i Stipe, kao i  sestra Nada. To su vremena kad je Viktor već utemeljio i registrirao hrvatsku kulturnu udrugu,  ogranak Matice hrvatske „Antun Branko Šimić“, odnosno, još 1969. godine, športsko  društvo „Hrvatski nogometni klub Croatia“.

Viktorov veliki smisao za hrvatsku nacionalnu povijest, kao i njegova ljubav za  hrvatsku kulturu, posebice za hrvatsku knjigu, gdje danas u svom domu raspolaže s  preko 1200 naslova, kako mi u posljednjem razgovoru prije tjedan dana reče. Viktora sam upoznao odmah po dolasku u emigraciju, bilo je to na hrvatskom  hodočašću u Birnau (Bodensko jezero) u vremena kad je „hrvatsko proljeće bilo na  zalasku“, a, iznenada i neočekivano se najavilo „vruće hrvatsko ljeto“ kad su  „Bugojanci“ temeljito prodrmali jugoslavenski i vojni i politički sustav i to više nego  išta prije zajedno, iliti kako njihova „ljubičica bela“ reče: „Dobro smo dobili po glavi“.  Kasnije mi je Viktor sa sjetom besjedio o njegovim sastancima i razgovorima s  „Bugojancima“ Vladom Miletićem i Vidakom Buntićem.

I, od tada, pa evo do današnjih dana ostadosmo prijatelji, suradnici i supatnici u  „vječitoj“ borbi za bolju Hrvatsku i BiH i boljitak domovinskih Hrvata.  Viktorova šira i uža rodbina imala je uvijek otvorena vrata svoga doma za izbjegle i  prognane Hrvate. Osobno sam proveo nebrojeno noćnih sijela u društvu D. Hazlera,  Ž. Dolinara, fra Lucijana, našeg dragoga Vijeke (Vjenceslav Čižek), Branka Leko i  mnogih drugih Hrvati u domu Viktora i Jele(ne) Soldo.

Politički, stranački Viktor je vrlo angažiran u Ujedinjenim Hrvatima Europe, odnosno kod Republikanaca (Korsky, Katalinić).

Nebrojeno puta smo se našli zajedno i u društvu Vinka Nikolića, Jakše Kušana,  Bogdana Radice, Danijela Crljena i drugih vodećih izvandomovinskih Hrvata . Viktor Soldo je među prvima osnovao Mjesni odbor Hrvatskog narodnog vijeća u  Rheinfeldenu.

Nosio je barjak pred hrvatskim hodočasnicima od Rima do Einsiedelna i od Birnau do  Bad Säckingen-a, gdje kršćanski vjernici iz Švicarske, cijelog južnog Badena i iz Alzasa  slave sv. Fridolina, koji je u 6. stoljeću pokrštavao germanska plemena na ovim  prostorima.

Iz ovog dijela Njemačke, Hrvati su slali jako puno humanitarne pomoći za vrijeme  Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Za tu pomoć su naravno  zaslužni svi tamošnji Hrvati, ali je Viktor ipak bio primus inter pares (prvi među  jednakima).

Viktor će biti sahranjen u subotu 30.12.2023. godine u 14:00 sati u Širokom Brijegu,  u grobnici koju je sagradio zajedno s braćom i s natpisom na grobnom kamenu:  Domovino za tobom žudili, mrtvi se tebi vraćamo.

U tim mislima, u toj žalosti, u tuzi koju ostavlja među svojima i rodbinom i  prijateljima, dopustite mi da kažem: „Doviđenja, dragi prijatelju, u Vječnosti, gdje se  više ne ćemo morati žrtvovati za istinu i pravicu, barem tomu se ja nadam.“

 Tomislav Ðurasovic, München