DOŠLO JE VRIJEME GOVORITI ISTINU” OBRANA” br. 1. 1963., kaže Maks Luburić (3) dio)

  E V O L U C I J A   H R V A T S K O G   N A R O D N O G   O T P O R A

       Da bi čitatelji bolje shvatili i prihvatili stanovište HNO u današnje doba, koje je dovelo do ovakove rezolucije, mi želimo u kratkim crtama opisati evolucionarni razvoje HNO.

       Hrvatski Narodni Otopr je zasnovan velikom nuždom i potrebom jednog razdoblja, kada su sve hrvatske nacionalističke institucije bile na izmaku svojih rodoljubnih snaga, uključivši i Hrvatsku Državnu Vladu. Ne pišemo velikim slovima ove hrvatske institucije, da bi se nekako udvarali nekim živim i preživjelim nostalgičarima, već zato da istaknemo povijesnu važnost i Hrvatske Državne Vlade i Hrvatskog Narodnog Otpora, koje su prema određenim zadaćama, kad paralelno, kad samostalno djelovale u pravcu očuvanja Hrvatske Države i hrvatskog identiteta.

     Početno ime je bilo: Hrvatski Narodni Odpor, a prvi zapovjednik je bio general Hrvatskih Oružanih Snaga, gosp. Vjekoslav Luburić zvani maks. Svojom žarkom ljubavlju prema Domovini Hrvatskoj, naobrazbom iz Ustaškog Pokreta, ratnim iskustvom od travnja 1941. pa do svibnja 1945. godine, nepravdama koje je podnosio, fatalne političke pogreške koje je činio, kalvariju kroz koju hrvatski narod prolazi svojom i tuđom krivnjom srljajući u opasnost od potpunog uništenja Hrvatskog Naroda, general Luburić je u svrhu spašavanja hrvatskog naroda, udario zdrave temelje Hrvatskog Narodnog Otpora.

     On jedini je to mogao učiniti bolje nego itko drugi iz Ustaških redova. Zašto? Jednostavno zato što je on kroz svoje žarko i rodoljubno djelovanje htio pomoći i pobijeđenima i pobjednicima, i dovesti ih do spoznaje, da je hrvatski narod u opasnosti, a ne ova ili ona ideologija. Blago rečeno general Luburić je bio fanatik koji je imao “mlado i prokleto ustaško srce”, kako je on to negdje zapisao u mlađim danima, a nije mogao shvatiti da je i na drugoj strani bilo fanatika prožeti komunističkom doktrinom, kao što je on bio nadahnut ustaškom, ne “doktrinom”, jer ustaštvo nije nikakva doktrina nego ljubav za Hrvatsku, a ljubavi nisu nikakve doktrine nego osobni osjećaji za onim što voliš, a u ovom slučaju ljubav Maksa Luburića je išla za Hrvatsku. I kod jednih i kod drugih bilo je žarkih i odanih hrvatskih nacionalista, što se nikako ne može poreći.

     Zbog inspiracije lozinkom “Ljutu travu na ljutu ranu” u danima NDH, mnogi Hrvati suprotni njegovom mišljenju, jednostavno su našli sigurniju zaštitu u šumi, tj. među partizanima nego u svojoj državi, i umjesto da se bore za Hrvatsku Državu, oni su se pod plaštom komunizma borili za srpsku drugu Jugoslaviju. Narušeni legitimitet hrvatske države se osjećalo se je dužnim “čistiti” pojedina hrvatska područja od komunističkih i antihrvatskih elemenata, što nam naši neprijatelji i dan danas pripisuju kao “likvidacija” Srba u Hrvatskoj. Zato se nije niti čuditi što se je rodila tolika mržnja između hrvatskih komunista i hrvatskih Ustaša, jer zbog rivaliteta jedni druge nisu priznavali, niti poštivali, niti štedili.

     Za Hrvatsku Državu i hrvatski narod u ovom tragičnom dvoboju i rivalstvu, general Luburić je igrao jednu od vrlo značajnih uloga. Zato ga je neprijatelj nazvao “Bič božji”, našto je general Luburić odgovorio jednom prilikom: “da su Srbi imali Dražu Mihailovića i Aleksandra Rankovića, a mi Hrvati Tita i Maksa Luburića.” Dražu su Srbi smakli u njihovom glavnom gradu Beogradu. Maks Luburić je u jednom pismu pisao dru. Miljenki Dabi Peranići, misli godine 1967. “…da za Srbe i Hrvate neće biti mira ni pomirenja sve dok ne budu visjeli: Tito u sredini, Ranković s jedne a ja s druge strane, pa makar to bilo i pravo vješanje…”.

     Masovni eksodus Hrvatskog Naroda se nastavlja odmah iza službenog završetka drugog svjetskog rata. Mnogi narodi svijeta su se veselili svršetku rata, a majke, sestre, žene, djeca i djevojke su razdraganih srca mahali bijelim rupcima sretni povratak sa bojišta svojim sinovima, braći, muževima, očevima i mladićima. Na suprot tome veselju Hrvatski Narod je išao iz rata u ponor bez nade za život. Tisuće i tisuće najidealnijih sinova Hrvatske platili su vlastitim životima tu prokletu mržnju koja je nikla iz rivaliteta hrvatskih komunista prema hrvatskim ustašama. Arena te proklete osvete je bila na Bleiburškom polju u svibnju 1945. god. Oni koji su se uspjeli spasiti, tražili su zaklonište svojim glavama u onim državama koje su ih uzeli u zaštitu. Među takovima je bio i general Hrvatskih Oružanih Snaga, Vjekoslav Maks Luburić.

     Oporavši se od mnogih patnja, muka i tegoba, počeo je izdavati hrvatski vojnički časopis “Drina” 1951. god. Pomno čitajući njegova izlaganja na opće probleme Hrvata, posebno ratnog i poratnog razdoblja, čovjek dolazi do začuđujućeg zaključka kako taj bivši “bič božji” Maks Luburić, general Drinjanin realno gleda na stvari i situaciju. Kroz časopis “Drina” analizirao je mnoge stvari iz prošlosti, kako bi se što pravednije mogao postaviti u budućnosti. Nije nojovski zabio glavu u pijesak i iz straha upirao prstom u druge da su nam krivi za našu tragičnu sudbinu. Otvoreno i bez staha je priznao: “…da niti je sve dobro bilo što je Ustaški pokret zagovarao, niti je sve bilo loše što je Tito napravio…”

     Ovo mogu uočiti i ovako govoriti samo oni koji su iz fanatizma evoluirati u praktičnog političara i ideologa. General Drinjanin je među prvima uvidio da se starim stazama nije moglo više ići. Zato se je i razišao od svojeg ušitelja i vođe Poglavnika dra. Ante Pavelića 1956. Ovaj razlaz je bio političke i ideološke naravi, a nikako rodoljubne.

     Vremenom se je pokazalo da je general Drinjani bio u pravu, jer je svojom lozinkom: “…da se sinovi bivših hrvatskih partizana i bivših hrvatskih Ustaša moraju zajedno, rame uz rame boriti za sretniju i bolju Hrvatsku, u kojoj će jednako uživati socijalnu pravdu svi građani Hrvatske…” Ovaj moto je srž i pravac Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. Zato je Otpor bio privlačan i za dalmatinske partizane i za istarske antifašiste, za bosanske proleter i zagrebačke ljevičare, žute i crne i sve građana Hrvatske, koji su voljni braniti svoju Babovinu istom žestinom, kao što ju je u svoje vrijeme branio “Kapetan Husein Gradaščević – Zmaj od Bosne”, ne iztražujući da li mu je Istanbul ili Carigrad bliži po vjeroispovjesti ili djedovina Bodna-Hrvatska.

     Ruka pomirenja HNOdpora hrvatskim komunistima je poljuljala jugoslavensku ravnotežu. Najprije dolazi do deklaracije hrvatskog književnog jezika u ožujku 1967. Tisak H.N.Odpora i razni prikladni Letci, Proglasi, Pozivi, Okružnice i td. namjenjeni Domovini su česta pojava u Hrvatskoj. Duh pomirenja se počeo širiti i domovinom i emigracijom tolikom intezivnošću, da je naglo nastao onaj “sramotni” zid između privremnenih radnika i emigranata. Skoro je bio smrtni grijeh jednog emigranta sastati se sa pasošarom. Treba danas samo biti pošten i priznati kakva je napetost vladal u to doba između ta dva hrvatska svijeta, oba u tuđem svijetu.

    Najstudioznom analizom bilo bi teško proreći koliku je ulogu igrao u stvaranju ambijenta u “Hrvatskom Proljeću” H.N. Odpor? Točno je toliko da je odigrao svoju “emigrantsku” dužnost više nego bilo koja druga skupina hrvatske emigracije. Zato se nije moglo ni očekivati, da će iz osvete za stare grijehe i ideju za pomirenje i hrvatske ljevice i desnice, za savezništvo između: Zagreba, Splita, Mostara, Banja luke, Gospića, medimourja, Istre, Banije i Like, jugoslavenska tajna služba neće tražiti način i načine kako ubiti generala Drinjanina, što se je na svu žalost i dogodilo 20 travnja 1969. god.

     Nestankom generala Drinjanina H.N.Odpor proživljava porođajne muke, sve do saziva Svjeskog Sabora H.N.Odpora u Toruntu 1974. god. na tom Saboru se se razmotrila mnoga najvažnija pitanja. Najdelikatnije pitanje je bilo kako organizaciju H.N.Odpor učiniti što elastičniju za prilike u domovini i za privremene gostujuće radnike u zapadnoj Europi. Bilo je stagničara koji nisu bili za bilo koju izmjenu, jer da to ne bi dozvolio general Drinjanin, koji je već 15 godina mrtav ležao u tuđoj zemlji i nije mogai više nikome pomoći, pa ni samome sebi.

     Novi izabrani dužnostnici Pročelništva H.N. Odpora su izradili “Programatska Načela H.N. Otpora” koja su bazirana na sveopće hrvatske intarese i pristupačna svakom Hrvatu bez ikakve cenzure. Izmjenjena je riječ riječ ODPOR u OTPOR koja je danas bliža i pristupačnija Hrvatima u Domovini. Ova izmjena je toliko djelovala na neke članove organizacije, koji se nisu mogli pomiriti sa evolucijom Otpora, te su jednostavno napustili organizaciju. Niti su oni što dobili što su napustili organizaciju, niti je organizacija što izgubila zbog njih.

     Kako H.N.Otpor u svojim Programatskim Načelima ima u vidu sveopći interes hrvatskog Naroda i budući je organizacija H. N. Otpora podvrgnuta istim Programatskim Načelima u ime kojih ovo pišemo. ovim putem želimo upozoriti hrvatsko općinstvo da H. N. Otpor smatra potrebni životno djelo Vjekoslava Luburića, generala Hrvatskih Oružanih Snaga NDH, svrstati u dva životna razdoblja.

                                                P R V O:

     Njegovo predratno i ratno djelovanje – koliko god ono bilo izražaj iskrenog hrvatstva je kontradiktorno njegovom kasnijem i našem današnjem djelovanju u borbi za Hrvatsku Državu. kroz to razdoblje vršeći svoju vojničku i hrvatsku dužnost, on se izložio svim iskušnjama, u kojima zbog okolnosti često nije birao sredstva da očuva mladu hrvatsku državu i njezinu nezavisnost. Mi današnji pripadnici H.N.O izražavamo našu duboku sućut, svim onima čiji mili i dragi leže i počivaju na području N.D.H., a koji su nevino pali. Nadamo se da će se netko pošten naći i kod Srba, te se pokloniti usmrćenim Hrvatima, žrtvama srpske mržnje. Sumnjamo da će Srbi i Hrvati doživjeti dan kada će se Jugoslaveni pokloniti svojim mnogobrojnim žrtvama i masovnim pokoljima Hrvata.

                                                 D R U G O 

    Posljeratnog zapovjednika Hrvatskog Narodnog Otpora generala Drinjanina, mi u cijelosti prihvaćamo i visoko dižemo njegov lik kao pravi i iskreni putokaz oproštenju, izmirenju, suradnji sa svim državotvornim Hrvatima, iskrewno savezništvo sa svim narodnim manjinama u Hrvatskoj za zajedničko čuvanje i zajedničko izgrađivanje zajedničke nam Domovine Hrvatske. Jer kako Hrvatima Jugoslavija nije domovina, tako isto, ona nije ni Srbima niti drugim narodima, koji su stoljećima mirno živjeli u Hrvatskoj.

     Bez kompleksa ikakve krivnje iz prošlosti i bez ikakvog straha za budućnost, H.N. Otpor je shvatio razlog tapkanja po istom mijesu punih 39 godina. Krivnju za to tapkanje snose prvaci komunističko-partizanske i prvaci ustaške revolucije. Jedni zadojeni komunističkom socijalnom ideologijom, hrvatskim državotvornim duhom “Bog i Hrvati”, nepodnoseći nikakvu drugu ideologiju i mišljenje osim ustaškog. zato i jedni i druge hvale svoje revolucije namećući monopol i legimitet istih, dok su ostali Hrvati prisiljeni biti žrtve i jednih i drugih.

     U interesu bolje i sretnije zajedničke budućnosti hrvatske, mi tražimo od jednih i drugih račun u totalu koliko je koštala i vrijedila njihova revolucija, pa će vidjeti da su već odavno isplaćeni krvlju i suzama Hrvata, pa smatramo, da se moraju razdužiti svih mogućih obveza, tako da slobodno mogu ići u mirovinu, pustivši mlade naraštaje da se u miru razvijaju i afirmiraju, onako kako to priloke budu zahtijevale. Samo kada dođe do ove izmjene, može se računati na pozetivan uspjeh. I na mlađima je da sa sebe zbace teret idolopoklonstva i ustaške i partizanske revolucije.

                                                T R E Ć E

     Dosljedni Načelima H.N. Otpora izjevljujemo, da je neljudski, kukavičluk najgore vrsti, antihrvatski i izdajnički nazivati hrvate koje srce i ljubav vežu za Hrvatsku, te bez straha odu u Hrvatsku posjetiti svoju obitelj, rodbinu i svojtu, da su “Udbaši i “Jugoslaveni”. To se je desetljećima događalo i danas se događa, više nego prije u svim prekomorskim hrvatskim zajednicama, da se o tim hrvatskim posjetiocima proširi vijest, da nisu dobri Hrvati, jer su išli u “stari kraj”. Tako nastaje fama “jugoslavenstva i udbaštva” među prijateljima i među Hrvatima. Ta krilatica koristi samo neprijatelju, a nikako hrvatskim probitcima. H.N. Otpor svečano izjavljuje, da podržava svakog Hrvata i Hrvaticu koji imaju želju, sredstva i snagu posjetiti svoju rodbinu i ići na odmor u rodnu zemlju Hrvatsku, a kad se vrate da ih se ne označava i prozivlje da su posjetom Domovini postali doušnici Udbe. Na svakom mjestu i svakom prigodom ćemo braniti interese svakog Hrvata, jer i najlošiji Hrvat je bolji od svakog “Jugoslavena”, jer želimo biti čuvari hrvatskih interesa i preedvodnici hrvatskog oslobođenja.

     Stranice časopisa “Otpor” će biti uvijek otvorene onima koji su ugroženi drskim nastupom pojedinaca, zbog svoje posjete Hrvatskoj. Mi pozivamo Hrvate da masovno posjećuju svoju zemlju Hrvatsku i kažu tamo šta se događa ovamo. To će biti jedini način da se uspostavi direktna veza sa narodom u domovini i otupi oštrica režimu na terenu, a i pokrenu prvi politički ootpori u cijeloj Hrvatskoj. (Nadodajem danas subota 6 veljače 2021. da je u nekim hrvatskim naseobinama i zajednicama gdje su postojali ogranci HNO izbila žučljiva polemika zato što su neke obitelji članova i simpatizera HNO išli posjetiti svoje obitelju u Hrvatsku. Uz sve truge potrebe i ove svađu su veliki dio ove REZOLUCIJE HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ZA 1984. GOD. Mile Boban bivši Pročelnik HNO.)

     Ovo govorimo u ime organizacije HNO i duđni smo odgovoriti samo hrvatskom narodu u domovini i organizaciji H.N.Otpor, u čije ime pozivamo sve Hrvate dobre volje na snošljivost, strpljivost i na organiziranost u jednu zajedničku akciju za ponovnu Obnovu hrvatske Države. Jer spas je u onima koji pripadaju negdje, a ne u onima koji pripadaju nigdje.

     Imajući u vidu sve ove činjenice o kojima smo govorili, a poznajući situaciju u iseljeništvu i domovini HNO izdaje ovu rezoluciju za hrvate diljem svijeta, a posebno za hrvatski narod u Domovini hrvatskoj. Cilj ove općehrvatske akcije je stvaranje novog duha i poleta među Hrvatima, koji bi uz malo dobre volje doveo hrvatski narod do željnog cilja, a taj je nezavisnost, sloboda i sreća u vlastitoj Državi Hrvatskoj.

                                                R E Z O L U C I J A 

     NHO poziva Savez Komunista hrvatske i Savez Komunista Bosne i Hercegovine, da sa progresivnim hrvatskim snagama u iseljeništvu uspostave politički dijalog u cilju stvaranja platforme za riješavanja goruće situacije hrvatskog naroda i drugih naroda današnje Jugoslavije, na bazi osamostavljivanja državnih zajednica naroda uklopljenih silom i zabludom u današnju državnu zajednicu zvanu Jugoslavija.

     Hrvatski komunisti moraju smoći političke hrabrosti i mudrosti, te sa ovim istupiti pred Savez Komunista Srbije, Slovenije, makedonije, Vojvodine, Crne Gore, Kosova i metohije, te u pluralizmu progresivnih političkih shvaćanja postići dostojan stupanj koegzistencije naroda i narodnosti u samostalnim nacionalnim državama, te tako izići iz postojećeg bezizlaznog labirinta bez građanskog rata, krvi i žrtava.

     U isto vrijeme pozivamo sve progresivne snage srpskog naroda izvan Srbije i u Srbiji da prihvate ovaj poziv HNO, te osnuju odgovarajuća tijela, koja će ući u pregovore sa Savezom Komunista Srbije, kako bi se postiglo političko riješenje i razgraničenje tj. državnička podjela Hrvata i Srba bez uplitanja velikih sila i bez bratoubilačkog i međusobnog rata. H.N.O. smatra da su Srbi više izgubili u svojoj samostalnosti i državnosti nego što su dobili u diktatorskoj jednopartijskoj Jugoslaviji.

     Zbog navedenih razloga, smatramo današnje povijesno razdoblje najpogodnijim za pravi i prvi politički skup predstavnika domovine i emigracije kako hrvatske, tako isto i srpeske, te drugih naroda uključenih u današnju jugoslaviju u cilju okončenja neprijateljstava među našim narodima i konačnog stvaranja nacionalnih država.

     U održanju ovakove Jugoslavije kakova postoji danas, svi gubimo. To je danas najuočljivija gruba stvarnost. U današnjoj Jugoslaviji ništa nije riješeno, kako u pogledu istinitog nacionalnog razgraničenja pojedinih naroda, a isto tako današnja Jugoslavija je svojom gospodarskom politikom doživijela fiasko.

    Savez Komunista Jugoslavije, SKJ kao jednostranački diktator snosi punu odgovornost za postojeće stanje i više nema povijesnih, socijalnih niti moralnih kvaliteta da bude katalizator odnosa između hrvatskog i srpskog naroda, i drugih naroda na tom području.

     Neprihvaćanje ove ponude po Savezu Komunista Hrvatske, SKH, i Savezu Komunista Srbije, SKS, kao i drugim savezima komunista republika i pokrajina, snositi će tešku povijesnu odgovornost za posljedice, koje će nastati u skoroj budućnosti, kao rezultat postojećeg svijetskog stanja i političke situacije u Jugoslaviji.

     neprihvatiti se ovog odgovornog posla, podjele Jugoslavije i mirnog razgraničenja između nacionalnih država Hrvata, Srba, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i Albanaca, značiti će stvaranja revolucionarnih djelatnosti navedenih naroda, da se silom ostvari ono, što se politički ne želi postići. I tko će za to biti najviše kriv? Neminovno će nam svima to uskoro biti poznato i u koga će se prstom upirati u onoga TKO JE KRIV I TKO JE ZAPOČEO GRAĐANSKE I NACIONALNE RATOVE!

     Povijesno je dokazano da rat i ratovi donose krvoprolića, intervencije velikih sila, traženje saveznika u oružju i u ideologiji, moglo bi biti jedan od povoda za uništenje naših naroda, a i razloga za treći (lll) svijetski rat.

    Zato je zadaća HNO i naša velika sreća će biti u tome, ako pozvani činbenici shvate ovu REZOLUCIJU HNO, i pristupe u najiskrenijem smislu provođenja ovih ideja u djelo.

     I na kraju kao završni dio ove Rezolucije HNO citiramo izvadak iz govora generala Drinjanina Hrvatskom narodu za Deseti Travnja 1968. godine:

          “Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat proslijediti u ustaški, partizanski, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!”

Živjelo Hrvatsko Zajedništvo!

Svjetsko Pročelništvo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO

Pročelnik Mile Boban.

Austin, Texas

26 kolovoza 1984.