Udba je u službu nadziranja uključila veći broj privremenih radnika ”gastarbeitera” u svim zemljama gdje postoje hrvatske političke organizacije
“DOSJE UDBA – ODJELJENJE UDB-e MOSTAR – SLUŽBENIK: STIPE GRIZELJ – IZVOR: ANTE GRUBIŠIĆ – DATUM 20. 2. 1965. GODINE
Z A B I L J E Š K A
Dossier Udba
Ne tražim neprilike ni pogibelji; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hervatskoga, ja neznam za nikakovu pogibelj, za nikakovu nepriliku, za nikakovu žertvu, nego nastojim, da izpunim moje deržanstvo i na koliko mi to za rukom pojde, na toliko sam zadovoljan, ne pazeć na posliedice, koje se sasma mene tiču. (Ante Starčević: Djela, knj. I, str.181.)
Operacija “Pismo” DOSJE UDBA – ODJELJENJE UDB-e MOSTAR – SLUŽBENIK: STIPE GRIZELJ – IZVOR: ANTE GRUBIŠIĆ – DATUM 20. 2. 1965. GODINE
Pod ovim kodnim imenom stvoren je Udbin plan za kompromitaciju hrvatskih političkih emigranata i unošenje zabune i nepovjerenja u emigrantske političke organizacije. Iako je Udba od svoga postanka činila sve kako bi infiltrirala hrvatske emigrantske organizacije koje su se borile protiv komunističke Jugoslavije i u njih uspjela ubacivati svoje špijune, ovaj plan je stavljen u pogon ranih 1960-ih godina kad je, radi goleme nezaposlenosti i manjka prieko potrebnih deviza, Tito odobrio zakon o dopuštanju odlazka hrvatskih radnika na “privremeni rad” u zapadnoeuropske zemlje. Većina hrvatskih političkih organizacija, poglavito onih u Zapadnoj Europi, već je bila dobro infiltrirana raznim suradnicima i doušnicima Udbe, koji su se radi koristoljublja ili kao “preodgojeni kadrovi” dragovoljno primili toga posla. Neke organizacije čiji su vođe bili naivni retroagresivni političari koji se nisu znali prilagoditi novim prilikama, bilo je vrlo lako infiltrirati. Među prvima bio je Jelićev “Hrvatski Narodni Odbor”. Druge, kao Ujedinjeni Hrvati Njemačke i Hrvatski Narodni Odpor kojima su na čelu bili preživjeli vojnici i častnici Oružanih snaga NDH, bilo je puno teže, ali, kako znamo, Udba je i u njih uspjela ubaciti svoje profesionalne ubojice-plaćenike s zadatkom da likvidiraju njihove vodeće ljude.
Ali, kad likvidacijom vodećih ličnosti nije, kako je bilo planirano, prouzročeno razsulo tih hrvatskih političkih organizacija, jer su njihove funkcije odmah preuzeli novi mlađi ljudi, Udba je bila prisiljena vršiti nadzor nad velikim brojem emigranata, prvenstveno onih koji su svojom aktivnošću postali opasni za obstanak Jugoslavije. Ali pošto ni “svemoguća” Udba nije imala na pretek volontera, novca i drugih sredstava, donesena je odluka da se u službu nadziranja uključi što veći broj privremenih radnika ”gastarbeitera” u svim zemljama gdje postoje hrvatske političke organizacije. To će se postići raznovrstnim ucjenama; pritiscima na rodbinu, prietnjama oduzimanja putovnice pri povratku u posjetu obitelji, obtužbama za suradnju s neprijateljskom emigracijom, zatvaranjem itd.
“Kroz akciju ‘Pismo’ dosad smo postigli značajne rezultate, koji se mogu posmatrati iz dva ugla”, stoji u jednom dokumentu Udbe. “Najprije smo, blagovremenim reagovanjem u datim momentima, kada je teroristička i druga djelatnost određenih grupacija bila u usponu, plasirali kompromitirajuće podatke za poznatije ekstremiste….”
Evo jedan klasičan primjer kako je Udba ucjenama prisiljavala hrvatske “gastarbeitere” na suradnju i kako su ti ljudi udbašima davali bezvezne informacije, koje su blesavi udbaški aparatčici smatrali vrlo koristnim. Nu najprije moram napomenuti da, iako rođen Hrvat, ovaj udbaš, gnusni izrod, kukavelj i mizerna podrepina svojih srbijanskih gospodara u svom rječniku rabi najzaostalije srbijanštine na koje bi mu zavidio i najzadrtiji Srbenda iz Šumadije.
ODJELJENJE UDBE MOSTAR
Z A B I L J E Š K A:
SLUŽBENIK: GRIZELJ STIPE
IZVOR: ANTE GRUBIŠIĆ
Datum: 20.2.1965. godine.
Iz razgovora sa Grubišić Antom, sin Luke, rodjen 13.6.1938. godine u selu Sović, opština Grude, srez Mostar, nosilac PI na privremenom radu u Vealldorfu – SR Njemačka.
Boban Milan, sin Frane, (pogrieška nepismenog udbaša Grizelja. Milinovu ocu nije bilo ime Frane nego Petar, nap. a.) rodom iz Sovića, opština Grude, srez Mostar, politički emigrant u Parizu-Francuska. Dr. Peranić, rodom sa otoka Paga, politički emigrant u Parizu-Francuska.
Neposredno pred odlazak Grubišića na rad u SR Njemačku aprila 1964. godine, njega je zamolio Boban Frano, (Petar, nap. a.) zemljoradnik iz Sovića-Grude, otac emigranta Boban Milana, da iz SR Njemačke uspostavi pismenu vezu sa Milanom i da kao njegov rodjak pokuša kroz to uticati na Milana u pravcu pasivizacije, jer u tome njegov otac nije uspio, mada je u tom smislu činio razne pokušaje. U tom cilju Grubišić je dobio i adresu Boban Milana. U prvom pismu Grubišić je Bobanu pisao obične stvari. Tek u drugom pismu, nakon što je dobio odgovor od Bobana na prvo, Grubišić mu je stavio do znanja da bi sa njim želio usmeno razgovarati i prenijeti mu neke poruke od oca i predložio mu, odnosno pozvao ga da dodje radi toga kod njega u SR Njemačku. U odgovoru na drugo Grubišićevo pismo, Boban je istaknuo da je saglasan sa njegovim prijedlogom, ali da neće moći doputovati u SR Njemačku dok ne stupi na godišnji odmor, kako bi skupa sa emigrantom Boban Jerkom, (Kukić, mo. Milan.) rodom iz Sovića – Grude, sa boravkom takodje u Parizu, krenuo najprije u Austriju u posjetu Jerkinom ocu, koji se tamo nalazio na radu, zatim bi došli u SR Njemačku u posjetu Grubišiću i drugima iz sela Sovića, koji su radili u ovom mjestu.
Medjutim, jula ili avgusta mjeseca 1964. godine, Grubišić je od Baban Milana dobio pismo, a zatim i telegram, čime ga obavještava da će doći u SR Njemačku i poziva da dodje u jedno manje mjesto kod Bona odredjenog dana – bila je nedjelja, izmedju 18 i 19 časova i da ga u to vrijeme sačeka na željezničkoj stanici. (Grubišić se nije sjetio naziva ovog mjesta) Nakon pola časa čekanja pojavio se Boban u društvu još nekih emigranata. Jedan od ovih emigranata prilikom upoznavanja predstavio se Grubišiću kao Dr. Peranić, drugi kao Ličanin, a jedna žena kao supruga emigranta iz Like. Na osnovu ustisaka iz susreta na željezničkoj stanici i upoznavanja, Grubišć je zaključio po ponašanju i odnosu prema ostalima, da je Peranić medju njima najautoritativniji. Docnije mu je Boban rekao da je Paranić u stvari šef-rukovodilac neke emigrantske grupacije u Parizu i da je zadužen za rad Biroa za emigrantsku štampu u Parizu.
Sa željezničke stanice svi skupa su, a sa njima i Grubišić, automobilom otišli do jednog manjeg hotela u ovom mjestu na večeru. Tek za večerom Boban je Grubišiću ispričao da njihova grupa u stvari čini delegaciju hrvatske emigracije iz Francuske, čije je šef Peranić, koja treba da prisustvuje komemorativnoj sjednici europskih antikomunista, posvećenoj poginulima na strani fašizma u ll svjetskom ratu, koja treba da se održi u ovom mjestu isto veče i komemorativnoj misi na jednom groblju takodje ublizini ovog mjesta navedenog dana, tj. u ponedjeljak. Isto vrijeme za večerom u navedenom hotelu našli su se i predstavnici madjarskih emigranata, belgijskih antikomunista i njemačkih antikomunista. U medjusobnom razgovoru služili su se uglavnom francuskim jezikom. (kojega Grubišić nije razumio, pa eto, nije udbašu mogao reći o čemu su govorili!!!!!, nap a.) Tu je grupa Peranića i Bobana pokazivala uokvirenu sliku Ante Pavelića-osrednjeg formata i ustašku zastavu.
Poslije veče, sve delegacije otišle su u jedan dom. U sali ovog (sala veličine 15×8 m – nedekorisano) skupilo se 50-60 lica. Za govornicu je najprije izišao jedan stariji Njemac, koji je na njemačkom, izpred njemačkih antikomunista pozdravio ostale delegacije, zatim održao govor. U svojem govoru vrlo često je upotrebljavao riječi “Antikomunisti” i “Komunisti”. Drugi govornik bio je predstavnik belgijskih antikomunista. Poslije toga govorio je predstavnik madjarskih emigranata, zatim je skup pozdravio Peranić ispred hrvatske emigracije i to na francuskom jeziku. Za vrijeme govora Peranića, Boban je pričao Grubišiću za Peranićev govor da ima takodje antikomunistički karakter. Poslije održanih govora odsvirane su himne medju kojima i ustaška. Sastanak se završio oko 0, 1 časova, kada su svi napustili navedeni dom i otišli na spavanje.
Grupa emigranata iz Pariza odsjela je u hotelu u kojem je prethodno priredjena većera. Grubišić je spavao sa Bobanom u istoj sobi. Ističe da su se u razgovoru zadržali još oko dva sata. U tom razgovoru Grubišić je navodno savjetovao Bobana da sve to čime se on bavi ne vodi ničemu i insistirao kod njega da prekine sa aktivnošću u emigrantskoj emigraciji, prenijevši mu pozdrave i poruke od oca, koje su bile računate na isti cilj. Boban je na Grubišićeve riječe najprije zaplakao, a poslije toga rekao da je on namjeravao Grubišića povesti u Francusku i uključiti ga u njegovu organizaciju. Ukoliko to Grubišić nebi prihvatio, namjeravao ga je angažovati na prikupljanju priloga u SR Njemačkoj za račun emigrantske organizacije u Parizu. Dodao je da ga je u svemu preduhtrio Grubišić. Grubišić ističe da je on to sve energično odbio, pa i osudio i stavio mu do znanja da uopšte nebi bio došao da ga vidi da je znao da će upasti u ovakvu “gužvu”.
U daljnjem razgovoru stavio mu je takodje do znanja da njegova rodbina u Jugoslaviji ima česte neprijatnosti zbog njegova držanja u inostranstvu, a posebno da to sve teško pada na njegova oca. Boban je ponovno počeo da plače, (koliko će ih i danas biti koji ovo pročitaju da će povjerovati ovom hrvatskom Udbašu Stipi Grizelj da mu je moj rođak Ante dva puta rekao da sam plakao…Mo. Otporaš.) govoreći da je on već poznat kao aktivniji emigrant i da mu nitko nebi vjerovao sve kada bi se sjutra potpuno povukao. Odbija da se vrati u zemlju, jer kaže da nikad više ne bi pristao ponovno se vratiti na motiku, a u zemlju neće ni zbog toga što bi moramo služiti kadrovski rok u JNA. Grubišić podvalači da je Boban jako kolebljiv čovjek u tom pogledu, mada izročito ništa nije rekao o korigovanju svog političkog držanja. (Udbaške smicalice, spletke i paučine Stipe Grizelja su poznate. Mo. Otporaš.)
Navedenog dana ujutro (ponedjeljak) kolima su otišli na jedno groblje udaljeno iz centra ovog mjesta oko 20 km., gdje je trebalo u 9 časova da se održi komemorativna misa. Medjutim, po dolasku na groblje obaviješteni smo da se misa neće održati tog dana, jer da ih je policiji optužila neka grupa komunista i antifašista iz tog mjesta i da je sada cijeli slučaj na razmatranju kod policije. (Ipak, naknadno je saopšteno da je policija dala odobrenje za održavanje ovog skupa i to u 12 časova (Podsjetiti je da je moj rođak Ante napustio Bon kasno u nedjelju večer kako ne bi zakasnio sutra, ponedjeljak na posao, nap. Otporaš.) istog dana i pod jakom policijskom stražom. Grubišić kaže da se radi o groblju u kojem su skoro isključivo sahranjeni fašisti. Poslije kraće mise, ponovo su svi šefovi ovih delegacija izlazili na jednu manju govornicu i držali kraće govore. Na groblju je ispred grupe emigranata iz Pariza govorio Boban Milan na francuskom jeziku. Ukupno je govrio oko 5 minuta. Docnije Boban je ispričao Grubišiću da je govorio o potrebi svih “naprednih snaga” protiv širenja komunizma.
U razgovoru koga su vodili Grubišić i Boban poslije povratka sa groblja u jednom bifeu Boban je pričao da je on po zadatku ostavljen u Parizu zbog toga što je u Francuskoj emigrantska organizacija hrvatske emigracije daleko slabija nego u SR Njemačkoj sa jedne strane i da je četnička organizacija brojnija i monolitnija i da se sa njom teško nose, obzirom da u Parizu živi i radi sedam istaknutih bivših ministara iz Srbije, koji zauzimaju važne položaje i uživaju veliki ugled kod Francuza.
U ponedjeljak na veče grupa emigranata iz Pariza otputovala je nazad u Francusku automobilom, a Grubišić vozon u mjesto gdje je u to vrijeme radio. Rastajući se Boban je obećao Grubišiću da će ponovno doći sa Babić Jokom kada uzmu godišnji odmor što su i učinili. (Mile Boban nikada nije čuo za toga Babića nap. a.) u oktobru 1964. godine, o čemu je pisao zabilješku službenik Barbarić Stanko, jer je on sa Grubišićem razgovarao u vezi njihovog ponovnog dolaska iz Pariza U Njemačku.
(Po ovom izkazu udbaša Stipe Grizelja moglo bi se zaključiti da sam ja poznavao ovog nekog Stanka Barbarića ili da je on mene poznavao. Taj Stanko Barbarić je bio njihov čovjek, njihov službenik koji je navodno trebao iz Pariza doći sa mnom u Njemačku. Danas, na svetkovinu Velike Gospe, srijeda 15 kolovoza 2018. godine, ja, Mile Boban, izjavljujem da nikada nisam čuo niti ikada vido tog Stanka Barbarića. To je još jedna krupna i namjerna laž hrvatskog udbaša Stipe Grizelja, s ciljem da me ocrni, okleveta i da onom “držao ga na vezi Stipe Grizelj”, zamuti mozgove mnogih poštenih Hrvata, nap. M. Bobana.)
Grizelj nastavlja – Napomena: “Grubišić je u rodbinskim odnosima sa Boban Milanom. Angažovan je kao informator kao i sa zadatkom da i dalje utiče na Boban Milana kako bi se pasivizirao. Takodje sa Grubišićem dogovoreno je da pokuša Bobana ubijediti u korist jednog razgovora.”
Iz svega ovoga jasno se vidi da je udbaš Grizelj, kako bi neutralizirao Milu Bobana, vršio pritisak na njegove roditelje, Antu Grubišića i ostalu rodbinu. Ante Grubišić, kao i velika većina drugih “gastarbeitera” koji su prilikom posjete rodnom kraju pozivani na “informativne razgovore” gdje su pod prietnjom oduzimanja putovnice, slanja na robiju “radi saradnje s narodnim neprijateljima” itd., morali Udbi davati informacije. Nu kako se iz svega ovog može zaključiti Grubišić je Grizelju pričao samo o stvarima koje nisu bile nikakva tajna, pa je Grizelj, kako pred svojim gazdama ne bi ispao podpuno glup, morao nadodati kako su Boban, Peranić i drugi tobože na kaputima imali slovo “U”, te kako su “pokazivali uokvirenu sliku Ante Pavelića-osrednjeg formata i ustašku zastavu”. Ne znam kome su to oni trebali pokazivati tu sliku, ta “ustaška zastava” je bila hrvatska trobojnica s hrvatskim poviesnim grbom u sredini, ista ona zastava pod kojom su hrvatski dragovoljci 1991. jurišali na vojarne JNA, a “ustaška himna” hrvatska narodna himna – Liepa naša domovino.
Što o svemu tome Mile Boban kaže: “Dr. Miljenko Dabo Meranić, Mile Boban, Mate Kolić i njegova djevojka, kasnije supruga, Branka Ćorluka iz Gruda. (Pojašnjenje: Hrvatski Radnički Savez, HRS u Parizu je bio službeno registriran u Francuskoj 1949. godine. Pod tim službenim imenom HRS-a Hrvati grada Pariza su mogli službeno djelovati i tako smo bili prijavljeni kod Organizacije Porobljenih Naroda Europe. Ta Organizacija Porobljenih Naroda Europe je imala službeni zakazani sastanak u gradu Bonnu koncem kolovoza 1964., tako da su Hrvati preko HRS-a bili pozvani na taj sastanak. Na sastanku HRS-a izabrani smo dr. Miljenko Dabo Peranić i ja kao predstavnici Hrvata HRS-a. Kako je Mate Kolić bio član HRS-a i bio na tom sastanku, ponudio se je da bi on dragovoljno sa svojom djevojkom Brankom išao s nama i vozio nas svojim autom. Tako smo mi skupa u petak večer na željezničkoj postaji u Bonnu-u susreli mojeg rođaka Antu Grubišića.
Što se tiče navoda da smo imali komemoraciju na groblju za sve žrtve komunističkih zločina u Europi, istina je, ali nije istina da mu je moj rođak Ante rekao da je ta komemorativna sv. Misa bila “posvećena poginulima na strani fašizma u II. svijetskom ratu”, kako je to naveo udbaš Stipe Grizelj. Komemorativna sv. Misa nije bila u ponedjeljak, kako u svom zapisniku navodi Grizelj, nego u nedjelju oko podne. Komemorativna sjednica je bila u subotu večer u jednoj vrlo velikoj i otmjenoj dvorani. Tu su bili predstavnici svih europskih od komunizma podjarmljenih i porobljenih naroda, osim Rusa, Čeha i Srba, jer se njih smatralo simpatizerima komunizma i ugnjetivačima drugih naroda. Dvorana je bila dubkom puna. Svi nazočni su predstavljali svatko svoj porobljeni narod svaki sa zastavom svoga naroda. Naša Hrvatska delegacija koju smo predstavljali dr. Miljenko Dabo Peranić i ja, predstavljala je naš hrvatski narod s našom nacionalnom hrvatskom zastavom. Osim toga mi uopće nismo imali nikakvu sliku Poglavnika dra Ante Pavelića, jer bi time prekršili francuski zakon koji je 1949. godine službeno priznao HRS kao predstavnika Hrvatskog Naroda na području Republike Francuske.
Matu Kolića je po naredbi Josipa Perkovića, Udba ubila u Parizu 19. listopada 1981. godine. Iza najega je ostala supruga s dvoje djece. Dr. Miljenko Dabo Peranić i Mile Bobana spasili su se od iste sudbine odlazkom u Ujedinjene Američke Države. Peranić je 1994. godine umro u New Yorku, a Boban danas živi u Teksasu.
Za Dom Spremni!”
Zvonimir R. Došen, http://dragovoljac.com/index.php/zvonimir-r-dosen/12546-dossier-udba
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.