DOPUNJENO TE PONOVNO STAVITI NA HRVATSKI PORTAL “hup – otporas”, pismo Miri Šimić 29 lipnja 1987. – Texas docm

Datoteka: 19870629_Otporas_Pismo Miro_Simic_Texas.docm

Pismo Miri Šimić, Texas 29 lipnja 1987.

Milan Boban To: dragutin safaric,

Pismo Miri Šimić, Texas 29 lipnja 1987.

https://otporas.com/pismo-miri-miroslavu-simicu-texas-29-lipnja-1987-1/ 

Slika, s lijeva: Jerko Grubišić, Ikanov, Vinko Boban, Galin, Miroslav Čuljak, “Mošo” Đomonov, Mile Boban, Gabrića, Silvije, Šale Grubišić, Blagin, Frano Boban, Belin. Predvojnička u Tihaljini mjeseca lipnja 1956.

Šta me je potaklo da sam ja ovo pismo pisao Miri, Miroslavu Šimić u Soviće na Petrovdan 29 lipnja 1987.? Taj dan 29 lipnja se slavi dan sv. Petra i Pavla u Pejića Dragi, kod Pejića zvonika. Zato sam izabrao ovaj dan i poslati ga na adresu njegove kuće kako bi ga dobili njegovi roditelji, možda i pročitali i saznali što sam mu pisao. Najviše sam pisao o tome što mi je moja Majka Iva/Voćaka pričala za vrijeme našeg zajedničkog boravka u Parizu Božićnih dana 1985.

Nakon dužeg razmišljanja i nakon nekoliko pokušaja da vam se opet javim kratkim dopisom, svako je završilo u košu, jer imam i previše toga vam reći. Naime, želim Vas pozdraviti, a uz to: želim Vam svratiti pozornost na nešto zajedničko. To “zajedničko” tišti i mene, i Vas i naš svekoliki hrvatski narod. Upravo to zahtjeva jedan opširniji dopis, kojega trebate shvatiti onako kako je napisan. Dakle, tiče se sviju nas: mene, vas i Vaših su-drugova iz CK BiH-e, da bi što uspješnije i svrsihodnije izveli naš patnički hrvatski narod na pravu stazu života dostojna ljudskog bića.

 “…Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna, I skinu mu sva vijedja pospanih, Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove…!”

Te riječi, koje i danas puno snažno vrijede, napisa veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević. U isto vrijeme pada mi na pamet i ona zgodica iz života bivšeg predsjednika Amerike – Richarda Nixona. Približivši se slici Abrahama Lincolna, upita ga:

Eto, spojivši ovo dvoje: “ropstvo zlopatno” našeg zajedničkog hrvatskog naroda i “politička neprilika” u kojoj se hrvatski narod danas nalazi, nameću nam: meni, Vama i svima oko nas i Vas, jedno zajedničko pitanje: šta možemo danas – pojedinačno i svi zajedno – učiniti za naš patnički hrvatski narod, da ga izvedemo iz ropstva zlopatna”? Poznato je da svaka ideja ima svoga vođu. Također, svaka grupa, organizacija ili ustanova. U tome nije grijeh. Nije grijeh slijediti jednog vođu, ako se u isto vrijeme poštiva i drugi vođa druge grupe ili organizacije, koji – u isto vrijeme – radi za boljitak i napredak svog naroda. Međutim, grijeh je: izdaja, raditi jedan protiv drugoga, jedan drugome kopati jamu, međusobno se svađati, ne imati povjerenje jedan u drugoga, zlokobno okrivljivati jedan drugog, tužiti jedan drugoga, ubijati – do istrebljenja- jedan drugoga. To je grijeh! Ne samo moralni, nego i NACIONALNI!

Ja se nalazim u izbjeglištvu – u tuđini – preko tri desetljeća. Kao golobradi dječak napustio sam svoju rodnu grudu, svoju domovinu Hrvatsku, i – ne znajući na što ću sve naići – pošao sam u tuđi svijet. Pošao sam možda da pronađem samog sebe, da se saberem i da vidim gdje sam, jer mi tu u mojem selu režim kojeg ti vjerno služiš, nije dozvolio da se slobodno razvijam. I stvarno sve sam to pronašao u tuđini. I nakon toliko godina provedenim pod tuđim nebom, pod nametnutom tuđom kulturom i među stranim svijetom, danas se divim sam sebi. Divim se jer još nisam zaboravio moju domovinu Hrvatsku; nisam zaboravio moj hrvatski narod; nisam zaboravio moj materinski hrvatski jezik; nisam zaboravio moje rođeno selo Bobanova Draga; nisam zaboravio moje običaje, moje brdo i kamenjar; nisam zaboravio moje susjede, pa ni Vas, dragi Miro! Nisam zaboravio ni moje djetinjstvo, a ni onih trenutka kada je moja majka klečala pokraj mene i pričala mi o junaštvu naših ljudi, koji su se nesebično, neustrašivo i nerezervirano borili i žrtvovali sebe za na naš hrvatski narod, da ga očuvaju od raznih osvajača, tlačitelja i raznih “ptica grabljivica”. Pričala mi je o junaštvu, snalaženju i “uspravnosti” hajduka Andrijice Šimić; o Gabri Boban, tom junaku u austro-ugarskoj vojsci; o hrvatskom generalu Ranku Bobanu, tom neustrašivom junaku novije hrvatske povijesti. Kazivala mi je, također, i one istine o pojedincima, koji su se borili SAMO za svoj džep, ali i protiv interesa svog vlastitog, rođenog hrvatskog naroda.

Ne, Miro, nisam ja iznimka! Na stotine tisuća hrvatski majki odgajalo je i podučavalo svoju djecu istom metodom i na isti način kao i mene moja majka. Kako bi se, uostalom, i sačuvao smisao pripadnosti hrvatskom narodu da nas nisu naše majke učile?! Vjerujem i čvrsto sam uvjeren da je i Vas Vaša majka odgajala u istom duhu koji je nastao iz krompira i kukuruza s naših roditeljskih njiva i iz žuljevitih i krvavih ruku naših očeva. Upravo tu se i obistinjuje ona izreka: GDJE TKO NIKA TU I OBIKA! Upravo iz tog proizlazi, raste i cvijeta MOJA BRIGA ZA MOJ HRVATSKI NAROD. Upravo se u ovom kontekstu obistinjuju riječi velikog hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića:

“jer hrvatska nije zemlja, kamen, voda, Hrvatska je riječ, koju nauči od majke, i ono u riječi mnogo dublje od riječi; i ono dublje s Hrvatskom me veže, s Hrvatskom Hrvata, s patnjama njenim, sa smijehom i nadom, s ljudima me veže, te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi. I kud god idem sa mnom je i Hrvatska, i kud god koracam, tragove hrvatstva ostavljam”.

Dragi prijatelju Miro, znam Vi ste organiziran čovjek. Pripadate organizaciji koja kontrolira, obrađuje i mijenja ljude, ali nipošto ne mijenjaju svoj stav, što je upravo velika nesreća za naš zajednički hrvatski narod. Upravo ta Vaša organizacija se je prestala razvijati i još se nalazi na razini mišljenja od 1945., ako ne još i od dana siječanjske diktature iz 1929., kada je sve hrvatsko bilo zabranjeno. Zar i danas nije tako!? Zar i danas, vaše današnje vlasti ne  zabranjuju i zatvorski kažnjavaju sve one koji spomenu obični pridjev “hrvatski”, ili koji zapjevaju običnu narodnu hrvatsku pjesmu!!!? Zar je današnje, mlađe pokoljenje ozbiljno shvaćeno sa strane Vaše organizacije za koju radite?

Ne, ponavljam; NE, nije! Govoriti još uvijek o “sedam ofenziva” u ovo moderno vrijeme i napredno doba i graditi nekakav autoritet na osnovu njih – isto je što i govoriti mladom naraštaju o legendama i “podhvatima “Muse Kesadžije, od Doboja Muje, Janka Sibinjanina ili o uspjesima Gričke Vještice”. To danas – ti izlizani partizanski i ratni kalupi – ne ulaze u glavu mladog naraštaja novog hrvatskog pokoljenja, koji je mnogo drugačiji i od onog partizanskog i od onog ustaškog naraštaja, ali koji se želi i hoće formirati prema današnjim zahtjevima i potrebama moderne svjetske uljudne.

Jest, i ja sam organiziran čovjek. Pripadao sam – a i danas pripadam – onoj hrvatskoj organizaciji, koja se je borila, koja se bori i koja će se boriti – dok postoji – za suverenitet i samostalnost rođene nam domovine Hrvatske. Nekada sam pripadao HOP-u, nastavku Ustaškog Pokreta. Budući su se vremena mijenjala i nove potrebe se čovjeku namećale, starim i utrtim stazama se više nije moglo gaziti. Nova vremena, nove potrebe – još uvijek nam je isti stari neprijatelj – novi način borbe! Budući da me je majka kasno rodila, nisam mogao biti “originalni” Ustaša, i ako “Vi” – tamo, kod Vas u Mostaru – nazivate Ustašom svakog Hrvata koji hrvatski diše, čisto hrvatski govori bez ikakve “dakavštine”, radi za oslobođenje hrvatskog naroda i bori se za ponovnu Obnovu Hrvatske Države, bez obzira kada i gdje se je rodio. Eto, upravo u tom kontekstu govorim o nerazumijevanju Vas mlađih koji ste silom prilika i da bi mogli preživjeti u službi tuđinca!

“Domovino! Kad će tvoje sunce, Ogrijati vjernog sina Tvojeg? Dan će doći, – oj, pred dušom mojom, Sinu sablje Zvonimira bljesak, Puške bruje, barjaci vijore, Kanda čujem tope grom i tresak! Dan će doći, i ja ću tada Pohrliti kući hrabrom nogom, Al do onda – zbogom mili dome, Hrvatska, oj divna Majko, zbogom!”

Zar ove riječi velikog hrvatskog pjesnika Antuna Gustava Matoša i danas ne odzvanjaju u ušima mnogih hrvatskih izbjeglica, među koje i ja spadam, koji čekaju pogodan trenutak za povratak i nastavak svojega života na rodnom ognjištu, u rođenom selu Bobanova Draga. Zar mnoge hrvatske majke, u tom smislu, ne očekuju svoje sinove i svoje kćeri, da se povrate na stari prag rodne kuće i da nastave staru, odvažnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku tisućljetnu povijest!? Zar to ne priželjkuju – a javno ne smiju izraziti, zbog prijetnje zatvora i lišenja slobode – i ta mlađa generacija, koja ne zna gdje je, na čemu je i čemu se nada? To je činjenica današnjice dragi prijatelju i susjede Miro Šimić, na Vašemu terenu, koju možemo požaliti ali ne i prešutjeti! Činjenica je: ne govori hrvatski, ne misli hrvatski, ne radi hrvatski – jer bičevi vladajućih “gospodara” zuje zrakom i danju i noći i svakog trenutka mogu prebiti nečija rebra, nečija leđa, ruke i bubrege sa Vašom poznatom metodom mučenja sa vrećom punom pijeska.

Međutim, istini za volju dragi susjede Miro toga nije bilo za vrijeme rata u NDH, iako su, kao i u svim drugim zaraćenim državama drugog svjetskog rata vladali ZAKONI RATA. U ono vrijeme moglo se je govoriti hrvatski, raditi hrvatski, misliti hrvatski, izvijestiti ili nositi hrvatski barjak, zapjevati hrvatsku pjesmu, nositi grb ili bilo koje hrvatsko obilježje. Da!, dragi prijatelju. Stvarno je postojala Nezavisna Država Hrvatska! Bila je Hrvatska! Imala je svoju vladu, svoje ministre, svoju vojsku, svoju diplomaciju, poslanike i poslanstva, svoj novac i svoje banke. Ni Hitler, ni Mussolini nitko drugi joj nije branio misliti hrvatski, govoriti hrvatski ni sve ove gore vrline koje sam naveo, osim, ponavljam: osim prve srbsko-kraljevske i današnje titove komunističke Jugoslavije, koju Vi Miro vjerno služite.

Upravo zbog toga, dragi moj Miro, moj i Vaš hrvatski narod bio je međunarodno predstavljen jedino i isključivo kao HRVATSKI NAROD, a ne – kao što ga se danas predstavlja – nekakav hibridni “jugoslavenski narod”.

“Ja DOMOVINU imam; tek u grudi sam je skrio, I bježat moram u svijet; U vijencu mojih sanja već je sve pogazio, Al ovaj nije cvijet.”

Ove riječi velikog hrvatskog pjesnika S.S Kranjčevića odzvanjaju mi po cijelom mom biću svako jutro pred polazak na posao, svaku večer za obiteljskim stolom, svakog trenutka mojeg izbjegličkog života. Jest! Imali SMO JU, NDH, imam JU, NDH ja i danas u mojem srcu i mojim mislima, i imat ĆEMO JU, NDH ubrzo ako prestanemo zlonamjerno, neistinito i podložnički nazivati poslijeratnu generaciju “ustaškom”, “fašističkom”, “terorističkom”, kao što ste Vi i mene tu kod Vas u Mostaru i u mojem selu Bobanova Draga, kod mojih susjeda i prijatelja okarakterizirali!

Imat ćemo “SVOJU DOMOVINU” ako iskoristimo sve nam darovane i raspoložive mogućnosti, ako jednakopravno postupamo prema radnom čovjeku, (bez obzira što radio, gdje radio ili kojeg političkog uvjerenja bio!) ako dozvolimo čovjeku misliti i ako ga prestanemo jednosmjerno kanalizirati. Znamo, čovjek je – po prirodi – društveno i misaono biće! Pa zašto mu, onda, uskraćivati te prirodne nadarenosti (ako ne Bogom darovane kvalitete, što Vi ne smijete uzimati u Vaša usta, niti to izreći!). Nije ni čudo, dragi moj Miro, što su travanjski štrajkovi (a Vi to zovete “obustava rada”) uzdrmali “jugoslavensku” javnost! Ne, tu se nije radilo jedino i isključivo o radničkim plaćama… To nas SVE poziva na jedno dublje i svestranije razmišljanje, koje bi NAS – možda – dovelo do zaključka: da bez brze dezintegracije “jugoslovenskog političkog i državnog ustrojstva” nema ni Hrvatske Države. Upravo taj zaključak, ta stvarnost nas SVE ujedinjuje, jer “TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA, HOĆE TUĐINA ZA GOSPODARA”! 

(Danas, 4 ožujka 2020., prilažem poveznicu. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.com/tko-nece-hrvata-za-brata-hoce-srbina-za-gospodara-kaze-maks-luburic-general-drinjanin/ TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA – HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA, kaže Maks Luburić, general Drinjanin | Otporaš TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA – HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA! 21. studenoga 2015. 2 OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA, HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA Približava se i opet Deset… otporas.com

Da! Hrvatski sam nacionalista! S tim se ponosim i dičim! To mi nitko ne može oduzeti niti osporiti. Međutim, prema mojem nacionalnom uvjerenju (kao i velike većine Hrvata), svaka alternativa i svako rješenje hrvatskog pitanja nema mogućnosti niti budućnosti, jer to je pokazalo vrijeme 1945. pa ovamo. Sami se upitajte, dragi Miro: Kakvu budućnost ima naš HRVATSKI NAROD u “jugoslavenskom” rješenju? Zar nemate dokaza protiv tog rješenja svakodnevno pred Vašim očima: masovna nezadovoljstva, neopravdane optužbe i zatvaranja, policijska bičevanja i progoni, svrgnuće onih koji imalo hrvatski misle (hrvatsko proljeće…), neopravdana skupoća i veliki državni kredit (da “budžovani” mogu živjeti na visokoj nozi!), progonstvo hrvatske mladeži, itd., itd…

Upravo zbog tih i takovih razloga se JA borim za svoju državu, za svoju tj. našu DRŽAVU HRVATSKU, koja će biti sigurna garancija svih žitelja i svih naših granica. Vjerujem: čuli ste ili čitali o iračkom napadu na američki ratni brod, gdje je poginulo 37 američkih vojnika. Koliko god žalim tu tragediju, ipak mi se dojmio i svidio prijem mrtvih tjelesa američkih vojnika na njihovo američko tlo, zemlju Ameriku gdje su se rodili. Ceremonijal, barjaci na pola koplja, vojnička glazba, posmrtni govori – sve to me je potaklo da promislim o hrvatskim pojedincima, o hrvatskoj vojsci, muževima i ženama, koji položiše svoje živote na OLTAR naše domovine Hrvatske. Kako su nestali i gdje su završili hrvatski vojnici? Gdje su im grobovi danas? Tko je naredio da se njihovi grobovi preoru, ponište, križevi unište kako ne bi ostala nikakova sjećanja na njih ni na njihove grobove gdje su zakopani. (Danas 4 ožujka 2020. prilažem link iz kojeg sadržaja se može vidjeti da je Vicko Krstulović to naredio 6 srpnja 1945., mo. Mile Boban, Otporaš.)

 VICKO KRSTULOVIĆ JE OSOBNO NAREDIO UNIŠTENJE HRVATSKIH VOJNIČKIH GROBALJA. | Otporaš PREDMET: UKLANJANJE VOJNIČKIH GROBLJA OKUPATORA Zagreb, dne 6.srpnja 1945. Ministar unutrašnjih poslova Federalne (u sastavu FNRJ-a, mo. Otporaš.) Države Hrvatske. Vlastoručni potpis v.r. i u ime S… otporas.com

Tko ih se danas sjeća i tko im grobove obilazi? Nitko! jer je sve preorano i uništeno. Gdje je posmrtna glazba i gdje su barjaci na pola koplja? gdje je svježe cvijeće na njihovim grobovima? Nema ga! Da, nema ni grobova! Vlada koju Vi danas predstavljate je po naređenju Vicka Krstolovića preorala i mirogojsko groblje, da pokaže svoju “lojalnost” novoj umjetno-stvorenoj tvorevini, koja je neprijateljski harala i još uvijek hara po hrvatskom terenu i uništava najsvetija mjesta i hodočasnička sastajališta tužnih hrvatskih majki i rodbine poubijanih ili pobijenih.

Dragi prijatelju Miro za ove zločine države i vlade koju Vi predstavljate, Vi uopće niste krivi, jer ste rođeni 1944. godine., ali zato trebate znati da je naša Sovićko-Gorička župa dala 213 naših župljana koji su svoje živote dali braneći čast, ime i dostojanstvo hrvatskog naroda i njegove Države. “Umorni hod se nastavlja: Išćem otetu Hrvatsku!”

PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29. LIPNJA 1987. (4) 

Kod mnogih djelatnih Hrvata – kako u Domovini tako i u izbjeglištvu – završio se je “pod zemljom”. Nestali su! Ubijeni su! Iskali su i tražili su svoju domovinu, svoju Hrvatsku! Nisu je dobili, nisu je našli! Nije je bilo, a niti ju našao, ni Stipe Mikulić, koje je ubijen u Švedskoj, 15 prosinca 1975., a u čijem ubojstvu je aktivno sudjelovao i Stipe Grizelj, koji je izjavio da treba okriviti samo one koji su PLATILI Ifrana Kuburaša da ubije Stipu Mikulića. (Danas 5 ožujka prilažem link ubojstva Stipe Mikulića, mo. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.com/ubojstvo-stipe-mikulica-15-prosinca-1975-u-falkenbergu-kod-gotenborga-svedska/

UBOJSTVO STIPE MIKULIĆA 15 PROSINCA 1975. U FALKENBERGU KOD GOTENBORGA, ŠVEDSKA – Otporaš “Smrtonosni hici očito profesionalnog ubojice dokrajčili su 15 prosinca 1975. godine još jedan hrvatski život u dalekom inozemstvu: hrvatski radnik Stipe Mikulić ubijen je u pet sati ujutro toga dana pred svojom kućom u zapadno-švedskom gradiću Falkenbergu. Stipe Mikulić, koji je do prije nekoliko mjeseci bio povjerenik HN Otpora “Drina” za Švedsku, upravo se uputio na posao … otporas.com Uz ovo treba povezati i pismo nekog Petra Mostarskoj Udbi, koje počima sa: “Zdravo prijatelji…”, a u kojem ističe da će vam “mnogo pomoći… pa što god bilo sa mnom, jer osjećam da moram i hoću…”  Ako se uzme u obzir: samo pismo, njegov datum i ono “moram i hoću” i ako se sve to poveže sa smrću Ante Cikoje u New Yorku i Križana Brkića u Los Angelesu ni dva mjeseca nakon pisanja spomenutog pisma, i ako se znade da je autor tog pisma – neki Petar – glavom i petom Krešo Šimović od Ljubuškog, koji je i mene – a i još neke druge iz Kalifornije – htio ubiti pred Božić 1978., onda se postavlja pitanje : ZAŠTO SVE OVO? ČEMU SVE OVO SLUŽI I KAMO VIDI?

Da li da se obistine one Đilasove riječi iz svibnja 1945: “Treba uništiti hrvatsku vojsku – da bi Jugoslavija mogla živjeti!” Dragi prijatelju i susjede! Vjerujem Vaše ruke još nisu krvave niti nevinom krvlju okrvavljene. Upravo zbog toga Vam i pišem ovo pismo i prilažem ove stihove:

“Pišem ti, mila moja, zemljo Hrvatska, ljubavi moja vjerno voljena, pišem ko’ živom biću: moja draga, najdraža, moja jedina, moja lijepa, među zemljama najljepša, moja nesretna, na svijetu najsretnija, kroz vjekove ubijana, a u vjekovima neubijana, pišem vjeran vjernoj: nikad te zaboravit neću! Pišem ti, a oči mi blistaju u suzama, dok ovo pišem, a srce mi roni u beskrajnu tugu, za tobom, mojom izgubljenom domovinom.”

I ja Vama, dragi Miro pišem ovo pismo, a preko vas i cijeloj mojoj domovini Hrvatskoj i svim onima koji zauzimaju odgovarajuće položaje na hrvatskim stolicama. Pišem Vam ovo pismo, jer želim bolju, sretniju i slobodnu budućnost našoj rodnoj grudi, koju pritišće više jugoslavenski nego crveni jaram tuđinske vlasti. Pišem Vam ovo pismo, jer se ne odričem Vas niti bilo kojeg žitelja, građanina naše grude hrvatske, koji je voljan dati svoj obol u traženju pravednog rješenja hrvatskog pitanja, koje će uključiti dostojanstvo i slobodu hrvatskog ljudskog bića. U traženju pravednog rješenja ne uključujem rat – pa ni građanski – jer u tom slučaju bi – opet – mnogi nevini izgubili glave. Ne pozivam na ustanak, nego na mirni razlaz – imajući na pameti i unitarističke snage, koje – poput Rankovića – drže listu Hrvata za likvidaciju.

Neka Vam – Vama tamo – Slovenci budu primjer! Bio bi apsurd i bilo bi nelogično “u traženju pravednog rješenja hrvatskog pitanja” zahtijevati intervenciju neke treće sile sa izvana. Pogrješno je i bez temeljno plašiti narod s Ruskom ili Američkom invazijom. Nijedna sila – ne znam kako snažna ili velika bila – nije darovala slobodu drugom narodu ili drugoj naciji. Sloboda se ne dariva – sloboda se postiže, grabi ili vlastitim snagama osvaja. Zato, sve raspoložive snage – bile one u Domovini ili u izbjeglištvu – moraju se ujediniti i slijevati u jednu veliku rijeku, koja će svojom bujicom očistiti svoje korito od svih nepoželjnih čestica i elemenata koji to korito godinama blate, tako da tim koritom vječno i vjekovima može teći čista voda. Da li sam “zao” zbog ovog i ovakvog mojeg stava? Da li su “zli” i mnogi drugi Hrvati – bilo u izbjeglištvu, bilo u Domovini – koji zastupaju mirni razlaz i slobodu, , ljudsko dostojanstvo i neovisnost našeg hrvatskog naroda? Ne! Nisam i nisu! Ako nam želite nabaciti na leđa ovaj “nacionalni grijeh” – na njega sam ponosan. Ponosan sam na taj GRIJEH i spreman sam zbog njega, na LOMAČU ići.

PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29. LIPNJA 1987. (5) 

Vama je Miro za cijelo poznato da su kod nas pjevali gangu s pjesmom gdje se je hvalilo kako su Tito i Staljin nerazdvojni i da narod bez njih nije mogao živjeti.

“Druže Tito i Staljine, Daj nam kruha i slanine!”

Ali su se zato i drugi pobrinuli pa sklonili pjesmu preko koje su dali do znanja da to nije istina i da to nije tako, jer tih godina odmah poslije rata ministar američkih vanjskih poslova George C. Marshall ponudio je gladnim narodima u Europi, pa tako i titovoj Jugoslaviji pomoć koja se je zvala MARSHALLOV PLAN. Vi ste tada bili dijete pa se ne sjećati ali Vaši, moji, ja i naši roditelji se toga vrlo dobro sjećamo, jer smo od tog Marshallova Plana dobivali pomoć u hrani u određenoj količini, gdje je uz ostalo bilo u prašku kokošjih jaja. To je narod zvao “deke”, tj. dnevni obrok i tako tu glad preživjeli. Tako se je pjesma stvorila i pjevalo se:

“Mala moja dobila na pluća, Jeduć jaja Trumanova vruća!”

Dragi prijatelju Miro raspitajte se danas kod Vaših i mojih susjeda, oni će Vam reći jer su bili svjedoci koliko je pjevača te pjesme tadašnja jugoslavenska vlast iz Gruda i Mostara privela na saslušanje! Ta pjesma se je pjevala iz prkosa kako bi se vlastodršcima dalo do znanja da Staljinov petogodišnji plan nije koristio niti što vrijedio. Eto, u ove dvije narodne pjesme (za gangu) izražena je cijela politička aktivnost poslijeratne tzv. “Jugoslavije”, koja se, kao nedonošce – obraća i Istoku i Zapadu za goli zalogaj vlastitog opstanka. Zadužila se je i lijevima i desnima! Guši se u tome! Davi se i udavljuje! Traži izlaz, ali ga ne nalazi! I opet – na koga će bič srdžbe udariti: na radni narod i hrvatsku ekonomiju. Ako Vam to nije jasno, sjetite se na današnji Brazil, Argentinu, ili Vaše okolne države, koje se i danas guše u dugovima. Tko će ih i kada isplatiti?

Dakle, ne trebate tražiti neprijatelja ondje gdje nije! Hrvatski neprijatelj nisu Srbi (koji znaju što hoće!), nisu Rusi niti Amerikanci! Hrvatski neprijatelj – BROJ JEDAN – je “Jugoslavija”! Nje se trebamo riješiti, i svim “jugoslovenskim nacijama” dati slobodu i nezavisnost. Dati mi pravo na “samoodređenje”, koje je i “jugoslavenskim” Ustavom zajamčeno svim narodima, koji sačinjavaju današnju “Jugoslaviju”. Trebamo Staviti “hrvatsku pušku na hrvatsko rame”, dati “hrvatski zalogaj u hrvatska usta”, staviti “hrvatski novac u hrvatski džep” – to je pravednost, to je ljudsko dostojanstvo, to je sloboda i neovisnost!

U ovom kontekstu treba spomenuti i jedan noviji događaj (a ima ih previše!): Izručenje dra. Andrije Artukovića, tog starca i živog mrtvaca i senilna čovjeka, na smrt bolesna. Naravno, izručili su ga i sudili u Zagrebu! Izručili ga Hrvatskoj, Hrvati mu sudili i izrekli smrtnu kaznu. Međutim, nigdje nije spomenuto niti navedeno da je nalog došao iz brloga jugo-vlade – iz Beograda! Dakle, Srbi neće biti krivi. Povijesno će Hrvati biti krivi! Isti slučaj se je dogodio i s blago pokojnim hrvatskim kardinalom Alojzije Stepincem. Ako se malo bolje saberemo i razmislimo, vidjet ćemo da u godini dvijetisućete neće biti “Jugoslavena” niti će na njih pasti krivica. Te krivice na Srbima nema ni danas. Sva krivica će pasti na Hrvate! Ali, sa moje strane i iz dubokog mojeg uvjerenja, danas izjavljujem: Hrvatska hrvatskog naroda a ne Hrvatska političkog i komunističkog stava CK KPH nije tražila izručenje Andrije Artukovića; Hrvatska nije sudila hrvatskom kardinalu A. Stepincu; Hrvatska nije sudila niti na smrt osudila dra. Andruju Artukivića! (Prilažem danas 5 ožujka 2020. link i DVD sa suđenja dr. A. Artukoviće, mo. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.com/video-andrija-artukovic-nepoznati-zapis-sa-sudenja-objevljen-na-slovenskoj-tv/. Sve je to “Jugoslavija ” radila! Radila je to za svoje prljave račune, da ispuni riječi kralja Aleksandra Karađorđevića: “SVE ĆU UČINITI DA HRVATSE UČINIM MANJIMA OD MAKOCA ZRNA.”

PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29. LIPNJA 1987. (6) kraj pisma.

Kraj https://otporas.com/pismo-miroslavu-simic-texas-29-lipnja-1987-6-kraj-pisma/

Grobnica mojih dragih roditelja Petra i Ive/Vićeke Boban i njihova sina Rafe u groblju Gorica.

Eto, dragi Miro, moje stajalište baziram … otporas.com

Eto, dragi Miro, moje stajalište baziram na istinitim događajima starije i novije povijesti, koji u crno zavijaju – i moj i Vaš hrvatski narod. Da li Vi – ili Vaši su-drugovi – imate protudokaze mojim tvrdnjama? Ako DA – želio bih ih čuti i o njima naširoko raspraviti! Jer, ako želimo biti ozbiljni politički ljudi, moramo zauzeti jedan stav – opravdan u našim glavama – i NE STAJATI SKRŠTENIH RUKU. U isto vrijeme taj stav mora biti hrvatski stav, koji neće smetati ni Istoku ni Zapadu. Smet će, a to znadem, samo “Jugoslaviji”, protiv koje se moraju udružiti i hrvatska ljevica i hrvatska desnica. U gore navedenom smislu pisao sam pismo 31 srpnja 1985., mojem školskom kolegi i našem susjedu kojeg Vi vrlo dobro poznajete, Marinku Prlić, Vabića. (Danas je petak 6 ožujka 2020. prilažem link tog pisma. Mile Boban.) https://otporas.com/hrvatska-u-borbi-protiv-zla-pismo-za-domovinu-pismo-marinku-prlic-vabica-austin-texas-31-srpnja-1

On se je oglušio i namjerno, ne namjerno ili zlonamjerno nije mi odgovorio. Rezultat mojeg pisma njemu bijaše: uskraćivanje putnice (ili “pasoša” – kako Vi tamo kažete!) mojoj majci, da joj se zabrani posjetiti svoju djecu i svoju unučad ovdje u Americi. Ali, ipak, posjetila nas je! To znači, ipak, imam mojih prijatelja u Hrvatskoj, kojima moja “politika i rad” ne smetaju! Dozvoliše mojoj majci krenuti na dugi put – preko Pariza u Ameriku. Upravo taj susret bijaše ispunjen i suzama i radošću – u isto vrijeme.

I ne vidje moj pokojni otac Petar svoga sina Milana u zadnje vrijeme. Zauvijek sklopi svoje ovozemaljske oči i preseli se u vječnost. Ali, moja majka me posjeti. Posjeti me preko Pariza – do – Amerike. Pariz! Bijaše dirljiv i ganutljiv. Bijaše ispunjen suzama na grobu Brune Bušića. Bijaše ispunjen i smijehom u isto vrijeme, i šetajuči se, majka me upita: “Da li si ti sine, zakrvavio svoje ruke nevinom krvlju?” U isti mah mi se odvi filmska vrpca neljudskog i nepravednog procesa u New Yorku i svih onih bez temeljnih priča koje su se zlonamjerno prišivale uz taj događaj. “Ne, majko” – uskliknuh ja. Nisam imao razloga okrvaviti moje poštene ruke, jer naučen sam i spreman sam rješavati sve sporove na jedan kulturan i ljudski način! Spreman sam, majko, sjesti za stol i sa svima i svakim raščistiti ono što netko neopravdano protiv mene ima”. I tu se razvila priča! U tijeku tih majke i sina razgovora dođe i tema o atentatu na mene, koji je bio spreman u prosincu 1978. Trebali su ga izvršiti plaćeni ubojice jugoslavenska tajne službe – UDB-e, za koje Vi Miro vrlo dobro znate koji su to bili. Majka sklopi suzne oči, prekri lice svojim staračkim dlanovima i u jecaju izreče: “Sinko, zar je to istina?”  “Jest, majko, – odgovorih bez sustezanja. Pa zar ne znaš – rekoh joj ja – da današnja “Jugoslavija” i njezina tajna služba – UDBA – nazivaju USTAŠOM svakog onoga koji se bori za pravo, samoodređenje i slobodu svoga hrvatskog naroda i da ga nastoje smaknuti na bilo koji način?” “Znam, sinko…” – i moja majka zanijemi. Zanijemi, a i dalje joj se suze kotrljaše niz lice.

Tužnih lica i spuštenih glava smo nastavili šetnju pariškim ulicama. Putujemo u pravcu groblja Pere-Lachaise, gdje vječno počivaju junaci novije hrvatske povijesti. Stigosmo na groblje! Spomenici, s grbovima na sebi, striše u zrak, a imena im se iz daleka mogu pročitati. “Tu smo, majko! – dršćući progovorih ja. Tu je Bruno Bušić, Mate Količ, Vid Maričić, Krešo Tolj, Mile Rukavina, Branko Jelić i drugi, moji prijatelji i suborci. Tu su” Tu leže u srcu slobode i neovisne Francuske i Njemačke…” Misli su mi se pomiješale…Izgubio sam smisao granica i …u uzbuđenju i suzama… više ne znam gdje tko vječno počiva… “Tila bi viditi grob pokojnog hrvatskog mučenika Brune Bušića… Pa on je naše gore list… Vinjani… to nije daleko…”, znatiželjno me pita moja majka. U prolazu kroz mnoge humke i u obilasku mnogih spomenika, našli smo spomenik Brune Bušića. Zastadosmo! Sklapajući ruke i bacajući tužni pogled prema nebu, (u kojega Vi Miro više ne vjerujete!) majka jecajući govori: “Drago mi je, sine moj, da si se odavle odmakao! I tebe bi smakli! Kao da te vidim u utrobi ove zemlje…” Neka si otišao, neka si im izmakao… Ali, pitam te, sinko dokle…? A…oni! Tko će njihove grobove posjetiti…? Tko će im svježe cvijeće donijeti? Ne, niste vi teroristi. Niste u ratu bili… A tebi, dragi moj sine, govorim s ovih hrvatskih grobova: Neka te Bog dragi čuva! Daj da im se pomolimo… Amen!” (Danas petak 6 ožujaka 2020. prilažem sliku moje Majke i mene na grobu Brune Bušića.)

U tim mislima i u tom raskidanom razgovoru pođosmo nazad. Putovali smo šutke. Ja njoj ni riječi – ona meni ni riječi. Oboje smo se zadubili u vlastite misli misleći, ne zapažajući okolni svijet u prolazu pariškim ulicama oko sebe, koji se je, kao i u svim velegradovima, bez ciljno negdje žurio.

Eto, dragi moj susjede Miro Šimiću, nakitih ja Vama ovo pismo, i neka za ovaj put bude ovoliko, a ako se opet potreba ukaže, ja ću Vama opet pisati i iznijeti moje mišljenje koje će biti mišljenje skoro svih Hrvatica i Hrvata. Ako ste i jedno zrno životnog iskustva shvatili u ovim mojim riječima, onda će mi biti drago! A ako ste toliko kanalizirani i osjećajno otvrdnuli za pravdu i istinu, onda se nemojte iznenaditi i drugoj “pusuli”, “pisamcu” koja će biti nastavak ove. Iskreno pozdravljajući našu domovinu Hrvatsku a preko nje i Vas i sav naš i cjelokupni naš hrvatski narod, a Vas dragi susjede Miro Šimić pozdravljam s velikim poštovanjem.