DOMETI DUHA – ZAŠTO SLAVIMO ANTUNOVO? Govor preko Hrvatskog radio sata u San Francisku 11 lipnja 1978

Govor preko Hrvatskog Radio Sata u San Francisco, petak 11 lipnja 1978.

     Kršćanstvo imade svetce svoje koje slavi kroz cijelu godinu, narodi imaju opet narodne junake ne samo one koji su bili vojnici, već i oni koji su radili kao političari, književnici, veliki obnovitelji, koji su prednjačili svojom požrtvovnošću i znanjem u službi narodu. U ovom našem današnjem programu mi ćemo se osvrnuti na naše hrvatske Antune koji su se rodili za Hrvatsku, živjeli za Hrvatsku, radili za Hrvatsku i svoje živote dali za Hrvatsku.

     Na dr. Anti Starčeviću se je moglo vidjeti da je odrastao u kršu i oskudici, u kraju gdje se nevolja sije, a junaci niču. Po svom držanju u politico bio je kao da je isklesan od kamena, nesalomljivi, borben i prkosan kao velebitske stijene koje stoljećima odolijevaju buri i mećavama. Što reče to ne poreče.

     Rodjen je 23 svibnja 1823. od seljačkih roditelja u ličkom selu Žitniku nedaleko Gospića. Djetinjstvo je proveo kao i druga seljačka djeca. Slabo odjeven i bos čuvao je stoku. Kad je odrastao odvede ga sa sobom njegov stric Šime Starčević, župnik u Karobagu. Pop Šime je vidio da je Antina zadruga velika i da je puno usta a malo kruha. Pošto je Ante bio najmladji i veoma bistar, odlučio ga je stric izškolati. Stric Šime i njegov prijatelj, smiljanski župnik Josip Vlatković, dadoše Anti prvu poduku. Iza toga Ante je otišao u Zagreb, gdje je završio gimnaziju. Pošto je bio stariji od svojih kolega a i rastom veći, prozvaše ga “Stari” i taj mu nadimak ostade za cijelog života. I u gimnaziji istakao se velikom bistrinom. Po završetku gimnazijskih nauka o po stričevu nagovoru, izabra svećeničko zvanje. Senjski biskup Ožegović je poslao Antu kao vrlo pametnog  djaka u peštansko sjemenište. Poslije Pešte bio je na bogoslovskim naukama u Senju. Vidio je mnoge nepravde, koje je trpio njegov hrvatski narod i videći da će više pomoći svojem narodu u borbi za samostalnost kao savjetnik nego kao svećenik, odluči napustiti svećeničko zvanje. Mladi Starčević je proživljavao napete godadjeje 1848. godine. I njega je zahvatio onaj zans kao i mnoge Hrvate kada je Jelačić postao hrvatski ban i kada je započeta borba sa Madjarima. Svi su tada mislili da će Jelačić uspostaviti samostalnu Hrvatsku pravim povijesnim i etničkim granicama. I Starčević je pjevao pjesme u čast bana. Bilo je to doba tako-zvanog ilirizma. Kada je Jelačić potukao Madjare, pa mjesto da uspostavi hrvatsku državu, stao se boriti za Austriju. Tada se je Starčević gorko razočarao u bana.

     Taj povijesni dogadjaj i nenadoknadivi propust Starčević je vidio i uvidio kako je Austrija nagradila Hrvate za njihou vjernost oduzimajući im one sloboštine koje su dotle uživali. Na temelju svih tih dogadjaja i gorkog iskustva on prestaje i misliti na bilo kakvo zajedništvo sa bilo kojim od susjednih naroda i počinje sa čistim hrvatstvom: to jest Bog i Hrvati i Hrvatska Hrvatom.

     Kada je Starčević stupio u samostalni život, već su ga susretale prve nepravde. kasnije dolaze sve jedna za drugom; ali je ostao nepokolebljiv. Za Starčevića je vrijedila ona narodna poslovica: “U vatri se zlato kuša”. I za to je mnogo i mnogo mislio i razmišljao i sve su njegove misli i riječi plod zrelog razmišljanja. daleko je bio od površenosti i poradi toga su njegove misli uvijek vrijedne i suverene, kako nekada za njegova života tako i danas.

     Od Starčevićeve smrti dijeli nas 82 dvije godine, ali razvitak dogadjaja i prilika pokazuje nam da nauka Ante Starčevića ima trajnu vrijednost, da je Starčević u prosuđivanju osobito hrvatske politike i hrvatskih prilika imao pravo. Žalostno je što su naši neprijatelji nastojali već za Starčevića života ugušiti njegove misli, spriječiti sa svim sredstvima uspjeh njegove borbe. To žalosno i sramotno djelo nastavili su neki poslije njegove smrti pa čak i danas. Ali ipak smrt nije otrgnula Stračevića od Hrvatske. razlog je taj što je propovijedao i branio pravednost, a pravednu stvar ne može uništiti ni zub vremena. Dosta je kazati da se on od početka svoga djelovanja, svoga političkog rada bez prestanka, nepopustljivo borio za prava hrvatskog naroda, usprkos svojeg siromaštva, progona i neprijateljskih nastajanja. Kada su se mnogi tobožnjih “hrvatski vodje” poklonili novcu ili častima, Starčević je ostao uvijek čvrst i isti, do skrajnosti

otporan prema svemu što zadire, razadire, trga i cijepa hrvatsku dušu i tijelo. Zato su ga jedni štovali i slijedili za života i poslije smrti, a drugi klevetali i mrzili. Jedni su mu za života klicali “živio” a drugi poslije njegove smrti vikali “slava mu”!, misleći da su se na taj način odužili njemu kao našem velikanu i Hrvatskoj kojoj je On postao Otac Domovine za svoj rad i za svoj um.

     I kao da je Providnost Božja htjela da iz Trebarjeva Desnog iz seljačke kuće i obitelji izadje genij i filozof Dr. Ante Radić koji će nastaviti onaj isti posao kojeg Otac Domovine Dr. Ante Starčević nije mogao ostvariti, a taj posao je bio i ostaje Samostalna Hrvatska Država. Ante Radić je bio visok i krupan čovjek a po ćudi tih, miran, zamišljen i promišljen. Mnogo je pridonio i pomogao svome bratu Stjepanu u organiziranju i osvješćivanju hrvatskog seljaštva za Slobodnu i Samostalnu Državu Hrvatsku. na našu veliku žalost nije mu bilo od Boga sudjeno dovršiti i ostvariti djelo svog imenjaka; jer ga je spriječila kava koju je skuhala žena jednog prekodrinskog pukovnika u koju je, umjesto šećera stavila otrov.

     I mi imamo razloga vjerovati u Providnost Božju koja je opet odabrala siromaha i seljaka Antu Pavelić da povede, dovede, sprovede i ostvari djelo svojih imenjaka Ante Stračevića i Ante Radića. Govoriti danas 1978. godine o Anti Paveliću kao o hrvatskom Antunu, mislim da nije potrebno. Jer sami čin kojim je Dr. Ante Pavelić počastio svoj hrvatski narod uspostavom Nezavisne Države Hrvatske govori sam za sebe. Hrvatska duša i hrvatski čovjek taj čin niti mogu niti hoće ikada zaboraviti niti ikada oko njega obići; a isto i naš hrvatski neprijatelj iz velike zlobe i mržnje ne može a niti hoće taj isti čin zaboraviti. zato pustimo našeg neprijatelja neka legende stvara o uspostavi nezavisne Države Hrvatske, a mi u našim mislima i osjećajima dočaravamo si raspoloženje i veselje našeg hrvatskog naroda kada uskoro opet uspostavimo svoju Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku Državu.

     Katolički svijet slavi svake godine 13 lipnja dan Sv. Ante Padovanskog da bi simbolizirali vjernost, stegovnost, junaštvo i upornost u našim nastajanju. Zato i nije pukim slučajem da mi Hrvati već nekoliko desetljeća slavimo Hrvatsko Antunovo i time podsjetiti kako i na narodnom polju mi Hrvati imamo junaka koji se znaju žrtvovati za svoj cilj i ideju. I nije puki slučaj da su mnoge hrvatske majke davale svojim sinovima imena Ante misleći baš na te kršćanske i narodne junake. To je tako bilo u prošlosti i to će tako biti i u budućnosti.

     I kada mi slavimo Hrvatsko Antunovo, hoćeš-nećeš mi uvijek mislimo na spomenutu trojicu i ako u pravom smislu riječi to simbolizira sve Hrvate bez obzira na njihova imena, koji su odabrani krepostima i vrlinama spomenutih Antuna. A kada smo već kod Antuna, onda trebamo iz zaborava istrgnuti i još jednog hrvatskog Antuna koji je sve od sebe dao za Hrvatsku, a taj je General Ante Vitez Moškov. Mi ćemo se jedne druge zgode osvrnuti na Generala Antu Viteza Moškova i upoznati naše slušateljstvo o tom Div Junaku iz Boke Kotorske. Sada želimo samo istaknuti kako svi narodi svijeta slave svoje junake, pale im svijeće, zastavu na pola koplja stavljaju i njihovim junaštvom svoju povijest obogaćuju.

     Možda će neki slušatelji sada pomisliti i čak reći: “Lako je njima jer oni imaju svoju državu u kojoj mogu raditi što ih volja i kako god im se prohtjelo.” Mi onima i takvima odgovaramo “a tko nama Hrvatima brani da i mi imamo našu Hrvatsku Državu?” Ako so, dakle, mi Hrvati tome uzrok, onda prestanimo tražiti krivce i krivicu u drugima. Ako su tome uzrok drugi, to jest ne Hrvati, onda skinimo tu odgovornost sa naših ledja, stavimo tu odgovornost na našeg neprijatelja, a mi hrvati organizirajmo se u zajedničku borbu da bi postigli što prije ono što drugi imaju, a to je državu.

     Prije par tjedana imali smo se priliku osvjedočiti kako se poštuju i cijene junaci koji su svoje živote nesebično darovali domovini i narodu, kada su Amerikanci donijeli posmrtne ostatke nekolicine američkih vojnika koji su poginuli u Vijetnamu ili umrli u zarobljeništvu Vijet Konga.

     Zar i mi Hrvati nemamo naših junaka da im se poklonimo, da im zastavu na pola koplja stavimo, da im zajednički jednom u godini odamo priznanje za njihova plemenita dijela? Zar mi Hrvati možemo za par minuta nekima oprostiti njihove “grijehe” a drugima nikako i nikada? Zar mi Hrvati moramo po nekom odredjenom receptu primati nametnute “grijehe” i time se odricati obveza kojima se svi drugi narodi i te kako odvažno i hrabro ponose?

     Dragi prijatelji i slušatelji Hrvatskog Radio Sata kako već znate sutra je zajednički pi-nik u San Jose na uspomenu i sjećanje svih hrvatskih Antuna, svih hrvatskih boraca, dan Hrvatskih Oružanih Snaga, dan lipanjiskih žrtava. Zato svi zajednički se sastanimo i ponosno i uzvišenim glasom recimo:

                                “S L A V A    P A L I M A    A     Ž I V I    N A    O K U P”

                                                      Mile Boban.