DOBRA VEČER PLEMENITI HRVATSKI ZBORE, DRAGE SESTRE HRVATICE I BRAĆO HRVAIT!, govor Pročelnika HNO Mile Boban, Chicago 6 rujna 1981.
PODSJETNIK I DA SE NEZABORAVI DIO IZ HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE.
Uprava Hrvatskog Nogomentnog Saveza, HNS za sjeverni kontinent je sazvala Slet Natjecaja Hrvatskih Nogometnih Momčadi u gradu Chicagu za Laber Day, Dan Rada za subotu 5 i nedjelju 6 rujna 1981. godine. Kako svake godine tako i ove godine poslije odigranih utakmica uprava HNS organizira Večeru, zabavu i ples prilikom koje će podijeliti pehar i nagrade pobjedenicima: prvoj, drugoj i trećoj momčadi. Slet momčadi HNS za 1981. godinu je bio od posebne važnosti. Zašto? Ukratko ću iznijeti razlog ili razloge.
Već nekoliko godina u hrvatskoj političkoj emigraciji postoji – opravdana ili ne – napetost i velika nesnošljivost. Naravno da su Hrvati bili na jedan ili drugi način organizirani kroz hrvatske športske, političke, kulturne, crkvene, školske, radio programe i ine organizacije i tako, više ili manje, bili upoznati u zbivanja hrvatskih zajednica u kojima su živjeli. Usprkos pojedinačnih i skupnih nastojanja među Hrvatima, organizacijama i društvima, da se napetosti smanje i odstranu iz naših zajednica, do toga nije došlo. Što je više napetost rasla među Hrvatima, Udba i njihovi doušnici-operativci su od veselja ruke trljali i tim više mržnju među Hrvatima raspirivali. Među Hrvatima se počela mržnja i sumnja širiti do te mjere da je na nekim mjestima među Hrvatima dolazilo i do fizičkih obračuna. Tako je to išlo daleko da su se Hrvati počeli dijeliti: Na Hrvate, Jugoslavene i treće-
Jugoslavene okupljeni u organizaciji “Za Demokratizaciju Jugoslavije” koju je širila, poimenice, iz Londona novena Nova Hrvatska. Poznata je lista od pedesetorice (50) Jugoslavena među kojima je bilo i istaknutih Hrvata hrvatske političke emigracije, kao što su urednik NH Jakša Kušan, predsjednik HNV Mirko Vidović, urednik Hrvatskog Radio Sata iz San Francisca Ivo Vučičević i drugi.
Kroz te napetosti i zbog istih je došlo do hapšenja Hrvata, članova Hrvatskog Narodnog Otpora u New York-u u prosincu 1980. godine, te 25 lipnja 1981. godine, dan poslije ukazivanja Gospe šestero hrvatske dječice u Međugorju, sinhronizirano je uhapšeno na području Amerike deset (10) Hrvata istaknutih dužnostnika organizacije HNO., među kojima je bio i Pročelnik za sjeverni američki kontinent gosp. Mile Boban iz San Francisca. To je bio vrhunac polarizacije među Hrvatima. Tražili su se načini kako što uspješnije pomoći optuženim Hrvatima i njihovim obiteljima. Gosp Hans Petar Rullman iz Njemačke koji je govorio hrvatski i izdavao na hrvatskom jeziku časopis “HRVATSKA DOMOVINA” se sam ponudio da dođe posjetiti Ameriku u nadi za smirivanje napetosti među Hrvatima. Ja sam ga pozvao i baš u to vrijeme kada je HNS sazvao nogometni Slet/Turnir u Chacago, Hans Petar Rullman je bio moj gost u San Franciscu. Moj Prijatelj Karlo Sopta iz Toronta me nazvao i rekao da trebam hitno nazvati Roku Jurčića koji je bio predsjednik Hrvatskog Nogometnog Saveza, a Ivo Jolić je bio tajnik istog i ujedno stoloravnatelj te Gala Večeri u čast Turnira svih hrvatskih momčadi i biranje Hrvatske Kraljice za slijedeću godinu. Nazvao sam gosp. Roku Jurčića koji me je zamolio da budem glavnim govornikom za vrijeme Večeri poslije Turnira. Ja sam se sa gosp Rokom Jurčićem. Složio i pristao biti glavnim govornikom za tu zgodu.
Pošto je meni javni tužitelj Sjedinjenih Američkih Država Stuart Baskin, poslije mojeg hapsenja, oduzeo moju američku putovnicu, potvrdu mojeg državljanstva, ograničio moje kretanje na 150 milja od mojeg prebivališta (nekiih 180 km.), morao sam zamoliti mojeg odvjetnika Dennis Roberts da mi isposluje putovanje do Chicaga i nazad. Javni tužitelj je udovoljio molbi mojeg odvjetnika i dao dozvolu za 72 sata, tim da ja što god budem javno govorio stavim na papir i kada se povratim, preko mojeg odvjetnika dostavim javnom tužitelju Sturat Baskin. Tako je došlo do ovog mojeg govora kojeg rado ovdje donosim kao dio hrvatske povijesti političke i nacionalne djelatnosti u borbi za ponovno oslobođenje Hrvatske Države.
Sada ću u cijelosti iznijeti moj govor kojeg sam održao pred skupom preko dvije i pol tisuće Hrvatica i Hrvata u jednom od najotmjenijih Hotela u Chicagu. Bilo je tu i drugih govornika, među kojima i prof. Danijel Crljen, pukovnik HOS-a NDH i pregovarač na Bleiburgu 15 svibnja 1945. godine. Naposljetku je stoloravnatelj gosp. Ivo Jolić pozvao mene. Mile Boban, Otporaš.
“DOBRA VEČER PLEMENITI HRVATSKI ZBORE, DRAGE SESTRE HRVATICE I BRAĆO HRVATI!
Chicago, 6. rujna 1981.
Dobra večer, plemeniti hrvatski zbore!
Drage setre Hrvatice i draga braćo Hrvati!
Prije nego Vas iskreno pozdravim, zamolio bih sve nazočne, da se – bez obzira gdje se tko ovog trenutka nalazi – uhvatite za ruke i da se tako držite dok budem govorio. Neka nam to bude znak trajnog mira i prijateljstva.
Čast mi je pozdraviti Vas u ovako velikom broju, s tako veselim, razdraganim i raspoloženim licima. Bogatstvo nije u materijalnim sredstvima. Pravo bogatstvo je u duhovnom i duševnom rasploženju i zadovoljstvu. Nastojte pod svaku cijenu sačuvati Vaše večerašnje raspoloženje, Vaše veselje koje svijetli iz Vaših zjenica, Vaš večerašnji smijeh, a u isto vrijeme nemojte zaboraviti ni one kojima je taj smijeh s njihovih lica iščeznuo, veselje narušeno i zadovoljstvo oštećeno.
Govorim Vam kao prijatelj, kao član i pripadnik onog istog hrvatskog naroda kojega ista hrvatska krv kola u njegovim žilama kao i u Vašim. Govorim Vam kao otac šestero (6) nejake djece, koja se – na žalost – nisu imali pralike roditi u zemlji njihovog oca, tj. u Hrvatskoj. Govorim Vam kao rodoljub, koji ima živo hrvatsko neograničeno srce, koje našu Hrvatsku ljubi i voli više nego to danas dopuštaju međunarodni vladajući krugovi. Govorim Vam kao sin Hrvatske, naše zajedničke Domovine, i poručujem: nije danas vrijeme tražiti tko je manje a tko više kriv što mnogi od nas ne mogu poći u topli zagrljaj naše djedovine, naše Hrvatske. Ne tražite tko više a tko manje voli Hrvatsku, tko više a tko manje radi za Hrvatsku. Jedno je važno a to je da svi trebamo raditi za Hrvatsku!
Draga braćo i sestre, Hrvatice i Hrvati!
Možda bih točno večeras pogodio šta ovog momenta mislite i želite čuti od mene.!? Sigurno je da želite da Vam nešto konkretna kažem o našoj zajedničkoj tragediji koja nas je zadesila u ovo posljednje vrijeme: Newjorški Proces. Danas se skoro u svim hrvatskim naseobima u slobodonom svijetu mnogo o tome priča, a mnogo se i nagađa, mnoge se stvari izmišljaju a opet mnoge se i nadodaju. Drugim riječima: Što gluh ne čuje, to izmisli.
Mogu Vam osobno reći kao jedan od optuženih i “okrivljenih” a koji se sa slobode brani: NEDUŽNI SMO! IZA SVIH OVIH SPLETAKA STOJI JUGOSLAVIJA I NJEZINI POMAGAČI! U pravom smislu ovo je urota na hrvatske djelatnike; a razlozi uhićenja i detalji optužbe, za sada i večeras ne mogu o tome govoriti. Budite strpljivi, partite tijek procesa na kojem će se mnoge tajne otkriti, laži, polu laži, istine i polu istine isplivati na vidjelo.
Cijenjeni hrvatski zbore! Uvjeravam Vas u jedno: Ovaj proces je POLITIČKE NARAVI, a kroz organizaciju Hrvatski Narodni Otpor, HNO uperen je PROTIV HRVATSKE. Nije ovo proces protiv pojedinaca ili skupine, nego protiv hrvatske državotvorne političke misli i ideje. I u samoj optužnici stoji:
“It was the primary object…and…would and did seek to foster and promote their belief in an Independent Croatian country by using…terror and violance.”
“Glavna stvar im je bila… i to su činili i poticali u širenju njihovog uvjerenja za jednu nezavisnu Hrvatsku zemlju, koristeći se terorom i nasiljem.”
Jest, naša je dužnost boriti se i izboriti naša hrvatska politička prava, koja su – u ovim vremenima – ozbiljno ugrožena. Mi moramo svi zajednički priskočiti u pomoć onima koji tu pomoća neizbježno danas trebaju. Moramo svi stati u liniju pomagača i svojim obolom sudjelovati u borbi za hrvatska politička prava.
Ovaj proces, na kojem se i ja nalazim, je javan i zakonit. Dakle, i obrana je zakonita! Zato, ne tražimo način i načine kako stajati po strani, nego iskoristimo ovu zakonitost, ujedinimo se svi za istu i jednu Hrvatsku koju imamo! Pokopajmo sve međusobne zadjevice i svađe, a pođimo svojim kućama u duhu ljubavi, slog i međusobnog razumjevanja! U takvoj i iskrenoj slogi i međusobnom pomaganju, šestero moje djece, moja supruga i svi moji supatnici će se osjećati nenapuštenima, veselim, preporođenim u uvjerenju da ste nam svi iskreni prijatelji, da nismo sami i da nismo napušteni.
Ako je itko ovdje od nazočnih suprotnog mišljenja, suprotnog nazora ili je, možda, u sporu sa mnom i mojim nazorima u borbi za Hrvatsku, pozivam ga ovdje, večeras, javno na izmirenje i na javni stisak hrvatske pomirdbene ruke. Jer, znamo tko su nam zajednički neprijatelji i tko nam sve te sporove, zadjevice, svađe i nesporazume ubacuje među nas.
Ponesite to izmirenje, dragi prijatelji, u vaše hravstke naseobine da bi taj val izmirenja zahvatio – u što kraćem roku – sve Hrvatice i Hrvate diljem svijeta.
U to ime i u ime hrvatskog zajedništva pozdravljam Vas i kličem: SVI ZA JEDNOG, JEDAN ZA SVE!
Živjela Hrvatska!
Pročelnik za sjevero/američki kontinent Mile Boban.
https://otporas.com/jezgra-hrvatstva-hrvatskoj-a-korijeni-hrvatskoj-politickoj-emigraciji/
 |
Priložena slika je Vjekoslav Maksa Luburić i njegovih četvero djece: Domagoj 1954. na sjedi na igrački Zebra, Vjekoslav 1957. do Domagoja, general drži lijevu ruku na ramenu, Drina 1956. uz desnu ruku generala Drinjanina, Mirica 1958. izmešu Vjekoslava i Drine.
|
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.