DIO POVIJESTI USTAŠE MIJO BZIK – KOME SE ČITA NEKA ČITA – “MIJO BZIK O USTAŠKOM POKRETU”, piše dr. Tomislav Dragun

 

1. sc. Tomislav Dragun

“MIJO BZIK O USTAŠKOM POKRETU”, piše dr. Tomislav Dragun 

1. 1. dio: 

Odan Poglavniku do groba 

Zagreb – 2021. 

1. sc. Tomislav Dragun

MIJO BZIK O USTAŠKOM POKRETU 

Ustaška vojnica 

1. 1. dio: 

Odan Poglavniku do groba  

Tiskara Ustaškog Pokreta u emigraciji. Na priloženoj slici je i Mijo Bzik, glavni i odgovorini urednik tiskare.

Zagreb – 2021. 

“Istina i činjenice o njoj” 

knjiga 61 

Nakladnik: 

NAKLADA GORNJI DRAGUNI j.d.o.o. 

za nakladničku djelatnost 

Zagreb, Pete poljanice 7 

 Urednik: 

1. sc. Tomislav Dragun

ISBN: 978-953-49328-0-3 (cjelina) 

ISBN: 978-953-49328- … (Knjiga: 61) 

 

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu  

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu  

pod brojem … . 

Tiskara: 

“Studio moderna” d.o.o., Zagreb, Hatzeova 25 

SADRŽAJ  

SKOČIT ĆU, PA ŠTO BUDE! 

Odavna želim pisati o Ustaškom pokretu. 

Ali, ne ide mi. Čim umočim pero u tintarnicu, javi se duh iz boce (Hrvoje Klasić), vadi svoj šalabahter i čita: 

“Drug Moša je rekao, …” 

“Stani čovječe, čuli smo to na tisuće puta.” 

“Drug Moša je rekao, …” 

Unedogled. 

Ništa lakše nije ni sa sljedbenicima Dr. Ante (kojeg svi znate!). 

Za njih ne postoji Hrvatska, ako nije ustaška. 

 Ipak, godine su me pritisnule, pa odlučio. 

Reći ću što imam, a kome to smeta, neka spusti očne kapke i začepi uši.  

MIJO BZIK 

www.enciklopedija.hr 

Bzik, Mijo, hrvatski publicist (Mučna Rijeka kraj Koprivnice, 13. IX. 1907 – Zagreb, 21. VI. 1945).  

Jedan od osnivača i suradnika Hrvatskoga domobrana (1928), glasila pravaške mladeži. Nakon izlaska iz zatvora 1933. emigrirao i pristupio ustašama. Sudjelovao u atentatu na kralja Aleksandra I. Karađorđevića 1934.  

Uređivao ustaška glasila Grič i Ustaša.  

Kao poglavni pobočnik, obavljao poslove u vezi s novinstvom i promidžbom. Imao čin ustaškoga pukovnika.  

Nakon što je napustio Zagreb u svibnju 1945. zarobila ga je Jugoslavenska armija, a vojni sud izrekao mu je smrtnu kaznu.  

Promicao je ideje ustaške organizacije te istraživao i pisao povijest ustaštva. Djela:  

Ustaška borba (1942), Ustaška pobjeda (1942), Ustaška misao (1943), Ustaški pogledi (1944).  

Uredio je, komentarima popratio i objavio govore Ante Pavelića “Putem hrvatskog državnog prava” (1942). 

MIJO BZIK 

hr.wikipedia.org 

Mijo Bzik (Mučna Rijeka kraj Koprivnice, 13. rujna 1907. – Zagreb, 21. lipnja 1945.) bio je ustaški doglavnik, hrvatski novinar i publicist. 

Jedan je od osnivača i suradnika Hrvatskog domobrana (1928.) Po izlasku iz tamnice 1933. iselio iz Hrvatske i pristupio ustašama u vježbovnom logoru Janka-puszta. Sudjelovao u organizaciji atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića 1934. U izbjeglištvu u Italiji uređivao ustaška glasila Grič i Ustaša. 

Vratio se u Hrvatsku zajedno s Pavelićem. Sudjelovao u osnivanju logora za istrebljenje Srba i Židova. 

Kao poglavnikov pobočnik, obavljao poslove u svezi s novinstvom i promidžbom. U početku 1942. imenovan je povjerenikom za novinstvo pri Predsjedništvu Vlade NDH, s osobitim naglaskom na suradnji s talijanskim fašističkim atašeom za tisak u Zagrebu Bertonijem. U prvoj okružnici naredio je:  

“upozoravam hrvatsko novinstvo, da je dužno držati se u najvećoj ustaškoj stegi i bezuvjetno izvršavati sve odredbe i ravnati se po svim uputama ovoga povjereništva. Novinarski rad u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i sav drugi rad, mora se temeljiti isključivo na radu, dužnosti i odgovornosti i to najveće ustaške odgovornosti(…)”; “svatko mora pisati ustaški i cijeli ton novina mora biti stopostotno ustaški i to u svakom pogledu, svugdje i svagda, ustaški do kraja”; “Riječ Srbin ima nestati, kad se radi o Vlasima u Hrvatskoj. Mora ju zamijeniti riječ komunist” itd.  

Imao je čin ustaškog pukovnika.  

Po napuštanju Zagreba u svibnju 1945. zarobila ga je Jugoslavenska armija, a Vojni sud u Zagrebu osudio ga je jer je, prema presudi, “[…] sudjelovao u organizaciji i izradi plana ubijanja ‘radi odmazde’ i kao jedan od ‘rasova’ organizirao, naređivao i sam izvršavao surove zločine nad narodom”. 

Izrečena mu je smrtna kazna vješanjem, koja je izvršena dan kasnije. 

Djela: 

Promicao je ideje ustaške organizacije te istraživao i pisao povijest ustaštva. 

Ustaška borba (1942.) 

Ustaška pobjeda (1942.) 

Ustaška misao (1943.) 

Ustaški pogledi (1944.) 

Uredio je, komentarima popratio i objelodanio govore Ante Pavelića “Putem hrvatskog državnog prava” (1942.). 

MIJO BZIK 

https://hr.metapedia.org 

Nadimak: Miliša 

Smrt : 21. lipnja 1945. 

Narodnost: Hrvat 

Zanimanje: novinar, publicist i poglavni pobočnik NDH 

Mijo Bzik (Mučna Rijeka kraj Koprivnice, 13. rujna 1907. – Zagreb, 21. lipnja 1945.), novinar, publicist i poglavni pobočnik NDH. 

Životopis 

Rodio se 1907. u tadašnjoj Mučnoj Rijeci (danas je to samo naziv željezničke stanice za mjesta Velika Mučna i Reka) kod Koprivnice ter je završio staklorezački zanat. Politikom se počeo baviti 1928. kao jedan od osnivača Hrvatskog domobrana, lista Hrvatske pravaške republikanske omladine. Sbog organiziranja ilegalnih grupa zatvoren je i 1931. osudjen na kaznu zatvora koji je već izdržao u pritvoru pa je oslobodjen. Izlaskom iz zatvora emigrira u Madjarsku i dolazi k ustašama u logor na Janka-puszti. Potom odlazi u Italiju gdje postaje urednik i tiskar listova Grič i Ustaša, a 1934. Pavelić ga u Torinu imenuje poglavnim pobočnikom upravnih poslova u GUS-u. Jugoslavenske vlasti traže njegovo izručenje sbog navodnog sudjelovanja u atentatu u Marseilleu, ali su Talijani to odbili. S ostalim ustašama interniran je na Lipare. U prosincu 1937. uhićen je sa skupinom ustaša (proveo je 15 dana u talijanskom zatvoru), sbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavie, za njegova posjeta Italiji. Kada je 28. ožujka 1941. Benito Mussolini pozvao Antu Pavelića u Italiju, u njegovoj pratnji bio je i Mijo Bzik. 

 Djelatba u NDH 

Proglašenje NDH Bzik je dočekao u talijanskom izbjegličtvu. Zadnje boravište bilo mu je u Firenzi, iz koje je s Pavelićem 12. travnja 1941. otputovao prema Trstu. Tamo ih je čekalo 235 drugih emigranata te su potom svi zajedno došli u Zagreb u zoru 14. travnja. Bzik je u Zagreb došao u činu ustaškog poručnika ter je odmah nakon uzpostave ustaške vlasti postavljen za organizatorno-nadzornog povjerenika GUS-a s dužnošću ispitivanja izpravnosti rada ustaških dužnostnika u provinciji. Poglavnim je pobočnikom imenovan 9. srpnja. U Zagrebu je stanovao u današnjoj Ulici Andrije Hebranga kbr. 2 (tada Ulica kraljice Jelene), zajedno s obitelji M. Vutuca. Početkom 1942. postao je povjerenik za novinstvo pri Predsjedničtvu Vlade NDH. Odmah nakon preuzimanja dužnosti sastavio je “Okružnicu svim uredništvima novina u NDH”, kojom je strogo odredio način izvješćivanja javnosti o dogodjajima u državi i svijetu. Od kolovoza 1942.glavar je odgojno ureda u Zapovjedničtvu Ustaške vojnice. Priredio je i popratio komentarima Pavelićeve govore Putem hrvatskoga državnoga prava. Od veljače 1942. član je Hrvatskog državnog sabora, a od studenog 1942. imao je čin ustaškog pukovnika. Ubrzo je postao i službeni povjestnik ustaškog pokreta. U Zagrebu je 1942. objavio dvije knjige: ustaška borba i Ustaška pobjeda. U prvoj knjizi obradjena je djelatnost frankovačke organizacie do Pavelićeva odlazka u emigraciu, a u drugoj djelatnosti ustaša u emigraciji i njihov povratak u Hrvatsku. U organizacijama ustaškog pokreta bio je zadužen za nadzor nad dužnostnicima. Ponovno je 20. srpnja 1943. imenovan poglavnim pobočnikom. Iste godine izašla mu je i knjiga Ustaška misao, a 1944. i ustaški pogledi (1928-1941-1944), u kojima je prikupio i komentarima popratio Pavelićeve političke misli i poglede. U listopadu 1944. postaje zapovjednikom PTB-a. U svibnju 1945. povlači se iz Zagreba sa ostalim dužnostnicima NDH prema Austriji kroz Sloveniju, ali ga zarobljuje JA. Od 8. do 11. lipnja saslušavali su ga službenici Ozne za Hrvatsku. Bziku je sudio Vojni sud u Zagrebu 20. lipnja. Osudjen je na smrt vješanjem, a presuda je izvršena sljedećega dana. 

”Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za hrvatskoga vojnika svetost. Poglavnik Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uzkrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cieli njegov život najsjajniji je prilog naše poviesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tuđinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uzpostavljenoj državi. Pojava Poglavnika je stoga od najveće poviestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođa, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države. Poglavnik je uviek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini – dobro je.”

 MIJO BZIK (1907 – 1945) 

http://www.nezavisna-drzava-hrvatska.com 

 Mijo Bzik (Mučna Rijeka kraj Koprivnice, 13. rujna 1907. – Zagreb, 21. lipnja 1945.) bio je hrvatski novinar i publicist, žrtva jugokomunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata. 

Rodio se 1907. u tadašnjoj Mučnoj Rijeci (danas je to samo naziv željezničke stanice za mjesta Velika Mučna i Reka) kod Koprivnice ter je završio staklorezački zanat. Politikom se počeo baviti 1928. kao jedan od osnivača Hrvatskog domobrana, lista Hrvatske pravaške republikanske omladine. Sbog organiziranja ilegalnih grupa zatvoren je i 1931. osudjen na kaznu zatvora koji je već izdržao u pritvoru pa je oslobodjen. Izlaskom iz zatvora emigrira u Madjarsku i dolazi k ustašama u logor na Janka-puszti. 

Potom odlazi u Italiju gdje postaje urednik i tiskar listova Grič i Ustaša, a 1934. Pavelić ga u Torinu imenuje poglavnim pobočnikom upravnih poslova u GUS-u. Jugoslavenske vlasti traže njegovo izručenje sbog navodnog sudjelovanja u atentatu u Marseilleu, al isu Talijani to odbili. S ostalim ustašama interniran je na Lipare. U prosincu 1937. uhićen je sa skupinom ustaša (proveo je 15 dana u talijanskom zatvoru), sbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavie, za njegova posjeta Italiji. Kada je 28. ožujka 1941. Benito Mussolini pozvao Antu Pavelića u Italiju, u njegovoj pratnji bio je i Mijo Bzik. 

Proglašenje NDH Bzik je dočekao u talijanskom izbjegličtvu. Zadnje boravište bilo mu je u Firenzi, iz koje je s Pavelićem 12. travnja 1941. otputovao prema Trstu. Tamo ih je čekalo 235 drugih emigranata te su potom svi zajedno došli u Zagreb u zoru 14. travnja. Bzik je u Zagreb došao u činu ustaškog poručnika ter je odmah nakon uzpostave ustaške vlasti postavljen za organizatorno-nadzornog povjerenika GUS-a s dužnošću ispitivanja izpravnosti rada ustaških dužnostnika u provinciji. Poglavnim je pobočnikom imenovan 9. srpnja. 

U Zagrebu je stanovao u današnjoj Ulici Andrije Hebranga kbr. 2 (tada Ulica kraljice Jelene), zajedno s obitelji M. Vutuca. Početkom 1942. postao je povjerenik za novinstvo pri Predsjedničtvu Vlade NDH. Odmah nakon preuzimanja dužnosti sastavio je “Okružnicu svim uredništvima novina u NDH”, kojom je strogo odredio način izvješćivanja javnosti o dogodjajima u državi i svijetu. 

Od kolovoza 1942. glavar je odgojno ureda u Zapovjedničtvu Ustaške vojnice. Priredio je i popratio komentarima Poglavnikove govore Putem hrvatskoga državnoga prava. Od veljače 1942. član je Hrvatskog državnog sabora, a od studenog 1942. imao je čin ustaškog pukovnika. Ubrzo je postao i službeni povjestnik ustaškog pokreta. U Zagrebu je 1942. objavio dvije knjige: ustaška borba i Ustaška pobjeda. U prvoj knjizi obradjena je djelatnost frankovačke organizacie do Pavelićeva odlazka u emigraciu, a u drugoj djelatnosti ustaša u emigraciji i njihov povratak u Hrvatsku. 

U organizacijama ustaškog pokreta bio je zadužen za nadzor nad dužnostnicima. Ponovno je 20. srpnja 1943. imenovan poglavnim pobočnikom. Iste godine izašla mu je i knjiga Ustaška misao, a 1944. i ustaški pogledi (1928-1941-1944), u kojima je prikupio i komentarima popratio Pavelićeve političke misli i poglede. U listopadu 1944. postaje zapovjednikom PTB-a. U svibnju 1945. povlači se iz Zagreba sa ostalim dužnostnicima NDH prema Austriji kroz Sloveniju, ali ga zarobljuje JA. Od 8. do 11. lipnja saslušavali su ga službenici Ozne za Hrvatsku. Bziku je sudio Vojni sud u Zagrebu 20. lipnja. Osudjen je na smrt vješanjem, a presuda je izvršena sljedećega dana. 

“Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za hrvatskoga vojnika svetost. Poglavnik Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uzkrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cieli njegov život najsjajniji je prilog naše poviesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tuđinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uzpostavljenoj državi. Pojava Poglavnika je stoga od najveće poviestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođa, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku.  

Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države. Poglavnik je uviek do sada imao pravo, on ima  

pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini – dobro je.” 

Djela: 

Promicao je ideje ustaške organizacije te istraživao i pisao povijest ustaštva. 

Ustaška borba (1942.) 

Ustaška pobjeda (1942.) 

Ustaška misao (1943.) 

Ustaški pogledi (1944.) 

Uredio je, komentarima popratio i objelodanio govore Poglavnika dr. Ante Pavelića “Putem hrvatskog državnog prava” (1942.). 

TKO JE BIO USTAŠKI DOGLAVNIK MIJO BZIK 

Zvonimir Despot, www.vecernji.hr, 15. svibnja 2013. 

Mijo Bzik bio je jedan od najodanijih Pavelićevih ljudi. Rodio se 1907. u tadašnjoj Mučnoj Rijeci (danas je to samo naziv željezničke stanice za mjesta Velika Mučna i Reka) kod Koprivnice te je završio staklorezački zanat. Politikom se počeo baviti 1928. kao jedan od osnivača Hrvatskog domobrana, lista Hrvatske pravaške republikanske omladine.  

 Zbog organiziranja ilegalnih grupa zatvoren je i 1931. osuđen na kaznu zatvora koji je već izdržao u pritvoru pa je oslobođen. Izlaskom iz zatvora emigrira u Mađarsku i dolazi k ustašama na Janka-pusti. Potom odlazi u Italiju gdje postaje urednik i tiskar listova Grič i Ustaša, a 1934. Pavelić ga u Torinu imenuje poglavnim pobočnikom upravnih poslova u GUS-u. U rujnu te godine Pavelić ga je poslao u Mađarsku, gdje je izabrao tri atentatora za za napad na kralja Aleksandra u Marseilleu. Proglašenje NDH Bzik je dočekao u talijanskom izbjeglištvu. Zadnje boravište bilo mu je u Firenzi, iz koje je s Pavelićem 12. travnja 1941. otputovao prema Trstu. Tamo ih je čekalo 235 drugih emigranata te su potom svi zajedno došli u Zagreb u zoru 14. travnja. Bzik je u Zagreb došao u činu ustaškog poručnika te je odmah nakon uspostave ustaške vlasti postavljen za organizatorno-nadzornog povjerenika GUS-a s dužnošću ispitivanja ispravnosti rada ustaških dužnosnika u provinciji. Poglavnim je pobočnikom imenovan 9. srpnja. U Zagrebu je stanovao u današnjoj Ulici Andrije Hebranga kbr. 2 (tada Ulica kraljice Jelene), zajedno s obitelji M. Vutuca. Početkom 1942. postao je povjerenik za novinstvo pri Predsjedništvu Vlade NDH, s osobitim naglaskom na suradnji s talijanskim fašističkim atašeom za tisak u Zagrebu Bertonijem. Odmah nakon preuzimanja dužnosti sastavio je “Okružnicu svim uredništvima novina u NDH”, kojom je strogo odredio način izvješćivanja javnosti o događajima u državi i svijetu. Ovaj nam dokument kazuje kako je zapravo funkcioniralo novinstvo u NDH, te stoga njegov tekst ovdje prenosim u cijelosti: “Po odredbi Poglavnika preuzimam današnjim danom dužnost posebnog povjerenika za hrvatsko novinstvo pri Predsjedništvu Vlade. Ovim časom državno tajništvo za promidžbu nema više nikakve veze ni prava upravljanja s hrvatskim novinstvom, te će te dužnosti preuzeti gore spomenuto povjereništvo. Tim povodom upozoravam hrvatsko novinstvo, da je dužno držati se u najvećoj ustaškoj stegi i bezuvjetno izvršavati sve odredbe i ravnati se po svim uputama ovoga povjereništva. Novinarski rad u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i sav drugi rad, mora se temeljiti isključivo na radu, dužnosti i odgovornosti i to najveće ustaške odgovornosti, imajući pred očima samo i jedino probitke cjelokupnog hrvatskog naroda i Nezavisne Države Hrvatske.  

Ovaj ured organizirat će najprikladniju službu obaviještavanja i nadziranja hrvatskog novinstva, te će dnevno ili tjedno davati sve potrebne upute i naloge. Za danas, dostavljaju se svim novinama doljnje općenite upute i smjernice, kojih se svako uredništvo mora bezuvjetno držati. Sve dnevne novine moraju se od sada držati sljedećega: 1. Cjelokupno novinstvo u ustaškoj Hrvatskoj mora u prvom redu biti narodno, a zatim ustaško. U ustaškoj Hrvatskoj ne može i ne smije biti vrludanja, špekulacije, laktaštva ili saboterstva. Prema tome svatko mora pisati ustaški i cijeli ton novina mora biti stopostotno ustaški i to u svakom pogledu, svugdje i svagda, ustaški do kraja. Svaki prekršitelj ovog najosnovnijeg zakona u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odgovarat će po ustaškim propisima i po postojećim zakonima, bez obzira tko on bio i kakvo zaleđe tražio. Tko se ovoga neće držati, neka izvoli pravodobno odstupiti. Ustaštvo ne pozna ni na ovom polju kompromisa. 2. Prva stranica mora biti odraz svih kraćih najvažnijih vijesti iz života Nezavisne Države Hrvatske tijekom dana. Takve vijesti, koje će prikazivati uspjehe i stvaranja u NDH, moraju biti donešene pod jednim značajnim skupnim naslovom, te podnaslovima, koji će odmah istaknuti svaku pojedinu vijest. Uz te vijesti donijeti će se svaki dan na prvom ili zadnjem stupcu uvodnik, koji će sve te vijesti s prve stranice, sva djela nabrojena u tim vijestima popratiti i obrazložiti. Samo u izvanrednim slučajevima, a to će posebno javiti ovo povjereništvo, donijet će se na prvoj stranici i druge vijesti i uvodnik drugog značenja. To će se dogoditi npr. u slučaju kakvog izvanrednog događaja u međunarodnoj politici ili na ratištu ili u slučaju da poglavnik održi govor, u kojem slučaju će prva stranica dobiti drugi oblik. 3. U slučaju da poglavnik održi govor ili da uslijedi kakav važan međunarodni događaj u kojem sudjeluje i naša država, imade se barem kroz tjedan dana pisati uvodnike, obradivši pojedine odlomke iz poglavnikovog govora ili pak važnost toga međunarodnog događaja. 4. Druga stranica novina mora donositi sve važnije vijesti s ratišta i događaje koji su u vezi s našim saveznicima. Sve te vijesti popratit će se s jednim ne velikim uvodnikom, koji se mora temeljiti na stvarnom stanju stvari, izloženom već u službenim izvještajima naših saveznika. Vijesti s ratišta treba donositi s najvećim oprezom. Nikada se ne smije, pa ni ‘poluslužbeno’ pisati ili donositi vijesti i preglede o ratnoj djelatnosti, koja već nije službeno komentirana ili objavljena u službenim obavijestima naših saveznika. Rat donosi iznenađenja, pa se današnji uspjeh može sutra pretvoriti u neuspjeh, a onda je teško natrag ispraviti ono što se jučer pisalo. Stoga najveći oprez i nikakvo istrčavanje. 5. Treća stranica svih novina mora biti posvećena pod jednim glavnim naslovom Ustaškom pokretu. Tu se imade u prvom redu donositi ideološke članke, nadalje uvodnike, koji će popratiti i obrazložiti najnovije događaje iz života pokreta, osvrt na poglavnikove govore i djela. Zatim prenositi članke i važnije vijesti te odredbe iz Ustaškog pokreta, posvećivati najveću pažnju obljetnicama ustaškoga života, žrtvama i djelima ustaša itd. Svaki dan potrebno je donijeti po koji odlomak iz poglavnikovih djela, iz načela ili drugih važnijih ustaških propisa ili odredaba, te tim povodom donijeti obrazloženje (komentar). Cijela dakle treća stranica mora biti posvećena Ustaškom pokretu i u riječi i u slici. 6. Vijesti o daljnjem uključivanju organizacija HSS-a u Ustaški pokret treba donositi na četvrtoj stranici u prva dva stupca i to pod mnogo blažim naslovom nego do sada. To jest, ne smiju ti naslovi biti takvi, da iz njih netko dobije predodžbu kao da do sada nije bilo uopće Ustaškoga pokreta. Riječ ‘pristupaju’ mora nestati i treba isticati da su to samo formalni čini, oživotvoravanje narodne volje, pošto je cijeli hrvatski narod, napose seljaci, već u prvim danima ustanka bio sav uz ustaše i pristaše Ustaškoga pokreta. Članovi su oni koji su već prije, ili kao izabrani ustaše sada položili prisegu, te koji su i do sada djelatno radili ili će u budućnosti raditi na ustaškoj oslobodilačkoj stvari, a pristaše su svi ostali. Na toj strani treba nadalje donositi čestitke poglavniku, izraze mu zahvalnosti i priznanje Ustaškom pokretu. 7. Treba posvećivati najveću pažnju prošlosti ustaškoga pokreta, a napose djelimja ustaškog poglavnika počevši od 1927. godine pa do časa oslobođenja Hrvatske. Na svakoj stranici, među tekstom, uokvireno s posebnim crtama mora biti po koja rečenica iz poglavnikovih govora ili po koja konstatacija koja je u vezi s poglavnikovim govorima ili njegovim djelima. To se mora svaki dan stalno donositi. 8. Izabrati jednu stranicu, na kojoj će se donositi sve ono što prikazuje rad, dužnost, odgovornost, stvaranje. Tu se obično neka donose sve nove zakonske odredbe, sve odluke Vlade u pravcu izgradnje i poboljšanja života, to jest sve ono što prikazuje da se u ustaškoj Hrvatskoj radi i stvara, a koje će vijesti iz tjedna u tjedan biti jedan pregledni izvještaj o svemu što je učinjeno. 9. Po ustaškom shvaćanju i po ustaškim načelima pojedinac u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj gubi. Osim poglavnika nitko u Hrvatskoj nije kao osoba važan, pa se stoga nikome, bio on i ministar, ne smije posebna pažnja posvećivati. Prema tome, gdje je to potrebno, dolazi u obzir uvijek ustanova kao takva (ministarstvo, ravnateljstvo, tajništvo, uredništvo), a ne ministar, ravnatelj, tajnik, urednik itd. Prigodom kakvih manifestacija međunarodnog značaja može se istaknuti imena predstavnika drugih država ili naroda, ali što se tiče naših osoba, to nije potrebno, već treba više pisati o ustanovi kao takvoj, o prijateljstvu i vezama obih naroda ili država. 10. Slike pojedinaca, osim poglavnika i mrtvih boraca, imaju potpuno nestati iz novinstva. Više pažnje posvetiti ustaškim i vojničkim postrojbama, skupinama, društvima itd. Također donositi slike iz narodnog života. 11. Istinskom narodnom životu treba posvećivati najveću pažnju. Osim slika treba donositi opise i vijesti iz života hrvatskog seljaka, čuvara ognjišta, hranitelja i branitelja države. Ti opisi i slike moraju biti vjerni odraz života i rada seljaka i radnika. Treba opisivati narodne nošnje, narodne običaje, seljaka i radnika na radu, njihove boli i njihove radosti. Neprestano isticati njihovu veliku ulogu u borbi za oslobođenje i na izgradnji Hrvatske. 12. Treba stalno donositi lijepe slike i opise iz raznih krajeva Hrvatske. 13. Izvještajnu službu iz pokrajine treba usavršiti do najvišeg stupnja.

Život pokrajine mora u dnevnom novinstvu doći do najvećeg izražaja. Napose se treba osvrnuti na sve kulturne i gospodarske manifestacije, kod toga izbjegavati osobne stvari, a čim više pažnju pridavati zajednici, skupini i općem radu i stvaranju. 14. Kod pregleda vanjskih događaja treba postupati s najvećim oprezom. Vlastite uvodnike iz vanjske politike uopće ne donašati. Stoga će sve novine na već izabranoj stranici, pod jednim skupnim naslovom donositi članke pretiskane iz glavnih savezničkih novina, napose talijanskih i njemačkih. Osim tih članaka može se u stalnoj rubrici donositi kratki pregled vijesti iz svijeta, tako da se ukratko spomene što se važnije dogodilo toga dana. 15. Kriminalitetu i dnevnim uličnim događajima ne smije se pridavati nikakva pažnja. Krađe, razbojstva, izgredi, ispadi, nemoral i slično ne smiju se iznašati, jer takve vijesti mogu biti samo poticaj drugima da rade isto tako. 16. U odgojnim člancima, napose u rubrici ‘pokrajina’ mora se pobijati sve narodne mane i sve loše strane našega čovjeka. Pobijati bijelu kugu, seljačko pravdaštvo, opijanja, tučnjave po krčmama. Pobijati želju napuštanja zemlje i bespotrebno odilaženje u svijet. Treba isticati veliku vrijednost i značaj zemlje. 17. Hrvatsko novinstvo ne smije imati senzancionalni značaj. Ne smije povrh svega iz novinskih stupaca izbijati nepošteno takmičenje (konkurencija). Treba izbjegavati i ugušiti sve loše pojave ‘demokratskog’ novinstva, koje donosi bilo što samo da prije drugih donese neku vijest, a sve u svrhu da postigne bolju prođu. 18. U svijetu najviše vrijedi junaštvo, ratobornost i vojnička sprema i sposobnost. Stoga treba što više pisati i iznositi dokaze tradicionalnog hrvatskog junaštva i ratnih vrlina Hrvata. Hrvatska povijest puna je tih dokaza i nama nisu potrebne krivotvorine. 19. U vezi s time treba stalno iznositi na oprezan način pojedine odlomke iz hrvatske povijesti. 20. Mnogo pažnje posvetiti starijim i novijim žrtvama hrvatske oslobodilačke borbe i još više isticati zlodjela četničko-komunističkih bandi. 21. Riječ Srbin ima nestati, kad se radi o Vlasima u Hrvatskoj. Mora ju zamijeniti riječ komunist. Dakle, kad se piše o ispadima, atentatima itd., mora se uvijek pisati o komunističko-četničkim bandama, koje su plaćene po Židovima i slobodnim zidarima. 22. Na zadnjoj stranici moraju u svim izdanjima doći najnovije vijesti. ‘Iz jučerašnjeg drugog izdanja’ može se staviti na predzadnju stranu. 23. Također i tjedne novine moraju se držati izvjesne stege i ne mogu pisati što hoće. Ured dosadašnjega HIS-a mora najzad svake srijede svim pokrajinskim tjednicima poslati kratki skupni pregled vijesti s napomenom, čemu se ima i idućem broju posvetiti osobita pažnja. 24. Gornjih uputa moraju se držati sve novine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Svaki propust i svaki prekršaj bit će od sada najstrože kažnjen. Umoljavaju se uredništva svih novina, da u najkraćem roku podnesu ovom povjereništvu prijedloge kako da se što više usavrši novinska izvještajna služba u Hrvatskoj”. Za člana Vijeća Stegovnog suda GUS-a postavljen je 27. kolovoza 1942., a zamjenik mu je bio A. Betlehem. Cijelo vrijeme rata radio je i kao urednik službenoga ustaškog glasila Ustaša te čuvar cjelokupne emigrantske dokumentacije. Izdao je tri knjige. Godine 1942. objavio je knjige “Ustaška borba od prvih dana ustaškog rada do Poglavnikova odlaska u emigraciju. Počeci i bit Ustaškog pokreta” te “Ustaška pobjeda u danima ustanka i oslobođenja”, a 1944. izdao je knjigu “Ustaški pogledi”. Istodobno je 1942. godine prikupio, uredio i komentarima popratio Pavelićeve političke govore u brošuri “Putem hrvatskog državnog prava”. Sve te knjige danas se mogu naći u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Pri povlačenju iz Zagreba 5. svibnja 1945. u Velikoj je Gorici potpuno spalio uredništvo lista Ustaša i svu arhivsku dokumentaciju iz emigracije, koja je do tada bila u skloništu u bolnici na Rebru. Preko Celja se kao zapovjednik PTB-a uputio kamionima prema austrijskoj granici, ali su ga zarobili partizani kod Bleiburga 15. svibnja i vratili u Zagreb. Od 8. do 11. lipnja saslušavali su ga službenici Ozne za Hrvatsku. U svojem je radu bio potpuno odan Paveliću. Marija Kvaternik, supruga E. Kvaternika, izjavila je osobno autoru da je Bzik u njemu “vidio samog dragog Boga”.  

On sam je pak o Paveliću 1944. godine napisao: “Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za hrvatskoga vojnika svetost. Poglavnik Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uzkrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cieli njegov život najsjajniji je prilog naše poviesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tuđinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uzpostavljenoj državi. Pojava Poglavnika je stoga od najveće poviestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođa, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države. Poglavnik je uviek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini – dobro je”. Bziku je sudio Vojni sud u Zagrebu 20. lipnja. Osuđen je na smrt vješanjem, a presuda je izvršena sljedećega dana. O presudi je, pod naslovom “Osuđeni ustaški krvnici”, izvijestio zagrebački Vjesnik 27. lipnja: “Na glavnoj raspravi protiv ratnih zločinaca Vojni sud Komande grada Zagreba presudio je na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine: 1) BZIK MIJU MARKOVA, rođ. 13. rujna 1907. g. u Mučnoj Rijeci, kotar Koprivnica, Hrvat, ustaški pukovnik, jer je kao ustaša emigrant od 1941. god. bio specijalni nadzorni povjerenik u GUS-u (Glavnom ustaškom stanu), preko svojih špijuna nadzirao rad naroda i ustaša, te je do raspadanja tzv. NDH vršio najodgovornije dužnosti u raznim uredima, šireći ustašku propagandu, što je sudjelovao u organizaciji i izradi plana ubijanja radi odmazde i kao jedan od asova organizirao, naređivao i sam izvršivao surove zločine nad narodom (…)”. Gotovo godinu dana poslije, 8. travnja 1946., i službenim je postupkom proglašen ratnim zločincem. U Odluci je navedeno, što začuđuje, da je Bzik u bijegu u inozemstvu, a dokument obiluje i mnogim njegovim životopisnim podacima: “ODLUKA o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača ZLOČINAC: MIJO BZIK zvani MILIŠA, 39 god. star (r. 13. rujna 1907.), Hrvat, ustaški pukovnik PTB a, poglavni pobočnik Pavelića, član tzv. Hrvatskog sabora, ustaški pisac i propagator, rodom iz Koprivnice, živio u Zagrebu, posljednje prebivalište nepoznato, u bjegstvu u inozemstvu; ŽRTVE ZLOČINA (OŠTEĆENICI): stotine tisuća imenično neutvrđenih žrtava, naročito Srba, Židova i Cigana, te antifašista-Hrvata s područja tzv. NDH; KRATAK OPIS I KVALIFIKACIJA ZLOČINA: Izdaja naroda, ubojstva i pokolji, masovno upućivanje, mučenje i zlostavljanje građanskih lica u koncentracionim logorima, pljačka i namjerno rušenje i pustošenje imovine. Organiziranje oružane borbe protiv saveznika i protiv NOV-a. Aktivna vojna, politička i ekonomska suradnja i služba okupatoru (član 23, 46, 47 haaškog reglamana od god. 1907.; Konvencija o zakonima i običajima rata na suhu, te član 3. toč. 3. Zakona o krivičnim djelima protiv države). Zločinac BZIK MIJO još prije travnja god. 1941. bio je jedan od vođa i organizatora terorističke ustaške organizacije u emigraciji. Dolaskom na vlast kvislinga Pavelića postaje član tzv. Hrvatskoga sabora, te biva promaknut za ustaškog pukovnika i poglavnog pobočnika (ađutanta) Pavelića. Na tim visokim položajima provodi politiku masovnih ubojstava i pokolja, svirepog mučenja i zlostavljanja u konc. logorima, te pljačke i paljevine nad stotinama hiljada nedužnih Srba, Židova, Roma i antifašista-Hrvata. POJEDINOSTI O ZLOČINU: BZIK MIJO, ustaški pukovnik, Pavelićev poglavni pobočnik, član tzv. Hrvatskoga sabora i glavni ustaški propagator, novinar i pisac, spada u red najtežih i najodgovornijih ratnih zločinaca-izdajnika, koje je dao zločinački ustaški režim za vrijeme okupacije Jugoslavije. Kao stari zakleti ustaša ilegalne terorističke Pavelićeve organizacije Ustaša MIJO BZIK bio je duže vremena jedan od glavnih funkcionera u raznim emigrantskim ustaškim logorima u Italiji i Mađarskoj.

Prije samog napada osovine na Jugoslaviju, ova teroristička emigrantska organizacija, po planu svojih gospodara Mussolinija i Hitlera, imala je zadatak da propagandom rasne, vjerske i nacionalne mržnje, naročito protiv Srba, te kao i terorističkim aktima sabotaže slabi otpornu snagu naroda Jugoslavije i da prigodom pripremanog napada fašističke Italije i nacističke Njemačke bude jezgra pete kolone. Notorno je da su ovi emigranti kasnije zaista na puno zadovoljstvo napadača-okupatora izvršili svoju izdajničku ulogu. Vrativši se s ostalom bandom iz emigracije u Zagreb pod zaštitom osovinskih bajuneta, zločinac BZIK MIJO zauzima najodgovornije visoke položaje u vojnom i političkom terorističkom aparatu vlade kvislinga Pavelića. Najprije postaje jedan od šefova Pavelićevog ureda za novinstvo i propagandu u Zagrebu. Kad je Pavelić, da dade neki vid normalnosti svojoj strahovladi, dekretima imenovao članove tzv. Hrvatskoga sabora, jedan od istaknutih članova bio je i zločinac Bzik. Članovi ovog marionetskog parlamenta prvi put su se sastali 24. veljače 1942. godine. Tada su oni jednoglasno i svečano odobrili zločinačku politiku kvislinga Pavelića i njegove strahovlade koja je odcijepila jedan dio nacionalnog terotorija Jugoslavije i stvorila marionetsku državu, tzv. NDH, te je cijeli ovaj teritorij sa svim sredstvima stavljen na raspolaganje ratnom stroju i potencijalu osovine. Ona je što više formirala i organizirala vlastite vojne jedinice, koje su kao pomoćne trupe okupatora vodile oružanu borbu protiv saveznika i protiv NOV-a. Članovi ovoga sabora odgovorni su naročito još i zbog toga što su dajući izraze vjernosti krvniku Paveliću svijesno legalizirali sve po ustaškoj vladi donesene zakone, zakonske odredbe, naredbe itd., među kojima i rasne i vjerske zakone i odredbe, kao i odredbe o formiranju raznih prijekih sudova i koncentracionih logora. Time su oni svi suodgovorni za politiku potpunog fizičkog uništenja i istrebljenja srpskog naroda u Hrvatskoj, kao i svih Židova i Cigana, te antifašista-Hrvata, koja politika je sistematski provođena već od konca travnja mjeseca 1941. godine.

Od tada pa do veljače 1942. godine, kada je tzv. Hrvatski sabor odobrio genocidnu politiku zlikovca Pavelića, bilo je notorno i svakom poznato da je po ustašama poklano prigodom raznih akcija ili u logorima-mučilištima: Jasenovcu, Staroj Gradiški, Jadovnu, Loborgradu, Pagu, Koprivnici, Lepoglavi itd. više stotina tisuća Srba, desetke tisuća Židova i Cigana, a također i mnogo tisuća antifašista-Hrvata, a njihova imovina popaljena ili opljačkana. Odgovornost zločinca BZIKA pored toga još jasnije proizlazi iz činjenice da je on od polovice 1942. godine postao i osobni ađutant, tj. poglavni pobočnik samoga Pavelića. Osim ovih visokih funkcija BZIK MIJO biva 1. rujna 1942. godine imenovan za glavara odgojnog odjela u zapovjedništvu ustaške vojnice. Zatim 5. rujna iste godine postaje ustaški pukovnik odgojne struke u PTB-u, a 10. ožujka 1943. godine postaje pročelnik odgojnog odjela upravnog stožera Ministarstva oružanih snaga NDH. Kao visoki funkcioner na svim naprijed navedenim položajima, a osobito kao osobni ađutant krvnika i kvislinga Pavelića, MIJO BZIK je odgovoran kao jedan od organizatora i rukovodilaca oružane borbe kvislinških ustaških grupa, koje su, bilo samostalno, bilo kao pomoćne vojne jedinice okupatorskih trupa vodile borbu protiv saveznika i protiv jedinica NOV-a. Osim toga, ove izdajničke trupe, izvršujući plan okupatora, u mnogobrojnim oružanim akcijama na nedužno civilno stanovništvo, sistematski su provodile u djelo zločinačku politiku potpunog fizičkog istrebljenja i uništenja čitavog srpskog naroda u Hrvatskoj, kao i svih Židova i antifašista-Hrvata. Njegova zločinačka djelatnost nije utvrđena i dokazana samo time što je bio funkcioner na visokim položajima u terorističkom vojnom i političkom ustaškom aparatu, već je on jedan od glavnih ideologa i ustaških propagatora. Skoro svakodnevno u raznim ustaškim dnevnim listovima, brošurama i časopisima, kao i preko radija objavljivani su njegovi propagandni članci i govori. Bio je i direktor lista Ustaša, glavnog glasila ustaške organizacije. Bavio se i publicistikom, te je napisao 1942. god. i knjigu Ustaška pobjeda. U svim tim člancima, govorima i knjigama veliča ustaški režim i zlikovca Pavelića, kao i nacističku Njemačku, a bijesnom mržnjom napada saveznike i NOP. Odobrava i opravdava zločinačku politiku prema nedužnom srpskom narodu i Židovima, te harangira i podstrekava na nova ubojstva. Za svoje izdajničke usluge bio je od Pavelića u više navrata odlikovan visokim odlikovanjima.

Tako je kao ustaški pukovnik PTB-a, poglavni pobočnik i ravnatelj lista Ustaša odlikovan ustaškim časnim znakom A. i B., tim rijetkim odlikovanjem, kojim su bili odlikovani samo istaknuti ustaše i emigranti. Zatim je odlikovan redom za zasluge I. stupnja, a također je odlikovan i kvislinškim odlikovanjem slovačke vlade spomen-znakom Zlatni znak armadnih preteka. Obzirom na sve naprijed istaknuto, bivši ustaški pukovnik, Pavelićev poglavni pobočnik, član tzv. Hrvatskoga sabora, te ustaški novinar, pisac i propagator BZIK MIJO, utvrđuje se kao naročito teški ratni zločinac i izdajnik, koji mora odgovarati za svoje zločine pred sudom zemlje gdje ih je počinio. DOKAZI: 1. “Vijesnik” ustaške vojnice br. 8 od 1.9.1942., Bzik Mijo imenovan je kao “poglavni pobočnik glavarom odgojnog odjela u zapovjedništvu ustaške vojnice”, strana 220. 2. “Vijesnik” ustaške vojnice br. 13 od 5.11.1942. godine, strana 339., imenovan za djelatnog ustaškog pukovnika upravno-odgojne struke u PTB-u. 3. Vojni vijesnik br. 10 od 10.3.1943., strana 330., postavljen je za pročelnika odgojnog odjela upravnog stožera Ministarstva oružanih snaga NDH. 4. Kao ustaški propagator napisao je među ostalim slijedeće: u časopisu “Hrvatski krugoval” br. 4 od 13.7.1941., str. 2. članak pod naslovom “Ustaška smrt Mije Babića” u kojem veliča kao heroja poznatog zlikovca i bandita Miju Babića; nadalje članke “Kako je nastala ustaška pjesma” u listu “Za dom” od 26.3.1942., br. 15-16., str. 2.; “U svanuće zore, u svanuće dana” (prvi nastup ustaških postrojbi na zagrebačkim ulicama) u časopisu “Spremnost” od 15.3.1942., br. 3, strana 5.; “Poglavnik odlazi iz domovine u borbu”, “Spremnost” od 10.4.1942., br. 7, str.5.; “Ustaška Hrvatska će se s njima obračunati”, list “Hrvatski narod” od 10.5.1942., br. 4, str. 3.; Napisao knjigu “Ustaška borba”, izašla u Zagrebu god. 1942., članak “Zašto smo pošli u emigraciju” objelodanjen u listu  “Krugoval” br. 15 od 11.4.1943.; održao predavanje pod naslovom “Najveći dani ustaškog pokreta” 17.1.1943. (ovaj datum je dan odlaska Pavelića u emigraciju); u listu “Ustaša” u broju 1 od 17.1.1943. na strani 14. objavio je članak “Uzalud im svaka promičba” te u broju 40-41 od 2.10.1943. članak “Oblik ustaškog pokreta”; i najzad u broju 43 na strani 14. od 31.10.1943. članak “Kroz pismohranu ustaškog pokreta”, kao i niz drugih članaka i govora objavljenih u dnevnoj ustaškoj štampi”. Jugoslavenska policija provjeravala je 1963./1964. godine podatke o Bziku te je utvrdila da se nalazi u emigraciji. Tek je bjelovarska Služba državne sigurnosti (SDS) u akciji “Šamarica”, koju je vodila 1978. godine, dokumentom od 19. listopada potvrdila da je Bzik kao ratni zločinac strijeljan 1945. godine. 

POGLAVNIKU ODAN DO SMRTI – DVA NEOBJAVLJENA SVJEDOČANSTVA O MIJI BZIKU 

Željko Krušelj 

USTAŠKI POKRET 

USTAŠE 

hr.wikipedia.org 

Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija bila je hrvatska separatistička, nacionalistička i teroristička organizacija fašističkog tipa koja je počela organizirano djelovati nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića, a za cilj je imala stvaranje teritorijalno proširene hrvatske države i rušenje Kraljevine Jugoslavije svim mogućim sredstvima, uključujući primjenom terora i nasilja. Ustaški režim je posebno bio revanšistički upravljen protiv Srba, a savezom s nacistima i fašistima, ustaški režim prihvatio je ideologiju mržnje prema Židovima i Romima te sudjelovao u progonima i genocidom nad tim narodima, kao i Hrvatima političkim protivnicima. U uskim svezama s nacističkim i fašističkim zaštitnicima, čije je mnoge metode obračunavanja preuzeo i time kompromitirao hrvatsku borbu za neovisnost što je obilato zloupotrijebljeno protiv Hrvata u Jugoslaviji i Hrvata u inozemstvu. 

Pripadnici organizacije nazivani su ustaše, po starijoj hrvatskoj riječi za pobunjenike ili ustanike. Danas se ta riječ koristi kao naziv za pripadnike organizacije UHRO, organizirane nositelje ustaške strukture vlasti u NDH, pripadnike Ustaške vojnice, te u razgovornom jeziku pogrdno “za hrvatske šoviniste koji svojim idejama i postupcima podsjećaju na ustaše iz Drugog svjetskog rata”.

Ustašku organizaciju osnovao je 7. siječnja 1929. u Italiji Ante Pavelić. Ustaški pokret nastao je kao radikalan nacionalistički i šovinistički odgovor na nezadovoljstvo položajem u Jugoslaviji. Između 1929. i 1941. pokret je djelovao kao teroristička organizacija s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države na što većem području, koja bi obuhvaćala i istočni Srijem i čitavu BiH, a djelovali su uglavnom u emigraciji – Italiji i Mađarskoj, gdje su imali svoje logore za obuku. Talijanski fašistički diktator Benito Mussolini podupirao je skupinu, očekujući zauzvrat Dalmaciju i dijelove Hrvatskog primorja. 

Članovi pokreta izveli su 1932. napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića, a 1934. sudjelovali su u pripremi i izvedbi atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu. Na Mussolinijevo insistiranje, nakon napada Sila osovine na Jugoslaviju organizacija vlasti i kontrola u novoproglašenoj NDH povjerena je ustaškom pokretu. Vlast je organizirana totalitarno i koncentrirana u rukama diktatora, poglavnika Ante Pavelića, oko kojega je stvoren kult ličnosti. Fašistička narav ustaškog pokreta te želja za stvaranjem etnički čiste države rezultirala je masovnim progonima, zatvaranjima i genocidom nad Srbima, Židovima, Romima i svih Hrvata neistomišljenika. Tijekom četiri godine postojanja NDH, procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000 Židova te otprilike jednako Roma, dok je broj stradalih civila Srba oko 217.000. Prvo ime organizacije bilo je Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), a od 1933. Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret (UHRP). 

Emigracija 

Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, počinje u siječnju 1932. izdavati prvi broj mjesečnika “Ustaša”. Sredinom 1932. objavljen je Ustav UHRO-a i razni propisi u vezi s organiziranjem. Rad UHRO-a bio je tajan, dočim je rad Hrvatskog domobrana javan. Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret. 

Kraj nemogućnosti da se u samoj Jugoslaviji radi na organiziranju oružane revolucije kojom bi se razbilo tu državu i postiglo neovisnost Hrvatske, glavno težište rada prebacuju ustaše u dvije susjedne države koje su tada bile u izrazito lošim odnosima s Jugoslavijom, i od kojih se stoga mogla očekivati pomoć u rušenju Jugoslavije: Mađarskoj i Kraljevini Italiji. U mađarskoj se okupljaju ustaše radi vojne obuke u logoru Janka-puszta, a potom se logori za vojnu obuku ustaša uspostavljaju i na nekoliko mjesta u Italiji. 

U rujnu 1932. organiziran je tzv. Lički ustanak, gdje grupa u Italiji uvježbanih i naoružanih ustaša s tadašnje teritorija Italije kod Zadra upadaju na područje Like i poduzimaju nekoliko vojnih akcija, kako bi se provjerili potencijali za podizanje ustanka među Jugoslavijom izrazito nezadovoljnim hrvatskim ruralnim stanovništvom. Pred novim valom represije, nastupa novi val bježanja u inozemstvo i osnivanje ustaškog logora u Bovegnu, blizu Brescije u sjevernoj Italiji. 16. prosinca 1933. ustaše su pokušale izvršiti atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića prigodom njegovog posjeta Zagrebu. Trebao ga je izvršiti Petar Oreb Mijat, ali je posustao. Pokušao se je izvući, no upao je u oružani okršaj s policijom. Ožujka 1934. je osuđen na smrt, a obješen 12. svibnja 1934., zajedno s partnerima Josipom Begovićem i Antunom Pogorelcem. Makedonski VMRO i UHRO izveli su atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934. Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, organizator atentata, u talijanskom su zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936. 

U to doba postoji određena međusobna simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima, ustaša i komunista, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana na robiji u Lepoglavi. Tijekom druge polovice 1930-ih godina KPJ napušta orijentaciju ka razbijanju Kraljevine Jugoslavije. Počinju se zalagati za federaciju, kao i tadašnji HSS te za pučki front protiv fašizma, dok se ustaški pokret posve veže uz fašističke sile i usvaja rigidno antikomunističko usmjerenje. 

 Atentat na kralja Aleksandra i razdoblje nakon njega 

Ubrzo nakon atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti. Uz posredovanje Francuske i Velike Britanije, uspostavljaju se bolji odnosi Jugoslavije sa susjedima; Italija ustaše na svojem teritoriju ipak ne izručuje jugoslavenskim vlastima, nego ih zadržava u internaciji, pod grubom policijskom prismotrom. 

Jugoslavenska vojna obavještajna služba u redovnom tromjesečnom izvještaju o političkoj emigraciji sredinom 1937. godine izvješćuje kako je uspjela saznati da se na talijanskim otocima Lipari, Stromboli i Giglio nalazi ukupno 426 nižerangiranih ustaša, a u drugim mjestima po Italiji 61 istaknutije osobe (po dvojica u jednom mjestu) i 23 osobe koje su odvojene od preostalih ustaša zbog toga što su se sa njima posvađali; među ustađama je bilo 337 seljaka, 77 radnika, 35 mornara, 17 studenata, 12 trgovaca, 10 vojnih časnika, 2 novinara, te 6 osoba ostalih profesija. Bilo je uz njih, 6 žena, te osmero djece;ukupno510 osoba. U Italiji su bili Ante Pavelić sa ženom i djecom, Slavko Kvatornik, Vjekoslav Servatzy sa suprugom, Emil Lachovsky i Narcis Jeszensky, razmješteni po mjestima diljem Italije.

Središta domobransko-ustaške aktivnosti poslije listopada 1934. nalaze se u domovini, Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama. Sveučilišna mladež u domovini postaje središte domovinske aktivnosti. Demonstracije, eksplozije, izdavanje letaka i povremenih novina glavne su djelatnosti domovinskog sektora. Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938.) najbolje pokazuje politički stav te hrvatske mladeži. U Italiji su ustaše od jeseni 1934. zatočeni u logoru na Liparima, a od ožujka 1937. kada je potpisan ugovor o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije, raspršeni po južnoj Italiji, Liparima i Sardiniji. Posljedica talijansko-jugoslavenskog prijateljstva bila je da su ustaše u Italiji, osim Pavelića, došle pod kontrolu jugoslavenskog redarstva. U takvoj situaciji oko polovica ustaša vraća se u domovinu od jeseni 1937. do kraja 1938. Među povratnicima je i Mile Budak. Milan Stojadinović, predsjednik jugoslavenske vlade, mislio je time uništiti, ili barem onemogućiti ustaški pokret, ali to je zapravo bio početak značajne domovinske aktivnosti, jer su se gotovo svi povratnici uključili u domovinsku organizaciju. U veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićem, koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije. Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast. Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za obnovu samostalne hrvatske države. Pavelić i domobransko-ustaški pokret nisu mogli birati prijatelje među stranim silama. Svaka država ili velika sila, koja nije bezuvjetno prihvaćala Jugoslaviju i srpsku političku hegemoniju u njoj, bila je mogući hrvatski saveznik. Kraljevina Mađarska je bila jedina država koja je bezuvjetno pomagala hrvatsku političku emigraciju. Italija je bila jedina od velikih sila, koja je imala interesa u rušenju Jugoslavije i obnovi hrvatske države, ali je i ona u vanjskoj politici balansirala između prosrpske ili prohrvatske orijentacije. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska kao čuvari versajskog poretka bile su za održanje Jugoslavije, dok ni Hitlerova Njemačka sve do puča i svrgavanja pronjemačke vlade 27. ožujka 1941. nije imala namjeru razbijati zemlju. 

Nezavisna Država Hrvatska 

Na nagovaranje Italije, Njemačka nakon Travanjskog rata 1941. godine pristaje na potpuno rasformiranje Kraljevine Jugoslavije, uslijed čega se formira Nezavisna Država Hrvatska pod presudnim utjecajem tih dviju okupacijskih sila.  

Talijani ubrzo pokazuju da su njihove težnje za dominacijom nad hrvatskim područjima veće nego što bi bilo koja hrvatska vlast – pa i ustaška, koja je na vlast dovedena vojnom silom Italije – mogla prihvatiti. Talijani se upuštaju u poticanje ustanaka Srba, nakon kojega zabranjuju djelovanje Domobranstva i Ustaške vojnice u području za koje je Italija vojno odgovorna, te preuzimaju praktično svu vlast u svojoj okupacijskoj zoni (od linije Karlovac – Mostar prema Jadranu). Talijanska politika ustraje u destabilizaciji NDH, što i Nijemci prepoznaju kao veliki izvor problema za stabilnost stanja na tom dijelu svoje “Europske tvrđave”. 

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, ulogu talijanskih snaga na području NDH preuzimaju njemačke (do tada su Nijemci držali u NDH tek manje snage, koje su kontrolirale komunikacije prema vodećim rudarskim i industrijskim središtima), a ustaše se nastoje – kao i do tada, uostalom – iskazati potpunom suradnjom s Njemačkom. Kakav je do tada bio slučaj i s talijanskim okupacijskim snagama, NDH financira sve troškove njemačkih snaga na svojem području, dopušta NDH da Wehrmacht i SS novače njene državljane u svoje postrojbe, te plaća iz svojega proračuna sve što Njemačka nađe vrijednim uzeti iz Hrvatske – makar je od Njemačke kupila mnogo oružja i drugog materijala, 1945. godine je NDH ostavila Jugoslaviji da naplati (te je komunistička Jugoslavija doista i naplatila) u to doba visok iznos od preko 500 milijuna njemačkih maraka. U Hrvatskoj veliki dio policijskog posla obavlja Njemačka redarstvena organizacija u Hrvatskoj, koju vode njemački časnici i dočasnici, uz njemački kao zapovjedni jezik i pod izravnom kontrolom vlasti u Berlinu; ono s 32.000 pripadnika zapravo ima brojnije osoblje nego Oružništvo, policijske snage same NDH. I u pogledu vojnih snaga, sve veće postrojbe Domobranstva i Ustaške vojnice su pod operativnim zapovjedništvom njemačkih postrojbi, bez čijeg odobrenja ili izravne zapovijedi ne smiju poduzimati ništa.

Neki elementi među ustašama pokušavaju u Uroti Lorković-Vokić dogovoriti prelazak na stranu zapadnih Saveznika, u čemu međutim ne uspijevaju. 

Nakon Kapitulacije Njemačke 1945. god. pokušava vodstvo NDH predati glavninu svojih oružanih snaga i što veći broj sebi sklonih civila pod zaštitu Britanaca, koji međutim te vojnike i civile u austrijskom Bleiburgu predaje snagama jugoslavenskih komunista, koji mnogo tisuća zarobljenih vojnika i civila potom ubijaju na poslijeratnom tzv. Križnom putu. 

Čitavo vrijeme 1941.-1945. u kojem ustaše upravljaju Hrvatskom (te područjem Bosne i Hercegovine) obilježene su velikom nestabilnošću, visokom inflacijom i nesigurnošću stanovništva koje su sve vojske – njemačka, talijanska, snage NDH, partizani i četnici – izlagale proganjanju koje je uključivalo protjerivanja, ubijanja, palež i pljačku. Život je u ratu i pod vlašću jugoslavenskih komunista u bliskom poraću izgubila oko jedna sedmina cjelokupnog stanovništva NDH, među kojima je izginulo (bilo kao civili, bilo kao pripadnici vojnih postrojbi) 384.000 Hrvata, 351.000 Srba i 159.000 Bošnjaka. Židovska, romska i njemačka etnička zajednica su u ratu i poraću skoro nestale.

Ustaški pokret nakon 2. svjetskog rata 

Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, mnogi dužnosnici Ustaškog pokreta osuđeni su u Jugoslaviji na smrtne kazne. Dio je ustaških dužnosnika, na čelu s Pavelićem, uspio pobjeći i našao utočište u više zemalja, poglavito Latinske Amerike i u Francovoj Španjolskoj. Može se realno smatrati da su ustaše nestali s uspostavom komunističke Jugoslavije (nakon neuspjeloga pokušaja organiziranja otpora “križara”). Ante Pavelić i ostatak vojnog i državnog vrha propale NDH osnovao je Vladu NDH u izbjeglištvu, a 1956. u Argentini osnovali su Hrvatski oslobodilački pokret, koji se proglasio nasljednikom Ustaškog pokreta, HOS-a i HSP-a. Neki su članovi pokreta i časnici UV progonjeni ili ubijeni od strane agenata UDBA-e zbog ratnih zločina, poput Vjekoslava Luburića. I na Pavelića je izvršen atentat 1957., od čijih posljedica je preminuo 1959. 

Nemali broj sudionika Ustaškog pokreta te pripadnika Ustaške vojnice, raznih činovnika NDH, podupiratelja pokreta poput pojedinih intelektualaca i sl. je ustrojio hrvatske nacionalne udruge, političke stranke i organizirao kulturno-znanstvenu djelatnost u Amerikama i Europi, kao i drugdje u svijetu. Sve su te organizacije od strane jugokomunističkoga režima najčešće proglašavane ustaškima i terorističkima. Te su udruge u pravilu deklarirale težnju za stvaranjem neovisne Hrvatske, a velikim su dijelom veličale NDH i ustaški pokret. 

Ideologija 

U ideološkom i organizacijskom pogledu ustaška je organizacija imala korijene u političkim previranjima i prije uvođenja Šestosiječanjske diktature, osobito nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu (20. lipnja 1928.), napose u redovima inače malobrojne Hrvatske stranke prava (HSP) – frankovaca (otuda za ustaše tijekom 1930-ih katkad i naziv pravaši ili frankovci). Godine 1926. bila je utemeljena organizacija Hrvatske republikanske pravaške omladine (HRPO), koja je okupljala najradikalniju nacionalističku omladinu. Početkom listopada 1928. bila je ustrojena ilegalna organizacija Hrvatski domobran. Najaktivniju i vodeću ulogu među pravašima imao je Ante Pavelić. Ustaška organizacija formalno je konstituirana 1930., a puni naziv »Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija« (UHRO) dobila je 1932., kada je donesen njezin ustav. Godine 1933. bila su prihvaćena ustaška načela, u kojima su bili izneseni osnovni programatski pogledi, i koja su smatrana temeljnim zakonom ustaške organizacije. 

Svoju ideologiju ustaše su povezivali s programom HSP-a, ali su shvaćanja Ante Starčevića tumačili na svoj način i smatrali ga utemeljiteljem ustaške ideologije. Po njihovu shvaćanju, hrvatski je narod samosvojan i nema nikakve veze s bilo kojim drugim narodom. Iz toga su izvlačili svoj osnovni cilj – stvaranje neovisne hrvatske države na njezinu cjelokupnom etničkom i povijesnom području, onakvu kakvim su taj prostor oni shvaćali: Bosna i Hercegovina bila je smatrana nerazdvojnim dijelom hrvatske države, a bosanskohercegovački muslimani dijelom hrvatskog naroda (»cviet hrvatskog naroda«). Rušenje Kraljevine Jugoslavije svim sredstvima smatrali su jedinim putem za ostvarenje svojega osnovnog cilja. Zastupali su gledište da taj cilj mogu postići samo oružanim ustankom (»revolucijom«) te terorom. U uvodniku (s potpisom »Poglavnik«) u prvom broju Ustaše iz veljače 1932. kaže se da su »u borbi za svete ciljeve sva sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija«; »nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj, to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske«. Od ljeta iste godine pripadnici ustaške organizacije podmeću bombe na kolodvorima ili u policijskim stanicama (u Osijeku, Koprivnici, Goli) u kojima je bilo mrtvih i ranjenih civilnih žrtava. Objavljuju se i radikalni antisrpski slogani (1933. M. Budak objavljuje stihove »Bjež’te psine preko Drine«). 

Simbol ustaškog pokreta 

U ostvarivanju svojega cilja ustaše su se povezivali sa svim protivnicima jugoslavenske države pa su tako surađivali s makedonskim VMRO-om. Na međunarodnom planu orijentirali su se na tzv. revizionističke zemlje, jer su u rušenju postojećega europskog poretka vidjeli put za ostvarenje svojega osnovnog cilja – razbijanje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Zemlje koje su vodile politiku dezintegracije Jugoslavije i same su bile zainteresirane za suradnju s ustašama i iskorištavale ih kao sredstvo svoje politike protiv Jugoslavije. Među prvim sjedištima ustaškog okupljanja bio je Beč, gdje se Pavelić povezao sa skupinom bivših austrougarskih časnika, koji su od stvaranja Jugoslavije bili prema njoj neprijateljski orijentirani. Ondje je izlazio ustaški tisak, održavane su veze s pristašama u zemlji i organizirane diverzantske akcije. Drugo središte bio je Graz, u kojem je obavljen prihvat izbjeglica i upućivan promidžbeni materijal u zemlju. Polazeći od procjene da je Italija najodlučniji protivnik Jugoslavije, Pavelić joj je, u ostvarivanju ustaških ciljeva, posvećivao najveću pozornost. Ondje je (u Bovegnu, u pokrajini Brescia) u drugoj polovice 1931. bio osnovan prvi logor za vojnu obuku Pavelićevih pristaša (u početku 10 do 15, a poslije se broj povećavao i logor više puta preseljavao). Veze s talijanskim vlastima Pavelić je održavao i prije proglašenja Šestosiječanjske diktature; 1927. u ime HSP-a predao je talijanskim vlastima promemoriju u kojoj se Italiji nudila suradnja u rušenju Jugoslavije. Pavelić je očekivao talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti neovisne hrvatske države, a za uzvrat je izrazio spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Nakon odlaska u emigraciju, pokazivao je spremnost da sudbinu Hrvatske najuže veže uz fašističku Italiju, na vojnom, gospodarskom i kulturnom polju. Ustašama su punu potporu pružale i madžarske vlasti svojom revizionističkom politikom dezintegracije Jugoslavije. Tako je na madžarskom području, u Janka-puszti, 1931. bio osnovan logor za obuku ustaških terorista (raspušten je sredinom 1934). Pavelić je također sklopio sporazum o suradnji s Madžarskom revizionističkom ligom. 

Njemačka je, nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast, provodila politiku suradnje s Jugoslavijom, s ciljem njezina užega gospodarskog i političkog privlačenja na stranu sila Osovine. Zato njemački službeni organi nisu ustaškim emigrantima pružali potporu. Više razumijevanja, potpore i zaštite ustašama pružale su različite njemačke obavještajne službe. Glavno središte ustaške aktivnosti u Njemačkoj bio je Berlin, gdje je izlazio ustaški tisak i djelovalo nekoliko najistaknutijih ustaša (Branko Jelić, Mladen Lorković, Mile Budak). Nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića (9. listopada 1934.) u Marseilleu, koji su izvršili ustaše zajedno s pripadnicima VMRO-a, gotovo svi ustaše iz europskih zemalja potražili su utočište u Italiji, gdje ih se okupilo oko 530. Zbog međunarodnu javnosti, te kako bi prikrio odgovornost Italije za atentat, Mussolini je zatvorio Pavelića i Eugena Didu Kvaternika, a svi ustaše bili su smješteni u logor na Liparima. Kada je, iz straha pred njemačkom ekspanzijom, Italija napustila politiku dezintegracije Jugoslavije i otpočela politiku suradnje s njom (Beogradski sporazum, 25. ožujka 1937.), nastalo je novo razdoblje u djelovanju ustaške emigracije (»doba velike ustaške šutnje«). Italija se obvezala da će sprječavati njihovu aktivnost protiv Jugoslavije, pa su ustaše u manjim skupinama bili razmješteni po južnoj i srednjoj Italiji, pod stalnom kontrolom, dok se jedan dio vratio u zemlju. Radikalizacija hrvatskog pitanja nakon uvođenja diktature otvarala je kanale za regrutiranje pristaša hrvatske separatističke politike, dijelom i iz redova Hrvatske seljačke stranke. To je dovodilo do heterogenosti u ustaškoj organizaciji (u logorima u Italiji bila je tako prisutna podjela na radićevce i frankovce, odnosno mačekovce i pavelićevce). Osim političkih emigranata, koji su iz zemlje pristizali u ustaška središta, Pavelić je pristaše regrutirao i iz redova gospodarske emigracije, osobito u zemljama gdje je ta emigracija bila brojnija, kao u Belgiji (ondje je bio osnovan Hrvatski savez, prividno kao potporno društvo). 

Godine 1931. Branko Jelić je u Americi osnovao Hrvatski domobran, koji je nastojao djelovati osobito među iseljenicima u Južnoj Americi i SAD-u; ondje su, međutim, ustaše naišli na otpor organizacija HSS-a. U prvim godinama Šestosiječanjske diktature antagonizam između ustaša i HSS-a nije otvorenije izbijao na površinu. Kada je, od 1935., vodstvo HSS-a postupno napuštalo politiku apstinencije i ulazilo u dijalog s vladom i oporbom u Srbiji, ustaše su počeli voditi otvoreniju kampanju protiv te stranke. Do 1937. ustaška je aktivnost bila razvijenija u inozemstvu, a od tada se težište prenosi u zemlju i više na promidžbeno-političko i organizacijsko polje. Ustaše su prostor za svoju aktivnost tražili unutar organizacija HSS-a i u različitim društvima (ponajviše udruženjima sveučilišne omladine). Porastu aktivnosti pridonijeli su i ustaše povratnici, među kojima je bio i Mile Budak; on je početkom 1939. pokrenuo list Hrvatski narod, koji je postao središtem promidžbe ustaških ideja. Kampanja protiv HSS-a bila je pojačana nakon Sporazuma Cvetković–Maček i stvaranja Banovine Hrvatske (26. kolovoza 1939.), kada su ustaše počeli pribjegavati i terorističkim aktima protiv vlasti te stranke. Banovinska vlast poduzimala je i represivne mjere protiv ustaške aktivnosti (zabrana Hrvatskoga naroda, komesarijat u Matici hrvatskoj, interniranje jednoga broja ustaških aktivista). 

Kada su Adolf Hitler i Benito Mussolini, nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., odlučili napasti Jugoslaviju i razbiti ju kao državu, i ustaše su u ostvarenju toga cilja dobili svoj zadatak. Talijanske vlasti na brzinu su prikupljale raštrkane ustaše (njih 150 do 350, prema različitim procjenama), u Pistoi ih opskrbile oružjem te kamionima prebacile u Hrvatsku, pošto su talijanske postrojbe već bile zauzele dijelove Slovenije i Hrvatske. Njemačka u početku nije računala s Pavelićem i ustašama, smatrajući ih ponajprije talijanskim eksponentima, ne vjerujući da oni mogu osigurati mir i poredak na području koje je za Nijemce bilo od velike važnosti. Njemački agenti pokušavali su pridobiti Vladka Mačeka da proglasi neovisnu hrvatsku državu pod njemačkim okriljem. Ne uspjevši u tome, Nijemci su se orijentirali na Pavelića i ustaše. Kada su njemačke postrojbe već bile u Zagrebu, bivši austrougarski pukovnik i vođa domovinske ustaške skupine Slavko Kvaternik, u aranžmanu njemačkog izaslanika Edmunda Veesenmeyera, proglasio je 10. travnja 1941. preko radija Nezavisnu Državu Hrvatsku; proglašenje je izvršio u ime Pavelića, koji se tada još nalazio u Italiji. Nakon Pavelićeva povratka formalizirana je uloga ustaškoga pokreta kao isključivog i jedinoga političkog tijela i organizacije u NDH; uspostavljen je Glavni ustaški stan (GUS), Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba (UNS), te izgrađeno teritorijalno ustrojstvo pokreta. 

 Pojam “ustaša” danas 

Danas se naziv “ustaša” uglavnom koristi za hrvatskog šovinista koji svojim idejama i postupcima (ultranacionalizmom, vjerskom ili nacionalnom netrpeljivošću) podsjeća na ustaše iz 2. svjetskog rata.[19] 

U zemljama u okružju naziv “ustaša” katkad se koristi od strane šovinista kao pogrdan i uvredljiv naziv za sve ili većinu pripadnika hrvatskog naroda. U Srbiji riječ ustaša je epitet za stigmatizaciju političkih protivnika: tako je Slobodan Milošević, u doba poraza od srpskih nacionalista proglašavan za ustašu, jer se riječ ustaša rabi u uvredama kao oznaka za nešto štetno za Srbiju ili srbofobno. U Bosni i Hercegovini se također izraz “ustaše” rabi u pogrdnom značenju, a osim Srba koriste ga i Bošnjaci. Štoviše, pojedini Bošnjački nacionalisti katkad rabe pogrdnu sintagmu “ustaški jezik” za izvorne hrvatske riječi koje rabe Hrvati u BiH. 

USTAŠE  

www.enciklopedija.hr 

USTAŠE, pripadnici ustaške organizacije na obuci u Italiji, 1932-34. 

 Ustaše, pripadnici hrvatske separatističke, nacionalističke i terorističke organizacije, koja se počela organizirati nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića (→ šestosiječanjska diktatura). U ideološkom i organizacijskom pogledu ustaška je organizacija imala korijene u političkim previranjima i prije uvođenja diktature, osobito nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu (20. VI. 1928), napose u redovima inače malobrojne Hrvatske stranke prava (HSP) – frankovaca (otuda za ustaše tijekom 1930-ih katkad i naziv pravaši ili frankovci). God. 1926. bila je utemeljena organizacija Hrvatske republikanske pravaške  

1

 

omladine (HRPO), koja je okupljala najradikalniju nacionalističku omladinu. Početkom listopada 1928. bila je ustrojena ilegalna organizacija Hrvatski domobran. Najaktivniju i vodeću ulogu među pravašima imao je A. Pavelić. Ustaška organizacija formalno je konstituirana 1930., a puni naziv »Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija« (UHRO) dobila je 1932., kada je donesen njezin ustav. God. 1933. bila su prihvaćena ustaška načela, u kojima su bili izneseni osnovni programatski pogledi, i koja su smatrana temeljnim zakonom ustaške organizacije. Svoju ideologiju ustaše su povezivali s programom HSP-a, ali su shvaćanja A. Starčevića tumačili na svoj način i smatrali ga utemeljiteljem ustaške ideologije. Po njihovu shvaćanju, hrvatski je narod samosvojan i nema nikakve veze s bilo kojim drugim narodom. Iz toga su izvlačili svoj osnovni cilj – stvaranje neovisne hrvatske države na njezinu cjelokupnom etničkom i povijesnom području, onakvu kakvim su taj prostor oni shvaćali: Bosna i Hercegovina bila je smatrana nerazdvojnim dijelom hrvatske države, a bosanskohercegovački muslimani dijelom hrvatskog naroda (»cviet hrvatskog naroda«). Rušenje Kraljevine Jugoslavije svim sredstvima smatrali su jedinim putem za ostvarenje svojega osnovnog cilja. Zastupali su gledište da taj cilj mogu postići samo oružanim ustankom (»revolucijom«) te terorom. U uvodniku (s potpisom »Poglavnik«) u prvom broju Ustaše iz veljače 1932. kaže se da su »u borbi za svete ciljeve sva sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija«; »nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj, to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske«. Od ljeta iste godine pripadnici ustaške organizacije podmeću bombe na kolodvorima ili u policijskim stanicama (u Osijeku, Koprivnici, Goli) u kojima je bilo mrtvih i ranjenih civilnih žrtava. Objavljuju se i radikalni antisrpski slogani (1933. M. Budak objavljuje stihove »Bjež’te psine preko Drine«). U ostvarivanju svojega cilja ustaše su se povezivali sa svim protivnicima jugoslavenske države pa su tako surađivali s makedonskim VMRO-om. Na međunarodnom planu  

19 

 

orijentirali su se na tzv. revizionističke zemlje, jer su u rušenju postojećega europskog poretka vidjeli put za ostvarenje svojega osnovnog cilja – razbijanje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Zemlje koje su vodile politiku dezintegracije Jugoslavije i same su bile zainteresirane za suradnju s ustašama i iskorištavale ih kao sredstvo svoje politike protiv Jugoslavije. Među prvim sjedištima ustaškog okupljanja bio je Beč, gdje se Pavelić povezao sa skupinom bivših austrougarskih časnika, koji su od stvaranja Jugoslavije bili prema njoj neprijateljski orijentirani. Ondje je izlazio ustaški tisak, održavane su veze s pristašama u zemlji i organizirane diverzantske akcije. Drugo središte bio je Graz, u kojem je obavljen prihvat izbjeglica i upućivan promidžbeni materijal u zemlju. Polazeći od procjene da je Italija najodlučniji protivnik Jugoslavije, Pavelić joj je, u ostvarivanju ustaških ciljeva, posvećivao najveću pozornost. Ondje je (u Bovegnu, u pokrajini Brescia) u drugoj polovice 1931. bio osnovan prvi logor za vojnu obuku Pavelićevih pristaša (u početku 10 do 15, a poslije se broj povećavao i logor više puta preseljavao). Veze s talijanskim vlastima Pavelić je održavao i prije proglašenja Šestosiječanjske diktature; 1927. u ime HSP-a predao je talijanskim vlastima promemoriju u kojoj se Italiji nudila suradnja u rušenju Jugoslavije. Pavelić je očekivao talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti neovisne hrvatske države, a za uzvrat je izrazio spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Nakon odlaska u emigraciju, pokazivao je spremnost da sudbinu Hrvatske najuže veže uz fašističku Italiju, na vojnom, gospodarskom i kulturnom polju. Ustašama su punu potporu pružale i madžarske vlasti svojom revizionističkom politikom dezintegracije Jugoslavije. Tako je na madžarskom području, u Janka-puszti, 1931. bio osnovan logor za obuku ustaških terorista (raspušten je sredinom 1934). Pavelić je također sklopio sporazum o suradnji s Madžarskom revizionističkom ligom. Njemačka je, nakon dolaska A. Hitlera na vlast, provodila politiku suradnje s Jugoslavijom, s ciljem njezina užega  

20 

 

gospodarskog i političkog privlačenja na stranu sila Osovine. Zato njemački službeni organi nisu ustaškim emigrantima pružali potporu. Više razumijevanja, potpore i zaštite ustašama pružale su različite njemačke obavještajne službe. Glavno središte ustaške aktivnosti u Njemačkoj bio je Berlin, gdje je izlazio ustaški tisak i djelovalo nekoliko najistaknutijih ustaša (Branko Jelić, M. Lorković, M. Budak). Nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića (9. listopada 1934) u Marseilleu, koji su izvršili ustaše zajedno s pripadnicima VMRO-a, gotovo svi ustaše iz europskih zemalja potražili su utočište u Italiji, gdje ih se okupilo oko 530. Zbog međunarodnu javnosti, te kako bi prikrio odgovornost Italije za atentat, Mussolini je zatvorio Pavelića i Eugena Didu Kvaternika, a svi ustaše bili su smješteni u logor na Liparima. Kada je, iz straha pred njemačkom ekspanzijom, Italija napustila politiku dezintegracije Jugoslavije i otpočela politiku suradnje s njom (Beogradski sporazum, 25. III. 1937), nastalo je novo razdoblje u djelovanju ustaške emigracije (»doba velike ustaške šutnje«). Italija se obvezala da će sprječavati njihovu aktivnost protiv Jugoslavije, pa su ustaše u manjim skupinama bili razmješteni po južnoj i srednjoj Italiji, pod stalnom kontrolom, dok se jedan dio vratio u zemlju. Radikalizacija hrvatskog pitanja nakon uvođenja diktature otvarala je kanale za regrutiranje pristaša hrvatske separatističke politike, dijelom i iz redova Hrvatske seljačke stranke. To je dovodilo do heterogenosti u ustaškoj organizaciji (u logorima u Italiji bila je tako prisutna podjela na radićevce i frankovce, odn. mačekovce i pavelićevce). Osim političkih emigranata, koji su iz zemlje pristizali u ustaška središta, Pavelić je pristaše regrutirao i iz redova gospodarske emigracije, osobito u zemljama gdje je ta emigracija bila brojnija, kao u Belgiji (ondje je bio osnovan Hrvatski savez, prividno kao potporno društvo). God. 1931. B. Jelić je u Americi osnovao Hrvatski domobran, koji je nastojao djelovati osobito među iseljenicima u Južnoj Americi i SAD-u; ondje su, međutim, ustaše naišli na otpor organizacija HSS-a. U prvim godinama Šestosiječanjske  

21 

 

diktature antagonizam između ustaša i HSS-a nije otvorenije izbijao na površinu. Kada je, od 1935., vodstvo HSS-a postupno napuštalo politiku apstinencije i ulazilo u dijalog s vladom i oporbom u Srbiji, ustaše su počeli voditi otvoreniju kampanju protiv te stranke. Do 1937. ustaška je aktivnost bila razvijenija u inozemstvu, a od tada se težište prenosi u zemlju i više na promidžbeno-političko i organizacijsko polje. Ustaše su prostor za svoju aktivnost tražili unutar organizacija HSS-a i u različitim društvima (ponajviše udruženjima sveučilišne omladine). Porastu aktivnosti pridonijeli su i ustaše povratnici, među kojima je bio i M. Budak; on je početkom 1939. pokrenuo list Hrvatski narod, koji je postao središtem promidžbe ustaških ideja. Kampanja protiv HSS-a bila je pojačana nakon Sporazuma Cvetković–Maček i stvaranja Banovine Hrvatske (26. VIII. 1939), kada su ustaše počeli pribjegavati i terorističkim aktima protiv vlasti te stranke. Banovinska vlast poduzimala je i represivne mjere protiv ustaške aktivnosti (zabrana Hrvatskoga naroda, komesarijat u Matici hrvatskoj, interniranje jednoga broja ustaških aktivista). Kada su A. Hitler i B. Mussolini, nakon vojnog puča 27. III. 1941., odlučili napasti Jugoslaviju i razbiti ju kao državu, i ustaše su u ostvarenju toga cilja dobili svoj zadatak. Talijanske vlasti na brzinu su prikupljale raštrkane ustaše (njih 150 do 350, prema različitim procjenama), u Pistoi ih opskrbile oružjem te kamionima prebacile u Hrvatsku, pošto su talijanske postrojbe već bile zauzele dijelove Slovenije i Hrvatske. Njemačka u početku nije računala s Pavelićem i ustašama, smatrajući ih ponajprije talijanskim eksponentima, ne vjerujući da oni mogu osigurati mir i poredak na području koje je za Nijemce bilo od velike važnosti. Njemački agenti pokušavali su pridobiti V. Mačeka da proglasi neovisnu hrvatsku državu pod njemačkim okriljem. Ne uspjevši u tome, Nijemci su se orijentirali na Pavelića i ustaše. Kada su njemačke postrojbe već bile u Zagrebu, bivši austrougarski pukovnik i vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik, u aranžmanu njemačkog izaslanika Edmunda Veesenmeyera, proglasio je 10. travnja  

22 

 

1941. preko radija Nezavisnu Državu Hrvatsku; proglašenje je izvršio u ime Pavelića, koji se tada još nalazio u Italiji. Nakon Pavelićeva povratka formalizirana je uloga ustaškoga pokreta kao isključivog i jedinoga političkog tijela i organizacije u NDH; uspostavljen je Glavni ustaški stan (GUS), Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba (UNS), te izgrađeno teritorijalno ustrojstvo pokreta.

Page Break 

23 

 

IDEJE USTAŠKOG POKRETA I NJIHOVO TUMAČENJE U DJELIMA IDEOLOGA I KNJIŽEVNIKA 

Branimir Donat 

 

  

   

Page Break 

1 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BILJEŠKE O AUTORUPage Break 

2Page Break 

3 

 

CURRICULUM VITAE 

 

Podrijetlo 

Rođen sam 5. listopada 1938. godine u selu Lokvičići kod Imotskog. 

 

 

Imotski dekanat 

 

Prebivalište 

Od rođenja do 1941. – živio sam u rodnom mjestu. Od 1941. do svibnja 1945. – živio sam u Zagrebu. Od svibnja 1945. do kraja kolovoza 1949. – živio sam u rodnom mjestu. Od početka rujna 1949. do 20. studenog 1991. – živio sam u Vinkovcima. Od 21. studenog 1991. do danas – živim u Zagrebu. 

4 

 

Škola 

Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u Lokvičićima, škola u Dolića Dragi. Od 5. do 7. razreda osnovne škole išao sam u Sedmogodišnju školu (sada: 1. osnovna škola) u Vinkovcima. Od 4. do 8. gimnazije pohađao sam Gimnaziju u Vinkovcima. 

Gimnaziju sam završio 1957. godine, Ekonomski fakultet u Zagrebu 9. srpnja 1961. godine, poslijediplomski studij monetarno-kreditnih problema na Ekonomskom fakultetu u Skopju 1. rujna 1972. godine, doktorirao 4. studenog 1980. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. 

Mentori: za magisterij – prof. dr. sc. Ivo Perišin, predsjednik. Iz-vršnog vijeća SR Hrvatske, za doktorat – prof. dr. Marijan Hanžeković, prvi ministar financija Republike Hrvatske. 

 

Bračno stanje 

Oženjen sam Marijom rođ. Takšić u Vinkovcima, 4. rujna 1965. godine. Djeca: Biserka, 11. siječnja 1967. godine – 8. studenog 1991. godine, Lovorka, 12. travnja 1970. godine i Zrinka, 6. lipnja 1971. godine. 

Biserka je, kao dragovoljac Domovinskog rata, poginula u Vinkovcima na gradskoj tržnici 8. studenog 1991. godine. 

 

Zaposlenja 

Prvo zaposlenje: Kotarski narodni odbor Vinkovci, 1. rujna 1961. Odlazak u mirovinu: Financijska revizija Dragun, 31. prosinca 2001. 

Institut za migraciju u Zagrebu, istraživač, Financijska revizija Dragun d.o.o. Zagreb, revizor, “Borovo”, direktor transporta, Zavod za unapređenje privrede Vinkovci, ekonomski projektant, Zavod za socijalno osiguranje Vinkovci, šef odjela za financije,  

5 

 

Ekonomsko-upravni školski centar Vinkovci, profesor za matematiku, knjigovodstvo i privredni sistem, Iskra Vinkovci, šef računovodstva, Polet Vinkovci, savjetnik za razvitak, itd. 

Vodio izgradnju tiskare “Iskra” u Vinkovcima i autobusnog kolodvora u Vinkovcima. 

 

Društveni život 

Sudionik sam zbivanja na Bleiburgu u svibnju 1945. Pod stalnom sam bio prismotrom SUP-a i DS-a. Sudionik sam “Hrvatskog proljeća” 1971. Smijenjen sam s funkcije direktora transporta kombinata “Borovo” 13. siječnja 1972. godine. 

Do nedavno sam bio predsjednik Udruge hrvatskih revizora “Benedikt Kotruljević” iz Zagreba, Udruge za zaštitu prava građana “Hrvatski uljudbeni pokret” iz Zagreba i Udruge za sustavna gospodarska pitanja “Razvitak kroz pravednost i ljubav” iz Zagreba. 

 

Vanjski suradnik 

Radio sam sam kao stalni vanjski suradnik u sljedećim ustrojima: Viša ekonomska škola u Vukovaru, predavač, bankarstvo. Ekonomski fakultet u Brčkom, predavač, bankarstvo. Medicinski centar Vinkovci, pomoćnik ravnatelja. Ekonomski fakultet u Zagrebu, demonstrator, španjolski jezik. 

 

Stručna zvanja 

Znanstveni suradnik – Ekonomski institut Zagreb, 1982. godine. Ovlašteni revizor – Udruga hrvatskih revizora “Benedikt Kotruljević” Zagreb, od 1993. godine. 

 

6 

 

Šport 

Obični šah: prvokategornik. Dopisni šah: majstorski kandidat. Sudac: regionalni šahovski suda. Najbolji rezultat: Pobjednik šahovskog turnira invalidnih osoba općine Vinkovci, koji je održan od 5. ožujka do 5. travnja 1979. godine. 

 

Urednik časopisa 

Zagreb: “Glasnik Hrvatskog uljudbenog pokreta”, dosad – 2.2.2020. – 128 brojeva; “Država Hrvatska”, dosad 16 brojeva; “Glasnik srijedom” 10 brojeva; “Ognjište” 8 brojeva, “Hrvat Europejac” 2 broja, “Bleiburg” 1 broj; “Projektni vjesnik” 13 brojeva. 

 

Pseudonimi  

Al Arafa, ZdravKo Dren, Haralampije, Gen Kameni i Lasa Šukilo. 

  

Page Break 

03 

Page Break