DIO POVIJESTI HRVATSKE EMIGRACIJE – “DO ZNANJA” JE OKRUŽNO PISMO POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA OD 31 PROSINCA 1955

– ZA POVIJESTNIČARE DIO POVIJESTI HRVATSKE EMIGRACIJE –

“DO ZNANJA” JE OKRUŽNO PISMO POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

(Mnogo se je naklapalo, nagađalo a još više, mnogi su tragali i tražili za ovim Poglavnikovim “Okružnim Pismom” kojeg je on napisao zadnji dan godine 1955., dakle 31 prosinca 1955. godine. Ovo Poglavnikovo “Okružno Pismo” je izišlo u novini “HRVATSKA” koja je kao glasilo NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE izlazila u Buenos Airesu, a koja je u svojem siječanjskom izdanju 1956. godine donijela ovo Poglavnikovo Okružno Pismo. Osobno sam tragao dugo i dugo tragao za ovim Okružnim Pismom kojeg je Poglavnik poslao tada mnogim ograncima Ustaškog Pokreta. Pregledajući i tražeći nešto po mojim kutijama, jutros, srijeda jutro 15 srpnja 2015. godine naletih na kopiju dvaju pisama, prepisanih vjerojatno iz Poglavnikova OKRUŽNOG PISMA “DO ZNANJE” ili čak iz novine HRVATSKA. Ove okružnice je prepisao “Glavni Odbor organizacije Ujedinjenih Kanadskih Hrvata u Torontu prilikom proslave Dana Hrvatske Državnodti deseti Travnja 17. ožujka 1962. Donosim prvo Poglavnikovo Okružno Pismo “DO ZNANJE” sa gore spomenutim datumom, bez da ću reći bilo koju riječ o istinitosti ili neistinitosti istih. To prepustim povijestničarima. Mile Boban, Otporaš.)

“Poglavnik
Nezavisne Države Hrvatske
Dne 31. prosinca 1955.

DO ZNANJA

Kako je već javljeno, nemili slučaj Srećka Rovera, koji se je težko ogriešio o svaku stegu pa i neopravdano i neistinito obiedio čitavi niz čestitih hrvatskih rodoljuba i boraca, nije ostao osamljen, nego se je s njime poistovjetio i general Luburić, koji mi je tim povodom upravio pismo i u njemu naveo, da se O D R I Č E  Č I N A i svih dužnosti u organizaciji, upravivši ujedno i nekoliko pogrdnih izraza prema meni. (Poradi povijestne istine danas je potrebno reći koju riječ o tome, a ja ću ih ovdje reći, jer sam preko pola stoljeća mnogo puta se prepirao sa vrlo dobrim, poštenim i čistitim Hrvatima povodom ove ostavke generala Luburića. Kroz pisma Vjekoslava Maksa Luburića se očito vidi da je general Luburić dao ostavku na svim položajima u Ustaškom Pokretu, povratio sve činove Poglavniku, dok su mnogi i istaknuti članovi organizacije Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP uporno tvrdili da je Poglavnik generala Luburića “IZKLJUČIO IZ USTAŠIH REDOVA I ODUZEO MU ČINOVE” Mo. Otporaš.) Na osobne uvrede nisam nikada u životu, i napose ne u javnom radu za narodnu stvar se osvrtao, pa to ne bih učinio ni sada, nu njegu sam ostavku morao prihvatiti i razriešiti ga dužnosti.

Rovera ne poznam osobno, nu velikoj množini Hrvata u emigraciji je poznato, da je upravo on bio taj, koji je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce da u tragičnom slučaju pok. borca i velikog rodoljuba Bože Kavrana podju u domovinu u šumu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i moja želja bila, i ako sam ja, čim sam za tu akciju saznao, pok. Kavrana pismeno zamolio, da se ne ide, jer da za to nije još vrijeme. Napose je poznato, da je Rover sve te osobe u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih oni vode dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari, nego oznaši, koji su ljude odvodili u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta natrag u Austriju vraćao, pa i posljenji put nakon predaje i istog pok. Kavrana. (U knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na strani 88, 89 i 90 se nalazi “OKRUŽNO PISMO POVJERENICIMA “DRINE” u kojoj se mogu (pro)naći neki odgovori baš u svezi ovog Poglavnikovog Okružnog Pisma. Osim toga general Luburić i pukovnik dr. Marijan Pušić su izdali jednu posebnu “DRINU” br. 1/3, godina VI, travnja 1956. od 88 stranica, posvećena ČASTNOM SUDU o Srećku Roveru. Ta DRINA donosi zapisnike u detalje sa tog ČASTON SUDA koji se je održao u Valenciji, Španjolska u mjesecu svibnju 1956. Tu u toj DRINI ima vjerodostojni izjava tada živućih svjedoka koji su pobijali mnoge tvrdnje Poglavniove okoline. Mo. Otporaš.)

Težko je vjerovati, da je i one izgrede, koje je sa svojim uputama australskim družtvima, koje je slao i po svim ostalim zemljama, učinio iz neke puste odanosti prema Luburiću, i da to, što je u stvari značilo sijanje razdora u našim rodoljubnim redovima, nije imalo neki drugi i dublji razlog. I ako nije lahko na temelju svega toga praviti skrajnje zaključke, ipak je u najmanju ruku neobhodno potreban veći oprez, jer nema nikakove dvojbe, da neprijatelj hrvatskog naroda nastoji sve poduzeti, kako bi ometao i spriečavao oslobodilački rad. Potreban je dakle oprez i sve mejre sigurnosti, jer bi u danom odlučnom času mogala stradati sama stvar, a uz to biti izvrženi najvećoj pogibelji i životi stotina i tisuća boraca u domovini i u inozemstvu.

Ja sam na to opetovano upozorio Luburića, nu to nije ništa koristilo, i on je vjerovao više Roveru nego meni te preko toga prelazio, pa i nakon moje odluke u gornjem smislu kod toga ostao.

Osim toga je Luburić u posljednje vrieme poduzimao posve na svoju ruku i samovoljno bez moga znanja i pitanja stanovite čine, a kraj toga je izpadalo, kao da to čini u moje ime, spominjući ga. Za takove samovoljne čine nisam mogao više snositi odgovornosti, tim više, što ista ne pada samo na mene, nego i na sve nas, kao što je to bivalo i u prošlosti, pa to moramo barem sada u tudjem svietu spriečiti.

Svima nam uviek mora biti pred očima narodna stvar, a nikako osobna pitanja nesmiju rad za nju ometati ili spriečavati. Svi smo prolazni, samo su domovina i narod vječni, za njih moramo sve žrtvovati, i na taj način s Božijom pomoći konačni cilj postići.

Ove pripomene stavljam do znanja svim pripadnicima oslobodilačkog pokreta, da svi budu izravno i neposredno o pravom stanju stvari obaviešteni, kako ne bi bili izvrgnuti bilo kakovim neistinitim informacijama.

Za Dom Spremni!
Dr. Ante Pavelić v.r.”

(Kasnije ću iznijeti bez datuma i drugu okružnicu, ili je nastavak ove. Sami prosudite. Mo. Otporaš.)