DIO NEPOZNATE POVIJESTI ULOGE SREĆKA ROVERA U POKRETU “DESETI TRAVNJA” – OKRUŽNO PISMO IVANA PRUSCA 1968.

 

DIO NEPOZNATE POVIJESTI ULOGE SREĆKA ROVERA U POKRETU “DESETI TRAVNJA” –

                                        OKRUŽNO PISMO IVANA PRUSCA. 

                            Obavijest o Srećku Rover, piše Ivan Prusac 1968.

(Ovo Okružno pismo Ivana Prusca je izdalo društvo “UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE” iz Wollongong-a 2500, s adresom P.O. BOX 1474 pod naslovom OBAVIJEST i s potpisom Predsjednika KARLO MALINA, v.r. i Tajnika MATE ĆOSIĆ, v.r. s datumom Wollongong, 21. Rujan 1968. Mo, Mile Boban, Otporaš)

                                      UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE – WOLLONGONG 2500, P.O. BOX 1474

                                                                                    O B A V I J E S T

Upravni odbor ujedinjenih Hrvata Australije u Wollongongu primio je okružnicu g. Ivana Prusca iz Austrije. Ovu je okružnicu g. Prusac uputio na više naslova u Australiji sa željom,  da o istoj okružnici upoznaom hrvatsku javnost u scijetu, a posebice Hrvate u Australiji, što eto mi i radino.

G. Prusac pisac je poznate knjige “Tragedija Kavrana i drugova…,” te je on jedan od rijetko preživjeli svjedoka ove operacije. On je otišao u domovinu među prvim grupama (treća grupa), te nakon što je bio uhapšen u Hrvatskoj proveo je četrnaest godina na robiji u istim ćelijama s nekoliko hrvatski junaka, koji su bili osuđeni u istoj akciji na vremenetite kazne na “sudu” u Zagrebu 1848. god.

G. Prusac živi je svjedok mnogih događaja vezani uz ovu akciju. On je proveo brojene godine u istim ćelijama sa preživjelim i ubijenim pripadnicima ove akcije. Sigurno je, da je Ivan Prusac, što iz osobnog zašažanja i poznavanja predmeta, što iz razgovora sa drugim pripadnicima akcije Hrvatskog Državnog Odbora, skupio dokumentarne podatke od povijesne vrijednosti, koji se odnose na ovu akciju.

G. Prusac primio je veći broj pisama povodom ove knjige. On je također u pismima bio zamoljen, da kaže malo obširnije što mu je poznato o g. Srećku Roveru i o njegovoj ulozi u domovinskoj operaciji Hrvatskog Državnog Odbora. Mi ne kažemo ništa novog, kada velimo, da je g. Rover bio nepravedno klevetan, te da su nepoznate snage napuhale kojekakve priče, zato nam je vrlo drago, što je g. Prusac svojom knjigom i svojom kuražnicom demantirao brojne klevete.

I površnom poznavaocu ove akcije poznato je, da je u vrijeme kada su Ivan Prusac, Vrban, Petračić, Hranilović i drugi rodoljubi već bili uhapšeni i sjedili u svojim samicama na Savskoj Cesti u Zagrebu, da je Srećko Rover, tada živio kao izbjeglica u logoru Fermo u Italiji, te da u to vrijeme on uobće nije niti znao, da je dotična akcija u toku i da postoji. (Kolovoza 1948. god..) Koncem mjeseca prosinca 1947. godine došao je u Austriju Srećko Rover na poziv Hrvatskog Državnog Vodstva. Koncem mjeseca Ožujka 1948 godine poslan  je Rover prvi puta u Sloveniju kao pomoćni vodič da nauči put. To je bilo pri kraju same akcije, tri mjeseca prije nego li je službeno završilaova domovinska operacija, a koja je odpočela dvije godine prije u travnju mjesecu 1946 godine, kada je po Vodstvu iz Austrije poslan u domovinu bojnkik Ante Vrban.

Bez svake je sumnje, da su mnoge podzemne snage uložile više godina, truda, rada i novca, ne bi li se možda jednom za uvijek diskreditiralo Srećka Rover… Seve je bilo mobilizirano za politički lom hrvatske emigracije. Jugoslavenska diplomatska predstavništva slavili su svoj uspjeh, a Jugoslaveni svih boja i rasa u domovini i tuđini dočekali su to sa spremljenim novinskim člancima.

Međutim svaka slila za vremena  –  svaka spletka kraja ima…!

Hvala Bogu, prilike, pogledi i odnosi među Hrvatima znatno se sređuju. Hrvati danas drugčije na mnoge međusobne odnose i na hrvatske nacionalne probleme, nego li su to gledali prije par godina.

Ujedinjeni Hrvati u Wollongongu  zastupali su ideju u okviru Kongresa u Nwe Yorku o koordinacija rada raznih hrvatskih pokreta i stranaka, kao i organizacija obćenito, te ideje koje su prihvaćene na njujorškom Kongresu i sada su od trajne vrijednosti. (Poslije preko 55 godina od ove “Obavijesti” potrebno je ovdje spomenuti da se rado ovdje o Hrvatskom Narodnom Vijeću koje je bilo osnovano u New Yorku 1962., te na svu žalost nije drugo potrajalo. Mo. Mile Boban.)

Mi ne želimo govoriti i nekom “hrvatskom jedinstvu”, kao o praznom lupetanju riječi bez ozbiljnog sadržaja – a što nije neobično kod ljudi, koji drugčijeg preciznijeg političkog programa nemaju. Mi govorimo i naglašujemo potrebu jedinstvenijeg nastupa protiv neprijateljskog djelovanja unutar hrvatskih organizacija, a koje podmuklo djelovanje ima za svrhu spletke, klevete, sumnje i nereda, da tako svaku hrvatsku stranku, pokret, ili organizaciju raztoče, otruju i ozbiljno oslabe. UDBA, uz svesrdnu pomoć gluposti, među nas konstantno ubaciju spletke, koje naši ljudi u nepoznavanju stvari prihvaćaju, da nakon što jednog hrvatskog političkog čovjeka, ili revolucionera prvo oklevetaju, onda ga iza toga ubiju tobože…”…da su ga Ustaše ubile…” kao što to jasno pokazuje slučaj, sa pokojnim Marijanom Šimundićem i Gazom Pestyem u Njemačkoj i Francuskoj. (Da je prikupiti sve izjave ubojice Maksa Luburića Ilije Stanića, moglo bi se po njegovim izjavama zaključiti da je on bio ubijica ili sudionik ubojstva Marijana Šimundića 13 rujna 1967. mo, Mile Boban.)

Sličnu sudbinu trebao doživiti i brat Drećko Rover dne 12. Listopada 1966. god. u Melbourne-u. Samo smo mi živi svjedoci takovih događaja, te naše društvo koristi ovu priliku da upozna Hrvate u Australiji i po svijetu sa ovom okružnicom koju je uputio g. Ivan Prusac.

Nadamo se, da će ova koružnica g. Prusca biti još jedna ozbiljna poduka Hrvatima, da paze i ne nasjedaju svakojakin spletkama neprijatelja, a od kojih podvala nitko nije podpuno zaštićen – bez obzira koliko god bio pametan i mudar.

UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE – WOLLONGONG

Predsjednik: KARLO MALINA, v.r.                Tajnik: MATE ĆOSIĆ, v.r.

“ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU “10 TRAVANJA”

Nakon izlaska knjige “TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA” sve više dobivam pisama iz Australije i Novog Zelanda od različitih društava i pojedinaca s molbom, da im pobliže opišem ulogu Srećka Rovera u organizaciji pokreta “10 Travnja”, koje je organiziralo državno vodstvo u emigraciji tokom 1946-1948. godine.

Rovera osobno poznajem od ljeta 1945. godine dok je još živio u logoru Fermo u Italiji. Poznajem ga kao povučenog čovjeka, koji je živio isto tako siromašno kao i većina od nas. U to vrijeme nije se isticao kao pobornik bilo kakovih akcija protiv Jugoslavije.

Glavnu riječ o takovim pitanjima imali su u logoru slijedeći časnici: dopukovnik Josip Tomljanović (Braco), bojnik Krešo Župan i bojnik Ivica Gržeta.

Od političkog vodstva bivše Hrvatske administracije (Ustaškog pokreta) glavnu su riječ imali državni tajnik ing. Mimo Rosandić, stožernik Julije Špalj i stožernik Jole Bujanović, koje je samo Kavran odredio 1946. godine kada je dolazio u Italiju kao član pratnje dr. Ante Pavelića, prilikom njegova prelaska iz Austrije u Italiju.

Koliko je meni poznato, Rover nije nikada prisustvovao tajnim dogovorima spomenutih predstavnika. Zadnji put sam sreo Srećka Rovera 1946. godine prilikom dolaska nadsatnika Ede Kršulja iz Modene u Fermo. Bio sam tada u logoru u Medeni u posjeti kod nekih prijatelja i tu mi se je pridružio nadsatnik Kršulj i izrazio želju da posjeti svoju rođakinju u Fermu, gospođu pok. bojnika Kovačića, kao i nadporučnika Rovera. S njim je on nekada služio u I. zdrugu pod zapovjedništvom pok. Jure Francetića (Viteza).

Poslije toga zadnjeg sastanka, koji je više ličio na upoznavanje sa osobama, koje je on trebao posjetiti, nikada nisam imao prilike čuti bilo što o Roveru sve do samog suđenja pripadnicima organizacije “10 Travanja” (ja podvukao, mo) u zagrebu.

Prilikom čitanja pojedinih optužnica nije ništa izišlo na vidjelo, što bi Rovera za bilo što teretilo. Nitko nije Rovera optuživao da ga je nagovarao da pristupi tome pokretu.

Njega jedino optužuju kao ustaškog zločinca, koji je uživao veliko povjerenje kod člana Vodstva, Božidara Kavrana, s kojim je za vrijeme stare Jugoslavije sudjelovao u širenju ustaške misli na području Sarajeva.

Nakon presude pokrenuto je pitanje među nama preživjelim tko bi od vodiča mogao biti izdajnik. Svi smo bili uvjereni, da je jedini vodič Vučetić, zvani “Lojzek”, bio upoznat s kanalom. On je, prema iskazima preživjelih, potajno tvrdio u bazi Trofaiachu, da je bio u Zagrebu, Karlovcu i u centralnoj bazi na Papuku.

Svjedoci tvrde, da je Srećko Rover došao u bazu Traofaiach koncem 1947. godine i da je povremeno odlazio u Njemačku. (Pročitajte u “PISMA MAKSA LUBURIĆA” o tome izvještaj Srećka Rovera kojeg je on dao ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine. Mo. Otporaš) Jasno je, da preživjeli svjedoci nisu mogli doznati kakvu je ulogu imao Rover na tim svojim putovanjima.

Svjedok iz prve grupe, koja je išla kanalom “Slovenija”, vodnik Rupčić, pričao mi je kako se odigrala drama njihovog hvatanja. Kaže, da su ih vodili Vučetić (Lojzek) i Rover (Bimbo). On tvrdi, da je Rover onda bio kao pomoćni vodič te da on, kao i prethodni vodič, koji su vodili kanalom “Madžarska” vjerojatno nije imao nikakvo pravo da ispituje one, koji su ih dočekivali prilikom dolaska u domovinu.

Nadalje, ako bi se nekoga moglo optužiti za izdajstvo, onda bi to mogli pripisati prvim vodičima, koji su čak svojim životima platili nesposobnost onih, koji su im namjenili tu ulogu.

Iz ovoga se može zaključiti potpuno sigurno, da nisu čak ni oni imali bilo kakvo odobrenje od Vodstva da postavljaju pitanja onima, koji su već ranije stigli u domovinu, bolje rečeno onima, koji su ih primili i dalje upućivali do određenog mjesta. Uzmimo, na primjer, ulogu vodiča Josipa Branda, koji je čak poslije ubojstva poručnika Nemeca imao dužnost da ispita kanal “Madžarska” i da uspostavi kontakt s centrom na Papuku. Ali što je Brand mogao znati ili doznati o onima, koji su već odavno sjedili u okovima Udbe? Ništa drugo, nego samo ono, što mu je servirala Udba preko pretpostavljenog vodiča Leona Zlatara. (Da li šta ili išta ima srodna Pero Zlata koji je napisao 2010. godine tri knjige: “META POGLAVNIK, ŽIV ILI MRTAV” s ovim Leonom Zlatarom?, teško je reći, ali s vremenom će se i to saznati, mo. Otporaš

Dakle, može se sigurno tvrditi, da je znanje i ovlaštenje vodiča smanjeno na minimum. Njihova uloga je bila da ljude, koji su im povjereni, dovedu do prve prihvatnice, da ih predaju toj prihvatnici, uzmu pismene izvještaje i odma se vrate u bazu, gdje ih je dočekivao Kavran, kome su te dokumente predavali.

Nitko od nas četrnaestorice, koji smo ostali na životu, nije vidio Rovera u Austriji sve do konca 1947. godine, premda su od grupa, koje su išle preko kanala “Madžarska” ostala na životu trojica ljudi i ja kao četvrti. Istom kasnije grupe govore o Roveru kao vodiču.

Osobno ne znam, što je utjecalo na pok. Poglavnika da Roveru prepisuje ona djela, koja Rover ni u kakvom slučaju, sve da je i htio, nije mogao počiniti.

PRVO: Rover nikada ne bi mogao utjecati na onako visoke funkcionere, kao štu su bili Rosandić, Špalj, Tomljenović i drugi. On je svakako mogao utjecati na svoje vršnjake po činu i godinama, koji i onako nisu imali vodeću ulogu u Pokretu. A što se tiče nagovaranja ljudi da idu u šumu, onda sam ja veći izdajnik nego Rover, jer sam ja to činio po zapovijedi starijih časnika; naročito Tomljenovića. Čak sam iz svojih vlastitih financijskih sredstava platio put još trojici kolega, sa kojima sam po zapovijedi Tomljenovića prešao iz Italije u Austriju, prijavio se kavranu i stavio mu se na raspolaganje.

Istina je, i to posve utvrđena, da Rover nije preveo Božidara kavrana, kako mu to pripisuje pok. Poglavnik. Kavrana je 3. srpnja 1948. godine preveo Vučetić (Lojzek). To potvrđuje član državnog Vodstva, sada pok. dr. Mehičić, Božo Ratkić kao i materijal, sačuvan iz tih događaja.

Prilikom mojeg ponovnog dolaska u emigraciju i podnošenja izvještaja članu Vodstva dr. Mehičiću, koji se je s mojim izvještajem u potpunosti složio i rekao da je točan s napomenom, da bi bilo dobro iz tog izvještaja napraviti jednu knjigu i servirati je Hrvatskoj emigraciji, potvrđene su ove historijske činjenice i ustanovljeno je, da se sačuvani dokumenti i moja svjedočanstva poklapaju. Tom prilikom mi je pok. dr. Mehičić rekao, da se kavran nije dobrovoljno predao, nego je sam pošao u domovinu uvjeren, da je sve u najboljem redu. Tada sam mu spomenuo kavranovu izjavu na sudu, gdje on tvrdi, da se je dobrovoljno predao kad je čuo da su njegovi suborci pali u klopku i da želi s njima zajedno dijeliti kobnu sudbinu.

Tom prilikom spomenuo sam dr. Mehičiću kako sam čuo, odnosno čitao Poglavnikovo pismo “Do znanja”, koje je upućeno povjerenicima Hrvatskog oslobodilačkog pokreta o Poglavnikovom nesudjelovanju u toj akciji. Mehičić je rekao, da to nije istina i da on osobno zna, da je Poglavnik bio obavješten o svemu, što je Državno vodstvo radilo i to preko svog teklića poručnika Ivice Krilića. (U izvještaju Srečka Rovera na ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine se spominje kako je Srečko Rover, po nalogu Božidara Kavrana ili Vodstva izradio 10.000 Poglavnikovih slika u vojničkoj odori i 10.000 slika s Poglavnikovom slikom u civilu, te da je to sve Poglavnik odobrio, mo. Otporaš.)

U dužim razgovorima s dr. Mehičićem, koje sam vodio u vezi te tragedije, postavio sam i pitanje o Roveru i zamolio ga da mi kaže kako je moglo doći do upućivanja takvog pisma, od strane Poglavnika. Dr. Mehičić je mišljenja, da je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela Poglavnika nagovoriti na takvu odluku. Usput mi je napomenuo, da to nije prvi slučaj da neprijatelj uspije provući lažne informacije, pomoću kojih želi nekoga odstraniti iz naših redova. (Na svu žalost još i dandans ima takovih Hrvata koji nasjedaju na neprijateljske laži i klevetaju druge poštene Hrvate bez ikakovih dokaza, mo. Otporaš)

Jednom mi je dr. Mehičić čak iz svojega stola izvukao neke dokumente i pokazao mi da vidim da tamo stoji, da se je Srećko Rover prilikom dolaska iz Njemačke obratio njemu, te da ga je osobno odveo u sjedište Odbora, koji se je nalazio u Sulzau i tamo ga upoznao s dr. Sušićem i dr. Frkovićem, od njih je dobio daljnje upute za rad. Napominjem, da je pok. Kavran u to vrijeme već bio u rukama neprijatelja. Prema tome, nema nikakvih dokaza na temelju kojih bi se moglo Rovera optuživati za bilo kakvo izdajstvo.

Naprotiv, da on to nije počinio, ima i previše dokaza, a i živih svjedoka. U prilog tome navodim slijedeće: nas preživjele ispitivali su za vrijeme istrage, a isto tako i poslije istrage o Roverovoj djelatnosti za vrijeme rata, dok se za Lojzeka nikada nitko nije interesirao.

Znam, da mlađa generacija teško može shvatiti naš položaj za vrijeme i poslije rata, jer mi smo bili članovi Ustaškog pokreta i kao takvi morali smo izvršavati sva naređenja pretpostavljenih i biti disciplinirani. Mi smo morali izvršavati takva naređenja čak i onda, kada ona nisu bila u skladu s našim shvaćanjima. Usput napominjem da je povijesna istina, da nikada u ovakvim sistemima nije jedno vrhovništvo moglo napraviti grješku, nego se to uvijek pripisivalo ljudima nižeg ranga, jer u stvari netko mora snositi odgovornost za neuspjehe.

Zato ubuduće moramo dobro otvoriti oči i paziti, da nam neprijatelj ne podvaljuje kojekakve smicalice, radi kojih mi moramo trošiti sve svoje snage i uz to upropaštivati najbolje sinove Hrvatskog naroda.

Što se tiče Roverova “izdajstva” u vezi spomenute organizacije, možete biti potpuno na čistu da on to nije i ne snosi nikakvu krivicu za to. On je samo svjesno izvršio namjenjenu mu ulogu i bio jedan od uzornih članova mlade boračke elite, koja je već dala za domovinu, a da od nje ama baš ništa nije dobila. (Koliko nas takovih imade!, mo. Otporaš)

Za sudbinu pokreta “10 Travanja” tražimo uzroke u našoj nesposobnosti, a ne bacajmo krivicu na bilo koga i to bez ikakvih dokaza! Ovdje bih htio navesti još nekoliko kardinalnih grješaka, koje je počinilo Hrvatsko državno vodstvo.

Prvo: nije se nikako smjelo ići vezom “Domovina-emigracija”.

Drugo: nije se smjelo godinu dana slati ljude u istu bazu.

Treće: HDV (HDV su inicijali za Hrvasko Državno Vodstvo, mo) uopće nije uočavalo što piše jugoslavenska štampa, koja je za čitavo vrijeme šutjela o organizaciji, koja je djelovala javno.

Četvrto: Najgluplje je bilo to, što su i nakon pogibije Nemeca i Kutleše nastavili slati ljude istim kanalom (“Madžarska”), bez obzira da li su oni prije streljanja odali policiji kanal ili nisu.

Peto: što nisu tražili od onih, koji su ranije poslani, da se barem dvojica vrate iz grupe i to onda, kada dobiju obavijest da su sretno stigli u bazu.

Preko vaše štampe, koja izlazi u dalekoj Australiji, zahvaljujem se svim društvima i pojedincima za narudžbu knjige “TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA”. Ujedno vam želim svima skori povratak u našu slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I. Prusac, v.r.

I. PRISAC
Siezenhiemerst. 155
5020 SALZBURG, Austrija.

(To je IZJAVA Ivana Prusca, svjedoka mnogih dogodovština, patnja i muka u organizacije akcije “10 Travnja”. Najveće trzavice, sumnje i svađe oko ove akcije su proizišle od onih koji su najmanje znali o čemu se radi. Osobno sam spreman povjerovati više onima koji su bili svjedoci bilo koje akcije u borbi za hrvatsku slobodu i Hrvatsku državu, nego onima koji to pripričavaju po onoj: čula, vidila, kazala. Engleski se to kaže: HEAR- SAY! Mo. Otporaš)