DIJALOG IZMEĐU DVA IDEALA: USTAŠKI I PARTIZANSKI –

DIJALOG IZMEĐU DVA IDEALA: USTAŠKI I PARTIZANSKI – 

Postano: ned pro 09, 2012 15:32 

IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego “središnja” ili “stožerna” politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore – temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih – također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom “Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?”, objavljenom u “Otporu”, kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli “Nacionalno Pomirenje”, kao drugu “općehrvatsko jedinstvo”, kao treće “djelatnu vezu domovine i izbjeglištva”, a kao petu “nadideologijsku nacionalnu borbu”. Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje “Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima”, objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj “Drini” 1964. Tada je urednik časopisa “Otpor” bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (…)

Kratka povijest norvalske Hrvatske

No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, “Adresu izmirenja”, napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj “Drini” (br. 3-4/1964.).

2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak “Drine” (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk – usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava “Drinu”.

3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vkekoslav Maks Luburić, generak Drinjanin.

4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum – stvaranje hrvatske države – stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

Kanadske turneje

5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme – oko 1980. – osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko “lansira” mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija “So Speak Croatian Dissidents” (u izdanju “ZIRAL”-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća: Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.

7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990., u Clevelandu se održava Prva Konvencija HDZ. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban, u dogovoru sa dužnostnicima organizacije HNO raspušta istu i predaje organizaciju HNO u ruke predsjedniku HDZ dru. Franji Tuđmanu. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što većom i što čišćom Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena i na Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Hrvatske.

8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u “Lisinskom”. Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.

Šuškova misija

9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet “Tuđmanova gubernatora za BiH”. Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane Šuška.

10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač – Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.

Ovih deset točaka “Izuma Maksa Luburića” za cijelo mogu nekome pomoći u boljem razumijevanju kako je došlo do HDZ i kao je došlo do OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE U OBLIKU R.H. Otporaš

Drinski (odgovara)
Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
Postano: pon pro 10, 2012 12:54

Da, pomirenje to dobro zvuči samo što to znači…

Složit će te se da su oni koji su se borili za uspostavu i opstanak Hrvatske države bili na pravom putu, a oni koji su se borili za njenu smrt i poklali preko pola milijuna Hrvata da su bili na krivom, jugoslavenskom, srbokomunističkom putu…
Što se tiče Tuđmana i njegova razumijevanja i provedbe “pomirbe” ne bih dao ruku u vatru!
(I kako to Tuđman dobi putovnicu za put vani, a Veselica ne – zar mislite da UDBA nije imala dogovor i znala što radi u svoju korist – naravno mislim da je Tuđman mislio pri tome nešto “ušićariti” za nas, ali tu i je čitav spor: što je iz svoje pozicije partizanskog generala mislio ostvariti i onoga što je trebalo ostvariti sa stanovišta hrvatskog nacionaliste!)
U čemu se sastoji ta pomirba!?
Je li u tomu da njegove desne ruke budu sve odreda stari jugokomunisti (mnogi sa krvavim rukama)…
Je li u tomu da sve vodeće položaje zauzimaju bivši antihrvatski kadrovi…
Je li u tome da nam obavještajne službe uspostavlja zamjenik Petra Gračanina u vrijeme najžešće agresije…
Je li u tomu da se od “ustaša” na položaje dođu oni sumnjive prošlosti u vezi suradnje sa udbom…
Je li u tomu da se ubijaju oni koji jasno stoje na hrvatskom putu: Ante Paradžik, Miro Barešić, Ludvig Pavlović, Blaž Kraljević ( da nam Hercegovina ne ode u HOS u ekstreme – riječi Franje Tuđmana)
(Što bi bilo da su za razliku od ovih hrvatskih vitezova ubijeni hrvatski zlotvori poput J.Manolića, Boljkovca, Perkovića, M.Planinc i dr.)!?
Je li u tomu da se jasno ne proglasi rat protiv neprijatelja i izbaci agresora iz zemlje, a ne da se dopuštaju sumnjive “igre” oko Vukovara, Posavine i ne rušenja koridora, stajanje kod Banja Luke i propuštanja povijesne prilike uspostave države na cjelokupnom području…
Dakle mnogo je pitanja na kojima je naša emigracija pala na ispitu i nije bila dorasla ispitu koji je vrijeme i udba stavila pred sve nas…
Gdje se izgubila Drina, gdje se izgubi NDH, a sve preuze kifla i sljepoća prema Tuđmanu – imamo državu, pa čijom zaslugom ili unatoč komu!?
Gdje se izgubi sveti cilj i zašto se tako naivno predade vodstvo crvenim “pokajnicima”

Da smo svi ustali u obranu, umjesto što su jedni ratovali, a drugi živili gotovo normalnim životom, kakvu bismo onda državu stvorili – kiflu ili nešto drugo – dakle tko je zato kriv, tko je donosio odluke!?
Je li politika pomirbe za uspostavu cjelovite države to da se ide u rat s muslimanima kada srbi počinju gubiti – dakle prihvaća se igra KOS- ili slijede njegovi nalozi na štetu hrvatskih interesa – tko to čini!?
Treba dati odgovore bez preskakanja i previđanja pa ćemo vidjeti po današnjim plodovima za čiji račun je ta “pomirba” išla, odnosno na čiju štetu!
Ovo nisu neki spoznali na kraju nego su upozoravali i onda u jeku agresije – da se razumijemo!

Imali smo povijesnu priliku za obnovu NDH i prokockali smo je dopuštajući udbašku igru – čijom krivicom i kakvom pomirbom…
Ako je pomirba onda oni koji su u krivu bili su se pokajali i došli se boriti rame uz rame sa onima koji su uvijek bili na pravom putu, a ne dojučerašnji krvnici nas vode u pravednoj borbi – dakle partizani uvijek na čelu borbe u kojoj Hrvati gube glave – za čiji račun…
“Pomirba” je bila zavjesa za naivne i dobitna karta za udbaše i neprijatelje Hrvatske i smrt za Paradžika, Barešića, Kraljevića i ostale…

Zaista treba uvidjeti gdje je korijen toga da smo mi imali Hrvatsku samo za vrijeme rata dok još granice nisu bile formirane i kada smo se borili za Hrvatsku (pjevajući Juri i Bobanu), a ne za kiflu (pjevajući po šumama i gorama) – gdje nam nestade Hrvatska i gdje su Hrvati u BiH!?

I konačno zašto nitko od Otporaša ne napisa tada: Pozor Ustaše – PRODANA JE GOTOVO CIJELA BOSNA!

E moj narode!

Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Otporaš odgovara: sri lis 17, 2012 14:48
E moj dragi Drinski!

Kako mi je drago i slatko u grlu da misliš kao ja i mnogi drugi držqvotvorni Hrvati. Ali, ne može se glavom kroz zid. Kada to kažem želim reći da se je ipak, što se tiče hrvatske političke emigracije, radilo u odrazu vremena, onog vremena u kojem smo tada živijeli. Ovo što si ti ovdje sada napisao, je velika istina gledajući iz ugla današnjice, a ne iz ugla, tada već ostarijele, istrošene i izmorene hrvatske političke emigracije punih 45 godina.

Da si ti bio na sastanku Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990. god. i vidio i čuo našeg Livnjaka Ustašu Janka Skrbina koji je bio na tom sastanku, i sa suzama u učima i pred svima zaplakao pitajuću dra. Franju Tuđmana: “Gospodine Tuđmane kada ćemo mi kući. Ja sam stari Ustaša i borio se za Hrvatsku, koju od 1945. nisam više vidio. Ja hoću ići kući! Ja hoću ići kući…” Tada smo svi nazočni bili ganuti, emocionalni i dali veliki aplauz gospodinu Janku Skrbinu. Dr. Tuđman je kratko odgovoriosa: “Nismo još vlast preuzeli…”

Moj dragi Drinjski, vraćajući se kući za Austin, Texas, u zrakoplovu sam napisao pismo mojem bratiću, nećaku Miši, Mile Boban, (1961-) (moja pok. Majka od milja ga je prozvala Mišo kada je bio mali, jer se je rodio u istoj kući i odrastao gdje sam se i ja rodio) koji je tada radio za HRT u Zagrebu kao tehnički inžinjer. Pronađi to pismo: klikni Jedno pismou zrakoplovu pa pročitaj. Pismo je pisano onog vremena a ne današnjeg vremena. Ako se je itko razočarao u ishod djelovanja HDZ, svakako je to hrvatska politička emigracija, mislim na oni dio koji je još živ, djelotvoran i nije izgubio nadu u bolju budućnost.

Što se osobno mene tiče, bez obzira na sve negativno koje nas okružuje, krenulo se je s mrtve točke. Spomenuti ću Ivana Čalu iz Runovića koji je svjedočio za Hrvatsku u amerčim zatvorima preko punih 17 godina. Kada ga je novinar Josip Jović iz Slobodne Dalmacije posjetio u zatvoru i pitao ga šta on danas misli o Hrvatskoj. Ivan Čale je odgovorio oko prilike ovako: “O Isukrsta ti! Da smo mi Otporaši imali Hrvatsku veliku ko’ jedan aerodrom, tada bi se mi tu spustili i otale se razvijali i širili našu Hrvatsku sve dok ne dođemo do Drine. Danas imam Hrvatsku puno veću i na nama svima je naša zadaća da ju širimo…”

Ivan Čale je bio član Otpora i predsjednik ogranka u New York-u. Uhapšen je s drugom šestoricom Hrvata 12 prosinca 1980. Druga desetorka članova HNO je uhapšena dan kasnije prikazanja Gospe u Međugorju šestero djece, tj. 25 lipnja 1981., među kojima sam i ja bio kao Pročelnik organizacije Hrvatski Narodni Otpor…

Ovom prilikom ti želim, dragi prijatelju, čestitati Sretan Bižić, vesele Božićne blagdane, berićetnu i veselu Novu 2013 Godinu!

Pozdra. Bog! Otporaš.

ZDS!

Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Drinski odgovara: pon lis 01, 2012 12:36

Citat:
Ovo što si ti ovdje sada napisao, je velika istina gledajući iz ugla današnjice, a ne iz ugla, tada već ostarijele, istrošene i izmorene hrvatske političke emigracije punih 45 godina.

Bilo je i drugih u emigraciji koji su htjeli osnovati HSP u Domovini ili pristupiti tada osnovanom HSP-u… mogli ste predati HNO HSP-u i mogli smo biti korak bliže NDH a ne kifli…

Citat:
“Da si ti bio na sastanku Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990 god. i vidio i čuo našeg Livnjaka Ustašu Janka Skrbina koji je bio na tom sastanku, i sa suzama u učima i pred svima zaplakao pitajuću dra. Franju Tuđmana: “Gospodine Tuđmane kada ćemo mi kući. Ja sam stari Ustaša i borio se za Hrvatsku, koju od 1945 nisam više vidio. Ja hoću ići kući! Ja hoću ići kući…” Tada smo svi nazočni bili ganuti, emocionalni i dali veliki aplauz gospodinu Janku Skrbinu. Dr. Tuđman je kratko odgovorio sa: “Nismo još vlast preuzeli…”

To da Janko hoće kući trebao je reći nama koji smo osnivali HSP i koji smo se zalagali za NDH, a ne to tražiti od onih koji su podržavali one koji su Janka i protjerali tamo di je plakao za kućom…
A što se tiče “Nismo još vlast preuzeli…”, kako su mogli doći oni koje se željelo i to sa jugo pasošem – očito je Janko bio koristan dok je pare davao…

Citat:
“Što se osobno mene tiče, bez obzira na sve negativno koje nas okružuje, krenulo se je s mrtve točke. Spomenuti ću Ivana Čalu iz Runovića koji je svjedočio za Hrvatsku u amerčim zatvorima preko punih 17 godina. Kada ga je novinar Jović Slobodne Dalmacije posjetio u zatvoru i pitao ga šta on danas misli o Hrvatskoj. Ivan Čale je odgovorio oko prilike ovako: “O Isukrstati! Da smo mi Otporaši imali Hrvatsku veliku ko’ jedan aerodrom, tada bi se mi tu spustili i otale se razvijali i širili našu Hrvatsku sve dok ne dođemo do Drine. Danas imam Hrvatsku puno veću i na nama svima je naša zadaća da ju širimo…”

Imali smo mi i veću državu pa smo je izgubili! A sada imamo kiflu u kojoj smo na milosti udbaša i izgubljenu BiH! Zahvaljujući komu i čijoj naivnosti…
Zaista me zabrinjava to kako su neki naši iz emigracije boreći se za NDH pali u ruke jugovića čim su im spomenuli Hrvatsku: nimalo nepovjerenja prema partizanima, nimalo sumnje prema krvnicima, ništa od one “koga su zmije grizle i gušćerice se boji”, ništa…

Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Drinski odgovara: pon lis 01, 2012 12:36

Uz rezervu prema udbašu ipak vrijedi pročitati:

BIVŠI AGENT UDBE OTKRIVA: Udba pomogla Tuđmanu da dođe na vlast, jer jedini od kandidata nije mrzio Tita

U posljednje vrijeme Željko Kekić, udbaš u mirovini, priprema knjigu pod naslovom “Čovjek i njegova sjena” u kolaboraciji sa svojom nekadašnjom “špijunskom metom” Antom Kovačevićem, koji je devedesetih bio čelnik stranke demokršćana, danas potpuno ugasle.

Doduše, knjiga za sada nije odmakla puno dalje od naslova, no sama tematika jamstvo je kako će ista podići podosta prašine, jer bi se po prvi puta u hrvatskoj literaturi pojavile ispovijedi “s obje strane”, progonitelja i njegove lovine, koji su na ovim prostorima oduvijek zamjenjivali uloge. Iz Kekićeve dragocjene memorije, dakle proizlazi da je Franjo Tuđman na isti način izabran za državotvorca i povijesnoga velikana.

“Pa svima nama, osamdesetih godina bilo je jasno da se sve klima. Hrvatska Služba državne sigurnosti, koliko sam mogao čuti, u to doba vjerovala je da će Jugoslavija otići u labavu konfederaciju, što znači da Tito neće postati apsolutni negativac. Godine 1986. i 1987. udbaška elita obavljala je tzv. informativne razgovore s cijelim nizom evidentiranih disidenata, koje je do tada obrađivala. Došli su do zaključka da je Franjo Tuđman jedan od podobnijih za tranziciju. Nije Tita smatrao crnim vragom, za razliku od većine ostalih. Vjerojatno je zbog toga jedini dobio putovnicu 1987. kako bi u emigraciji okupio snage za sve ono što se kasnije događalo”, kaže Željko Kekić, koji je danas 50-godišnji privatni poduzetnik i vlasnik karlovačke Radio Mrežnice, dragovoljac Domovinskog rata i prvi od agenata nekadašnje tajne službe koji je još pred 15-ak godina javno priznao – da je svojedobno uhodio ljude koji su 1990. lansirani u političke lidere”.

Izabran je, dakle, čovjek koji zajamčio vašoj Udbi da lustracije biti neće?

– Nije bio problem u lustraciji, barem ne za mene, nego strah da ne dođe do osvetničkih likvidacija. Sjetite se samo kako su neki, u ime SZUP-a oteli i mrcvarili Blagoja Zelića. Ne, bio je to strah za vlastiti život i živote svoje obitelji. Rat je osobito tome pogodovao: nitko nije mogao znati da li će završiti kao leš u Pakračkoj Poljani.

No, jeste li strepili od lustracije?

– Nisam se bojao lustracije. Lustracija bi značila da je nama, koji smo do tada radili za Udbu zapriječen ulaz na javne i državne funkcije. Pa što onda? Bio sam na to spreman, činilo se prirodnim da će se to dogoditi. Zato sam 1990. sa kolegama osnovao firmu koja se trebala baviti detektivskim poslom, računajući da ćemo se baviti privatnim biznisom. No, lustracija nije obavljena i ja sam ostao uposlenik iste ustanove koja je preimenovana u SZUP. U samostalnoj Hrvatskoj naslijedila je komunističku tajnu policiju. Tako sam ostao u državnoj instituciji do 1995., bez obzira na promjene.

Dobro, vaša tajna služba izabire Tuđmana koji će spašavati njihove živote. Na kraju, postigli su puno više: ostali su na svim pozicijama, samo pod nekim drugim nazivom.

-Pa gledajte, bio je rat. Pokazalo se da je profesionalizam važniji od prošlosti. Tvrdim vam da obavještajno – analitički mozak jednoga Zdravka Mustaća neće nitko skoro nadmašiti. Tehnika tajnih službi ionako je uvijek ista. U odnosu na Udbu, danas se jedino promijenila profesionalna etika.

Dajte, pojasnite.

– U ono doba, ni jedan tajni agent nije smio pokazivati da je tajni agent. Početkom devedesetih to je ušlo u modu, valjda zbog špijunskih filmova. Smiljan Reljić, jedan od prvih mojih šefova u SZUP-u, toliko se uživio u tu ulogu da je stalno odlazio u Lučko vježbati gađanje poput Jamesa Bonda. Često su izmišljali informacije ili prikupljali ogovaranja da bi njihov posao izgledao mističniji, a oni sami sebi važniji. Iskaznice SZUP-a ispadale su im, tobože, slučajno pred konobaricama, da svi to vide.

POČETAK RADA U UDBI

A kako ste to vi radili?

– Nekoć je bilo obratno. Primjerice, kada smo obrađivali anarho – liberale na Filozofskom faksu, da nas nitko ne skuži, nastojali smo biti njima što sličniji. Da znate samo koliko sam sati sjedio na stepenicama filozofskog, pa motajući se po kantini, izmišljajući što studiram i strahujući da me tko ne počne ispitivati o detaljima moga tobožnjega studija.

Kako ste uopće dospjeli u tajnu službe?

-Ja sam posljednja, najmlađa generacija SDS-a SR Hrvatske. Pohađao sam policijsku školu. Od 16-te godine bio sam član Partije, vjerujući stvarno da nema boljega svijeta od tadašnje Jugoslavije i njezine Partije. Ideološki čist, koliko i naivan. Iz moje generacije, od nas 450, izabrali su nas trojicu za Državnu sigurnost. Istina, bilo je puno kandidata srpske nacionalnosti, no sva trojica bili smo Hrvati, što demantira današnje priče o srpskoj “udbaškoj” privilegiranosti. Raspoređen sam u Centar Zagreb, u odjel tajne pratnje. Koliko se sjećam, na tim zadacima obrađivali smo godišnje barem 300 “objekata”, tako smo ih zvali. Jedan od njih bio je Anto Kovačević, označen kodnim imenom Crni.

Sjećate li se svoga prvoga zadatka?

– Prvoga? Ne. Sjećam se drugoga, jako dobro, malo nakon Titove smrti, u ljeto 1980. Uključili su me u tajnu operaciju kodnoga imena “Lasta”. Bio sam uključen u uhođenje Franje Tuđmana od njegove kuće u Nazorovoj ulici.

RAZGOVOR SA ZAPOVJEDNIKOM HANDŽAR DIVIZIJE

Godine 1990. pojavilo se puno stranaka. Za koju ste se opredijelili?

– Svima sam pomagao, od HDZ-a, do HSLS-a. Nakon Partije, u kojoj sam nakon početnoga idealizma, brzo otkrio da lažu, kradu, varaju, ideologija me prestala zanimati. Stav sam definitivno učvrstio kada sam 1991. dočekao dr. Zvonimira Marasa. Čovjek je bio zapovjednik handžar divizije u NDH. Odveo sam ga Josipu Boljkovcu, tada HDZ-ovom ministru unutarnjih poslova. Njih dvojica su sjeli i počeli razgovarati o istim situacijama, samo svako sa svoje strane. Tada sam shvatio da ne postoje crno – bijele stvari, nego nešto između. Ali postoje različite etikete i simboli.

Vas je Boljkovac zadržao u institucijama sistema, kako se to danas kaže?

-Da. Potječemo iz istoga kraja. Znao je za mene, jer sam kao udbaš dogurao do sekretara dugoreške omladinske organizacije. Smatrao je da su moje znanje i iskustvo važni za stvaranje države. Kao dragovoljac, sudjelovao sam u stvaranju i naoružavanju Hrvatske vojske

Po istom se principu promoviraju i današnji političari?

-Naravno. Čak štoviše, prepoznajem suradnike nekadašnje tajne službe u Saboru, na mjestima predsjednika općina, koji su zvijezdu promijenili šahovnicom, znajući da neće biti otkriveni samo zato što je dokumentacija o nekadašnjom doušničkoj mreži uništena. Svaki operativac nekadašnje tajne službe, jako je štitio svoga suradnika. Ni svojim šefovima ponekad nije odavao njihov identitet. Davali smo im kodna imena, sova, jastreb.

Pravi zvjerinjak. I sada pišete knjigu s Antom Kovačevićem u ime Tuđmanovog nacionalnog pomirenja u novoj varijanti?

-Ideja nije moja. Zapravo nam je bubu ubacio Zdravko Tomac, dok je vodio emisiju na Z-1. Te emisije više nema. Meni je palo na pamet da bi projekt imao smisla ako uspijemo okupiti još mojih kolega koji su bili zaduženi za Kovačevića. Neki od njih imali su cijelu doušničku mrežu u Kovačevićevom selu. Ja nisam sklon mistifikacijama, volio bih i sam znati istinu. Što se sve zbivalo oko tog čovjeka. Problem je u tome da se moji nekadašnji kolege skrivaju ili ne žele govoriti.

Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Otporaš odgovara: sri lis 17, 2012 14:48

Dragi moj i predragi brate Drinski, stisnuti očiju potpisivam svaku riječ koju si ovdje iznio. Predpostavimo samo za trenutak, da uopće nije bilo hrvatske političke emigracije, kao što nije bilo ni slovenske političke emigracije, a svi Slovenci, bez iznimke, su bili u totalu Jugoslaveni, ipak su, kada su u zemlji političke prilike sazrele, domaći Slovenci iz Slovenije su proglasili Nezavisnost Slovenije. Ista stvar bi bila i sa Hrvatima iz Hrvatske koji bi u danom momentu iskoristili političku situaciji i proglasili Nezavisnost Hrvatske, bez hrvatske političke emigracije.

Hrvatska politička emigracija je samo pozdravila hrvatsko nacionalno gibanje u Hrvatskoj bez da im je bilo što nemetala ili predlagala. Domovinski Hrvati iz Hrvatske su izabrali politički smjer kakav je njima odgovarao, a ne kakav je odgovarao hrvatskoj političkoj emigraciji. Da je hrvatska politička emigracija bila u raskoraku s težnjama i željama Hrvata koji su na refrerandumu 1990. godine bili 95% za Hrvatsku Državu, tada bi došlo do ponovnog rata između Hrvata, jedni bi morali ići u šumu da spase svoje živote od onih koji su s velikim pravom postali u Domovniskom ratu Dobrovoljci ili Branitelji, a emgracija bi morala ići u šumu, poput partizana, ili poput Bugojanske skupine iz 1972 god. Da do tog ne dođe, ti meni, dragi moj brate Drinski, vjeruj da je najveću ulogo odigrao HNO u emigraciji time što je stalno, sustavno i uvijek promicao ideju izmirenja SVIH HRVATA. Ta ideja je pokrenuta, opet vjerovao ti meni ili ne, od Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Barem se njemu, Maksu Luburiću ne može prišiti etiketa da je komunista, Jugoslaven, Udbaš i sl. On je taj koji je prvi uvido – i zbog toga se razišao od Poglavnika – da se ne može doći do Hrvatske Države bez pomirenja SVIH HRVATA. To se je iz aviona moglo primjetiti u Domovnskom ratu. Za tvoju informaciju, kada su se borbe vodile u Glamoču i Bosanskom Grahovu 1995. u kolovozu, mene su iz zajedničkog rova nazvali sinovi partizana u sinovi Ustaša preko vojničkog telefona – broj moga telefona im je dao sin komuniste pok. Mate B….., kojemu je moj otac Petar Boban bio kršćeni kum, koji je znao tko sam ja i čiji sam ja i koji je imao moj broj telefona. Oni, vojnici, sinovi i partizana i Ustaša se u rovu posvadili, jer je jedan drugoga nazivao neprijareljom. Zato su mene nazvali i pitali me: dali je istina da je Maks Luburić rekao: Da sinovi Ustaša i sinvi partizana, rame uz rame trebaju se boriti u borbi za Hrvatsku Državu. Kada sam im rekao da je to istina, odmah su se pomirili.

Malo je poznata povijesna izreka Maksa Luburića kada je rekao: … ONI KOJI BI HTJELI SVOJ RAT, SVOJ BIVŠI RAT, PROSLIJEDITI U USTAŠKO PARTIZANSKO HRVATSKI RAT MEĐU NAŠIM SINOVIMA SU SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI…

Primi moje iskrene pozdrave. Ako se ne ubrzo ne čujemo, želim tebi i svim tvojima Sretan Božić, Sretnu Novu 2013 Godinu, u kojoj želim da ti se svi tvoji snovi i želje ispune!

Bog! Otporaš

ZDS!

Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Drinski odgovara: pon lis 01, 2012 12:36

Citat:
Ista stvar bi bila i sa Hrvatima iz Hrvatske koji bi u danom momentu iskoristili političku situaciji i proglasili Nezavisnost Hrvatske, bez hrvatske političke emigracije.

Ne može se promatrati te stvari odvojeno, jer tko se bori za isti cilj nađe se… emigracija koja se borila za tekovine NDH, odnosno slobodu i nezavisnost naroda i države se borila sa Hrvatima u domovini i obrnuto, a kad će doći “moment” i je li došao najbolje znaju oni koji se za njega bore…

Citat:
Hrvatska politička emigracija je samo pozdravila hrvatsko nacionalno gibanje u Hrvatskoj bez da im je bilo što nemetala ili predlagala.

Kako tko, netko se i djelatno borio i pokušavao utjecati na tokove koje je udba dobrano kontrolirala i zato jesmo ovdje gdje jesmo…

Citat:
“Domovinski Hrvati iz Hrvatske su izabrali politički smjer kakav je njima odgovarao, a ne kakav je odgovarao hrvatskoj političkoj emigraciji. Da je hrvatska politička emigracija bila u raskoraku s težnjama i željama Hrvata u Domovini koji su na refrerandumu 1990. godine bili 95% za Hrvatsku Državu, tada bi došlo do ponovnog rata između Hrvata; jedni bi morali ići u šumu da spase svoje živote od onih koji su s velikim pravom postali u Domovniskom ratu Dobrovoljci ili Branitelji, a emgracija bi morala ići u šumu, poput partizana, ili poput Bugojanske skupine iz 1972 god. Da do tog ne dođe, ti meni, dragi moj brate Drinski, vjeruj da je najveću ulogo odigrao HNO u emigraciji time što je stalno, sustavno i uvijek promicao ideju izmirenja SVIH HRVATA. Ta ideja je pokrenuta, opet vjerovao ti meni ili ne, od Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Barem se njemu, Maksu Luburiće ne može prišiti etiketa da je komunista, Jugoslaven, Udbaš i sl. On je taj koji je prvi uvido – i zbog toga se razišao od Poglavnika – da se ne može doći do Hrvatske Države bez pomirenja SVIH HRVATA.”

Ma Hrvati u domovini i svijetu su izabrali ono zašto su se borili i bore se…Ovo o razlazu za Poglavnikom ne stoji… Ja se s tim ne slažem i stojim uz Poglavnika!
Poglavnik je bio i ostao na pravoj liniji!

Ja u domovini sam dobiavo glas od HOP-a, a za HNO tada nisam ni čuo… i do nikakve pomirbe nije došlo, samo su se komunisti pritajili u strahu od pravedne osvete (rezonirajući svojom komunističkom logikom) mada je malo tko od Hrvata koji su bili na pravoj strani o tome razmišljao i bio spreman izvršiti djelo pravde!
Ovo kako ti govoriš o nekim primjerima – ja mogu isto reći iz usta jednog emigranta iz Njemačke: koje prvi došao Hrvatima vani i rekao im Hrvatska svi su ga podraži mada bio i čoban… – Zna se tko je prvi mogao doći vama i tko mu je to dopustio i emigracija ga je podržala umjesto da je podržala one koji su bili za NDH, a ne za kiflu i sa NDH mahala samo dok vas ne prevede žedne preko vode za račun komunista i jugoslavena…
Dakle što je general postigao time što se razišao s Poglavnikom, samo je oslabio nacionalnu borbu koju je Poglavnik poveo i general ga slijedio…

Citat:
“To se je iz aviona moglo primjetiti u Domovnskom ratu. Za tvoju informaciju, kada su se borbe vodile u Glamoču i Bosanskom Grahovu 1995 u kolovozu, mene su iz zajedničkog rova nazvali sinovi partizana i sinovi Ustaša preko vojničkog telefona – broj moga telefona im je dao sin komuniste pok. Mate Bobana, kojemu je moj otac Petar bio kršćeni kum, koji je znao tko sam ja i čiji sam ja i koji je imao moj broj telefona. Oni, vojnici, sinovi i partizana i Ustaša se u rovu posvadili, jer je jedan drugoga nazivao neprijareljom. Zato su mene nazvali i pitali me: dali je istina da je Maks Luburić rekao: Da sinovi Ustaša i sinvi partizana, rame uz rame trebaju se boriti u borbi za Hrvatsku Državu. Kada sam im rekao da je to istina, odmah su se pomirili.”

Ma to je minorni primjer…

Ja sam u tom rovu u Glamoču bio… i uvijek je bilo nekih komunjara koji bi se ponekad okuražili i počeli opravdavati prljavu savjest, ali pjevalo se Juri i Bobanu, a ne po šumama i gorama (jer oni za to hrabrosti nisu imali i zato su bili sa nama u rovu, a nisu se pridružili onima koji nas sve napadaju iako su mnogi ideološki bili na strani napadača) – dakle nije to POMIRBA, oni su ta manjina bili sa nama u rovu zbog razno raznih kalkulantskih razloga za svoj interes, a ne što su srcem podržavali ideju nezavisnosti… A mi svjesni smo se borili za NDH, a oni za karikaturu NDH – zajedno protiv agresora i zahvaljujući toj prevaldavajućoj pomoći koji su dali i emigracija i UDBA cilj su ostvarili ovi “zajedno sa nama u rovu” koji su se borili za karikaturu NDH i kojima je sloboda hrvatskog naroda nužno zlo u borbi za svoje izopačene interese, svoj komunjarski život i vlast u rukama uz pomoć koje neće doći do lustracije i pravedne kazne… ZAR JE TO POMIRBA!? Onaj koje najviše stao na put da razotkrije i pomrsi cilj takve “POMIRBE” taj dobio metak: Ludvig Pavlović, Miro Barešić, Ante Paradžik, Blaž Kraljević i dr. i mi smo koji smo protiv takve pomirbe morali ustuknuti da ne izbije građanski rat, jer su ovi koji vode “POMIRBU” NA NJEGA BILI SPREMNI i o kakvoj onda pomirbi govorite – to je dokaz da im je samo vlast bila na pameti zbog svojih izopačenih interesa, a ne radi nikakve stvarne pomirbe (kad je ubijen Blaž Kraljević znate li kakva je bila situacija tada, da je neko petardu bacio mogao je izbiti unutarhrvatski sukob, a ovi su bili spremni na njega – mi smo se povukli radi nacionalnog interesa ( a sad kad vidimo sve možda je to bilo krivo, jer odustajanjem od istine radi “pomirbe” vragu se daje za pravo!))…

Citat:
Malo je poznata povijesna izreka Maksa Luburića kada je rekao: … ONI KOJI BI HTJELI SVOJ RAT, SVOJ BIVŠI RAT PROSLIJEDITI U USTAŠKO PARTIZANSKO HRVATSKI RAT MEĐU NAŠIM SINOVIMA SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI…

Ja se sa tom izjavom ne slažem (ovako kako je iznijeta), jer ona podrazumijeva da se ustaše bore za svoj cilj za NDH i slobodu hrvatskog naroda na cjelokupnom povijesnom i etničkom području, a partizani za jugoslaviju i raskomadan hrvatski treitorij – i sada kada se svi bore za svoj cilj hoće li oni ratovati ili će biti zagrljeni, ako ratuju znači da se bore za svoje ciljeve, ako ne ratuju onda se ili nitko ne bori za svoje ciljeve ili se bore za nešto drugo (jedan od ovih pojedinačnih ciljeva ili neki drugi novi…) – dakle vidimo što je ta POMIRBA značila i za čiji interes i na čiju štetu…
I pitanje je hoćemo li je ikada ispraviti i uz kolike žrtve, jer se pravi Hrvati s početka priče i dalje bore za svoj cilj, a ciljeve jugokomunizma se bore i dalje (unatoč POMIRBI!) CRVENI KOJI VLADAJU S NAMA!
I pitanje je kada ćemo i hoćemo li uopće više dobiti povijesnu priliku kakvu smo imali pred Banja lukom… sa ovakvom “pomirbom” smo sve izgubili i ZATO BI NEKI TREBALI POVUĆI KOZENKVENCE koji su napustili Poglavnika i zlatno tele našli u PARTIZANU!

Citat:
Primi moje iskrene pozdrave. Ako se ne ubrzo ne čujemo, želim tebi i svim tvojima Sretan Božić, Sretnu Novu 2013 Godinu, u kojoj želim da ti se svi tvoji snovi i želje ispune!

Bog! Otporaš

Naravno svako dobro i tebi i sretni blagdani!

Bog i Hrvati!
Za Poglavnika i Dom spremni!

Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Otporaš odgovara: sri lis 17, 2012 14:48

Bog! Drinski,

A šta reći na sve što si iznio, osim da je to tako i da je više nego žalostno što je to tako. Ali, kako to promijeniti za bolje? I na jednoj i na drugoj strani su Hrvati, ali posvađani. Kako ih izmiriti?! Hoćemo li se moći izmiriti ako se sustavno i stalno budemo prepirali oko pokojnih ideja iz prošlosti, jer nezaboravi, Drinski, da smo mi Hrvati posebni narod na svijetu, koji, uz svoje hrvatstvo ima i svoju ideju, za koju je spreman, ne samo boriti se za nju nego i poginuti za nju.

Pričao mi je jedan dobar Hrvat, Livnjak, Ivan Barun, u Parizu koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, priču kako su dva brata putovala kroz Bosnu i nevrijeme ih zateklo u Banja Luki. Snijeg je padao a oni se sklonili kod nekog prijatelja i tu su prenoćili. Poslije večere skupilo se društvo iz sela kod domaćina. Počeli su igrati mice/kozavice ili sl. na stolcu i u razgovoru palo pitanje: koji je grad veći Banja Luka ili Sarajevo. Jedan od braće je rekao da je Banja Luka veća od Sarajeva. Svi nazočni su rekli da je Sarajevo veće, ali brat koji je rekao da je Banja Luka veća je ostao kod svoje tvrdnje koju nije htio poreći. Kada su dva brata otišli na spavanje, onaj drugi brat upita brata: pa bolan, kako si ti mogao reć da je Banja Luka veća nego Sarajevo, kat i Bog i čovik zna da je Sarajevo veće. Brat na to odgovori: Je.o ga ti, ja se privario i zbunio pa tako reka. Di ću ja kasnije to opovrći i sam za sebe reći da sam slaga.

Eto, dragi moj Drinski, za mene je ova Ivana Baruna priča uvijek bila jedna vrsta karakteristike nas Hrvata. Ti meni opisa onog Udbaša koji da će sada knjigu napisati kako su oni radili. To je pohvalno i ja mu na tome čestitam. Kamo sreća kada bi i drugi, poimenice Josip Perković, Josip Boljkovac, Josip Manulić, Edo Bulat, Stipe Mesić i drugi koji su još živi, se ugledali u tog Udbaša o kojem si ti pisao pa da i oni napišu svoje knjige o onom što oni znaju. Ali oni to partizanski i u ime Partije još uvijek sakrivaju. To je ta njihova životna škola kroz koju su prošli i koje se još uvijek drže. Njihovo vrijeme ističe, a naše dolazi. Vjeruj ti to mene, dragi moj Drinski…

Iskreni pozdravi i ostajem uvijek Za Poglavnika i Dom Spremni! A ti, kada tebi srce kaže da vjeruješ starom Otporašu, onda mi se javi.

Bog! Otporaš

ZPIDS!

Date: Wed, 14 Jan 2015 09:26:10 +0100
Subject: zanimljivi materijali, hvala striče Mile
From: žutovac@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Dragi striče Mile ne znam reći što mi je bilo zanimljivije čitati od ovoga što si mi sada poslao. Sinoć mi je bio u gostima vjenčani kum koji je isto Vjekoslav i skupa smo čitali ovaj Dijalog između dva ideal: Ustaški i partizanski kao i mnoge stvari koje si prije poslao a mnoge je i preuzeo na svoj stick. Žene su bile užasnute jer im nismo posvetili skoro ništa vremena, ali znale su da smo takvi i kad su se udavale za nas pa što sad kukaju.

Ovo si vidim o 100godišnjici rođendamna pisao iz srca, zato i ima ovu snagu svidjelo mi se.
Načela sam čitao prije više desetljeća i skoro ih napamet znam.ovo što si poslao je tek osnovna verzija,postoji još i verzija sa tumačenjem.Inače i načela i tmačenje je napisao prof Danijel Šibenčanin, (Danijel Crljen, mo. Otporaš) a njegov sin Francisco i danas živi u Argentini.Ako te zanima proširena verzija to jest ona sa tumačenjem mogu ti poslati.

Vidim rasprava na forumu koju si priložio Izum Maksa Luburića i deset točaka je zanimljiva, ne kaže zalud naš narod da ne pada snig da pokrije brig,nego da beštije pokažu trag.Tako je i ovdje. Uostalom mi moramo pogledat u oči tužnoj i sramotnoj hrvatskoj činjenici da preko milijon Hrvata u domovini je i dalje lojano ideji komunizma, titoizma i jugoslavije.To je užasavajuće no prema mojem iskustvu,a i prema nekim relevantnim sociološkim istraživanjima mladež je ipak hrvatskija i domoljubnija od generacija rodenih 40,50 i 60 godina….dakle budućnost pripda nama.
Veselim se novim tekstovima koje ćeš mi poslati, ako trebaš širu verziju načela javi, bratski poZDrav tebi i strini, Žarko