DESETOTRAVANJSKA PROPOVIJED, piše Fra. Martin Planinić

DESETOTRAVANJSKA PROPOVIJED

„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji vjeruje ne propadne nego da ima život vječni” (Iv 3,16), stoji u Evanđelju.

Bog dariva svoga Sina svijetu, ljudima u svijetu, svakom plemenu i narodu među ljudima te svakom ljudskom biću u svakom plemenu i narodu. Svaki je pojedinac, vjerujem, iskusio i osjetio Božju ljubav. Jednako vjerujem: Njegova je ljubav manje više uočljiva u povijesti svakoga naroda. I naš hrvatski narod, vjerujem, svjestan je te velike Božje ljubavi. Jer, proučavajući svoju vlastitu povijest, može u nju uprijeti na osnovi povijesnih činjenica. Pokušajmo je otkriti: Bizantski je car Heraklije, prema Konstantinu Porfirogenetu, godine 641., pozvao Hrvate kao saveznike u borbu protiv Avara. Hrvati su se uspješno borili i nakon pobjede naselili su se uz more, tijekom vremena na području Dalmacije, Slavonije, današnje Crne Gore (Crvene Hrvatske) i Bosne i Hercegovine, stvorili su svoju državu. Budući da je to područje veoma lijepo, ono nam bijaše dar od Boga i znak njegove velike ljubavi. Jer, tada su se na nama ispunile psalmistove riječi: Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština (Ps 16,6).

Ta nam divna zemlja bijaše gora Sinaj (Izl 19,1-20,21) na kojoj nam dobri Bog htjede dati svoje zapovjedi; Gora (Mt 5,1-7,29 i Lk 6,17-49) na kojoj htjede Bog da nam Isus progovori po već postojećoj Crkvi, ondje udomljenoj. I Sveti hram, gdje nam Bog darova svoga žrtvovanog i uskrsnulog Sina kao Kruh života (Iv 6,35). U toj je Svetoj zemlji dobri Bog upoznao naše pretke sa svojim Sinom – darovao im je svoga Sina Isusa Krista, znak svoje velike ljubavi i povjerenja (Rim 8,32).

Ta se divna Božja zamisao počela odmah ostvarivati. Jer, Hrvati su se nakon svoga dolaska susreli s poslanstvom Svete stolice. Papa Ivan IV., Dalmatinac, poslao je u Istru i Dalmaciju opata Martina s velikom svotom novca da otkupi zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika. Opat Martin susreo se s Hrvatima 641., dakle, prije tisuću trista šezdeset dvije godine.

Od tada su Hrvati polako, a sigurno, počeli uranjati (Rim 6,3) u Kristovu tajnu, primajući kršćanstvo bez izvanjske naredbe, a pogotovo prisile. Nema ni godine ni nadnevka. Jer, postupak je pokrštavanja dugo trajao. Kršćanstvo Hrvatima nije nametnuto, pa je čvršća vjera u njih negoli u njihovih susjeda.

Zemlja, na kojoj su se Hrvati nastanili, postade im i domovina s državnim uređenjem. Ne smijemo zaboraviti da je Sveta stolica kao onodobno jedino međunarodno sudište pismom pape Ivana VIII. knezu Branimiru priznala Hrvatsku kao samostalnu kneževinu, koja, zahvaljujući papi Ivanu X., postade moćnom kraljevinom, što Srbe, za vrijeme svoga prvog kralja Tomislava višestruko zaduži. A neka bude njihov problem kako se zahvališe i čime nam uzvratiše.

Budući da to područje bijaše osvajačima privlačno, Hrvati su, izgubivši svoju državu, ostali na njemu kao sluge strancima, ponosni što su još tu, svoji na svome. Ne bijaše im domovina mirna postojbina, nego križ na koji ih tuđin

razape (Gal 2,19-20). I na tom svom križu Hrvati ostadoše čekati dan uskrsnuća i oslobođenje od tuđina.

Na današnji se dan to dogodilo. Nestala je prva Jugoslavija. Nema je ni kao vojno zaposjednute države. Srušila se. Raspala se. Razbijena su vrata tamnice (Dj 12,6-11). Odvaljena su grobna vrata. I mi, nekoć, prestrašeni bez ikakve zaštite, punim plućima počesmo disati i slobodno se kretati, veselo motreći svoje vojnike i svoje redarstvenike. Sazidali smo svoju kuću. Uredili Dom. Dobili državu. Po prvi put nakon 1102. imamo svoju državu. I toga dana Mađarska, država Kolomana Arpadovića i Kuena Hedervary-a prva, prije ikoga drugoga, priznade tek proglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku. To je činjenica. Tu činjenicu ni zbog ne znam kakva kratkotrajna političkoga probitka i časovite koristi ne smije nijedan povjesnik zanijekati, ako želi časno i pošteno ime povjesnika nositi. To nam je današnji dan donio. To treba hrabro kazati. I istine se ne bojati.

Moramo priznati: Bilo je neugodnih stvari što se dogodiše ni zbog ovoga dana ni radi ovoga dana, nego samo i isključivo nakon ovoga dana. Priznajemo loše čine. Priznajemo i zločine, ali želimo reći da tama ne znam kakvih naših i tuđih zločina ne može zasjeniti ovaj dan (Iv 1,5). U tami naše, velikosrpske i međunarodne zloće, ovaj je dan kraj tame i početak novoga jutra. Unatoč ne znam kakvim negativnostima koje su prirodna sjena ratnim zbivanjima, možemo i moramo s psalmistom reći: Ovo je dan što ga učini Gospodin, veselimo se i radujmo se u njemu (Ps 118,24).

Zato ćemo ga danas obilježiti kao Hrvati, zahvalni Bogu kao vjernici, kršćani-katolici. Veselo ćemo ga obilježiti i časno poželjeti: Neka ovaj dan bude cijenjen i poštovan. Ne samo ove nego i svake godine, do kraja naše i svjetske povijesti. Neka bude zapisan u dubine svakoga hrvatskoga uma i srca. Neka konačno dođe u srž i središte naše povijesti, naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Neka se na njemu kao na živome vrelu napaja naše čovjekoljublje, bratoljublje, i rodoljublje. Tko nam želi prigovoriti, neka prije toga zaruži Francuze što slave 14. srpnja kao narodni blagdan, unatoč velikim jakobinskim zločinima isključivo i samo nad francuskim narodom. Ako će nam se reći da Francuzi ne slave zločine nego svrgnuće loša poretka, onda neka bude jasno: Ni mi ne slavimo ničije zločine, ni svoje ni tuđe nego, slaveći ovaj, za nas Hrvate sveti dan, slavimo smrt Jugoslavije i uskrsnuće Hrvatske. https://otporas.com/pjesma-desetom-travnju-i-odnos-hrvata-prema-desetom-travnju/  Ne samo da danas slavimo nego i plačemo što nam se utrnu desetotravanjska svjetlost. Žaleći to, iskreno ćemo i od srca kao pošteni ljudi reći: Nije nam žao što je ustaški pokret izgubio vlast. Žao nam je što je propala naša država. Premda ne žalimo ustaški silazak s vlasti, ne smijemo ne požaliti što je nad ustašama, domobranima i civilima međunarodna javnost pokazala svoju zločinačku okrutnost. I, još iskrenije ne bojmo se reći: žao nam je što nam nije Hrvatska ostala ili započela u partizanskom poretku, kad je morala propasti u svom ustaškom poretku. Žao nam je što na partizanima Hrvatima dojašio velikosrbizam sa starim svojim zlim značenjem, premda pod novim imenom – FNRJ. Žao nam je što u zarobljenim hrvatskim vojnicima isti ti partizani ne prepoznaše svoju braću, nego ih ubijahu, ne kao subjekt svoga djelovanja i ponašanja, nego kao oružje u velikosrpskim rukama. Ne možemo ovaj dan slaviti, i bez sjećanja na vruću kašu, što nam je Englezi skuhaše, a velikosrbi na nas izliše i po hrvatskim izrodima u partizanskim redovima.

Ne smije nam današnji dan proći samo u tuzi nad žrtvama prošloga i sadašnjega rata, nego i u veselju što je propala Jugoslavija i u partizanskome izdanju. I što se na tim ruševinama diže Hrvatska. Premda današnja Hrvatska nema nikakve veze s desetotravanjskom državom i premda je među njima velika provalija, mi je volimo jer je naša, jer je Hrvatska. Zato odlučimo da ćemo voljeti i braniti svoju današnju Hrvatsku, svoj dom, svi mi što danas slavimo i ljubiti svoju braću Hrvate što danas ne slave nego nam se pakosno smiju. Voljet ćemo ih jer su Hrvati, jer su nam braća. Poštivat ćemo pokrajinske nazive kao svoje veliko blago, a voljet ćemo se, jer smo svi Hrvati. Neka nas Hercegovce, Bosance, Slavonce, Zagorce, Istrane, Ličane, Dalmatince i Bokelje sjedinjuje i spaja jedno jedino sveto slovo: H – Hrvat! H – Hrvatska! Nisu svi Hrvati kršćani. Ima i vjernika nekršćana. Neka nas s takvima, makar malobrojnima, spaja isto slovo B, početno slovo našega Boga. Ima Hrvata nevjernika. Braća su nam. Hrvati su! Ljubimo ih jer su nam braća. Neka nas s njima spaja isto slovo Č, početno slovo čovjeka, časna pojma za njih, a još časnijega za nas vjernike. Jer, čovjek je slika i prilika Božja (Post 1,27). Nisu svi ni katolici. Ima, ne znam u kolikoj mjeri, pravoslavaca i protestanata. Od njih se razlikujemo. Ali se i s njima u bitnom slažemo. Neka nas s njima spoji i trajno spaja Propeti, Probodeni, Uskrsnuli i u Slavu uzdignuti Isus Krist. S njima gledajmo Probodenoga i podižimo pogled k Uzdignutomu.

Ne zaboravimo i da pripadamo zapadnoj kulturi i zapadnom kršćanskom obliku, katoličanstvu. Premda, kako čusmo, posjedujemo veliku raznolikost, budimo svi bez razlike zahvalni papinstvu. Jer, sv. Otac papa koji nam kao Ivan VIII. Hrvatsku prizna, kao Ivan X. kneza Tomislava prozva kraljem i kao Ivan Pavao II. prvi današnju Hrvatsku prizna te potaknu i druge na taj čin. Žaleći iskreno što pripadnici katoličkih naroda bijahu više nakloni našim neprijateljima negoli nama i što nam uvijek gledahu dlaku u jajetu, braćom ćemo ih priznati i kao takve voljeti. Jer, kršćani su. S njima nas ista kultura i vjera povezuju. Rasvijetljeni istom vjerom kao vjernici sigurno znamo da će sve propasti i da će samo ljubav ostati (usp. 1 Kor 13,8-13). Nestat će svake države i ovozemaljske domovine. Ostat će i vječno trajat će domovina na nebesima na koju nas sv. Pavao upozorava (Fil 3,20), u koju nam znak križa svojom okomicom upire. Neka nas zato, sve skupa povezuje isti taj križ što svojom okomicom svemir podupire, a svojom vodoravnicom sva stvorenja u njemu grli. Neka nas isti taj znak poduči kako treba sve ljude bez razlike ljubiti i pogled s neba ne skidati. Jer, svima nam je, na kraju ovoga puta, i jedna te ista domovina. Ona i samo ona na nebesima (Fil 3,20). Amen.