DESET (10) TOČAKA: PISMO HRVATSKOM BRATU I PRIJATELJU IZ AUSTIN, TEXAS, 9 SVIBNJA 2019

Bog! dragi moj prijatelju,

Drago mi je da si mi se javio. Još mi je draže di si – kako kažeš – oreko mojih pisanja saznao istinu. Vidim po reakciji pisma di si ljut, pa moglo bi se reći da bi tu moglo biti i više razloga za tvoju ljutnju.

Prvo, istina je da si ti bio tajnik i da je Marin bio Pročelnik. Također je istina da u ta “blažena” vremena kod nas u Otporu nije ništa funcioniralo. To ti znaš najbolje.

Drugo, poznato ti je da se je Otpor razvodnio skoro do “NULE” između HDP, Lista (Markus-Arapović) i HDZ. Sušilović otišao na jednu stranu, HDP, Marin na drugu HDZ, ti prijatelju, istini za volju ne znam kojoj si se strani priključio. Mislim da si ostao po strani, kao i mnogi drugi, što je u ta “blažena vremena bilo najbolje.

Treće, u tom natezanju, zatezanju i vrzlami časopis OTPOR je presto izlaziti. Članarine se nisu plaćale. Sastanci se nisu sazivali. Sva nekadašnja aktivnost mnogih članova organizacije Otpora je prešla ili na stranu HDP ili HDZ.

Četvrto, ja sam živio u Texasu. Iako su me neki zaobilazili i sabotirali, bez mene ili u moje ime sjednicu ili sjednice sazivali, neke ili sve zaključke donosili bez mene i, rekao bih protiv mene itd., ali ipak bilo je i drugih koji su mi se javljali i tražili razjašnjenja o nehajnosti i rasulu organizacije Otpor.

Peto, dragi moj prijatelju tebi je to vrlo dobro poznato a i poznato ti je da je to bilo tako. Nigdje “bivših” ni Otporaša a još manje Odporaša. Svak se sobom zabavio. Svak našao svoje društvo, ili se je u razočaranju povukao i prepustio brigu i brige drugome.

Šesto, meni je, sada pok. Pero čule iz Australije napisao pismo: Melbourne, 6 travnja, 1986. – koje bi za našu hrvatsku otporašku iseljeničku povijest bio dobro javno objaviti – u kojem me je skoro optužuje kao sam ja prodao i rasprodao organizaciju Otpor HDP i kobojagi u znatiželji me pita koliko sam za to plaćen.

Sedmo, Hrvatska Demokratska Zajednica, HDZ se razgranala po Ameriki i Canadi. Aktivni i državotvorni Hrvati Canade i Amerike pozdravljaju novi iz domovine državotvorni duh u povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske. Iako sam bio daleko i predaleko od hrvatskih crkava, zabava, skupova, ipak sam pratio zbivanja i dobivao vijesti sa drugih strana da je nastupilo novo vrijeme, novo gibanje, ljudi traže nove solucije, ljudi hoće nesmetano i slobodno putovati kući, Slovenija se miče, Milošević Srbiju na noge digao, Berlinski zid pao, rumunjski diktator Ćaućeško je smaknut na Božić 1989., drugim riječima preporod zauzeo Europu a naša Hrvatska još šuti. Tako je to tada izgledalo.

Osmo, zaljuljano hrvatsko domovinsko i emigrantsko državotvorstvo saziva Prvu Konvenciju HDZ- a u Clevelandu za subotu 20 i nedjelju 21 siječnja 1990. Ja sam došao u petak večer i bio sam gost, sada pok. Mladena Dedića, aktivnog člana Otpora. Oduševljenje koje sam vidio u petak večer na zajedničkoj večeri svih nazočnih Hrvata Amerike i Canade koji su došli na Konvenciju, je bilo vrlo živo i vrlo veliko. Bilo je nemoguće i bila bi nacionalna izdaja i kriminal suprostaviti se tome hrvatskome DELIRIJU, oduševljenju. (Iz Anđeoskih visina naš Maks Luburić je to gledao i trljao od veselja svoje ruke, jer se je obistinila njegova tvrdnja: bez mene ili sa mnom, kola Odpora su pokrenuta za oslobođenje i Ponovnu Obnovu Hrvatske Države. “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”, Istarska Drina br. 3/4 st. 18-21., je uistino ovu večer došla do svojeg potupnog hrvatsko općeg izražaja.

Deveto, koliko se još sjećam tu je na večeri bio Marin Sopta i mislim Marko Nosić iz Toronta, Vlado Glavaš iz Chicaga i još dvojica/trojica čijih imena se više ne sjećam. Sjedili smo stol do stola kako bi mogli zgodnije razgovarati. Najviše smo razgovarali o sudbni naše organizacije Otpor. Na koncu je pala ideja da se sastanemo tu večer ili u subotu večer u kući Mladena Dedića. Marin je rekao da on ne može doći, a ko’ će ići neka iđe. Vlado Glavaš je isto tako nešto rekao, da ne može doći. Sve u sveme nas nekoliko članova i dužnostnika Otpora smo se sastali – mislim – u subotu večer u kući Mladena Dedića. Razgovaralao se i raspravljalo cijelu noć. Nije bilo područja naše organizacije o kojem nismo do temelja raspravljali. Na koncu je odluka pala da ja kao Pročelnik ili kao bivši Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO jednostavno kažem dru. Tuđmanu da mi prestajemo postojati, jer je naša MISIJA, tj. MISIJA Maksa Luburića završena.

Deseto, na banquettu HDZ u dvorani Kardinal Stepinac u Clevelandu u nedjelju večer 21 siječnja 1990. godine, ja Mile Boban, bivši Pročelnik Svjetskog Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO sam na bini, pred svim nazočnim veselim i razdraganim Hrvaticama i Hrvatima prišao k dru. Tuđmanu i rekao slijedeće: Gospodine predsjedniče šta vi mislite o generalu Maksu Luburiću? Dok sam ga ovo pitao, držali smo se za ruke, u znaku pozdrava, a on odgovara: Mi smo oba hrvatski generali. Kada je publika ovo čula, dvorana od skoro tisuću nazočnih se je tresla od hrvatskog usihćenja i oduševljenja. Kada se je publika stišala a mi još uvijek držimo naše desnice ruke u znak MIRA i pozdrava, ja sam dru. Tuđmanu rekao: Gospodine predsjedniče kao pročelnik HNO od dana naša organizacije prestaje jer je njezina MISIJA završila. Nadam se da nam neće nikada dozvoliti da ponovno oživimo našu organizaciju HNO. Odgovr je bio. Nikada Vam ja to neću dozvoliti. Sada smo svi jedno i borimo se zajedno za istu stvar.

E to, dragi moj brate i prijatelju, ja ti odgovrih pa ti sam zaključi šta se je a šta nije moglo napraviti u ono doba i ono vrijeme naše lude anarhije. Nezaboravi dragi prijatelju, da se sve radilo u odrazu vremena. Svi mi SVE to danas drugačije vidimo, SVI mi mnoge stvari kasnije promatramo, pa tako i ja. Gledajući iz današnjeg ugla, poslije više od 29 godina, meni bi bilo bolje da sam lijepo ostako kod kuće, s mojom obitelji, živio za sebe i poslije mene potop, nego što sam o mojem vlastitom trošku, a istini za volju, tada sam bio i u velikoj novčenoj krizi, posudio sam tisuću dollara od mojeg prijatelja Amerikanca Joe Fostera Kako bih mogao biti dio tog hrvatskog oduševljenja. I to mi nikada neće biti žao. Vršio sam moju hrvatsku i rodoljubnu dužnost najbolje kako sam znao. A ti, dragi moj prijatelju, kad ti srce rekne da vjruješ starom prijatelju Otporašu, javi mi se.

Tebe, suprugu ti i cijeloj tvojoj obitelji i sve tvoje najiskrenije pozdravljam sa željom da naši putevi se nisu razišli, nego da ćemo i dalje nastaviti kao što smo i do sada.

Bog! i s velikim prijateljskim i hrvatskim poZDravima ostajem Tvoj Mile Boban, Otporaš..