DANAS KAD MALO PROMISLIM KAKO JE BILO PRIJE 50 GODINA I VIŠE…

(Ovo pismo sam nedavno poslao jednom gospodinu koji je od mene tražio uzrok ili uzroke mojeg bijega u emigraciju i mojeg djelovanja u emigraciji. Mile.)

Danas, 11 listopada 2013. godine kada malo promislim kako je bilo prije pedest i više godine, bolje rečeno odmah poslije rata i Bleieburške tragedije, kada su državotvorni Hrvati silom prilika morali napuštati svoju rodnu grudu i obiteljsku kuću. Bilo je teško, mučno i uporno. Malo ću, ukratko, opisati moj slučaj, koji je, više manje, identičan mnogim Hrvatima onog doba koji su našli spas u emigraciji.

Mene je sudbina donijela u Pariz, Francuska. Nepoznavajući jezika, nikoga, potrebno je bilo nekoga susresti od Hrvata u nadi da ti može pomoći. Francuska Policija me je pronašla u gradskom parku gdje na klupi spavam. Bez ikakvih papira, bez poznavanja jezika, policija me je strpala u njihovo auto i na policijsku postaju. Sutra me izveli pred sudiju. Kako nisam govorio francuski, doveli su jednog tumača. Sva sreća da je bio Slovenac. Rekao sam mu da sam ja radio u Mislinji i u Slovenj Gradcu. On je prevodio i rekao policiji da tu ima jedna hrvatska katolička Misija. Policija ih je nazvala. Kratko iza toga je došao jedan hrvatski svećenik, Dominikanac Teodor Dragun. Policija me je pustila sa našim dragim svećenikom, koji me je odveo u njihovu župu. Pomogli su me i ja sam se već snašao. Prilažem sliku Tehodora Draguna koji je tada bio hrvatski svećenik u Parizu. Umro je od kljenuti srca za vrijeme polnoćke predike na Božić 1962.

Prva nedjelja na svetoj Misi Rue Claire, mnoštvo Hrvata a vrlo malo Hrvatica. Poslije svete Mise u crkvenom dvorištu se prodaju najviše novina HRVATSKA, časopis USTAŠA i ostalo. Rekao bih da je to bila jedna vrsta regrutiranja: Ako si Hrvat, moraš pripadati hrvatskim organizacijama. Ja sam se odmah, bez velikog predomišljanja učlanio u HOP, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Prvi sastanak za mene je bio i prvi početak, kako političkog tako i nacionalog mišljenja. Lagao bih sada kada bih rekao da sam ja, u mome selu Bobanova Draga gdje sam rođen, znao o svemu onome što sada čujem na sastancima od ovih tu još uvijek živih vojnika rata NDH. Ne samo da sam se ja počeo izgrađivati, nego sam se počeo “čeličiti” u hrvatstvu. Odmah sam počeo pisati pisma svim mojim kolegama, prijateljima koje sam poznavao, slao im izrezke iz tih hrvatskih novina i časopisa. Mnoga ta pisam su završila na Mostraskoj Udbi, koja je budno pratila šta tko radi u emigraciji.

Naši roditelji, sviju nas u emigraciji su se brigali za nas, jer često puta nisu dobivali pisma od nas, ne da mi nismo pisali, nego jednostavno su ta pisma završavala na centrali Udbe. Tako je Udba ili doušnici Udbe znala za brigu roditelja svoje djece koja se nalazi u emigraciji. Oni su znali, Udba, sa “Fićom”, to su tada bila njihova auta u početku, doći kod tužnih i zabrinutih roditelja kao da ih hoće i žele utiješiti, pružajući im prividnu pomoć. Roditelj, kao i svaki roditelj ne može odbiti ponuđenu pomoć. U mojem slučaju moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Iako su imali petnaestero (15) djece, niti jedno jedino nije bilo s njima. Kako moji roditelji nisu znali pisati, Udbaši bi se ponudili da će im oni ući u susret i napisati za njih i u njihovo ime pismo. Roditelji bi pristali i pisali što im moja ucviljena i voljena majka i ucviljeni otac govori. Roditelji diktiraju, Udbaši pišu što hoće, jer ih roditelji ne mogu kontrolirati. Tako su Udbaši dobili i moju adresu pa su mi pisali kao da mi roditelji pišu. Čim bih ja dobio pismo od mojih roditelja, ja bih odmah znao da to nisu oni pisali. Bilo je toga mnogo i ponavljalo se sve do godine 1963., kada sam otišao u Njemačku posjetiti neke moje iz sela koji su tu radili. Tek tada sam saznao za muke mojih roditelja, što Udbašima nije smetalo dolaziti mojim roditeljima i snapostavati ih. Prilažem ovdje sada jedno od sačuvanih pisama kojeg mi je pisao Mostarski Udbaš Stipe Grizelj. Nikakove ispravke iz pisma neću ispravljati, tako kako bi se današnji Hrvati mogli uvjeriti u način govora i pisanja tih Udbaša pa da sami mogu ocijeniti kojim su jezikom ti Hrvati tada govorili. Pismo počima:

“Dragi Mile, (Nema datuma na pismu, ali poštanski žig na omotnici je 9 svibnja 1971., mo. Mile.)

ja bih želio da ovo pismo zateče tebe i Tvoju familiju u dobrom zdravlju i raspoloženju i da Te prijatno iznenadi.

Prije par dana slučajno sam sreo Petra i staru Tvoju u Tvom selu. (Ovo “slučajno” nije bilo slučajno, nego namjerno su došli u moje selo kod mojih roditelja, jer sam ja iz Pariza otišao prije dvije godine za Ameriku, pa oni nisu imali moju adresu, a po ovom pismu se vidi da su im ju moji roditelji dali, mo. Mile.) Malo smo prijateljski razgovarali. Oni su se interesovali za mišljenje da li bi ti pisali da dodješ u posjetu. Rekli su da i Tebe to jako zanima. Ja isto vjerujem da je i kod Tebe vrijeme trebalo učiniti svoje. Ali prije nego što Ti saopštim moje mišljenje u vezi sa tim, želim da par napomena i savjeta, koje ću ti napisati, shvatiš ljudski i drugarski i želim da iz toga proizidje Tvoj pozetvini stav o odnosu.

Čudne su okolnosti prouzrokovale različite ljudske sudbine, životne pravce i puteve. Ali, izmiče vrijeme u kojem su ljudi robovali iluzijama i zabludama. Kod mnogih su takve iluzije i zablude pale. Kod pojedinaca možda još dominira sljepilo, ali i to je relativno kratkog vijeka. Razvoj našeg društva stalno ide naprijed. Bude poteškoća, pa i žrtava, ali se progres ne da zaustaviti. To svak tko želi i hoće da vidi, (ima mnogo “dakavštine” u ovom pismu, a hrvatski jezik to ne podnosi, mo. Mile.) može da vidi, osjeti i doživi. Dovoljno je biti bar djelomično realista, pa to sve shvatiti. Prema tome, samo se subjektivno može željeti tu nešto mjenjati, ali se realno ništa mjenjati ne može ako nema elemenata progresa.

Ti si prošao svijet i okusio surov život. To bi trebalo da realno predpostavlja da kod tebe takvih iluzija i zabluda ne bi trebalo da bude., iako ih je nekada možda bilo. Ako je tako, a ja mislim da jeste, onda se pakuj i slobodno dodji u svoju zemlju. Dodji, slobodno dodji, bez obaveze da ostaneš, ako to ne želiš. Dodji, vidi u uvjeri se. Mnogi su to isto učinili, čine i činiće. Nemoj ni ti biti medju zadnjima.

Na kraju da Ti kažem riječ – dvije i o sebi. Dobro sam. Tvoj rođak takodjer. (Radi se o Ivanu, Iko Boban, (1927 -1990) koji je radio u Sarajevu negdje u Federaciji, ali ne znam šta. Kako vidim iz ovog pisma da su se poznavali, mo. Mile.) Sa njim sam baš prije pola sata razgovarao, pozdravlja te i on.

Ne sumnjam da ćeš ipak cijeniti ovaj moj sitni napor i da ćeš se ponijeti fer u svemu, pa i na pismo odmah odgovoriti. Do odgovora primi Ti i sva familija pozdrave i najbolje želje od Stipe.

Podspis plavom olovkom i adresa: Hatovska br. 11 79000 MOSTAR.

Kraj ovog pisma. Idući opis će biti odgovor Stipi Grizelj.

Napomen:

Dragi moji Hrvati, sada, iz ovog pisma, svaki za sebe može ovo pismo analizirati onako kako tko hoće. Ovo pismo je u Udbinoj Arhivi u Mostaru. Oni koji su imali pristup ovoj Arhivi ima tome skoro dvadeset godina, pa i više, napisali su za mene da sam bio suradnik Udbe, jer me je “na vezi držao drug Stipe Grizelj.

Poznato je da je Udba na jedan ili drugi način svakog državotvornog Hrvata “držala na vezi”. Udbi nije smetalo sastati se bilo s kojim Hrvatom u emigraciji, ali, nedaj Bože, da se je jedan Hrvat s njima sastao, automatski si postao odmah suradnik Udbe i Udbaš. Pa ako su ta vremena bila takova tada, zašto još uvijek i danas ima “gorljivih” Hrvata koji još uvijek vjeruju Udbi, iako se mnogi bore iz dna duše i petnih žila da se Udbi ne može vjerovati.

Odgovor Stipi Grizelj

San Francisco, dna 1 srpnja 1971. god.

Poštovanje dragi Stipe,

Mogu Ti reći da sam primio Tvoje pismo koje sam u cijelosti razumio. Malo si napisao ali si svakako dao mnogo naslutiti. Kada bih na svaku Tvoju napisanu i prikrivenu misao odgovorio, uzelo bi mnogo vremena i prostora. Zato ću nastojati prikazati stvari onakve kakve u stvari i jesu.

Pismo si pisao meni i o meni se osobno radi. Poradi toga ja nikako ne mogu biti i provoditi moj život, koji mi je tako drag i kojeg toliko volim, po raznim stranama kugle zemaljske. Mislim da bi bilo suvišno opisati razloge i sve pritiske na mene i mojeg odlazka iz Domovine Hrvatske, jer neće imati svrhe. Bolje bi bilo da sam ostao u mojoj rodnoj grudi, Domovini Hrvatskoj i na taj način pomogao mojem narodu njegovu izgradnju za njegovu bolju budućnost, pomogao njegove napore na putu u povijesnom progresu, kojeg nitko više ustavit ne može; (ovdje se radi o događajima iz godine 1971., Hrvatskom Tjedniku, “Hrvatskom Proljeću” i svim zbivanjima koji su predhodili prije Karađorđevića prvih dana 1971. Prilažem sliku njige veličine 42 cm. sa 27 cm. svih brojeva od 16 travnja 1971 do zadnje broja 7 prosinca 1971., koju je 1977. u Njujorku izdala Hrvatska Zajednica, u koju je stavila sva , mo. Mile.) nego što sam prepustio na milost i nemilost moj voljeni hrvatski narod, ne sam ja nego na tisuće i tisuće drugih Hrvata, te pomogli našim odsustvom iz Domovine Hrvatse izgrađivati domovinu drugih naroda.

Sve kada se to uzme u obzir, mnoge nas vani u srcu i duši boli sudbina našeg hrvatskog naroda. Kroz povijest netko je uvijek bio kriv za sudbine našeg naroda, pa tako će netko biti kriv i za današnju tragičnu (nadati se je zadnju) sudbinu našeg hrvatskog naroda i da će nekog povijest okriviti. Kako svaka povijesna epoha ima svoje vlastite zakone, tako i naš hrvatski narod imade svoje mlade, zdrave i nove naraštaje koji nastaje povratiti svojem narodu ono što ga pripada i našto on ima puno pravo.

Da ta nova snaga, naša hrvatska narodna nada, uspije ostvariti želje i zahtjeve svojeg naroda, potrebno je u prvom redu da tu novu snagu razumiju i shvate oni odgovarajući čimbenici koji nose svu vlast pa tako snose i svu odgovornost pred narodom u ovom presudnom vremenu, a i Ti si jedan od tih čimbenika koji si u vlasti i pri vlasti, te tako snosiš odgovornost za sve loše i za sve dobro pred svojim, mojim i našim hrvatskim narodom. Ako ovi zadnji nastave svojim razumijevanjem prema željama i težnjama svojeg naroda, u ovom slučaju, dragi moj prijatelju Stipe Grizelj, radi se o našem hrvatskom narodu, ja Te uvjeravam da će naš narod zadobiti povjerenje svih vas i narod će biti uz vas. To će se ubrzo čuti i preko granica naše zemlje, te će to povjerenje doći u srca mnogih sinova naše Domovine Hrvatske razbacanih diljem svijeta, te će se mnogi bez oklijevanja povratiti svojoj rodnoj grudi, pa i ja među njima.

U tom povjerenju mi ćemo toliko ojačati da ćemo moći predusresti i nove beogradske pučiste, sinonime generala Simovića iz 1941. Tko iole poznaje svoje neprijatelje, neće mu biti teško shvatiti da će nas ista sudbina zadesiti kao i u zadnjem ratu 1941-1945. Oni će najprije nastojati zavaditi i razdvojiti Hrvate da se između sebe tuku a oni će pripremati razne makinacije da nas što više likvidiraju. Kada nas toliko smanje i protiv nas nature razne neo-fašiste i neo-naciste, tada će doći Ranković i Djilas da zavladaju nad nama Hrvatima u ime “bratstva i jedinstva”, te se bojim da bi i Ti mogao biti sa onima i među onima koji će im pljeskati i vikati “Živio”.

Zato vladajuća elita u Domovini treba svim sredstvima nastojati dati garnaciju tolikim iseljenim Hrvatima, sinovima naše Domovine Hrvatske, da se ovi sa povjerenjem vraćaju sa svojim kapitalom u rodni kraj, kojeg će bez sumnje svim mogućim naporima izgradjivati. U nedogledno vrijeme naša bi zemlja bila jedna od najboljih u Europi u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i u kojoj bi bila najkonstruktivnija elita u svijetu. U protivnom slučaju će se dogoditi sa našim narodom kao što se je kroz povijest dogadjalo i sa Židovima; razasuti po cijelom svijetu i bez svoje Domovine. Onaj tko i najmanje doprinese tragediji svojeg naroda, neka bude proklet za vijeke vijekova!!!

Izmedju tisuće načina kako se može dokazati da si dobar Hrvat, najbolji je onaj kojim to dnevno dokazuješ.

Iskreni i srdačni pozdravi Tebi i Tvojoj obitelji, kao i mojem rodijaku Ivanu kada budeš sa njim govorio, lijepo ga pozdravi.

Bog! Mile Boban.