Zašto se radujem Uskrsu? Sigurno ne zbog uskrsnih zečića, pilića, jaja i sveg ostalog folklora (usput: uglavnom poganskog podrijetla) koji više prikrivaju i banaliziraju uskrsnu poruku nego što ju objašnjavaju i uprisutnjuju.

Kao što možemo vidjeti i ovih dana, kod nas je slavljenje Uskrsa nažalost još uvijek više stvar običaja, folklora i rituala bez razmišljanja, a premalo izraz osobne vjere i autentične duhovnosti.

Uskrsu se radujem zato što je Isus Krist svojim uskrsnućem relativizirao smrt i otvorio vrata nade tamo gdje su očaj bespomoćnosti i beznadnosti u susretu sa smrću htjeli imati konačnu riječ.

Evanđelja jasno i uvjerljivo svjedoče da je Isusova smrt presuda smrti, a njegovo uskrsnuće pobjeda života. Križ je prazan jer je Isusovo mrtvo tijelo skinuto s njega i položeno u grob. Ali i grob je prazan jer je na treći dan Isus ustao iz groba i živ se pojavio među svojima.

Veliki petak (križ) i Uskrs (prazan grob) nerazdvojiva su i osnovna cjelina na kojoj se temelji kršćanstvo (izvorno i doslovno: Krist-i-janstvo!).

Kao i židovska Pasha, na koju se kalendarski i povijesno-spasenjski nadovezuje svojom žrtvom, tako se i kršćanski Uskrs s pravom slavi početkom proljeća. Prate ga buđenje novoga života u prirodi, pobjeda dana nad noći i svjetla nad tamom.

Isusova osobna povijest, dakle, nije završila na križu, iako je upravo ta smrt otkupiteljski iznimno važna za naše spasenje. Ponavljam: Isusova smrt je presuda smrti, a njegovo uskrsnuće pobjeda života. Uskrs je pobjedonosno finale one kozmičke drame koja je otpočela u Betlehemu ulaskom vječnosti na igralište naše povijesne prolaznosti.

Zato već dvadeset stoljeća kod nebrojenih milijuna, a danas i na svim jezicima svijeta odzvanja onaj radosni poj: ”Doista, Krist je uskrsnuo!”. Smrt je pobijeđena, povijest je promijenjena. Od Isusova uskrsnuća na ovamo vjerom znamo da smrt, koliko god ona izgledala konačna, ipak nema posljednju riječ.

Odonda život nije u propadanju i nestajanju, nego u preporodu i postajanju. Jednom zauvijek dogodilo se nešto što označava početak trajnoga, jer Bog je srušio granice vremena i vječnosti te predvodnički ušao u za nas do tada neosvojive prostore s onu stranu smrtnosti.

Isus je svojim uskrsnućem probio prolaz kroz zid ljudske prolaznosti i tako nas ljude pozvao na susret sa živim Bogom.

Veliki evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer pred svoju mučeničku smrt pisao je iz nacističkog zatvora: ”Živjeti od uskrsnuća, to zapravo znači Uskrs”.

Uskrsnuće je događaj koji se ne tiče samo Isusa, nego svih nas, ovdje i sada. On se ne smije svesti samo na nešto što spada u prošlost niti reducirati na pobožne fraze koje mi kao Crkva često bez razmišljanja ponavljamo svake godine u ovo vrijeme.

Uskrs je poziv na osobno obraćenje i autentičnu evangelizaciju. Nije dovoljno da smo kršćani samo imenom i tradicijom, a zapravo maltene bezbožnici praksom i moralom. Uskrs nam kaže da je moguć novi početak, preporod čovjeka i ljudske zajednice.

Uskrs je istovremeno poziv na solidarnost, na djelotvornu ljubav prema bližnjemu. Bog se životom, smrću i uskrsnućem Kristovim solidarizirao s ljudima. On jači s nama slabijima, On savršen s nama grešnicima.

U njegovom djelokrugu ljubavi koja se daruje posebno mjesto zauzimaju oni najslabiji, djeca i starci, siromašni i nemoćni. U tom duhu smo i mi pozvani na požrtvovnu ljubav i kršćansku solidarnost u nesebičnom služenju svojim bližnjima.

Uskrs je nadalje, moglo bi se reći onako evanđeoski radikalno, poziv na pobunu. Netko je lijepo rekao da je Isusa optužila mržnja, a osudila nepravda. Njegovo je uskrsnuće pobuna i pobjeda ljubavi nad mržnjom, istine nad laži, milosrdne pravde nad nesmiljenom nepravdom, dobrote nad silama zla i svjetla nad tminom.

Stoga smo i mi kršćani kao nasljedovatelji Uskrsloga pozvani da dignemo kritičko-proročki glas protiv svake mržnje, nepravde, demagogije, licemjerstva i korupcije.

Uskrs kazuje i pokazuje da velika preobrazba svijeta o kojoj su sanjali mnogi utopisti i neuspjelo je stvarali brojni revolucionari nije prvenstveno politički, nego duhovni program u kojem se uvijek radi o konkretnom čovjeku kao biću neizrecive vrijednosti u zajednici iskrene ljubavi i odgovorne slobode.

Stoga nemojmo dopustiti da kušnje i tjeskobe života unište u našim srcima kršćansku nadu, evanđeosku radost i djelotvornu ljubav.