DA NIJE BILO DRA. A. PAVELIĆA, NEBI BILO NI POGLAVNIKA, DA NIJE BILO POGLAVNIKA, NEBI BILO NI NDH, DA NIJE BILO NDH, NEBI BILO NI “PAVELIĆEVO DOBA”

Pavelićev se privatni život odvijao uglavnom izvan uredskih sati i to predvečer i obično uvečer, ali i jedan dio ovog vremena znao je češće imati više službeni nego privatni karakter. Ako je bio u uredu u Tuškancu, znao je predvečer završiti primanja, redovito malo projahati po stazi parka, koja je bila naročito za tu svrhu planirana i nasuta. Gotovo nikad nije sam jahao. Obično je bio koji u tu svrhu pozvani gost ili slučajni ljubitelj jahanja, a kad ovih ne bi bilo, najčešće je jahao uz pratnju generala Prebega, liječnika Mile Budaka, Wernera, potpukovnika Horvatam (161), koji je brinuo za konje, i drugih. Ja sam imao prilike nekoliko puta gledati to jahanje, a i sam sam nekoliko puta projahao. Pavelić je izgledao više ljubitelj konja nego jahanja, ali kao što je jahanju pristupao više kao nametnutoj, a ipak potrebnoj gimnastici i kod toga nastojao ostaviti utisak da bi ga se smatralo za dobrog jahača, tako je isto i njegovo iskazivanje interesa prema konjima bilo daleko od ljubiteljstva. Konj i jahanje spadali su, uz svu ostalu garnituru, kao jedan potrebni ukras i oprema dekora. Kad je uginuo njegov jahaći konj, jedan izvanredan primjerak čistokrvne engleske pasmine prema kojemu je Pavelić pokazivao bar na oko neku posebnu privrženost, nije se uopće obazirao ni pokazao da bi ga to žalostilo ili neraspoložilo.

Kao s jahanjem, slična je stvar bila i s lovom. Češće bi, skoro svake nedjelje za vrijeme sezone, odlazio u lov na novouređeno lovište oko Novih dvora. Jednom je sam rekao da se u lovu dosađuje, a možda ga je smetalo i što je sam dosta loše gađao. I prema lovu se odnosio kao prema jednoj nužnoj i neizbježnoj stvari, potrebnoj za dekor svog položaja. Kako inače nije pokazivao interesa za bilo kakovu drugu razonodu ili sport, pa ni kao pasivni promatrač, već je sve odbijao kao neozbiljnu dokolicu, to je kod mnogih ljudi ostavljao pogrešni dojam da voli konje, jahanje, kao i lov. U Novim dvorima u lov je obično pozivao goste, i to strane predstavnike, kao i domaće, te bi ih obično zadržao nakon prijepodnevnog lovljenja na objedu. Također je znao u Novim dvorima, sam ili s gostima, izjahati s pratnjom konjaničkog voda.

Inače čitavo preostalo vrijeme provodio bi u kući ili šetajući vrlo lagano i sporo po parku, bilo s kojim gostom, bilo s Marom ili s kojim od djece, a znao je katkad i osamljen sjediti u naslonjaču u vrtu ili parku. Kod ovih šetnja ili osamljenog sjedenja bio mu je stalni pratilac jedan već dosta stari i prilično olinjali pas vučjak, kojega je donio iz Italije. Prema njemu kao da je Pavelić osjećao neku trajniju naklonost. Pas je bio izvježban za osobnu obranu. Pavelić, a i čitava obitelj bila je uvjerena da pas odmah prepozna u došljaku je li isti prijatelj ili ne. Činjenica je da je onaj na koga bi pas nahrupio u očima porodice postao sumnjiv i takav trajno ostao ukoliko ne bi imao prilike da se s psom dobro izmiri.

Pavelić je imao običaj da za vrijeme šetnje posjeti stražarsku jedinicu (u Novim dvorima redovito) i tom prilikom stupiti u razgovor s momcima, obično ispitujući pojedince o njihovim kućnim prilikama i kad bi naišao na nekog iz kraja koji mu je bio poznat, onda bi se upustio u pričanje o istome. To je bio skoro redoviti njegov način prilaženja (bližeg) k pojedincima u vojsci. Razgovarajući mirnim, ozbiljnim glasom i licem i pri tome ponudivši cigaretama i davajući savjete, ostavljao je na mlade ljude dojam očinske brige, a znao se, iako rijetko, pomalo našaliti pričajući kakovu veselu zgodicu. To je bio skoro isti postupak kao i u logorima u emigraciji i ljudi su ga između sebe skoro u svim stražarskim jedinicama nazivali “tata” ili “ćaća”.

Večere je provodio u krugu svoje obitelji, ali je obično imao i goste. U zadnje vrijeme, kad su radi opasnosti od bombardiranja stanovali stalno na Rebru, može se reći da je redovito bio netko izvan obitelji zaustavljen ili pozvan na večeru. Najčešće Lisak i liječnik dr. Budak, Artuković (162) i Kirin. Do odlaska Kvaternika, skoro redovito su bili stalni gosti kod Pavelića za objedom i za večerom Slavko i Dido. Znao je pozivati ili zaustaviti neke od ministara, najčešće Artukovića i Balena. I ja sam bio dva puta zaustavljen na privatnoj večeri i jednom pozvan poslije večere s još nekim drugima na cmu kavu i kino predstavu. Pavelić je u ovim prilikama poslije večere znao razgovarati i pričati, a i zanimati se za službene stvari. Kod toga je imao običaj pomalo pijuckati dok ne bi počeo drijemati, što je bio znak za odlazak. Isto se tako završavalo i nakon koje službene večere, samo što je obično bilo brojnije društvo koje bi zaustavio, nakon što bi stranci otišli (službene objede i večere, koliko je meni poznato, Pavelić je priređivao samo za strance). Uvijek je mnogo pušio dosta lagane cigarete (posebne vrsti “Ustaša”) odbacujući po pola cigarete, ili nakon tri do četiri dima, da nakon par minuta ponovo zapali novu.

Pavelićev privatni život ostavljao je utisak sređenog, spokojnog čovjeka, koji se nastoji odmoriti i osvježiti nakon dnevnih briga i poslova, čovjeka s pomalo starinskim nazorima, koji je primoran živjeti u modernom ambijentu, ali da isti ne može ni najmanje smetati, neraspoložiti, jer je on jači i umije sve podnijeti, što mu ovaj nameće i razumjeti, pa i onda kad se onično izražava. (163)
_______________
161 Priređivaču nisu bili dostupni podaci o ovoj osobi.

162 Andrija Artuković (1899.-1988.), odvjeinik, političar. završio Franjevačku gimnaziju u Sirokom Brijegu, a Pravni fakultet (s doktoratom) u Zagrebu, potom sudski pripravnik, a od 1932. odvjetnik u Gospiću. Pristupa ustaškom pokretu i iste godine jedan je od organizatora tzv. Velebitskog ustanka. Zbog toga emigrira u Italiju, gdje ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu. Pseudonim mu je Hadžija. Zbog sukoba (s M. Babićem) napušta Italiju i boravi u Budimpešti i Beču. Uhićen, protjeran je iz Beča, pa ponovno boravi u Budimpešti. Sastaje se s Pavelićem u Milanu i sredinom rujna 1934. odlazi u London. Poslije atentata na kralja Aleksandra Britanci ga izručuju Francuskoj, gdje je zatvoren (tri mjeseca), da bi potom bio izručen Jugoslaviji. Poslije 16 mjeseci u zatvoru Sud za zaštitu države oslobađa ga krivnje. Kratko (1936.) boravi u Gospićii, pa ponovno odlazi u Austriju, pa Njemačku, gdje ga traži Gestapo; a bježi u Francusku, i konačno u Budimpeštu. Poslije proglašenja NDH vraća se u domovinu i postaje članom Hrvatskog državnog vodstva i član privremene Vlade. Pavelić ga imenuje ministrom unutarnjih poslova, i ostaje u njegovom najužem krugu, zajedno pregovarajući s Talijanima i prilikom prve posjete Hitleru. Zagovornik je politike terora, prvi najavljuje “konačno rješenje židovskog pitanja” u Hrvatskoj. Zakratko je ministar pravosuđa i bogoštovlja, pa ponovno ministar unutarnjih poslova (od listopada 1943.). Bio je do kraja ND državni prabiljęžnik – čuvar državnog pečata. Zajedno s Pavelićem 6. svibnja 1945. potpisuje Zakonsku odredbu o ukidanju rasnih zakona. Napušta Hrvatsku u svi nju 1945., odlazi u Austriju, gdje ga uhićuju Britanci, ali uskoro i puštaju na sloodu, pa prelazi u američku, potom francusku okupacijsku zonu. S lažnom putovnicom (na ime Alois Anich) odlazi iu Irsku, a 1948. turističkom vizom stiže u, SAD, u Kaliforniju, gdje se nastanjuje pod svojim pravim imenom. Proglašen je od jugoslavenskih vlasti – ratnim zločincem, ali američki Vrhovni sud odbija (1959.) zahtjev za izručenje. Tek u obnovljenom postupjku 1986. Izručen je Jugoslaviji, pa je na suđenju u Zagrebu osuđen na smrt. Umro je u zatvorskoj bolnici.

163 B. Jelić je zapisao: “Ante Pavelić, ne samo da je bio gospodin, što se tiče njegove nutarnje konstitucije, nego je polagao veoma mnogo na svoju vanjštinu i na scoje manire, pa se za njega nije trebalo bojati, da bi uslijed pomanjkanja stila ili tona mogao blamirati naš europski karakter, kao što je nažalost to mnogo puta bio slučaj u Hrvatskoj nakon 1918. Svakim je danom mijenjao košulje i kravate, a nikada se nije vidjeo u zgužvanom odijelu. Nu na stranu sve vanjske stvari – od njega se boljeg prijatelja nije moglo ni zamisliti. Bio sam s njime mjesecima i uvijek sam bio gost u njegovoj obitelji, koja je bila skromna, ali zato uzorna u svakom pogledu. Dr. Pavelić bio je veoma duhovit, čak mislim, da se je posvetio pisanju, nadmašio bi mnogo-kojeg našeg priznatog književnika u kratkim novelama. Nikada nije bilo dosadno biti s njime. Dr. Pavelić nije bio doktrinarac. On se nije zakopavao u knjige. Sjećam se, da je na jednom predavanju u akademskom klubu “Kvaternik” rekao, da nikad nije pročitao ni jedno Starčevićevo djelo, pa je zato on bio starčevićanac po osjećaju, …”.

Ante Moškov: Pavelićevo doba Priredio i bilješkama popratio: Petar Požar Split 1999 Ante Moškov bio je pukovnik PTB-a i general HOS-a, zapovjednik poglavnikove tjelesne bojne/sdruga/sbora. U Jugoslavenskom zatvoru napisao je obiman materijal – mozaik, slijed brojnih slika iz života Ante Pavelića i njegove okoline. Pogubljen 1947 (ili 1948?)