TKO JE PISAO “PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I PARTIZANA”? Slika dra. Miljenka Dabe Peranića. Iz DRINA posvećena Dominiku Mandiću. Objavio Otporaš – 13/01/2016 10 Pred sobom imam pismo kuma dra. Miljenka Dabe Peranića od 23. XI. 1990. Na kopiji Adrese Izmirenja se vidi rukopis dra. Peranića gdje piše točno ovako. Prepisujem, velika slova: PISALI: general Drinjanin i dr.MiljenkoDaboPeranić.
otporas.com
|
Bog! dragi moj prijatelju Mrginjdžija,
Sutra, petak 22 veljače 2013. odlazimo iz San Luis Obispa za Texas. Ako imadnem vremena i tim putem, autoputem “desetkom (10)” budem prolazio, volio bih se ponovno navratiti kod prvog (1) Mrginjdžije. Javi mu to. Drugo, naš prijatelj iz Livna A.M – kako se meni čini do sada – sva pisma iz propalog Foruma dnevno.hr pronašao i stavio na stranice “uzdanica forums free”. On jutros meni kaže da neka fale i da ih nije mogao pronaći. Ja to ne mogu prekontrolirati, jer su sva pisma koja sam tu iznio, u Zagrebu kod jednog prijatelja. Znam da si prezauzet, ali bih te zamilio da pročitaš priloženo. Zahvaljujem se tebi i tvojoj suprugi na lijepom prijemu i večari prošlu nedjelju večer. Javi mi se. Ja se uvijek osjećam “pomlađenim” kada s tobom izmjenim par riječi. Pozdrav. Bog! Mile Boban, Otporaš.
TKO JE PISAO ADRESU “PORUKA IZMIRENJA”? Ustao sam se jutros rano, vrlo rano, kao i obično; sa šalicom tople kave (mogu ja reći i kafe, zašto ne) u ruci i prigledam očima koje ću sada pismo iznijeti. Pogled mi zastade na dosije “Kum Dabo Peranić”. Uzmem i počmem pregledavati. U jednoj kuverti nekih 16 sa 25 centimetara nađoh pismo od 23.XI.1990, pisano na pisaćem stroju. Uz pismo ima i drugog priloženog materijala, ali mi je za oko zapala važna stvar a ta je: IDEJA I AKT IZMIRINJA. Mnogo puta mi je kum Peranić pričao kako je on bio taj koji je s generalom pisao PORUKU IZMIRENJA. Ovdje u ovom IDEJA I AKT IZMIRENJA otkriva pojedinosti koje bi mogle zanimati mnoge Hrvate, posebice one koji se poviješću bave. Osobno pismo koje je meni pisao i poslao uz ovaj priloženi materijal nije dugo, ali ima u njemu stvari, koje mi je on pričao, a koje ću sada ovdje iznijeti. Mo. Mile Boban, Otporaš. Milutin Dabo Peranić Dragi Milane i Annie, 23.XI.1990. Primio sam pismo sa riječima obiju Vas. Hvala. Milan spominje 4 točke, ali si zaboravio petu, onu gdje te molim da bi mi naznačiš adrese centra Otpora po svijetu da im šaljem publikacije o generalu. Prilažem ti pregled o ADRSI IZMIRENJA, koju mi još treba popraviti. To je Uvod u PREDKULISNA KORAČANJA PREMA 1970-71. DO PREDSJEDNIKA TUĐMANA PREKO MAKSA. Obrane ne želim primati preko ljudi koji se bore za Jugoslaviju. Ti ljudi za me opravdavaju strahovladu Aleksandra, ubujanja u KOLONI SMRTI, sva ubijanja i mučenja nas Hrvata preko Rankovića, Tita i njegovih ljudi-mučitelja i ubojica. Nastojat ću do njih doći drugim putevima. Do drugog pisma ostajte mi pozdravljeni svi Bobani i Bobanići, Kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA mnogi čitatelji su upoznati tko je Dr. Miljenko Dabo Peranić. On je bio uski suradnik generala Drinjanina od rujna 1962. pa do generalove mučeničke smrti 20 travnja 1969. Nisu mi svi detalji poznati kako je do toga došlo da se je odmah iza generalove smrti počelo sumnjati na njega, Dra. Peranića. Kako je isti bio član Glavnog Stana Odpora i velikog generalova povjerenja, automatski je bio na Udbinoj listi za likvidaciju. Zato bi bilo potrebno (po)zabaviti se svim tadašnjim izvorima oko generalova ubojstva i usporediti Ilije Stanića izjavu koju je on dao Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969., dakle sam 9 dana poslije ubojstva generala Drinjanina. Mo, Otporaš. Pukovnik HOS-a Krunoslav Batušić piše pismo na tri stranice Ratki Gagri u Toronto 24.VI.1969., dva mjeseca i 4 dana poslije generalove smrti. Između ostaloga piše i ovo u zadnjem paragrafu pisma na prvoj stranici: “…Vijest o hapšenju Stanića u Parizu, čuo sam i ja ovdje, ali ta vijest nikako nije potvrdjena, doduše Željko Bebek piše u Hrv. Državi, da je Stanić odputovao nakon atentata u Pariz i ovdje se priča, da Stanić piše pisma iz pariza da on nije ubojica i da on ne želi nositi tu ljagu na sebi radi drugih, koji su to počinili…” Napomena: 1. Stipi Mikuliću (strana 176.) “Dragi Stipe. Tebi je sasma jasna situacija. Uvjeren sam da ni Ti ne vjeruješ u on što se priča i piše za mene. Ti znaš ko je ono učinio, a mene optužuju. Htjeli su me izigrati, ali im neće uspjeti. Ja imam sve dokaza protiv njih. Ti si mi dobar prijatelj pa znaj da ću im se osvetiti. Da imam novca najradije bi do Vas u Švedsku ali ću za sada ostati ovdje. Javi mi se na: Poste restante, Paris VIe. Mnogo pozdrava Stipi od prijatelja! 2. Iliju Vučiću: “Dragi imenjače: (strana 176.) Evo me u Francuskoj. Sad su svi digli ruke od mene, a do jučer svi su obećavali brda i doline. Ti znaš o čemu se radi, pa ako mi ovdje ne pomognu, dolazim kod Tebe. 3. Dabi-Peraniću: (strana 177.) ” Dragi moj profesore! Već tri dana lutam i pokušavam da Vas sretnem, ali bez uspjeha. U Vaš stan ne smijem da me neko ne vidi. Ostavljen sam na cjedilu, molim Vas pomozite. Najbolje da sutra ili preksutra vidimo na ovom mjestu kod Tornja koje sam obilježio sa X. Čekam Vas u 19 h. Ako mi ne pomognete ja ču reći novinarima sve što znam i tako doći do novca! Primite mnogo pozdrava od Vašeg Ilije! Doviđenja! ” (Ove tri razglednice kojih sadržaj Dabo Peranić ovdje donosi, trebalo bi vrlo dobro proštudirati, i tek tada bi se došlo do slijedećeg zaključka: Prvo (1) da je Ilija Stanić uistinu došao u Pariz poslije ubijstva generala Drinjanina. Drugo (2) kako je Željko Bebek mogao napisati u novini Branka Jelića “Hrvatska Država” “…da je Stanić otputovao nakon atentata u Parizu…” ako on za to nije ništa znao. Treće (3) da je jugoslavenska Ambasada u Parizu bila upletena u urotu oko ubojstva generala Drinjanina. Četvrto (4) kada je Ilija Stanić u rujnu mjesecu 1968. bio u Parizu i dobio od francuskih vlasti privremeni boravak na mjesec dana, i kako ga je hitno nestalo iz Pariza, još hitnije je stigao kod generala. Peto (5) Ilija Stanić je poslije ubojstva za sigurno bio u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu, gdje se je s nadležnima dogovorio kako će ovi slati u njegovo ime pisma i razglednice istaknutim Hrvatima. (Na taj način i tako je sumnja pala na dra. Miljenka Dabu Peranića kao urotnika u ubojstvu Maksa Luburića, mo. Otporaš.) Šesto (6) Ilija Stanić je bio kod Sarajevske Udbe 29/30 travnja 1969. kojoj je sa svojim ponosom, ponosom Ilije Stanića, dao detaljan i opširan izvještaj o ubojstvu Maksa Luburića. Sedmo (7) Službenici jugoslavenske Ambasade u Parizu su u ime Ilije Stanića iz Pariza slali razglednice kako bi na taj način mogli optužiti Dra. Peranića da je on bio upleten u generalovo ubojstvo, jer Ilija se nalazi u Parizu u kojem je živio i Dr. Peranić. Osmo (8) u Dra. Peranića se nikada nije sumnjalo niti posumnjalo, sve dok se ubojica Ilija Stanić nije pojavio u Parizu odmah poslije ubojstva.. Deveto (9) to je bila Udbina svrha slanja tih razglednica upravo iz Pariza kako bi se sumnja proširila što brže na Dra. Miljenka Dabu Peranića, i Deseto (10) na svu žalost i našu hrvatsku sramotu, ta sumnja se je tako brzo širila i proširila svijetom, da me je moj kum Peranić već u srpnju te godine obavijestio o tim sumnjama…Mo, Otporaš.) IDEJA I AKT IZMIRENJA, piše Dr. Miljenko dabo Peranić Oko Božića 1946 su nas sve političke zatvorenike prebacili u KULU u Staroj Gradiški. bio je pojačan nadzor prema nama, ali je otvorenost istomišljenika ostala ista – premda postroženim šaputanjem ispod glasa. Četiri kuta naše sobe (koju smo nazivali “sobadra. Opica” po našem supatniku dru. Opicu, profesoru Prirodoslovno-matematskom Fakultetu u Zagrebu) su sakupljala najprivržljivije od četiri “stranke” zatvorenika: HSS, Ustaša, partizane (prestupnike!) i kriminalce. Malobrojni od ove posljenje dvije grupe su vršili “nadzor” nad hrvatskim patriotima. Bio sam u 23-oj godini života. Privlačio me kut dvaju mladića ispd 20 godina. Gledali su me simpatično i sa osmjehom oko usnica, kao da su znali da sam bio suđen kao “klero-fašista”; oni su bili iz Maksove Obrane. Ušao sam u njihov kut kao treći član. Govorili su mi o Obrani i o Maksu. Tu sam po prvi puta čuo za Maksovo ime, jer nisam imao prilike kao fratarski gojenac čitati novine za NDH niti govoriti o politici, premda mi žarila hrvatska iz dječačkih dana za ubojstva Radića, Aleksandrove strahovlade i priprema za izbore 1935 g. Odmah me srce odvelo u Maksove redove; i kada sam 1954 g. dospio u emigraciju, poduzeo sam sve da me lično Maks pozove k sebi. Odkrio sam mu patriotsku zakulisnost određenih hrvatskih komunista. U nešto je i sam vjerovao, ali su ga oduševila njihova predkulisna koračanja u određenim prilikama, kao poplavi Zagreba, otvoranju renoviranog Hrvatskog Kazališta u Zagrebu, sa hrvatskim metropolitom i hrvatskim komunistima u prvom redu, “stanovištu” Golog otoka, desetkovanju hrvatskih komunista u vezi sa likvidacijom Hebranga, patriotizam (šutljivi patriotizam) hrvatskih studenata, itd. I on je kao i mnogi na odgovornim mjestima u Hrvatskoj mislio na IZMIRENJE. Maksu je to bilo zacrtanije u mozgu nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom “Doline Palih” (La Vale de los Caidos), gdje je General Franco izgradio grobnicu za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste. (Za Počeo mi je govoriti o izmirenju Ustaša sa Hrvatskim Partizanima i hrvatskim komunistima. Razgovarali smo. Analizirali sve. Već sam godinu dana bio njegovim suradnikom u OBRANI i DRINI. Odlučili smo ići do kraja. “Napast će Te emigracija da si me prevario – reče – jer ideju IZMIRENJA ne će nitko dugo prihvatiti. Odbacit će Te – i moglo bi se dogoditi (da me moji askari ne ostave) da Te i ja javno odbacim, ali ćemo i dalje biti skupa i skupa raditi za našu Hrvatsku, kojoj smo do sada dali sve od sebe što smo mogli. “Ne pitam Te da li se slažeš s time što sam rekao, jer onaj koji voli Hrvatsku radi što mu govori razum a ne srce.” Razišli smo se u ideji IZMIRENJA. 27.X.63. General mi šalje članak koji je trebao uvesti u to IZMIRENJE, i veli: “članak kojeg ti prilažem trebao je biti uvodnik nove Jadransk-Dalmatinske “Drine”, i trebao je biti objašnjenje o posebnom problemu i uzrocima postanka dviju Jugoslavija savezno sa posebnim stanjem u Dalmaciji, pol. NDH., (po svoj prilici bi ta riječ “pol.” mogla značiti “politika” NDH., mo.) Talijana, partizana itd. i naravno, pogled u budućnost na planovima Odpora, nastojeći pokrenuti i bivše ustaše i bivše partizane za Hrvatsku Državu na svehrvatskoj i vojničkoj bazi, jednoj, koja može pokrenuti mase i elite za revolucionarnu borbu i uskladivši stanje sa svietom u kojem moramo živiti itd. Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitrije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, koje prilažem…Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost.” Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izra Dva tjedna kasnije me već traži moj rad: “Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ Tvoj rad o Istri, jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar.” (Pismo 11.XI, 63.) Moj se rad, logično, oduljio, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz desetak dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IZAMIRENJA. “Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve to tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo.” Srcu mi godilo generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA “Krasno…Ovaj mi je svršetak zaista drag.” Tiskao ju je kao uvodnika Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, str. 18-21. ————————– (1) Pismo 6.VI.64.: “Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onog članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti van.” (Tako piše moj kum Dabo Peranić meni u pismu od 23.XI.90. Dok ovo pišem pregledavao sam kopije pisama generala Drinjanina koje je on pisao svojem suradniku Dru. Miljenki Dabi Peraniću. Nađoh kopiju tog pisma i zbilja, general je to pismo pisao 6.VI.64. rukom, olovkom na dvije stranice. Na drugoj stranici, predzadnji paragraf je gornji opis. Ja ću samo nadodati zadnji red kojeg je pisac Peranić ispustio, a taj je: “…Sada je negdje kelner u Benidormu kod Lončarića…” Mo. Otporaš.) Prva reakcija u emigraciji na Istarsku DRINU i ADRESU IZMIRENJA: “Istarska DRINA je polućila efekt koji smo očekivali. Bili smo dapače pesimisti. Istina, moji prijatelji iz raznih brloga pišu mi o komešanju i spremanju dialektičara “pravovjernih”, kao i naših stranačara. ali se boje da će samo pojačati pozetivni efekt, koji smo postigli…I kako ne, uvodnik je bio kruna svemu, a to je svakako Tvoja zasluga.” (Pismo Travnja 66.) Zagreb ostao vedrog i optimističkog lica prema IZMIRENJU i meni (x), a (y) me pozvao raditi u domovini, jer da je meni mjesto tamo, a ne u emigraciji. “Nema sumnje: između hrvatskih komunista koji se bore protiv svakog Beograda – i “Ustaša” koji se tuku među sobom za vodstvo “Fata Morgane” (optička varka u pustinjama usljed pregrijanog zraka, ili miraža, mo.) – Odpor će ići s komunistima za Crvene granice na Drini”. (Pismo 10.VII.66.) PROTIVNICI I SLJEDBENICI “Komentara ima mnogo i svake vrsti. Mnogi bi htjeli da sada partizani postanu Ustaše. To je primitivizam. Ali je većina prihvatila naše ideje kao jedino ispravne. I svećenika među njima, starih boraca i ustaša“. (Pismo 12.VII.66.) Međutim: “Tetka Danica (tako bi general (po)nekada nazivao hrvatskih Franjevaca novinu iz Chicaga, koje je ime bilo DANICA, mo. Otporaš.) (Ilinić) otvorila paljubu na suradnju…” (Pismo 19.X.66.) Pa dalje: “Prilažem Ti DANICU: Dakle ostali smo sami i ne samo to, nego je počela kampanja “od uha do uha” i od “tikve do tikve”. Stare se.onje se udružile. Krnjević i drugi upozoruju da je prerano….Pernar (stari pristaša HSS, mo. Otporaš.) se pretvorio u mirotvorca: valjda ne bute dečki prljali ruke s pužkami, nauka braće Radić mi partiri… Se.onja. Srbi su ga htjeli ubiti slučajno uz Radića, a za vrijeme NDH. intervenirao za zlato, za bogate židove, za one koji su nabijali kan.u i b.zili se po ćoškovima bijeloga grada, dok su se ustaše i partizani borili za ideal, ideal kakvi god bio, ali ideal.” (Pismo 31.X.66.) —————————— (x) i (y). Još nije vrijeme odkriti ličnosti. Dragi Milane, No ideja previrlja IZMIRENJA je išla i dalje naprijed kao i do sada; pa i oni koji su je napadali konfisciraju politiku tog IZMIRENJA generala Luburića. (Svako je konfisciranje neljudsko, ali ne kada se radi o uspjehu HRVATSKE DRŽAVNOSTI.) Zakulisna koračanja su došla do 1990 g. ADRESA IZMIRENJA je ostvarena poslije 24 g., – 21 godinu poslije Generalove pogibije. Sljedbenici ADRESE IZMIRENJA su ostvarili tu njezinu ideju previrlju i uzdigli Dra. F. Tuđmana na kormilo Republike Hrvatske: DRINA 1964: “Sada kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela “U”, kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za Hrvatsku Državu.” VEČERNJI LIST, 26.II.1990: “PRVI OPĆI SABOR HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE.” “…ovdje su sakupljeni “sinovi i kćeri hrvatskih domobrana, hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša, kojima je zajednićki cilj pobjediti”. “Budimo samo vojnici za Hrvatsku”, kojima je zajednički cilj pobjediti”. I pobjedili su. Da nije hrvatski vojnik iz NDH, bivši Ustaša i bivši Domobran, prihvatio Maksovo IZMIRENJE i glasovao za hrvatskog Partizana generala Tuđmana, ovaj ne bi bio izabran Predsjednikom REPUBLIKE HRVATSKE. Vjerujem da General mirno počiva vječni san s ponosom na čelu noseći sa sobom u grob pobjedonosnost svog IZMIRENJA. Ustaško-partizanski Maks, general Drinjanin. Napomena: |
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.