Ako ste na mjestu državnog poglavara čak i manje države poput Hrvatske, uživate određene pogodnosti. Među njima je i da su vam mediji dostupni. Kada želite dati intervju nekoj redakciji, nema onoga tko će vas odbiti, štoviše u pravilu će poslati najboljeg novinara ili čak glavnog urednika, koji će doći u svom najboljem izdanju. Prilika je to koja se novinarski ne propušta – voljeli ili podržavali predsjednicu ili bili njen najpoznatiji kritičar.

Stoga se stvarno nameće pitanje zašto je Kolinda svoju kandidaturu za drugi mandat opsežno najavila u Hrvatskom tjedniku, krajnje desnom glasilu koji podsjeća na neka desničarska izdanja 90-ih, odnosno emigrantska glasila prije toga. Tjedniku koji je prije godinu dana uz veliku sliku Kolinde napisao ”bestidnica”, a i nedavno su, vezano za proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim, aktualnog papu nazvali ”antikristom”.

Kolinda je tada očigledno spadala u one što se zovu – visoka klasa. Otac joj je vjerojatno naporno radio, odabrao biti poduzetnik kada to nije bilo popularno, no zašto onda to ne priznati nego pričati gluposti?

U normalnom svijetu sam odabir glasila bi izazvao glasnu reakciju, možete li zamisliti Angelu Merkel kako daje intervju nekom časopisu koji relativizira njemačku ulogu u Drugom svjetskom ratu?

No Hrvati su navikli na svašta. Ono što je pitanje – zašto je Kolinda to učinila? Zato što joj je jedino preostalo ulizivati se krajnjoj desnici. Koja opet od nje nije čula što je htjela.

Kolinda voli pričati o svom teškom životu u Jugoslaviji – no, zanimljivo, umjesto da naglasi nedostatak demokratskih sloboda, činjenicu da su ljudi poput Vlade Gotovca čamili u zatvoru, a Vice Vukov morao bježati iz države, ona se svojevremeno uhvatila jogurta, da bi sada pričala kako su im socijalističke vlasti nabile porez: “Jednom su obitelji obračunali porez za pet godina unatrag iako je zakon uveden te godine. S tim novcem mogli su, kaže gospođa predsjednica, kupiti stan za djecu u Zagrebu…”.

Kupiti stan za pet godina rada (dakle, ne društveni, ne graditi kuću s rodbinom, nego kupiti stan) s petogodišnjom plaćom možda su mogli najviše rangirani socijalistički direktori, onaj vrh vrhova tadašnje države, ljudi koji su upravljali firmama od nekoliko tisuća ljudi.

Činjenica je da se na privatnike u Jugi nije blagonaklono gledalo, da su ih ponekad derali porezima (navada je čini se ostala), no Kolindi bježi glavno: ona je u toj državi bila među dobrostojećima.

Čak ni višoj srednjoj klasi u Jugi kupiti stan za novac ako nisi radio vani nije bilo dostupno. A nekako i radnička klasa iz Juge nije išla na razmjene u SAD.

Kolinda je tada očigledno spadala u one što se zovu – visoka klasa. Otac joj je vjerojatno naporno radio, odabrao biti poduzetnik kada to nije bilo popularno, no zašto onda to ne priznati nego pričati gluposti?

Daljnja priča ide u pravcu bizarnosti.

Sama ta fraza, ”svi smo mi ljudi”, obično se veže za slučajeve kada nekome nađu nekretninu koju je zaboravio prijaviti u imovinskoj kartici, a ne za slučajeve gdje netko postaje Hitlerov saveznik, uvodi rasne zakone i konc-logore te podržava do kraja zločinački nacistički režim!

Zamislite da nekog njemačkog političara pitate o Hitleru, a on spomene kako je Adolf, eto, ”učinio neke fatalne pogreške”. A to upravo Kolinda radi, govoreći: ”Svi smo mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogreške. Mi možemo danas raspravljati o tomu zašto je to učinio, je li morao ili nije morao, ali to neće promijeniti činjenicu da jest, ni osjećaje ljudi koji su se osjetili prevarenima i izdanima.”

Sama ta fraza, ”svi smo mi ljudi”, obično se veže za slučajeve kada nekome nađu nekretninu koju je zaboravio prijaviti u imovinskoj kartici, a ne za slučajeve gdje netko postaje Hitlerov saveznik, uvodi rasne zakone i konc-logore te podržava do kraja zločinački nacistički režim!

Ovakvo relativiziranje Pavelića (a da je bilo po Paveliću, Kolinda uopće ne bi bila rođena u Hrvatskoj, već u Italiji!) skandalozno je za jednog političara u 2019. godini. Ostatak gluposti oko Za dom spremni i druge jeftine domoljubne patetike možete i sami pročitati, da se ne ponavljamo.

Zašto Kolinda lupeta? Jednostavno je. U pet godina nije izgradila sliku respektabilne predsjednice.

Dok Ivo Josipović nije imao mišljenje ni o čemu, ona ima o svačemu. Pokušavajući se svidjeti svima, na kraju se neće svidjeti nikome. A dajući intervju o temama Drugog svjetskog rata govori i da o današnjosti i budućnosti Hrvatske nema reći ništa. Nema ni lupanja po stolu ni traženja rješenja od vlade jer zna da je bez HDZ-a politički završila priču.

Govorimo o biranju predsjednika za razdoblje 2020. – 2025., svijet priča o električnim automobilima, novim oblicima rada i spuštanju na Mars, a ovdje je glavna tema izdajnik Pavelić i rat završen 1945. godine.

Kolindu hvata panika, zato trči okolo, pjeva, drži vatrene govore, jer oni koji su joj pomogli posljednji put u foto-finišu imaju drugog kandidata – Miroslava Škoru.

Škoro je također kandidat desnice, ali opreznim izjavama želi dobiti i dio glasova centra. Dodatno, može nastupati opušteno. Financijski je sređen, ne ide u kampanju radi egzistencije, već jer se želi dokazati da je nešto više od glazbenika i zabavljača.

Govorimo o biranju predsjednika za razdoblje 2020. – 2025., svijet priča o električnim automobilima, novim oblicima rada i spuštanju na Mars, a ovdje je glavna tema izdajnik Pavelić i rat završen 1945. godine

Kao čovjek s estrade, lako komunicira s ljudima, a i pomalo neobično za estradnjaka, ima i titulu doktora znanosti. Posjeduje i diplomatsko iskustvo. Kao hvata isti ”bazen glasova” kao i Kolinda, stvar je jasna. U strahu od Miroslava Škore, nema što sada Kolinda neće napraviti.

No to već postaje prazna i prilično očajnička priča. Zašto? Onima koji čitaju Hrvatski tjednik njeni odgovori se ipak neće svidjeti, jer nisu dovoljno radikalni, a ostalima će biti i previše gadljivi.

Ima tu neke pravde. Podrška krajnje desnice ju je dovela na mjesto predsjednice, nedostatak te podrške vrlo vjerojatno će Kolindu i odnijeti iz vrha politike.

Za Kolindom kao političarkom nitko neće plakati. A nakon ovakve relativizacije Pavelića, teško da će joj NATO otvoriti ponovno vrata. Previše je Amerikanaca poginulo u tom ratu da bi zaboravili relativizaciju hitlerovih pudlica.

Nezahvalno je ovako rano prognozirati, ali drugi krug Škoro-Milanović? Vrlo, vrlo moguće.

(Prenosimo s portala Index.hr).