“DA I ŽIVOTINE IMAJU PANDŽE I ZUBE I ZNAJU UGRISTI KAD TREBA”, kaže Miro Barešić. Dostavio Dragutin Šafarić. Fala mu!

24.08.2024 19:50, je Mile Boban napisal

PORUKA MIRE BAREŠIĆA HRVATSKIM BORCIMA – POBJEDA JE NAŠA, KAŽE MIRO BAREŠIĆ, pisana u kolovozu 1981

Miro Barešić was a Croatian nationalist militant convicted for the murder of the Yugoslavian ambassador to Sweden in 1971 and later released as a demand made in the hijacking of Scandinavian Airlines domestic flight.

Značka Otpora: SVE ZA HRVATSKU 1972

(Našao sam shodno ovo staviti ovdje na ovu temu o njujorškom procesu, jer se je često i prečesto na ovom procesu spominjalo ime i Mire Barešića. Ako se netko slučajno, iz osobne znatiželje zapita: kako to da ja o tome mnogo znam? Odgovor je: JER SAM BIO OPTUŽEN I BIO NAZOČAN TRI MJESECA NA TOM SUDU. Mo. Otporaš.)

Razgovor vodio Dinko Dedić, glavni i odgovorni urednik “HRVATSKOG TJEDNIKA”, Australija.

U srijedu u jutro, oko 10 sati dobili smo telefonski poziv iz Švedske. Jedan od zatvorskih službenika u gradu Norrkopingu javio nam je da će nas u 14 sati po švedskom vremenu, a u 22 po australskom, nazvati Miro barešić.

Samo oni koji su nekada razgovarali s Mirom mogu govoriti o snazi koja zrači iz njegova glasa. Netko je rekao da bi se slušanje njegovih razgovra, moralo naplaćivati kao velika usluga, jer taj čovjek je pravi “faith healer”, (hrvatski, onaj koji liječi vjerom, mo. Otporaš.) samo što on za razliku filipinskih “doktora” koji liječe fizičke bolesti, liječi dušu, ulijeva samopouzdanje u ljude koji su se prepustili da ih matica života nosi nekontrolirano prema normalnom vodopadu, ponovno vraća k obali, k borbi za život i sve što je bitno u njemu, sloboda, dostojanstvo itd.

Davno je Miro shvatio, a može se reći da je za to imao i dobr prilike, da tijelo može biti stavljeno iza rešetaka i obuzdano lancima i galgama, (vješalama, mo.) ali da duh ne može, i baš zahvaljujući tom duhu, koji bez problema zrači kroz zidove i rešetke i dopire već dugo i do nas, Miro Barešić poput Gotovca može reći. “ja sam sebe ostavio i otišao voditi borbu za slobodu svog naroda”.
I vodi je, on je vodi među nama ovdje u Australiji, među onima u Americi i Kanadi, svuda po Europi i još što je janvažnije, Miro je prisutan (nazočan, mo.) u domovini, prisutniji nego mnogi na slobodi, prisutniji nego mnogi koji tamo 24 sata na dan fizički prebivaju.

Teško da je Miru potrebno predstavljati bilo kome. Njega Hrvati poznaju i vole, to su više od bilo koga osjetile zatvorske vlasti u Šcedskoj nakon Mirina izručenja.
U jednom razgovoru s jednim Hrvatom u Švedskoj, jedan od zvatorskih službenika je krajnje začuđeno mrijetio: Taj čovjek je u šest mjeseci svog boravka ovdje dobio 7000 pisama i danas mu stižu iz čivatog svijeta s ratom od 400 na dan. Kakav je to čovjek, kakav je to narod? On je nekoga ubio i sad ga čitav taj narod slavi. Kakav je morao biti taj kojeg je ubio?

Dakle, nije potrebno ići u to i objašnjavati kako se sve dogodilo. To je svim Hrvatima poznato. Ona famozna slika Barešića i Brajkovića kako zavezani hodaju, pretiskana je tisuće puta, i prilikom jednog razgovora s Mirom, zapitao sam ga da mi kaže koju su pjesmu pjevali dok su ih vodili u zatvor. Rekao mi je da su pjevali “Na vrh gore Trebevića”.

I da se vratimo telefonu, u 22 sata nas je nazvao Miro. Bez mnogo uvodnih kako si – dobro sam, Miro je skoro službeno počeo s jednom tečnom lekcijom preko telefona. Nije ga trebalo mnogo pitati, tako i tako nam je rekao sve što je bitno, sve u jednom dahu, bez kronologije, spontano nastavlja Miro:

“DA I ŽIVOTINE IMAJU PANDŽE I ZUBE I ZNAJU UGRISTI KAD TREBA”, kaže Miro Barešić.

“Recite tim dečkima u Australiji, ako nas već ovaj pokvareni svijet tretira kao životinje, da i životinje imaju pandže i zube i znaju ugristi kad treba”.
Prije jedno vrijeme o situaciji u Hrvatskoj. Slušali smo o najnovijim dogadjajima u Dubrovniku i okolici, u Zadru itd. Kaže nam: “Dolje u domovini se udba hvali kako će nam zabraniti sav tisak po svijtu, kako su Hrvatski List (kojeg je osnovao pok. Bruno Bušić 1978., mo.) i Otpor (Glavno glasilo Hrvatskog narodnog Otpora, mo. Mile.) gotovi i da ste sada vi na redu. (Misli se na Hrvatski Tjednik, mo.) Neka im bude jasno, ako nam zabrane javna glasila, istinu neće zaustaviti. Mi ćemo naći načina za tiskanje i raditi dalje, jer pisana riječ je neizostavni dio naše osloboditeljske borbe. naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima.

Poručujem svim momcima da u ovom momentu domovina od nas očekuje najviše, pa prema tome dužnost nam je svima raditi, svakome na svom polju na kojem je najbolji. Naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima do dana kad će se uspostaviti slobodna Hrvatska Država; tek onda ćemo stati”.

Iskoristio sam pauzu koju je napravio da uzme daha. Mjenjamo temu. Što radiš, kako ti je, pitam ga. Nastavlja Miro: ” Umoran sam i sada, noćas sam čitavu noć radio. U Njemačku sam (Naslov je bio “HRVATSKI LIST”, mo.) pisao o gerili, pa neka ljudi kupe, poslao 63 pisma samo što sam jučer napisao, a u posljednje vrijeme poslao sam 300 pisama borcima i prijateljima. Pisao sam svuda, objašnjavao, nagovarao, uvjeravao. Javio sam se i u Australiju Čelebiji i još nekima.

Nije meni teška robija ako je za Hrvatsku, ja sam spreman na sve. Recite momcima da kupuju List. U nekoliko idućih brojeva ću u Listu pisati o gerili, pa neka ljudi kupe List. Nisam ni ja za badava dvije godine sproveo u Pentagonu, to je tematika koju ja poznam kao svoje dvorište. Nego…kao što reče, hvale se da će nam zaustaviti tisak, da su List i časopis Otpor već dokončali, a da će uskoro i Tjednik. Zato smo odlučili da List sada počmemo izdavati dva puta mjesečno.

Sa Zlatkom (Zlatko Markus, B. Bušića prijatelj i suradnik, mo.) dva puta tjedno razgovaram, a 29 srpnja mi je u posjeti bio moj pratar Lasić, (Radi se o Dominikancu  Vjekoslavu Lasiću koji je izdao 2009. godine u Zagrebu knjigu o Miri Barešiću “MIRO”. prilažem sliku knjige, mo.)     

pa i on kaže da čestit Hrvat u Vijeću više nema šta tražiti. Odslužio mi je misu na hrvatskom jeziku i jednu specijalnu za zatvorenike. Proveo je kod mene tri sata. Ja se nadam da će vam se i on javiti.

Danas sam također imao posjetu i čast mi je biti prvi koji ća čestitati novom pročelniku H.N.Otpora za Skandinaviju. Izabran je brat mog pokojnog učitelja Stipe Mikulića, Franjo. (Stipe Mikulić (Široki Brijeg 23 rujna 1941., Švedska 15 prosinca 1975., Udbin agent Irfan Kuburaš ga je ubio za 40 tisuća švedskih kruna. Stipe je bio Pročelnik HNO za Skandinaviju i ostavio iza sebe suprugu i petero nejake djece. Ovaj Franjo Mikulić mu je rođak, mo.) Stisnuo sam mu ruku, jači smo sad kad nas više progone. Ovo u Americi; poslije kiše dolazi sunce. Na svakog u zatvoru dolaze dvojica radikalnijih. Recite svima, a posebno mojim suborcima, pripadnicima i simpatizerima Otopra, da sam im rekao – ako sam ja u zatvoru i radim 24 sata za Hrvatsku, i ako oni na slobodi rade, onda Otpora nitko ne može srušiti. Bez članova i simpatizera Otpora se ništa ne može niti zamisliti. Recite svima da zatvaranja u Americi nikoga ne smiju zastrašiti. (Ovdje se radi o dvije skupine članova Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO koje su federalne vlasti Amerike uhapsile pod sumnjom za krivična djela na tlu Amerike. Prva skupina u New York-u Ivan Čake i drugi je bila uhapšena u prosincu 1980., dok je druga skupina od deset (10) članova HNO uhapšena 25 lipnja 1981., i poznata je kao Ljubas/Markić/Boban skupina. Mo.) To je tek znak da smo na pravom putu i da je Pokret jedna organizacija koja vodi u Zagreb, u Hrvatsku. (Ovdje se radi o Hrvatskom Državotvornom Pokretu HDP koji je osnovan u New York-u u siječnju 1981. Pošto je bila velika HAJKA na organizaciju H.N. OTPOR, 5 glavnih predstavnika Otpra: Markić, Ljubas, Primorac, Stipe Bilandžić i Tomislav Kvaternik, pravo ime Nikola Štedul, poslije hapsenja članova organizacije JNO su se dogovorili da u ime Otpora otvore jednu drugu organizaciju s drugim imenom a za predsjednika staviti Glavnog Tajnika OTPORA Tomislava Kvaternika, tj. Nikolu Štedula. Tako je došlo do organizacije HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET, HDP, za kojeg je izabran je za predsjednik HDP glavni tajnik HNO Tomislav Kvaternik, pravo ime Nikola Štedul o kojem ovdje Miro govori kao Tomislav Kvaternik. Mo.) Ovo zastrašivanje ne smije nikoga demoralizirati, jer hapšenja su i napravljena da se svi poplaše i zavuku u mišije rupe.

Kada su mene kidnapirali, isto tako po uputama Beograda, Amerikanci su me mučili i držali u lancima, drogirali i prijetili. Pet puta su me u lancima vodili ravno na uzletište tokom noći, pred JAT-ov zrakoplov i prijetili da će me izručiti u Jugoslaviju, ako ne pristanem surađivati. Nikad, ni mrtav neću postati izrod svoje braće i boraca. Tražili su da svjedočim protiv 60 Hrvata, među kojima su bili i imena svih danas osuđenih ili uhićenih. Za uzvrat su mi nudili posao s njima i kuću negdje u Californiji. (Tko je imalo upoznat sa slučajem sada pok. Rankom Primorcem, upoznat je i sa istim slučajem da su mu američke federalne vlasti nudile što je Ranko god htio, za uzvrat da svjedoči protiv optuženih Hrvata na sudu u New York-u. Naravno da je Ranko sve ponude odbio, jer pravi i državotvorni Hrvati ne pristaju na nikakove ucijene i izdaje. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Rekli su mi da za to nitko neće znati jer će mi dati novo ime i prezime.

Ali, ja sam otišao. Za to im je trebao netko drugi, dok nevini pripadnici slavnog Otpora leže u zatvoru. (Sve se je to činilo da se Jugoslavija spasi, mo.) Ja znadem sa kakovim su metodama Antu Čarana pridobili da bude glavni svjedok protiv njih, jer mene su na isto nagovarali, samo me nisu dobili, niti unda kada su mi pred ulazom u JAT-ov zrakoplov rekli da me izručuju ako ne pristanem.

Narvano, Ćaran još nije suđen, (Ovu poruku Miro je pisao u kolovozu 1981. Ante Ćaran je uhapšen 12 prosinca 1980., a nekoliko tjedan iza hapšenja je počeo surađivati sa federalnim vlastima, koje su mu dale imunitet, pomilovanje, za sva krivična djela koja je počinio na tlu Amerike, za uzvrat što će svjedočiti protiv uhapšenika i surađivati s federalnim vlastima. Ante Ćaran je bio uhapšen u prvoj skupini Ivana Čale 12 ili 18 prosinca 1980, a Antu Ćarana nisu mogli suditi sve dok hrvatskoj desetorki, drugoj skupini Ljubas/Markić/Boban sud ne prođe. Sud druge skupine je bio završen u subotu 15 svibnja 1982., mo. Otporaš.) a svojim će lažima poslužiti da hrvatski borci dobiju velike kazne. Kad tome Đavao Majić (fra. Častimir Majić, hrvatski svećenik i Franjevac iz Chicaga, mo.) i Badurina Lun (Poznat kao Hrvoje Lun, rizničar HNV, plagijator knjige “HRVATSKA REVOLUCIJA”, Hrvatska nakladna Zajednica, New York 1978., mo.) dadu svoje soli, onda nebi trebali niti komentara.

Čujem da u optužnici koju je Majić tiskao, trpa i mene. Mene je američki sud oslobodio svega toga, ali to valjda za Majića ništa ne znači. Ja sve mislim da bi fra. Đavolu ipak najbolje pristao posao jugoslavenskog ambasadora u Belgiji. (Novinar Josip Jović piše za Slobodnu Dalmaciju 21 listopada 1992. u rubrici “PETANEST DANA MEĐU HRVATSKIM POLITIČKIM ZATVORENICIMA U USA” o Milanu Bagariću “Osudili su me za ucjene, mene koji imam ruke tvrde kao beton, natekle od žuljeva, koji sam čitav život bez godišnjih odmora radio i samo radio. Trebali su jednog koji će svojom čistom prošlošću oprati njihovu nečistu savjest” – Tisuće fotografija s likovima istaknutijih Hrvata koje je trebalo uhapsiti kružile su svijetom…A za vlč. fra. Častimira Majića u tom opisu piše: SVEĆENIK KRIVOKLETNIK., strana 14. mo.)

Ova zastrašivanja na nikog ne smiju djelovati demoralizirajuće, i ja koji ne prvi put ležim u zatvoru poručujem svima da ne gledaju kako će drugi reagirati. Revoluciju nikad nisu vodile mase, nego pojedinci i ti pojedinci su uvijek žrtvovali sebe. Zato od svih boraca očekujem da dadu sve od sebe. Ja znam da je danas i na slobodi teško, jer Hrvate se progoni kao životinje, međutim, kao što rekoh, i životinja ima kandže i zube i zna ugristi kad treba, i ja sam davno trebao visiti na banderi, pa ipak sam živ jer sam bio vuk, grizao sam kad nije bilo druge i slijedećeg mjeseca slavim svoj 31 rođendan. Naime rodio sam se 10.9.1950. u gradu Šibeniku, na adresi Njivice 12.

U zatvoru mi je sada dobro. Mogu si kuhati hranu. Napravio sam od krpa neku vreću pa treniram karate, a i trčim nekoliko kilometara svaki dan. Mogu si kupiti i odjeću, ali mi novac najviše treba za poštanske marke. Šaljem mnogo pisama, pa sam se upravo javio i Cecelji, (fra. vlč. Vilim Cecelja iz Salzburga, Austrija, mo.) i Nedi Šarićki (kćerki pok. Nine Rosandića koji je stradao u Akciji Božidara Kavrana 1947/1948, mo.) i mome Anti Čuvalo. Treba mi za telefon. Neki dan sam razgovarao s jednim mojim generalom iz Paragvaja i kaže mi da je Jozo Damjanović dobio 24 godine robije. (Jozo Damjanović koji je 1976. godine u Asuncion, Paragvaj, pogriješkom ubio paragvajskog poslanika, umjesto jugoslavenskog poslanika u Paragvaju, je oslobođen 1992., mo.)

S Kvaternikom, (Nikola Štedul, mo) pratrom i Zlatkom sam svakog tjedna i kontaktu. Hvala Čelebiji za 100 dolara što mi ih je poslao, hvala i Jozi. Ja nisam nesretnik kojeg treba pomoći u nevolji. Novac koji ja dobijem biva odmah iskorišten za hrvatsku borbu, bilo što ja pišem i bodrim ljude, bilo da sa njima razgovaram na telefon. Šteta je samo što vani ima toliko mladića koji od dosade ne znaju šta će a nikad se ne sjete Hrvatske.

S Tjednikom su svi zadovoljni, a i oni u domovini kažu da je vrlo dobar, samo ga nema dovoljno. Ovdje iz Goteborga poručuju da ga nema, oni iz Kolna također, pa kad već imate povjerenika, ja ću napisati na nekoliko strana da se organizira prodaja.

Slika je ispala odlično. Jedan dio što sam dobio poslao sam po dečku za domovinu. I oni od kuće kažu da nas niša ne smije zastrašiti. Treba slušati Kvaternika. (Nikola Štedul, mo. Otporaš.) Na njega i oni u domovini računaju. On mora imati podršku, jer Pokret je garancija povratka u Hrvatsku. Ova sva hapšenja i ubijanja ne znače ništa drugo nego da se cijena slobode mora platiti. U ovom momentu se ne smije popustiti, niti dolje u Hrvatskoj, niti ovdje vani. Mi smo uvijek bili disciplinirani (stegovni, mo.) narod i sve što je potrebno je sačuvati povjerenje i poštivanje za vodstvo koje je izabrano za ovaj Pokret. Ne zaboravimo Kvaternikovu poruku da se borba prvestveno mora voditi na domovinskom terenu.

Ljudi od kuće mi kažu da je samo Bog dao Kvaternika u ovaj kritičan čas. Pričaju mi da su oni njegovi članci objavljeni nedavno u Tjedniku u domovini odjeknuli.
Meni je još pok. Bruno u mnogo navrata rekao da je Kvaternik čovjek s kojim se može u svako vrijeme računati. Danas je došlo vrijeme kad Brune više nema i kad Kvaternik (Nikola Štedul, .o.) nosi ono što je on počeo, pa je sada i vrijeme da se s njim računa.

O tome koliko sam ja imao s Brunom tek se ima čuti, i o mom dvojstrukom povratku u domovinu, kada sam pri jednom prelasku granice bio ranjen, i o svemu što smo tamo učinili i što će tek danas biti stavljeno u Pokret. Zahvalite se dečkima, malom Prši i svim ostalima i recite im svima da budu ponosni i vrate dug domovini.

Jednog dana ću ja povesti moju satniju koja kad krene neće stati do Drine, a u tu satniju moći će samo najbolji”, završava Miro svoju poruku. Vrijeme je iscrpljeno, kao i na početku, bez ceremonija, Miro nam daje do znanja da je rekao što je imao, a rekao je ovo što je zapisano, bez uglađivanja. Spustio je slušalicu i ostavio nas s mislima, nekako zadužene.

Nova adresa mire Barešića:
Miro barešić
BOX 3013
60003 Nprrkoeping,
Sweden.

POBJEDA JE NAŠA, kaže Miro barešić.

Razgovor vidio Dinko Dedić.

(Eto, još jedan znatan dio Viteza Mire Barešića i jedan povijestni dio iz njegova života u borbi za oslobođenje Hrvatske. Oni koji su imali priliku čitati pisma Maksa Luburića, za sigurno će primjetiti da je Miro doslovno upijao Maksa Luburića ideje. Tko u to ne vjeruje, neka ponovno pročita ovu Mirinu poruku i nekoliko pisama Maksa Luburića, odmah će se u to uvjeriti. Prepisao iz hrvatskog Tjednika Mile Boban, Otporaš.)

Posljednje uređivanje od Bobani : 01-04-2015 at 18:25

2024-09-04 – – – dragutin

https://mail.google.com/mail/u/0/#inbox/FMfcgzQVzXVPGpnxwqXffbKPpbsMsWpp

http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/Zzx__POVEZNICE.htm