ČUVAJTE NAS SE KAD POĐENO S GROBOVA NAŠIH SUBORACA, piše Zvonimir Došen 13 ožujka 2013.

ČUVAJTE NAS SE KAD POĐEMO S GROBOVA NAŠIH SUBORACA!

Čuvajte se onih Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih poginulih – jer tada  su najzločestiji !  ( mletački dužd Urso Patricio )

      Povijest nije nekakva biblija svih događanja iz prošlosti, nego je neprestani proces selekcije kojom se u raznim vremenskim razdobljima bira određene momente, određene događaje i određene ljude.  Ljude koji se tom selekcijom više puta dovode u situaciju iz koje će vrlo teško izići.

Ali, u tim i takvim momentima pojedini posebni ljudi pronađu najprije sebe, pronađu tko su i zašto su stvoreni – pronađu svoju sudbinu i svoj životni put.

Ti, vrlo rijetki ljudi obično se pojavljuju u momentima kad nuhovom narodu prijeti smrtna opasnost.

Kako bi se uvjerili da je to uistinu tako, pogledajmo malo u našu prošlost.

 Jedan od najznačajnijih hrvatskih vladara u 9. stoljeću bio je knez Trpimir ( 845. – 863. ).  Za njegove vladavine Hrvatska se prostirala od Jadranskoga mora do Drave, Dunava i Drine, te od Istre do današnje Albanije.  U to vrieme granica između Bugarske i Hrvatske išla je  Dunavom na sjeveroiztoku i Drinom na iztoku.

     S namjerom da proširi svoju državu bugarski knjaz Boris I 854. godine poslije napada na  bizantsku provinciju Rašku, prelazi Drinu i napade Trpimirovu državu. Trpimir ga u donjem toku Drine porazi i prisili da zatraži primirje.

Poslije što je obranio svoju zemlju od bugarske najezde Trpimir je nastojao svoju državu urediti po uzoru zapadnih europskih država.

Trpimir je bio pobožan vladar što potvrđuje i njegova povelja od 4. ožujka 852. kojom Splitskoj nadbiskupiji potvrđuje posjed svih kupljenih zemljišta. Povelju podpisuje “Trpimir božjom pomoći vladar Hrvata”.

     Trpimir sebe naziva “Trpimir vladar Hrvata”, a svoju državu “Država Hrvatska”. Njegov dvor bio je na Klisu. Blagi i miroljubivi Trpimir imao je tri sina, ali ga poslije njegove smrti ni jedan od njih nije naslijedio, najvjerojatnije za to što se znalo da se Mlečani već duže vremena pripremaju za napad na hrvatske primorske gradove pa je Hrvatskoj, nasuprot mekanim Trpimirovim sinovima, bio potreban hrabar i odvažan vladar i vojskovođa; stoga za njegova nasljednika izabran je knez Domagoj ( 863. – 876. ).

Podcijenivši Domagojevu hrabrost, napuhani mletački dužd Urso Patricio 865. g. s jakom mornaricom kreće na osvajanje njegove države. U bitci koja je uslijedila Domagoj ga potuče do nogu i prisili da podpiše mirovni ugovor. Tim ugovorom Mletci se obvezuju Domagoju plaćati  danak tada vrlo skupim kunećim krznima.

Radi toga hrvatski je novac uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. nazvan  kuna, a tako se i danas zove.

 Domagoj je znao da se Mletci (kao i njihovi kasniji potomci Talijani) neće pridržavati onoga na što su tim primirjem bili povezani pa je uvijek bio spreman odgovoriti na sve njihove provokacije. Znajući da je napad najbolja obrana, hrabri i poduzetni Domagoj iz obrane  prelazi u napade na mletačko brodovlje širom Jadrana. On Mlečanima zadaje toliko jada da su ga prozvali “veoma pakosnim vladarom Hrvata”, a njegove ratnike “brutti  Croati”.

Uzpostavom jake vojske i mornarice, za vrieme svoje vladavine Domagoj je postavio čvrste temelje jakoj hrvatskoj državi. On je jedan od najuspješnijih hrvatskih vojskovođa i vladara.

(Zato se s pravom može reći da je zadnji Zapovjednik HOS-a NDH Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanina svojem prvom sinu dao ime DOMAGOJ. Prilažem čestitku sa slikom koju je general poslao Danijelu Joliću u Toronto 1954. godine. Pošto se nečitljivo vidi, prepisat ću doslovno što je Maks napisao:

Zahvalni Svevišnjemu Saopćujemo Vam Radosnu Viest, Da Nam Se je Rodio naš Prvienac

D O M A G O J

23 listopada 1954. god.

Sretni Roditelji

Isabel i Vjekoslav vitez

Luburić.

Izvor: Knjiga “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.1969”. st. 1028. Mijo Potkrajac, 6 rujna 2021.)

HRVATSKA IZMEĐU IZTOKA I ZAPADA

 

       Na prijestolje u Carigradu 867. g. dolazi car Bazilije I. ( ili Vasilije I. ).           U Bizantu se sređuju do tada uzburkane prilike u Crkvi i politici  tako da je on sad mogao posvetiti više pozornosti Zapadu.

Uslijed provale Saracena u južnu Italiju Bazilije sklapa ugovor s iztočnofranačkim carem Ludwigom II., poznatim pod nazivom Ludwig der Deutsche ( Ludwig Nijemac ), obećaje da će u pomoć obsadi Barija, u kojem su bili Saraceni, poslati svoju mornaricu.

Ali, zbog međusobnog nepovjerenja bizantska flota pod zapovjedništvom admirala Niketa Orifa ubrzo napušta obsadu.

Ludwig sad u pomoć poziva Domagoja da mu s hrvatskom mornaricom dođe u pomoć, što je Domagoj i učinio.

 

     I, kako se to nama Hrvatima uvijek događalo, dok je Domagoj, za tuđe interese, od Saracena oslobađao Bari, znajući da je Hrvatska momentalno bez obrane Bazilije mu iza leđa šalje istog onog admirala Orifa s njegovim brodovljem u Dalmaciju.

Orif opljačka sve do čega je došao, poruši mnoge gradove i u robstvo odvede mnogo zarobljenog naroda. Papa Hadrijan II.i Ludwig Baziliju šalju oštar pismeni ukor i od njega traže zadovoljštinu.

     Ludwig, koji je u to vrieme okrutno vladao Panonskom Hrvatskom, u svome pismu Baziliju uz ostalo kaže: “Nije, naime bilo zgodno učinjeno, da se istim našim Hrvatima, dok nisu ni slutjeli, da im bilo kakva nesreća od drugih prijeti, na tako opak način kod kuće sve njihovo opljačka, da im se dogodi ono u što nipošto uobće ne bi upali da su to unaprijed znali”.

Za papu i Ludwiga sve je završilo  s tim “ukorom”.

 

     Vrativši se iz Barija i vidjevši pustoš Domagoj počima odmazdom protiv bizantskih posjeda i posjeda njihovih saveznika Mlečana.

U piranskom zaljevu 872. g. hrvatski mornari predusreću mletačku izvidničku galiju, poubijaše svu posadu, a galiju zaplijeniše.

Time je Domagoj s Mlečanima došao u otvoreni sukob – koji uza sva posredovanja pape i drogih moćnika toga doba, nije prestao do konca njegova vladanja.

        Podkraj Domagojeva života dolazi do ustanka Hrvata protiv Ludwigova vrhovništva nad dijelom Hrvatske. Borbe traju 7 godina, Franke na moru pomažu Mlečani, a u Panoniji hrvatski izdajica knez Kocelj, koji je u posljednjoj bitci 876.g. poginuo.

Te godine Ludwig i njegovi Franci su bili poraženi. Kako stoji u povijestnim zapisima iz toga doba, – u bijesu zbog poraza Franci s majčinih grudi trgaju i na komade sijeku nevinu dječicu i bacaju psima za hranu. Nu, sve bez koristi, jer Hrvatska se tim ustankom zauvijek oslobodila Franaka.

        Za trajanja borbe s Mlečanima te iste godine umire i Domagoj, hrabri hrvatski  vladar i vojskovođa, ali će ga još duga stoljeća pamtiti svi neprijatelji Hrvata, a posebno Mlečani čiji su duždevi stoljećima kasnije opominjali svoje podanike s riječima:  “Čuvajte se onih Hrvata koji oštre koplja na  grobovima svojih poginulih, jer tada su najzločestiji”.

Danas, kao i u ona davna vremena Hrvatskoj opet prijeti opasnost sa svih strana.  Izvana, sa sjevera i zapada ugrožena je od potomaka starih Franaka, s juga od potomaka Mlečana, s iztoka od potomaka  Bizantinaca, ali najviše je ugrožena iznutra od domaćih izdajnika, Koceljevih potomaka.

Oni su Hrvatsku opet doveli na rub ponora.

Ali čvrsto vjerujem da danas kad je Hrvatska u smrtnoj opasnosti negdje među nama postoji novi Domagoj i da će uskoro doći čas kad će ustati i uzviknuti:  “Hrvatski narode, hrvatski branitelji i svi pošteni Hrvati i Hrvatice, vrieme je da prestanemo biti rakova djeca. Vrieme je da se ujedinimo u jedan tabor, u jednu vojsku i da tako ujedinjeni poručimo toj jugokomunističkoj bandi koja nam je opet sjela za vrat – Čuvajte nas se! Dolazimo iz Vukovara, Voćina, Škabrnje i Široke Kule!

Dolazimo iz svih mjesta i sa svih grobova naših suboraca palih za slobodu naše Domovine! Dolazimo sa grobova koje vi izdajnici na sve načine želite oskvrnuti, pa evo najzad i nadpisima ćirilicom, pismom njihovih ubojica, vaših saveznika !

Dolazimo! I, zapamtite – Ovoga puta neće vam biti oprošteno !

Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen

Hrv. Inf. Radio Program u Torontu, 3. ožujka 2013.

https://otporas.com/dosije-udbe-pise-zvonimir-dosen-kanada/