Na priloženoj slici je čestitka za Uskrs i rukom nadodano i “Deseti Travanj”. To je rukopis dra. Miljenka Dabe Peranića. On i ja smo tu Čestitku ili Razglednicu izradili u Parizu za Uskrs 1963. Kada je Čestitka ili Razglednica bila tiskana, zaboravilo se je staviti i “Deseti travnja”, što je dr. Peranić rukom svojom nadodao. Ovo sam dodao kao Fala Bogu još živi svjedok te dogodovštine. Mile Boban, Otporaš.
Cijenjeni g. Mile Boban,
Kratko roman „PTICA SJEVERA“ objavio je Milan N. (Nikola) Ribarić prije TOČNO STO GODINA u doba SRBSKE OKUPACIJE područja Kraljevine HRVATSKE, Slavonije i Dalmacije.
Dakle, morao je paziti što radi, jer mu je GLAVA BILA NA SRBSKOM PANJU (17 godine prije – 10. travnja 1041.)
Milan N. Ribarić je rođeni Zagrepčanin, iz Dolnjeg Grada, iz Petrinjske ulice.
Tijekom ove godine „Naklada Gornji Draguni“ nastojat će objaviti njegova djela, posebno „RATNI DNEVNIK: 1914.-1918.“
„PtICA SJEVERA“ nije baš običan šund-roman, ima ona itekako jasne poruke.
Srdačan pozdrav
- sc. Tomislav Dragun
Zagreb – Pete poljanice 7
P.S.
Kome šalje molbu Milan N. Ribarić 1928. godine?Slika
Pročitajte:
Zastupstvo Slobod. i kr. glavnog grada Zagreba!
Poštovani i vrlo dragi istražitelju NAŠE HRVATSKE POVIJESTI IZ PROŠLOSTI dr. Tomislav Dragun,
Vrlo rado očekujem Vaše nastavke opisa “PTICA SJEVERA”.
Vi ste toliko vrlo važnih hrvatskih povijesnih dogodovština IZVUKLI IZ NAFTALINA, što znači IZ ZABORAVA,
da ste zaslužili biti u PLEJADI HRVATSKIH PISACA i kao takav trebalo bi ZA VAS pokrenuti PETICIJU ZA NOBELOVU NAGRADU.
Ako je u Jugoslavene zalutali Hrvat Ivo Andrić mogao dobiti 1962. godine Nobelovu Nagradu za roman “ĆUPRIJA NA DRIJI”, zašto ne
bi mogao dobiti NOBELOVU NAGRADU I DR. TOMISLAVE DRAGUN koji ima na svojoj plemenitoj Hrvatskoj Glavi kapu s natpisom
J A V O L I M H R V A T S K U !
Tomislava Draguna u Bobanovoj Dragi 24 kolovoza 2019
Bog! i sve vas volim i pozdravljam s našim velikim Hrvatskim Pozdravom ZA DOM SPREMNI!
Mile Boban.
On Wed, Apr 17, 2024 at 5:32 AM Tomislav Nürnberger <tanamadeus@gmail.com> wrote:
“… a kaj onda je jekla?”!
On Tue, Apr 16, 2024 at 11:42 PM Mile Boban <mileboban748@gmail.com> wrote:
In Memoriam 60 godina (1962-2022) Georges Desbons-u, DRINA br. 1 1963.
https://otporas.com/in-memorijam-60-godina-1962-2022-georges-desbons-u-drina-br-1-1963/
On Tue, Apr 16, 2024 at 11:24 AM Tomislav Dragun <tomislav.dragun@gmail.com> wrote:
———- Forwarded message ———
Šalje: Tomislav Dragun <tomislav.dragun@gmail.com>
Date: uto, 16. tra 2024. u 18:21
Subject: PTICA SJEVERA (2)
To: <lovorka.dragun.mirkovic@gmail.com>, Zrinka Dragun <zrinka.dragun@gmail.com>, Hrvoje Mirković <hrvoje.mirkovic@gmail.com>, Đuro2022 <djuro32000@gmail.com>, jasna sotinac <jasobisket@gmail.com>, ivanka Dužanec <ivanka.duzanec@gmail.com>, Ljerka Mirković <ljerka.mirkovic@gmail.com>
PTICA SJEVERA (2)
Milan N. Ribarić, Zagreb, 1924.
115
— Mama, Stanko dolazi! — veselo klikne Marko, koji je volio svoga brata i sestru. — Vidiš, na čitaj sama! … Ipak jednom!…
I starici se razvedri lice i suze joj od radosti poteku. Ljubila je ona svoju dječicu, kao i oni nju.
— Moj Stanko, moj sinak!… Hvala Bogu!… Već sam se bojala za njega … Ah, kad dolaze uvijek tako strašne vijesti iz te daleke Rusije.
Dotle je Marko dobro još jednom pročitao brzojavku i otkrio da se iza toga još nešto krije.
Onaj „dolazimo“ nikako mu nije dao mira.
— Slušaj, mama! — okrene se doktor k majci. — Meni se sve čini, da naš Stanko ne putuje baš sam …
— Hm … svakako da ne … Ta zar ne dolaze dnevno stotine odanle?
— Da, da. imaš pravo, mamice!… Može se i tako misliti.
— A da kako si ti mislio?
— Pa, tako, kao da dolaze u dvoje, troje, što li?
Majka pogleda nekako čudno u sina i sama se nasmije toj njegovoj dosjetci.
— Misliš, da bi i to moglo biti?
— Hm, zašto ne? — odvrati Marko i oboje se zadovoljno nasmiju. — Ni prvi, ni zadnji! …
Marko brzo ostavi majku u daljnjem snatrenju, jer ga je zvala dužnost, obećavši da će na večer doći sa ženom i djecom, a i Ljubica će biti tada već kod kuće.
116
II.
Na večer se okupili svi oko stola u većoj sobici. Ljubica je priredila čaj da pogosti svoje drage. Dječica se stisla svojoj „grosi“, koja ih je k sebi privinula poput golubova. Raspravljali su o Stanku i njegovom skorom dolasku. Svi su bili tako znatiželjni, kako mu je i kako izgleda.
Ta već ga sedam godina nisu vidjeli.
Ali nitko nije toliko na njega misno, kao Adela Mudrićeva, kolegica Ljubičina, inače prijateljica njegova još iz dana, dok je polazio više škole. Ona je bila kćerka vladinog perovodje Janka Mudrića, druga pokojnog Nike Rubenića. Stanovali su u Opatičkoj ulici, pa su se tako često vidjevali, pa i pohadjali. Adela i Ljubica polazile su zajedno škole i zajedno snatrile o budućnosti. Posvetile su se učiteljskom zvanju, jer su za to nailazile kod sebe najviše ljubavi i požrtvovnosti i jer im se to činilo svetom dužnošću i plemenitim činom, da dječici usadjuju ljubav u malena srca spram domovine, da ih naučaju k dobru.
Nekoliko su puta zajedno pročitale Gjalskijevu „Gjurgjicu Agićevu“ i Leskovarove „Sjene ljubavi“ i snatrile o svojoj sudbini. Bile su pripravne poći na selo, pače su i težile tamo. nekud daleko, u romantične krajeve, ali su dobile namještenja ovdje i s tim se smirile.
A Ada i Stanko su se sve to bolje upoznavali.
U njihovim se srcima radjala ljubav, koja se tim jače ispoljila, kad ih je sudbina razdvojila. Stanko se redovito javljao sa ratišta i Adi, kao i svojima, ali otkako je zapao u rusko zarobljeništvo, od onda nije znala ništa za njega. Kući se je samo jednom javio, da je ranjen u slabine i ništa više.
Pa ipak ona ga nije zaboravljala.
117
Iz dana u dan mislila je na njega, a danas, kad joj je po podne javila Ljubica, da su od Stanka primili brzojav, da se vraća kući. ona se vrlo razveselila i opet snuždila.
— Da li je i on mislio na mene ili me već i zaboravio? — pitala se ona, a već kod same pomisli, da bi joj se on moguće iznevjerio, zaboljelo bi ju srce.
— Ne, ne, — govorila si ona. — nije nikako moguće, da bi on mogao zaboraviti… Ta oni naši zajednički sprovedeni časovi ne zaboravljaju se tako lako … On znade, da ga ja ljubim, da ga čekam željno, čeznutljivo …
Te noći nije ona mogla usnuti. Sve je razmišljala o — njemu.
I starica majka veselila se njegovu dolasku. I ona je čeznula za njim, da ga privine na svoje staračke grudi, na ono srce, koje za njega kuca. Ta tako se vruće molila za nj i da ju dragi Bog u toliko još usčuva, dok još jednom njega vidi.
A Ljubica, koja je ujedno bila članica Ruskoga Kružoka veselila se, kako će ga iznenaditi, kad će početi s njim ruski govoriti. Nešto je već imala ruskih knjiga, nešto si još nabavila, a moguće da i on sobom šta donese. Znala je, kako se on sam od prije mnogo interesirao baš za ruski jezik: mnogo je čitao ruske pisce (u prevodu). I sada, sigurno se dobro naučio ruski, pa će moći čitati i originale.
Majka je odmah drugi dan dala uresiti manju sobicu, da će opet imati svoju sobicu, pa ako moguće… I starica se sama sebi osmjehne na pomisao, koja joj se rodila u glavi, a koju je jučer onako nabacio Marko prema sadržaju brzojavke.
118
I kad je nakon nekoliko dana došla i druga brzojavka sa sadržajem: „Dolazim večernjim vlakom!« — majka je ciknula od radosti. Morala je ponovno poći na trg, da još nakupi za što bolju večeru, jer je znala, da će svi biti na okupu. Uz put obavijesti Marka i njegovu obitelj, a tad zamoli Milicu, sestru Markove žene, da joj pomogne kod posla, što je ova rado i učinila.
Na večer nadjoše se svi na novom kolodvoru očekujući Koprivnički vlak, koji je imao znatno zakašnjenje, jer je umjesto u 8 došao u 9 sati.
Doktor je bio osobito raspoložen.
— Lako tebi — rugao se sestri — ti već znaš ruski, pa ćeš ga razumjeti, ali mi, drugi, mi smo bogci… Mi ćemo se s njime sporazumijevati na prste … E, a gospojica Ada je ponijela sobom čak i riječnik — okrene se Marko k Adeli, koja je bila nekako tužna.
Ona se lako nasmije.
— Da ne bi zbilja mislili, kako veli gospodin doktor, to je čisto druga knjiga … To je … to je…
— Ruska je svakako …
— Doduše, istina je … Ali samo prevod … Gorkijev „Foma Gordjejev“ …
— Aha, znao sam ja… To je baš ona… Svi ste vi postali odjednom rusofili.
U to nasta metež.
Sve je poustajalo, oživilo. Vlak je naglo ušao u stanicu. Ljudi se potisnuli k vratima. Poslužnici se pripravili za nošenje prtljage. Vrata se otvore i putnici počnu izlaziti.
Srca su stala jače kucati.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.