U čemu su dakle hrvatski nacionalisti manje vrijedni poštovanja nego Boers Paula Krugera, nego irski borci Sinn Feina ili cionistički borci Haganaha i Irguna ?

Godina 2009. obilježava u isto vrijeme 120. rođendan Ante Pavelića (rođen 14. srpnja 1889.) i 50 godišnjicu njegove smrti (28. prosinca 1959.).

Tom prigodom, neka nam bude dopušteno da se ukratko vratimo na životni put i osobnost tog slavnog osnivača Ustaša i šefa Nezavisne Države Hrvatske, čovjeka kojeg čuvari « Besprijekorne Povjesti » imaju običaj opisati što crnje.

Pored aveti kojima se hrani njegova zlokobna legenda i pored uvreda i laži koje se osipaju na njega već 60 ili 70 godina, Ante Pavelić ostaje u očima mnogih svojih sunarodnjaka jedan od glavnih boraca za nacionalnu nezavisnost, veliki simbol hrvatskog otpora.

Za to bez sumnje ima više razloga.

Nepopustljivi rodoljub

Kad se promatra životni put Ante Pavelića, onda smo u prvi mah iznenađeni preranom zrelošću karaktera, cjelovitošću i ustrajnosti njegova zalaganja.

Za njega život nije pasivan i zato vrlo rano uzima odvažnu odluku u političkoj raspravi.

Njegovi izbori su izbori uvjerenja, sasvim oprečni sporazumaštvu i politici čekanja.

Kasnije će se odreći olakog napredovanja u službi radi obrane teških sporova, napustiti zastupničku stolicu i titulu uglednog pravaša za daleko nezavidniji položaj emigranta van zakona, prije nego preuzme upravljanje zemljom u najtežim mogućim okolnostima II. svjetskog rata.

Prisiljen u dva navrata bježati sa rodne grude (znači 26 godina progonstva), izložiti svoj život streljivu plaćenih ubojica (spomenimo samo Peru Grubera i Davora Jakšu), živjeti oskudno (u Italiji je posjedovao vlastitu krletku za uzgajanje kunića kako bi uštedio novac), i kriti se pod lažnim imenima, nemože ga se sigurno smatrati političkim špekulantom.

U vrijeme kada svugdje uspijevaju i paradiraju sumnjivi političari, svi mogući lukavci i prevrtljivci, treba ustanoviti da je Pavelić bio jednog drugog kova.

Njegova odluka da brani Domovinu jednako zaslužuje pažnju.

Još od rane mladosti, sasvim spontano, Ante Pavelić se odaziva pozivu nacije sa zanosom koji će ga pratiti cijelog njegova života.

U njega nema oklijevanja, nema sumnje, nema zabuna ni kompromisa: Domovina je uvijek prva i njezini interesi upravljaju svim političkim odlukama.

U vrijeme kad je puno političara spremno jeftino rasprodavati nacionalni suverenitet i prodati svoju dušu, ta tvrdokorna vjernost može izgledati pretjerana i zastarjela, bez koje bi se možda ipak Hrvatska prepustila « asimilaciji »…

Protivno nekim tvrdnjama, Ante Pavelić ni u kom slučaju nije politički « pustolov ».

Stranka kojoj je prišao i čiji će postati jednog dana podpredsjednik nije šačica ekstremista, nego dostojna i štovana ustrojba, koja sudjeluje posve normalno u političkom životu zemlje.

Nasljednica čistog domaćeg nacionalizma Ante Starčevića, Eugena Kvaternika i Josipa Franka, Stranka prava nema ništa zajedničkog s fašističkom strankom.

Prije napredna, njezin program (1. ožujka 1919.) potvrđuje

« da hoće da očuva hrvatskom narodu njegovo tisućgodišnje od djedova baštinjeno pravo na svoju slododnu državu » ;

traži nezavisnost na hrvatskim područjima, jamči građanima sigurnost, osobnu slobodu, slobodu izražavanja i okupljanja, tajnost dopisivanja, slobodu savjesti, jednakost pred zakonom, pravo na socijalnu pomoć i na rad.

Na socijalnom planu taj program traži jednaku plaću za žene, zabranu rada za djecu mlađu od 14 godina, dnevni rad od 8 sati, nedjeljni odmor i učestovanje radnika u dobiti poduzeća.

Nužna obrana

U 1929. godini, pošto je kraljevska diktatura stavila kraj na parlamentarni sustav, Ante Pavelić je odlučio nepokoriti se, ali time ne postaje fašist kako su ga neki opisali.

Istina, Ustaše koje je osnovao u tom razdoblju usvajaju strogu stegu, uobičajenu za tajnu oružanu borbu, ali njegov politički i socijalni program ostaje vjeran seljačkoj i socijalno-kršćanskoj tradiciji Ante Starčevića : nikakovog traga totalitarizma, nikakovog načela rasizma, nikakovog antisemitizma.

Zahvaljujući toj umjerenosti, pokret privlači simpatije ljudi poput poduzetnika Stipe Javora, pisca i dramatičara Mile Budaka, sveučilišnih profesora Milana Šufflaya i Davida Karlovića, koji nisu egzaltirane osobe.

Što se tiče Ante Pavelića, on se redovno uskljađuje s ljudima kao što su odvjetnik Ante Trumbić (jedan od očeva Jugoslavije) i geopolitičar Ivo Pilar koji upravo nisu baš fašisti.

Suočeni sa diktaturom koja batina, strijelja i vješa bez ustezanja, Ustaše nemaju drugog izlaza nego pružiti oružani otpor i uzvratiti udarac.

Neki su tu strategiju osuđivali kao nemoralnu, u svakom slučaju suprotnu katoličkom pogledu kojeg su javno zastupali većina vođa pokreta.

Ne želeći ni najmanje braniti političko nasilje, ipak podsjetimo te kritičare kako Crkva nikad nije kršćanima zabranila da se brane.

Nije li u Sokolovcu fra Luka Ibrišimović legitimno uzeo oružje i otjerao Turke ?

Nije li za proslavu lepantske pobjede papa Pio V proglasio blagdan Gospe od pobjede kojeg će Grgur XIII kasnije preimenovati u blagdan svete Krunice ?

U svojoj encikliki Populorum progressio (26. ožujka 1967.), papa Pavao VI jasno precizira da se pobuna opravdava « u slučaju očite i dugotrajne tiranije koja grubo krši osnovna ljudska prava i opasno šteti zajedničkom dobru nacije ».

Kasnije (5. travnja 1986.) u svojoj Instrukciji o kršćanskoj slobodi, kardinal Ratzinger potvrđuje to gledište.

U istoj perspektivi samoobrane zasigurno treba razmotriti i ubojstvo kralja Aleksandra na 9. listopada 1934.

Taj čin nije banalno političko ubojstvo nego « tiranicid » (ubojstvo tiranina), koji je posve opravdan, barem u očima hrvatskog naroda, zbog krvava nasilja počinjena po naredbi ili u ime kralja.

U etičkom obzoru, možda nije izlišno podsjetiti da je Tacit u svoje vrijeme odobrio ubojstvo Nerona, dok Cicero prikazuje smrt tirana (Sulle i Cezara) kao « najljepše od svih sjajnih djela » i da sami veliki teolozi poput Svetog Augustina, Ivana Salisburijskog i svetog Tome Akvinskog ne isključuju, u krajnjim prilikama, tu radikalnu mogućnost.

Izvan takvih opravdanja, ostaje nam legitimna mogućnost da se upitamo o skoro jednoglasnom neprijateljstvu koje svjedoče mediji prema hrvatskim rodoljubima toga vremena.

Oružana borba za opstanak naroda i obrana svog prava na posjedovanje države nije samo po sebi nešto posebno grozno i perverzno, stoga su sotonizacija i progoni koji pogađaju Antu Pavelića i Ustaše krajnje sumnjivi.

U čemu su dakle hrvatski nacionalisti manje vrijedni poštovanja nego Boers Paula Krugera, nego irski borci Sinn Feina ili cionistički borci Haganaha i Irguna ?

U čemu je hrvatska stvar manje pravedna i u čemu se pobunjeni Pavelić toliko razlikuje od Michaela Collinsa, Menahema Begina ili Ben Guriona ?

Nije li zapravo veliki grijeh Poglavnika i Ustaša to što su uskočili na međunarodnu političku scenu u lošem trenutku, to znači u trenutku kad se ono što su tražili – raspad Jugoslavije (i Male Antante) – frontalno sučeljava s planom Washingtona, Londona, Pariza i Moskve, svemogućih glavnih svjetskih gradova Lijepog, Dobrog, Pravednog i Istinitog… ?

Na čelu Hrvatske države Kada su sile osovine 6. travnja 1941 započele ofanzivu protiv Jugoslavije, Ante Pavelić i Ustaše nisu im se pridružili.

Poglavnik je saznao za početak operacije preko radiopostaje BBC. Konačno, nisu s njime Njemci mislili krojiti sudbinu Hrvatske, nego sa Vladkom Mačekom, vođom Hrvatske seljačke stranke.

Kako bilo, razne spontane pobune pomogle su ipak Ustašama da se nametnu i osvoje čast proglašenja nezavisnosti glasom pukovnika Slavka Kvaternika.

Već 15. travnja, Pavelić se vratio u Zagreb i na 16. travnja osniva svoju prvu vladu.

Protivno glasinama koje kruže, uspostavljeni režim uopće nije sastavljen od zločinaca i nesposobnih revolveraša.

Poglavnik nije početnik i okružuje se nadasve kvalitetnim i iskusnim ljudima s odgovarajućim sposobnostima potrebnim za preuzimanje državnih odgovornosti :

njihova prosječna starost je oko 47 godina, svi su slijedili doktorske studije, a njihova odanost nacionalnoj stvari je besprijekorna.

Sposoban vođa i dobar političar, Ante Pavelić uspijeva nametnuti neku vrstu « svetog saveza » i privući svom režimu značajan broj stranačkih osoba koje su osposobljene izvan Stranke prava ili Ustaša.

Veliki broj ministara, visokih savjetnika i župana, isto kao i većina zastupnika poziva se, primjerice, na Seljačku stranku.

Podrijetlom Hercegovac i stari prijatelj hrvatskog islama, uspio je postići što malo hrvatskih političara prije ili poslije rata uspjeva, dakle iskrenu i masovnu podršku muslimana.

Ugled islamskog svećenstva je povraćen, brojni muslimani imaju pristup najvećim državničkim dužnostima – ministri, župani, visoki časnici, poslanici, diplomati, visoki službenici – i njihova zajednica se povraća na zasluženo mjesto u krilo nacije .

U odnosu na pravoslavce, Poglavnik donosi odluke koja izgledaju nadasve pravedne : on poštuje slobodu savjesti i vjeroispovjesti, ne mješa se u duhovni život, ali stavlja kraj neovlaštenom srpskom uplitanju obdarujući hrvatsku državu svojom vlastitom autocefalnom pravoslavnom crkvom (isto kao Srbija, Albanija, Rumunjska, Poljska ili Gruzija).

Ta crkva dobiva posebni status gdje treba podcrtati da tu nema ništa posebno nepogodnog ili ponižavajućeg jer preuzima, zamalo detaljno, stavke pravilnika Srpske Pravoslavne Crkve iz 1931 godine !.

Država nikako ne priječi napredovanje građana pravoslavne ispovjesti pod uvjetom da su lojalni Hrvatskoj.

Konačno vlada broji jednog pravoslavnog ministra (Sava Besarović), dok vojska prihvaća više generala (Fedor Dragojlov, Milan Uzelac, Lavoslav Milić, Dušan Palčić, Đuro Gruić) i mnogi časnici (pukovnici J. Stajić, Vladimir Graovac, Marković) su te vjeroispovjesti.

Oprečno toj politici pomirenja, bilo je, sigurno, nekoliko slučajeva progona i nepravde pred kojima ne treba zatvoriti oči.

Daleko malobrojniji i daleko manje opasni nego što se govori, to su bili činovi nekontroliranih osoba ili službenika koji su prešli ovlaštenja.

Ante Pavelić ih je kategorično osudio, idući čak do naredbe (30. kolovoza 1941.) o izricanju smrtne kazne nad počiniteljima nasilja vjerskog karaktera ! Sa židovskom zajednicom, situacija se pokazala složenijom radi zahtjeva nacista.

Dugo predvodjena židovom (i cionistom) Josipom Frankom, Stranka prava nije bila nikada antisemitska i Ustaše imaju u svojim redovima odredjeni broj Židova ili ljudi obiteljski povezanih sa židovima.

Pri svemu tome vlada nije mogla izbjeći niz mjera koje kažnjavaju izraelsku zajednicu, jer zbog njemačkog pritiska, radilo se o preživljavanju režima i možda čak Hrvatske Države.

Svjestan svoje odgovornosti i uloge, Ante Pavelić nastoji vjerovatno smanjiti stvarni domet tih mjera.

To u svakom slučaju sugerira Raul Hilberg u svojoj knjizi Uništenje evropskih Židova (Pariz 1985) gdje piše :

« Hrvatska zakonska odredba ubacuje ipak jednu klauzulu posebnog značenja, dajući državnom poglavaru ovlast da prizna svim ne-Arijevcima koji su korisno služili hrvatskoj stvari prije 10. travnja 1941. puna prava Arijevaca.

Kako se moglo često vidjeti, iza čvrsto zatvorenih ulaznih vrata širom se otvorio pomoćni izlaz » (str. 614).

Zatim ubacuje pribilješku da « broj počasnih Arijevaca se mjececima redovito povećavao ».

Većina ministara je izgleda postupalo na isti način :

Andrija Artuković traži od svojih službenika da olakšaju prelaz Židovima koji to žele u okupiranu talijansku zonu, dok prema SS-Sturmbannführer Hans Helmu (4), hrvatska vojska daje sigurno utočište velikom broju židovskih liječnika…

Činjenica je da je veliki broj Židova bio itekako žrtva bolne nepravde : puno više nego Anti Paveliću koji nije nikada pokazivao ni najmanji antisemitizam, izgleda da je nadasve trebalo pripisati odgovornost Sicherheitdienstu i fanaticima koji su se krili iza njega.

Sudužnik (u nužnoj obrani) jugoslavenskog poraza, Hrvatska iz 1941. nije u poziciji tražiti bilo što od pobjedničkih sila (u očima vođa sila osovine ona je ni više ni manje dio neprijateljske poražene zemlje).

Nasuprot pretenzijama Njemaca, Talijana i Mađara ostaje joj samo « mudrovati » i slijediti savjet koji je već dao Isusovac Baltazar Gracian u XII. stoljeću : « obući se u lisičiju kožu kad se ne može koristiti lavlja »…

U tom svjetlu očito treba analizirati Rimski Ugovor zahvaljujuci kojem Ante Pavelić ostvaruje suživot s Italijom, a ujedno onesposobljava djelovanje četnika iz Dalmacije.

Daleko od optužbi za izdaju i nesavjesnost koje su mu lansirali njegovi neprijatelji, Ante Pavelić dokazuje, kroz te pregovore, tu vrlinu (« virtu ») koju Machiavelli preporučuje svom Princu : uz cijenu formalnih ali nikako nepovratnih ustupaka, on dobiva na vremenu i spašava bitno.

Nastavak dogadjaja ubrzo će mu dati pravo.

Još jedanput, djelovanje Poglavnika ne sadrži ništa posebno sablažnjivo :

godine 1921., Michael Collins je morao potpisati Londonski Ugovor, priznajući položaj dominiona Commonwealtha i amputaciju Ulstera, da bi preživjela Slobodna Država Irska ;

god. 1939., Slovačka je morala prihvatiti Schutzvertrag i to nije smetalo Francuskoj, Engleskoj i SSSR-u da priznaju njezinu nezavisnost ;

dok Finska, ona je spasila svoju samostalnost tek ustupanjem SSSR-u (1947) više područja, plativši ucjenu od 300 milijuna dolara i prihvativši (1948) « njihovu pomoć, prijateljstvo i suradnju ».

Nemilosrdni rat

Od svog dolaska na vlast, Ante Pavelić se mora suprostaviti rušenju i ratu.

U tim uvjetima, ne djeluje drugačije od drugih državnih vođa : dokazani neprijatelji hrvatske samostalnosti, osumljačeni pobunjenici i pristaše neprijatelja bivaju hapšeni i zatvarani.

Podsjetimo usput da je Francuska zatočila više od 70.000 osoba (računajući židovske izbjeglice) u 1939. god., da je Engleska zatočila 1.300 građana sumnjajući da su simpatizeri fašizma i najmanje 26.000 građana neprijateljskih država, i da u 1942 god., SAD zatvaraju 106.000 osoba japanskog podrijetla (među kojima je 75.000 američkih građana)…

Ne samo na planu vojne sigurnosti nego i na političkom, predbacuje se isto Poglavniku što je uhitio ili uklonio jedan broj protivnika.

Takvih slučajeva je možda bilo, ali oni prestavljaju, u najgorem slučaju, nekoliko desetina osoba.

Za usporedbu, dobro je znati sto je « demokratsko » čisćenje prestavljalo u nekoliko zemalja-uzora Zapadne Evrope : u Francuskoj, na primjer, 250.000 osoba je bilo uhapšeno u 1944. god., više od 100.000 je bilo pobijeno, tisuće izbačeno sa posla i više od 50.000 je izgubilo građanska prava ; u Italiji, 300.000 fašista ili smatranih takvim je pogubljeno ; u Norveškoj, to su 92.000 građana koji su sudski proganjani (od 3,3 milijuna stanovnika) ; u Nizozemskoj, na kraju, 200.000 osoba je uhapšeno, 127.000 lišenih biračkog prava, 95.000 izbačenih iz državnih službi i 60.000 lišenih državljanstva…

Sada, što se tiče komunista, koji su u isto vrijeme politički neprijatelji Ustaša i vojni neprijatelji Hrvatske Države, represija izgleda, još jednom, potpuno opravdana.

Ako se usporedjuje sa onim što se radilo u Grčkoj u 1945.-49. god. (gdje se osnaženi poticajem Londona, pravoslavni nadbiskup Damaskinos i general Zervas prestavljaju kao glavosječe komunista), ili u Indoneziji 1965. god.

(kada Sukarno, osnažen blagoslovom Washingtona, likvidira 500.000 komunista uglavnom kineskog podrijetla, i političko čišćenje udvostruči etničkim čišćenjem), možemo čak tu represiju smatrati umjerenom i jako razumnom !

Užasni sukob u kojem se našla NDH i način na koji Pavelić vlada tom situacijom također zaslužuju nekoliko opaski.

U nekoliko tjedana, Poglavnik uspijeva osnovati vojsku i osposobiti je za djelovanje.

Polazeći od ničega, Italija i Njemačka mu sigurno pomažu, ali pitanje je tko bi drugi ?

Napokon, sa strane Saveznika nikomu ne smeta što su Anglosaksonci u cijelosti financirali, opremali, hranili i vodili poljske, nizozemske, česke, norveške i francuske postrojbe.

Što se tiče SSSR-a one su dobile od svojih zapadnih prijatelja 22.000 aviona, 12.000 tenkova i 385.000 kamiona…

Za razliku od svojih protivnika, ta mlada hrvatska vojska nije sastavljena od paravojnih bandi i slobodnih strijelaca ; poslušna, ustrojena, noseći jasno prepoznatljivu uniformu, ona sluša vođe koji se ne pozivaju na boljševičku revoluciju nego na austrougarsku vojnu tradiciju.

Glede njezina vladanja, nema mu se ni više ni manje što prigovarati nego vladanju vojski drugih zaraćenih strana.

Kako je André Malraux realistički utvrdio, « ima pravednih ratova, nema pravednih vojski »…

Kako bilo, profesor McAdams je magistralno izložio laži komunističke propagande u svezi navodnog lošeg postupanja sa savezničkim pilotima, (5).

Glede nekoliko slučajeva osvete koji se pripisuju hrvatskim snagama, teško se danas izjasniti, tim više što je proteklo 60 godina i što su izmišljani u korist Beograda.

Neosporno je, izgleda, to da su neki hrvatski vojnici, suočeni sa posebno divljim razbojnicima, bili obavezni poduzeti protumjere.

Treba li još podsjetiti da su u to vrijeme u svim civiliziranim zemljama, ratni zakoni zabranjivali civilima sudjelovanje u sukobu, ne priznajući nikakova prava « partizanima » i dajući redovnim snagama pravo na odmazdu.

Na kraju, oni što negoduju (ili se pretvaraju da negoduju) zbog okrutnosti antiterorističke represije i strogosti hrvatskih prijekih sudova, podsjetimo ih da do 9. listopada 1981., kazneni zakon vrlo demokratske Republike Francuske predviđa smrtnu kaznu za zločin protiv državne sigurnosti, izdaju i špijunažu, oružani napad na državnu vlast i na teritorijalnu cjelovitost (u tu kategoriju spada promjena ili rušenje ustavnog poretka, poticanje na građanski rat, ilegalno podizanje vojnih snaga ili ilegalno izdavanje vojne zapovjedi).

Smrtna kazna se mogla jednako primjeniti u slučaju napada na unutarnju sigurnost (organiziranja naoružanih bandi, atentata u cilju raspirivanja pokolja i pustošenja), sudjelovanja u ustaničkom pokretu, zločinima i barbarstvu, tjelesnog mučenja uhićenih, zadržanih ili ilegalno zaustavljenih osoba. Na te zločine zakon vojnog suda dodaje dezerterstvo u oružane bande, nasilje nad ranjenicima, pobunu za vrijeme rata i izbacivanja vlaka iz tračnica u slučaju ubojstva.

Daleko od karikature

Shvatit ćemo iz ovih nekoliko razmatranja kako lik Ante Pavelića nikako ne odgovara lažnoj i naivnoj karikaturi koju stvaraju njegovi preziratelji.

Uostalom, nisu li tu spomenuta samo neka obrazloženja kako bi se prikazala pravednija slika o njemu, o njegovoj Državi i njegovom pokretu i nadasve vjernijoj povjesnoj istini.

Da bi ga se pravednije ocijenilo, treba još spomenuti privatni život i oca obitelji, podsjetiti na njegova ideološka djela i čak djela romanopisca, govoriti o njegovom zalaganju da ponovno uspostavi Sabor (što nije pak ništavno u jednoj nedemokratskoj i protuparlamentarnoj Evropi) ; treba isto riješiti nesporazum o deklaraciji rata Saveznicima (isključivo formalnu i simboličnu, jako sličnu objavi rata silama osovine od Čilea i Argentine u veljači i ožujku 1945.) i konačno progovoriti o njegovoj ekonomskoj politici obnove (koju komunist V. Bakarić kasnije naziva rezultatom istinitog privrednog čuda ili « booma »).

Nesvakidašnji lik Ante Pavelića ima i tajanstvenu stranu koja ne narušava njegov ugled : živeći pod više lažnih imena, godinama izmiče kraljevskoj žandarmeriji prije nego što se ponovo pojavi i vrši dužnosti vođe, da bi ponovo nestao u prirodi, svibnja 1945. god., pred nosom i bradom svojih neprijatelja.

Kasnije će nestati iz Buenos Airesa jednako oprezan.

Njegov romantični život pun nevjerojatnih doživljaja svjedoči o njegovoj nepokorivoj ustrajnosti :

čovjek se zavjetovao obrani svoje domovine, nikakova nevolja neće ga nikad skrenuti od njegovih ideala i samo će smrt uspjeti slomit njegov zanos. Iznad sofističkih dokaza i znanstvenih umovanja, nije li sam po sebi uzor o kojem trebaju razmišljati svi koji će u XXI. stoljeću ponijeti stijeg hrvatskog nacionalizma?

Christophe Dolbeau

---

(1) A. Pavelić, Putem Hrvatskog Državnog Prava, Madrid, Domovina, 1977, str. 70-76.

(2) Džamija Poglavnika Ante Pavelića, Madrid, Domovina, 1988.

(3) M. Obrknežević, « La evolución de la ortodoxia en Croacia y la Iglesia Ortodoxa Croata », in Studia Croatica, N° 76-77 (1980), str. 49-74.

(4) B. Bušić, « Demografische Verluste in Kroatien und Jugoslawien von 1941-1946 », in Kroatische Berichte, Heft 2, 1977, str. 11-16.

(5) C. Michael McAdams, Croatia, Myth and Reality, Arcadia, Croatian Information Service, 1998. Objavljeno u Ecrits de Paris, N° 719 od travnja 2009.

Preveo Ivan Čulić/Dragovoljac.com

Prenos iz Kamenjara…