ČETIRI (4) OPISA – “UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA”.

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

(Po reakcijama i željama mnogih čitatelja ove teme o Maksu Luburiću, tj. o H.N.O., mišljenja sam da je došlo vrijeme da se kaže i ono što se još nije reklo, kao i o onome što se još ne zna. Ja ću pod ovim gore naslovom, tj. naslovom “UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU” iznositi ono što ja znam i ono kroz što sam ja prošao. Ja ove opise neću bilježiti po brojevima, jer će ih biti mnogo, a naslov će uvijek biti isti. Počet ću s mojim dolaskom u San Francisco poslije pola noći u srijedu jutro 11 prosinca 1968. godine.

Neće me smetati mišljenja i kritike onih koji se iz načelnih razloga neće složiti s ovim mojim opisima, jer, kako to neki znadu reći: da još za to nije došlo vrijeme. A ja sam odlučio sa mojom istinom izići vani, po onim univrezalnim načelima da svak svoju istinu najbolje zna. Ja moju istinu znam i ja se moje istine niti sramim niti izbjegavam.

Iznoseći ovdje moju ISTINU – a svaki od nas ima svoju ISTINU – odlučio sam iznijeti ono što znam iako to neće biti kronološki poredano, jer sami opisi će zasjecati u mnoge prošle dogodovštine za koje će se trebati vraćati unatrag i potražiti, kako izvore, tako i dokaze.

Sve što bih zamolio zainteresirane je to da prate, bilježe, pamte, ali u isto vrijeme da si stave u položaj da je sve to činjeno, rađeno i djelovalo se je u odrazu vremena. Moglo bi se reći da drugačije nije moglo biti.

Nekima je već poznato a mnogima nije. Ja sam Mile Boban, iz Bobanove Drage. Bio sam Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za Sjevernu Ameriku. Bio sam s mojom ili bez moje želje upleten  u mnoge zavrzlame hrvatskog političkog emigrantskog djelovanja. Ne želim isticati moju malenkost niti moje ime, ali želim reći da je moje ime, kao i moja obitelj, su bili upleteni u događaje hrvatske političke emigracije.

Neka ovo nekoliko riječi bude kao UVOD u sve ostalo što ću opisivati. Ja ću iznositi mnoga pisma vezana za ovaj naslov i za ovu temu. Iznijet ću i sjećanja s raznih sastanaka, sjednica i razgovora. Sve to činim s jednom svrhom kako bi se popunila mojom ISTINOM hrvatska iseljenička povijest. I čvrsto se nadam da će ova “moja istina” dati povoda i drugima da i oni iznose svoje ISTINE tako da mi ništa ne odnesemo sa sobom u GROB, pod zemlju. Mile Boban, Otporaš.

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

Moja prva nedjelja u San Francisco-u

Moje dvije sestre, Jakica i Kata te brat Rafo su nas dočelaki na uzletištu u San Francisku. Doček i zagrljaji su bili bratski, pošto se godinama nismo vidjeli. Kada smo došli u njihov stan 107 Brazil Street, našli smo njihove prijatelje, nevjestu Zdenku, brata Rafe suprugu koji su nas na ulaznim vratima dočekali s velikim natpisom: DOBRO NAM DOŠAO BRATE MILANE! WELCOME BROTHER MILAN! Počelo je upoznavanje s nepoznatim osobama. Iako je bilo prošlo tri data u jutro, dobro jelo se je pripremilo. Za vrijeme objeda bilo je raznih pitanja na koja sam ja iskreno i od srca odgovarao. Za vrijeme jela skoro su svi pušili, pa sam i ja pušio. Tako je to vrijeme tada bilo. Kašika u jednoj ruki, tanjur pred tobom a do njega ćikopelnica. Jedi, pij, puši i uživaj!

Najuočljiviji u tom društvu je bio neki po izgledu Lenjinove kozije brade John Schoscho, Hrvat po ređenju a Jugoslaven po osjećajima. Zatim neka Agata Herceg od Kaštela Sućurac, partizanka, po partizanskom zadatku bila u kairu, dosegla do vrha AFŽ-ja, (Antifašistički front žena Jugoslavije koji je osnovan u Bosanskom Petrovcu 6 prosinca 1942. i koji je igrao veliku ulogu u razvijanju jugoslavenskog komunističkog pokreta i stvaranju jugoslavenske države, mo. Mile.) pala u nemilost 1951. godine kod svojih nadležnih, razočarana dođe u posjetu svojoj sestri Dragi u San Francisco iste godine, gdje je upoznala Luku Šimić iz Alagovca, pokraj Gruda, Hercegovina; iz is tog sela, kuća uz kuću, odakle je bio poznati Gorski Harambaša Andrijica Šimić, odakle je poznati hrvatski guslar Željko Šimić. Luka Šimić je došao u Ameriku 1911. godine. Nije bio ženjen. Upoznao je Agatu te su se iste godine 1951. oženuli.

Tu za vrijeme objeda i u veselom razgovoru gdje sam ja, misleći da sam u slobodnoj zemlji Ameriki, isticao naše hrvatstvo. U početku su skoro svi na isticanje mojeg hrvatstva šutijeli. Ali na kraju krajeva Agata je eksplodirala i na mene svalila drvlje i kamenje. Kako ja mogu govoriti o hrvatstvu kojeg je Ante Pacelić predvodio. Pozvala je mojeg brata Rafu da joj dadne aspirin za smirivanje živaca. Naravno da sam bio tim činom iznenađen. Kasnije se je to sve smirilo i mi smo postali prijatelji.

Prva stvar koju mi je moj brat Rafo (1944-2004) u četvrtak jutro, 12 studenoga 1968. godine saopćio je to da imam tri (3) paketa, dva iz Zagreba, jedan iz Španjolske. Odmah sam znao o čemu se radi. Ja sam bio povjerenik u Parizu za “GLAS KONCILA” i za “HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST”, kao i za novinu “OBRANU”, glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora. Ja sam na vrijeme javio uredništvu spomenutih novina i saopćio im da odlazaim iz Pariza za San Francisco, dao im adresu mojeg brata Rafe na koju su oni već poslali određene pakete novina. General Drinjanin mi je pisao i zaželio sretan put, i zamolio me da se stavim u kontakt, tj. vezu s Antom Kršinićem iz Oaklanda i Filipom Šolom iz San Jose. General me je savjetovao i kako sa ljudima saobraćati. Doslovno mi piše: Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije. Tako i ja tebe šaljem u gnijezdo jugoslavenstva.

Dolazimo moj brat Rafo, sestra Jakica i sestra Kata u hrvatsku i slovensku Crkvu na Fell Street u 11 sati. Svećenik je bio Slovenac za Hrvate i za Slovence, Fra. Vodušek. Misna dvorana je bila na katu, dok je prizemlje služilo za crkvene potrebe, sastanke i sl. Poslije sv. mise silazim niz stepenice, pod rukom tri vrste hrvatskih novena: “OBRANA”, “HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST” i “GLAS KONCILA” i odmah prepoznajem Ivana Buljana i njegovu suprugu Nadu i Vinka Pađana, koje sam poznavao još iz Pariza.

Masa naroda pred crkvom. Nudim novine, nitko neće. Glas Koncila su ipak neki kupili. HKL i Obranu nitko nije htio kupiti. Počimam, staloženo i mirno objašnjavati da HKL nije iz Španjolske već iz Zagreba. Kada su se neki uvjerili da to nije emigrantska politička novina, kupili su HKL. Za novinu Obranu nitko nije htio ni čuti. Najgrlatijih od svojuh bio je neki Mate Leutar. Počeo meni savjete davati da je ovo Amerika gdje se novci zarađuju a ne provoditi potrošenu politiku. Još mi reče da je on bio Ustaša i da se je borio za NDH, ali dans su vremena drugačija. Predbacio sam mu da on nije nikada bio Ustaša, a sve da i jest, da je on onda bio labavi ustaša. Naljutio se je i rekao mi da će mi u iduću nedjelju pokazati da je bio Ustaša. U istinu u iduću nedjelju mi je pred svima pokazao da se je oženio 29 travnja 1945. godine u Zagrebu. Na knjižici se vidi žig NDH i sve oznake iste, ali mi nije mogao dokazati da je bio Ustaša. Prešli smo preko svega i postali smo prijatelji. Bio je uistinu dobar čovjek i do bar Hrvat, rodom od Tomislavgrada.

Nastavlja se.

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

MOJ PRVI BOŽIĆ U SAN FRANCISCO-u

Kada sam se prvog tjedna u rujnu mjesecu 1968. godinu s bratom Rafom u Parizu dogovorio i pristao na njegovu vruću želju da ću emigrirati u Ameriku, odmah sam počeo praviti potrebne papire kod nadležnih američkih vlasti u Parizu. Kupio sam jednu knjigu za turiste koji pituju u Ameriku kako bi se upoznali sa američkom klimom, državama, gradovima, tradicijom, običajima, atrakcijama i načinom života. Tako kada sam došao u San Francisco već mi je donekle smještaj, klima, povijest San Francisca malo bilo poznato, naravno iz knjige. Kako je moj dolazak u San Francisco bio samo tri tjedna do konca godine, sestre Jakica i Kata, te brat Rafo nisu se žurili da mi pronađu bill kakav posao. Htjeli su me upoznati s gradom i nekim njihovim prijateljima koji su već preko Hrvatskog Radio Sata čuli da sam došao.

Tako, jedno jutro brat me je Rafo odvezao kod jednog Hrvata koji mu je pričao da on mene pozna iz Pariza i da smo skupa bili u HOP-u. Nije mi htjeo reći kod koga iđemo i tko je taj Hrvat, jer me htjio iznenaditi. Mi se nismo vidjeli nekih 5/6 godina, ali sam ga ipak prepoznao. To je bio Jozo Jurić, Hrvat od Tomislavgrada. Poslije uobičajnog pozdrava i rukovanja, rekoh mu da izgleda otmjeno lijep i da se je dobro ugojio. Nasmijao se je i kaže da je on sada u Ameriki gdje se dobro jede i pije, a dobro se i zarađiva. Mislio sam da je on još uvijek onaj isti Jozo Jurić iz Pariza koji ne vjeruje u hrvatstvo ako nisi u bilo kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji. Pitam ga kojoj organizaciji on ovdje u San Franciscu pripada. Odgovorio je: ni jednoj. Patam ga zašto, našto odgovara da je on iz Pariza imigrirao samo zato da se više ne bavi politikom. To me iznenadilo pa sam mu rekao da: baviti se hrvatstvom, to nije politika, to je naša hrvatska nacionalna dužnost. Morat ćemo Jozo ovdje nešto pokrenuti tako da i naše u pravom smislu hrvatstvo ovdje na dalekom i hladnom Pacifiku oživi . Ja sam ovdje novi i mnoge stvari mi još nisu poznate, ali sam već primjetio da je sve zaraženo jugoslavenstvom i nekim “slavenstvom”. Good Luck, reče Jozo a Brat Rafo mi dade znak nogom da prestanem; jer naš Jozo Jurić se već zajapurio i zacrvenuo govoreći o hrvatstvu. Kad smo izišli van, pošto ja nisam znao engleski, pitam brata šta bi mu to značilo; “good luck”, našto mi je brat odgovorio da to znači: sretno, želim ti svaku sreću.

Polnoćka je bila u 11 sati na večeru u hrvatsko/slovenskoj crkvi na Fell Street. Puna crkva naroda meni nepoznata, najviše Hrvata. Crkva jako lijepo okićena božićnim ukrasima a posjetnici, žensko, muško i djeca pristojno i gospodski obučena, divota gledati i promatrati! Brat i sestre me upoznavaju sa svojim prijateljima, jedni drugima čestitamo Božić. Father Vodušek, kako su ga župljani zvali, s još dvojicom svećenika prolaze sredinom cravene dvorane prema Oltaru. Sv. Božićna Misa počima. Vlč. Vodušek predstavlja drugu dvojicu hrvatskih svećenika koji su došli iz Portlanda za tu prigodu, vlč Mikulića dok se drugog svećenika imena ne sjećam. Moji pogledi su bili upereni u Oltar, svećenike, svijeće, ukrase na Oltaru i primjetih da na jednoj strani Oltara ima američka zastava dok na drugoj neka meni nepoznata crkvena zastava. Šapljem bratru Rafi: ne vidim hrvatsku zastavu. Kako to? Neznam, kaže brat. Ti sve moraš zapaziti. Mi smo sada u crkvi a ne na nekom pazaru gdje se može galamiti i o svačemu govoriti. Ja muč!

Poslije sv. Mise, pred crkvom na ulici Fell kao na derneku. Jedni drugima čestitaju Božić, a ja kako se s kim upoznajem i čestitam božić, odmah mu nudim božoćni broj “JUBILARNI BROJ 100 OBRANE” 1968. gdje se na prvoj stranici očito vidi borova grančica na kojoj vise ukrasi znaka Božića, i na naslovnoj stranici velikim slovima “MIR U RATU I RAT U MIRU”. Istini za volju skoro bez ikakvih sustezanja ponuđeni su kupovali novinu. To me je oduševilo i dali veliku nadu za budućnost.

Došli smo kući. Brat i sestre su pozvali u goste neke svoje prijatelje kojima su govorili o meni i s kojima su me htjeli upoznati. Božićna večera je bila bogata, obilje prikladnog jela, kolača, pića i uzajmnih božićnih poklona. Naravno da je te zgode i uz božićno veselje i raspoloženje bilo dosta priče i razgovora o svemu, ali najmanje o hrvatstvu. Iako sam, donekle, mogao bih reći, uočio da je među mnogima koje sam već u ova dva tjedna susreo najzgodnije i najpoželjnije ne pričati o bilo kakovome hrvatstvu. Uočio sam, na moje veliko iznaneđenje da mnogi, ako ne svi, među sobom i između sebe govore da su došli iz “starog kraja”, da govore “naški”, a sve to s jedne strane da se nebi sugovorniku zamjerili da su došli iz Hrvatske i da govore hrvatski, a s druge strane da se potpunama ne spominje ime zemlje iz koje si došao, da se ne spominje majčin jezik kojim te je tvoja majka naučila govoriti, a to je naš hrvatski jezik. A vrlo dobro je poznato da što se ne spominje, da to i ne postoji, a što ne postoji o tome se i ne priča. To je bila jugoslavenska taktika koju je širila preko svojih razgranatih ogranaka diljem Amerike i Canade Hrvatska Bratska Zajednica, HBZ sa svojim glasilom “ZAJEDNIČAR”.

Nastavlja se.

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

MOJE PRVO SILVESTROVO U SAN FRANCISKU

Kako se moj dolazak iz Pariz u San Francisco približavao, piše mi moj brat Rafo da za njegova gazdu gdje radi kupim jedan lijep poklon iz Pariza za uspomenu. Kupio sam kutiju keksa s vrlo lijepim i atraktivnim slikama grada Pariza na poklopcu kutije.

Moj brat je bio šef Restaurant-a Veneto na svjetski poznatom turističkom sletištu Fisherman Wharf u San Francisku. Vlastnik Restauranta je bio Talijan gosp. Amizzola. Srijeda 31 prosinca 1968. godine brat mi govori da ću ja sa njim poći taj dan i biti sa njim i da ću ja predati taj poklon gosp. Amizzoli, a poslije zatvaranja Restauranta oko pola noći da ćemo otići na zabavu dočeka Nove Godine koju organizira Hrvatski Radio Sat. Doček Nove Godine je bio u jednoj vrlo poznatoj zgradi u California Hall, na uglu Wan Ness i Market ulici.

Tu večer, taj zadnji dan u godini na obalama Pacifika i na turističkom mjestu Fisherman Wharf-u sve živo i veselo. Kada smo unišli u Restaurant bio je već krcat gostima. Tu već vidim mojeg rođaka Jerku Boban, Gršić (1941-2013.) koji je tu radio kao konobar. Brat me upoznaje s jedenim Hrvatom koji tu radi kao konobar, Blaško Ljubas od Kupresa. Upoznaje me brat s vlastnikom Restaurana gosp. Amizzolom. Govori mu da sam ja za njega donio jednu uspomenu iz Pariza. Gosp. Amizzola govori ne sada nego za vrijeme večere u blagovaonici da mu tu uspomenu dadnem. Za osoblje i radnike Restaurant-a ima posebna blagovnica koja je odvojena od blagoanice za goste. Oko 8 sati na večer nekoliko radnika, moj brat i ja, rođak Jerko i gosp. Amizzola smo sjeli za jedan dugi stol. Svaki uzima ono što mu se dopada. Meni brat Rafo donosi odrezak pun smoka i soka, koliko god je ukusan za jesti, još više izgleda ukusan za gledati. Meni na desno je gosp. Amizzola a na lijevo moj brat. Brat je prevodio razgovor između mene i gosp. Amizzole, jer ja nisam govorio engleski. Predao sam mu poklon na kojem mi se je uljudno i gospodski zahvalio. Brat mi priča koliko je gosp. Amizzola bogat, da ima tri Restorana i da vrijedi preko 50 milijuna dollara. Ja se nadušio smijati iz razloga toga da gosp. Amizzola jede za večeru dječje jelo, žitarice i mlijeko, a ja sočan odrezak i boca Chianti vina od tri litra preda mnom, a ja brat govorim da sam ja bogatiji od njega. Brat to prevodi gosp. Amizzoli, a on, kada je to čuo, potapka me po ramenu i reče: Što se tiče mojega bogatstva, ja bih mogao jesti i piti što god hoću, i koliko god hoću, ali mi moje zdravlje ne dozvoljava. Meni je 73 godine i ja sam narušena zdravlja. Ispričao sam mu se i rekao da sam to rekao u šali i poradi šale.

Došli smo na zabavu, doček Nove Godine, u zgradu Californija Hall, malo iza pola noći. Ugodno sam se iznenadio kada sam vidio toliki skup Hrvata. Brat me upoznaje s onima koje nisam imao priliku još vidjeti. Upoznaje me sa glavnim i odgovornim urednikom Hrvatskog radio Sata gosp. Ivom Vučičevićem, Jozom Bajurinom, Markom Miletićem i drugima. Tu sam upoznao i Branka Bandova, (1938-2010) Hrvata iz Livna, kao i njegova rođaka Tomu Bandova, koje sam, obadvojicu, poznavao još u Parizu. Bili smo prijatelji i oni su otišli za Ameriku početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo mi je drago kao i njima da smo se opet susreli. Pozvali su nas za njihov stol. Bilo je lijepo suresti stare prijatelje i poznanike. Osobno sam se osjećao slobodniji njih nešto pitati o našoj hrvatskoj stvari, tim više što me je začudilo da se skoro tu i ne priča o hrvatskoj problematici. Svak sebi pronašao društvo i pričaju o onome što im neće talk dizati. Sve više i više čujem: pa kada si doša iz “starog kraja”; pa i ti govoriš “naški” isl. Pitam Branka Bandova kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji pripada. Nisam sa pitanjem ni završio, dobio sam odgovor: nijednoj. Ovdje je to malo drugačije nego je bilo u Parizu. Ovdje je sve podijeljeno, svak ima svoju grupu, San Francisco ima radio sat i svoje prijatelje, Hrvatski Dom sa devetnaeste (Hrvati su 1940. godine kupili jednu zgradu i službeno ju prozvali CROATIA HALL=HRVATSKI DOM na uglu 19-te i Mission Street. Zato je Branko Bandov rekao oni sa devetnaeste.) ima svoje članove, svoje simpatizere i svoje prijatelje, Slovenci imaju svoj Slovenian Hall, Jugoslaveni svoj Slavic Club, Hrvatska Bratska Zajednica ima svoje, a mi Hrvati iz San Jose imamo Hrvatski Centar, Hrvatsku Katoličku Misiju. To je tako pocijepano i slažemo se kao rogovi u vreći.

Nastavlja se.

NEKA I OVAJ KOMENTAR BUDE DIO OVIH NASTAVAKA

Date: oct, 02 2015 21:32:45 +0200
Subject: Re: Urota protiv HNO….
From: kamenjar.herc@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Poštovani bobane,

pratim i čitam vaše nastavke dolaska u San Francisko i susrete s našim ljudima, razgovore s njima, vašu želju da se promiče hrvatstvo i njihovu želju za blagodatima mirnijeg života. Interesantno je kako vi pišete da naš novi iseljenici vrlo brzo padaju pod utjecaj starijih doseljenika, preuzimaju njihov način i govora i života. To mi je odmah palo napamet da sam negdje pročitao nešto slično o tome, te sam potražio i pronašao sam to te ga ovdje prilažem.

Otporaš 29.01.2010 17:36 h

Delivuk, ovo je za tebe koji se pitaš zašto su te neki u Austriji pitali da li govoriš (po)naški. Možda ti ja mogu malo pojasniti. Naime stvar ti stoji u slijedećem:

Odmah poslije prvog svjetskog rata Hrvatska je prijevarom i političkom igrom postala dio SHS, tj. kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je ta novonazvana država SHS, u svojim granicama imala i Makedoniju, Crnu Goru i BiH, ali konstituivni narodi te države su bili samo Srbi, Slovenci i Hrvati.

Kako su Srbi od prvog dana “zajašili” na čelo te države, odmah su htjeli ugušiti i zabraniti spominjanje u bilo kojoj formi hrvatsko nacionalno ime i sva hrvatska obilježja.

Pošto je u to doba, i prije i kasnije tih doba, mnogo Hrvata se iseljavalo, išlo se trbuhom za kruhom, u Ameriku i druge države. Odmah se je srpsko/kraljevska diplomacija potrudila kako nametnuti tom silom prilika razbacanom hrvatskom narodu ideju da oni nisu došli iz HRVATSKE nego iz starog KRAJA, engleski: OLD COUNTRY. Tako, sve malo po malo, pritiskom i navikom, naš iseljeni hrvatski narod je počeo govoriti: došao sam “iz starog kraja”.

Ovdje treba takodjer spomenuti da je tu i u tome uveliko pomogla Hrvatska Bratska Zajednica u Americi i Kanadi sa svojim razgranatim “Odsjecima”, koji su masovno bili projugoslavenski orijentirani. Ta ista metoda se je upotrebljavala i za jezek. Da se ne spomene da naši Hrvati iz Hrvatske govore hrvatskim jezikom, nametnulo im se da govore “naški”, pod svim motivacijama da smo mi svi “naši”. Da bi me se što bolje razumijelo u ovom gore spomenutom slučaju, isto tako naša današnja službena vlada RH to smišljeno radi i hrvatski narod priprema da od svog časnog i lijepog nacionalnog imena “hrvatski narod” postane i bude: ” hrvatski gradjanin”, biti hrvatski građanina može biti i naturalizirani stranac koji se ne osjeća Hrvatom. Tako da u (ne)dogledno vrijeme kada netko bude pitao Hrvata tko je i što je, da ovaj odgovori: ja sam “hrvatski gradjanin”, tako da tu nema više neke i nikakve izraženosti hrvatske narodnosti.

Nadam se, kolega Delivuk, da sam ti malo pojasnio ono što si ti želio znati a nisi znao. Mile Boban, Otporaš.

Odgovori

Nastavlja se.

Ovo ću sve pročitati od prve do zadnje stranice čim uvatin vrimena i ako me ne izda kompjuter, ali me zanima ima li odgovor ko na to da su ostale granice NDH kako bi se riješilo pitanje Srba i Muslimana kojih danas u tin granicama ima valjda 3-4 miljuna.