Časne sestre – svete Isusove nasljednice
|
Sat, Jul 13, 1:53 PM (12 hours ago) | |||
|
|
||||
- Bogoljuba Jazvo – Božja heroina[1]
- Bogoljuba Jazvo bila je upraviteljica Bolnice sestara milosrdnica od 1940. do 1945. godine, kada su je nove vlasti nasilno smijenile, a ona je otišla u Dock Sud u Argentinu, gdje je sve do smrti 26. listopada 1975. djelovala na odgojnom, organizacijskom i prosvjetnom radu u tamošnjoj redovničkoj provinciji, pod geslom »Za Boga i domovinu« piše Glas Koncila.
NADBISKUP STEPINAC U SUSRADNJI SA SESTROM BOGOLJUBOM JAZVO
SPAŠAVAO JE ŽIDOVE U BOLNICI SESTARA MILOSRDNICA
Životi očuvani »liječenjem« zdravih od više mjeseci do tri godine.
Po dogovoru zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca sa zagrebačkom Židovskom općinom Bolnica sestara milosrdnica primala je Židove u pogibelji na »liječenje«, a redovnice i liječnici skrivali su ih po različitim odjelima po nekoliko mjeseci i godina.
Jugoslavensko-komunističko-velikosrpske lažne optužbe o zagrebačkom nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu jedna po jedna s vremenom polako »padaju u vodu«, a sve više činjenica o njegovoj stvarnoj zauzetosti i konkretnoj skrbi za mnoštvo potrebitih iz različitih naroda, vjera, svjetonazora, političkih uvjerenja, staleža i dobi, ne samo tijekom Drugoga svjetskoga rata, kako to s pravom mnogi prvo ističu, nego i prije rata i u poraću, izlazi na vidjelo.
U akciju izravno uključene i sestre milosrdnice
U toj širokoj nadbiskupovoj humanitarno-karitativnoj lepezi istaknuto mjesto zauzima njegovo spašavanje pripadnika židovskoga naroda već od 31. prosinca 1938. kada je u Zagrebu osnovao Akciju za pripomoć izbjeglicama s ciljem pružanja svekolike pomoći Židovima koji su potražili utočište u Hrvatskoj pred nadirućim nacizmom u Europi. Akcija je Židovima pružala materijalnu pomoć, organizirala liječničku njegu, posredovala u dobivanju potrebnih dokumenata, omogućavala učenje stranih jezika… Njegova, bez pretjerivanja, svesrdna pomoć, koja je od mnogih, nažalost, zbog ideološko-interesnih razloga kasnije omalovažena, zanemarena i podcijenjena, nastavljena je i u vrijeme ratnoga vihora, koji je pogodio brojne židovske obitelji i pojedince, o čemu su dosad pisali pojedinci, među kojima je, svakako, »lavovski« dio »odradio« jedan od najboljih poznavatelja Stepinčeva života i djela dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Nizu njegovih historiografskih djela i znanstvenih članaka uskoro će se pribrojiti i knjiga koja će zasigurno već naslovom privući pozornost šire javnosti: »Blaženi Alojzije Stepinac i spašavanje Židova u Drugom svjetskom ratu«, čije je predstavljanje, po njegovim riječima, predviđeno za 7. svibnja, a bit će popraćeno i prigodnom izložbom. Zbog njezine aktualnosti i intrigantnosti te brojnih novih povijesnih činjenica koje donosi, vrijedi npr. spomenuti dosad potpuno nepoznato poglavlje o Židovima spašenima u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu. Očuvanu dokumentaciju o toj akciji spašavanja postulaturi je predao zagrebački Židov Marko Danon, čijega je oca spasio nadbiskup Stepinac. Dr. Batelja spominje kako tu temu, koja se cjelovito tek treba osvijetliti, također istražuju zagrebačke milosrdnice budući da su one bile ne samo osnivateljice bolnice, nego i izravno uključene u akciju spašavanja Židova u dogovoru s nadbiskupom Stepincem pod vodstvom ravnateljice bolnice s. Bogoljube Jazvo, kao i ekipa koju je okupio sadašnji ravnatelj bolnice dr. Mario Zovak.
Kad je Židovska općina u svibnju 1943. prestala s radom i više nije mogla financirati »liječenje« Židova u bolnici, odlukom nadbiskupa Stepinca Katolička Crkva nastavila je snositi te troškove do kraja rata.
Nadbiskup zbog bolnice putuje u Beograd
Klinički bolnički centar »Sestre milosrdnice« osnovan je 1846. godine i jedna je od najstarijih i najvećih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj. No prva redovnica koja je preuzela dužnost upraviteljice g. 1934. bila je s. Anuncijata Ivanušec, koja je zatekla teško financijsko stanje i nužnost hitne obnove pojedinih oronulih odjela, zbog nepodmirenih dugova onodobnoga ministarstva u Beogradu i pojedinih banovina. Situacija oko budućnosti bolnice bila je toliko dramatična da je ondašnji zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac s popisom dugova osobno otputovao u Beograd i od ministara socijalne politike dr. Dragiše Cvetkovića i građevine dr. Marka Kožulja zatražio da se dugovi podmire, što je uskoro i učinjeno, tako da je, bez pretjerivanja, bolnica spašena zahvaljujući nadbiskupu Stepincu. Upravu bolnice g. 1940. preuzela je s. Bogoljuba Jazvo, osoba iznimnih organizacijskih sposobnosti i dotadašnja ravnateljica Ženske realne gimnazije sestara milosrdnica u Zagrebu. Opisujući bolnicu u to vrijeme, piše: »Danas naša bolnica ima 1085 bolničkih kreveta… Uz to imamo još Vilu sv. Vinka za bolesne sestre sa 70 kreveta, tako da zapravo broj bolesničkih kreveta iznosi 1155. Liječnika ima 52, sestara u dvorbi bolesnika 152, pomoćnog osoblja 168, činovnika 9, apotekar 1, duhovnik 1 stalni i 1 pomoćni te 3 ispovjednika-redovnika franjevca.«
Svi Židovi s »tuberkulozom« i »glaukomom«
Svjestan krajnje nezavidne situacije u kojoj su se našli Židovi, nadbiskup je Stepinac došao na spasonosnu ideju za njih da ih zaštiti u Bolnici sestara milosrdnica, što je predložio zagrebačkoj Židovskoj bogoštovnoj općini, jer je uživala svojevrsni imunitet od policijskih pretraga. Dogovor je brzo postignut pa je Općina počela slati osobe na »liječenje« i plaćala njihove troškove. Njih su redovnice i liječnici skrivali u različitim sobama ili po odjelima s tobožnjim »dijagnozama«. Nikakvih uvjeta ili ograničenja nije bilo, što je vidljivo iz dosad pronađene dokumentacije, pa su pojedinci, ovisno o konkretnoj situaciji i pogibelji, boravili po više mjeseci i godina, kao npr. Viktor Berfest i Stjepan Deutsch po dvije godine, a Leo Braff tri godine. Berfest, svjetski poznat kipar i medaljer, preživio je rat, kao i Deutsch, otac poznate pjevačice Lee Deutsch, koja je, nažalost, bila ubijena. Molbe, bez liječničke uputnice, redovito su potpisivali dr. Hugo Kon, predsjednik Općine, i dr. Miroslav (Šalom) Freiberger, nadrabin. Stvarnu liječničku uputnicu, prema očitovanju njih dvojice, imao je samo Salamon Hochstädter, a potpisao ju je i izdao dr. Nöthig.
Molbe za prijam »bolesnika« bile su kratke po istoj šabloni, tek s neznatnim razlikama. Tako npr. za Jakoba Maestra glasi: »Umoljavamo Vas ovime, da primite na liječenje na naš trošak za vrijeme, koliko će to biti potrebno Jakob-a Maestro, koji Vam je doveden po Društvu za spašavanje 21. siječnja 1943.«, a za Oskara Scheibera s datumom 16. travnja 1943.: »Izvolite primiti na liječenje g. Oskara Scheibera, iz Zagreba, na trošak potpisane općine. Općina će snositi troškove liječenja za sve potrebno vrijeme.« Svi Židovi primljeni u bolnicu imali su dijagnozu tuberkuloza i glaukom, i to onu vrstu glaukoma koja izaziva slijepilo, što je bila još jedna vrsta osiguranja da se na te odjele nitko ne će usuditi ući u kontrolu. Stoga su se Židovi mogli nesmetano u njoj skrivati sve do kraja rata. Nažalost, dvoje od njih je umrlo, muškarac izvan bolnice, a žena u bolnici.
Ravnateljica s. Bogoljuba Jazvo – heroina
- Bogoljuba Jazvo nije se ni trenutak premišljala kad joj je nadbiskup Alojzije Stepinac predložio da spašavaju Židove smještajući ih u bolnicu kojom je upravljala, pa se mirno može reći da je ona, uz sve druge koji su sudjelovali u toj akciji, istinska heroina. Rođena je u Livnu 24. prosinca 1897. krsnoga imena Lucija, nakon završene osnovne škole gimnaziju je pohađala u zagrebačkom samostanu kod sestara milosrdnica, gdje ju je »obuzela živa želja da se posve daruje Bogu«, kako je to zapisano u njezinu životopisu. Nakon nekoliko godina priprema i formacije prve je redovničke zavjete u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga položila 1918., a vječne 1923. Studirala je na zagrebačkom Sveučilištu postigavši zvanje srednjoškolskoga profesora, pa je nastavnički rad započela u sestarskoj Realnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je deset godina do g. 1940. bila ravnateljica. Umješno i uspješno vodila je tu prosvjetnu ustanovu s više od 1000 učenica. Godine 1940. postala je ravnateljica bolnice i bila sve do 1945. kada su je nove vlasti nasilno smijenile, a ona je otišla u Dock Sud u Argentinu, gdje je sve do smrti 26. listopada 1975. djelovala na odgojnom, organizacijskom i prosvjetnom radu u tamošnjoj redovničkoj provinciji, pod geslom »Za Boga i domovinu«.
Nadbiskup nastavlja financirati »liječenje« Židova
Osim tih Židova koji su se liječili po preporuci Židovske bogoštovne općine u Zagrebu, treba spomenuti i one koji su se skrivali u bolnici na Očnom odjelu pod nadzorom njegova predstojnika dr. Vilka Pancena. Spašeni su Židovi kasnije svjedočili da su svi zaposleni u bolnici prema njima bili korektni i da nije bilo nikakvih ni javnih ni anonimnih prijava policiji i Gestapu. Nadbiskup Stepinac, kadgod je to bilo potrebno, i osobno je tražio od pojedinih liječnika da bolesnike prime na liječenje u Vinogradsku bolnicu.
Opisani način spašavanja Židova funkcionirao je do 1943. kada su specijalne jedinice SS-a došle u Zagreb i uhitile između 1000 i 1500 Židova, među kojima i 20 zaposlenika Židovske općine te njezina predsjednika dr. Kohna i nadrabina dr. Freibergera, koji su bili odvedeni u Auschwitz. Tako je Općina u svibnju 1943. prestala s radom i više nije mogla financirati »liječenje« Židova u bolnici, no odlukom nadbiskupa Stepinca Katolička Crkva nastavila je snositi te troškove do kraja rata.
Uz redovnice milosrdnice s ravnateljicom bolnice s. Jazvo, u spašavanju ugroženih Židova sudjelovali su liječnici: spomenuti dr. Panac, dr. Milan Žepić, predstojnik Plućnoga odjela, na kojem je radio i dr. Kurt Hühn, predstojnik Kirurgije dr. Vatroslav Florschütz i voditelj jednoga od dvaju kirurških odjela dr. Branko Vinek.
Temeljem dosad pronađene dokumentacije na odjelima Bolnice sestara milosrdnica u Zagrebu spašeni su sljedeći Židovi: Viktor Bernfest (r. 1894.), Margarita Böhm (r. 1895.), Leo Braff (r. 1896.), Chaja Brandler (primljena 16. travnja 1943.), Stjepan Deutsch (…), Berta Dorner (primljena 22. travnja 1943.), Zlata Frankl (r. 1909.), Martin Freund (r. 1889.), Bernard Fürst (r. 1883.), Maks Hirschl (r. 1869.), Salamon Hochstädter (r. 1882.), Malvina Jungwirth (r. 1868.), Zlata Kellert (r. 1892.), Mavro Klein (primljen 16. veljače 1943.), Jakob Maestro (Jakica) (r. 1929.), Ringl Osias (primljen 9. srpnja 1943.), Alfred Samek (r. 1878.), Oskar Scheiber (primljen 16. travnja 1943.), Sara Schönbrod (primljena 18. svibnja 1943.), Ivana Spielger (primljena 22. ožujka 1943.), Mattea Vanda (…) i Berta Wolmuth (r. 1866.).
Zamolba zagrebačke Židovske općine za prijam »bolesnika« Oskara Scheibera
»Oslobodioci« uhićuju, strijeljaju i nacionaliziraju
Spomenuta akcija spašavanja Židova nije ništa značila »oslobodilačkoj« partizanskoj vojsci pa je uskoro nadbiskup Stepinac bio proglašen »zločincem« i »narodnim neprijateljem«. Osim toga, vojska je odmah nakon ulaska u Zagreb zauzela Bolnicu milosrdnih sestara u Vinogradskoj ulici i odmah je preuzela imenujući 1. lipnja 1945. »druga« Antu Krvavicu za upravnika. Istoga su dana djelatnici zloglasne Ozne iz bolničkoga Dječjega odjela odveli s. Blandu Stipetić, koju su ubrzo strijeljali nakon montiranoga sudskoga postupka s potpisom također zloglasnoga komunističkoga tužitelja Vlade Ranogajca, čije ime na sramotu Zagreba i cijele Hrvatske još uvijek krasi jednu zagrebačku ulicu, i s. Beatu Nemec, koja je osuđena na pet godina logorske kazne. Tjedan dana kasnije uhićena je i upraviteljica s. Bogoljuba Jazvo, koja je, istina, ubrzo puštena na slobodu, ali je morala napustiti bolnicu. Klasičnom staljinističkom metodom novoustoličena je komunistička vlast optužila milosrdnice »da ne upravljaju uspješno pomenutom bolnicom i tako ne izvršuju zadatke, koja ima ova javna zdravstvena ustanova, radi čega je i liječenje i prehrana bolesnika pogoršana, a opstanak bolnice doveden u pitanje, kao što je onemogućeno i daljnje redovito plaćanje osoblja bolnice«, te je uspostavila prinudnu upravu. Sve je to bila priprava za skorašnju nacionalizaciju bolnice, izbacivanje redovnica s radnih mjesta i popunjavanje civilnim osobljem, uklanjanje raspela iz svih prostorija… Dakako, milosrdnicama je i oduzeta, tj. nacionalizirana i vila za bolesne sestre, a sve su redovnice dobile otkaz iz njihove bolnice 1. listopada 1948. Teško je proniknuti nakon svega u njihove osjećaje, ali one su spremno prihvatile križ na zahvalnoj svetoj misi slavljenoj sutradan pjevajući: »Tebe Boga hvalimo…«!
Zahvalnost Marka Danona
Snimio: B. Čović | Marko Danon
Gotovo cijeli život istražuje povijest svoje obitelji te stradavanje i spašavanje svojih sunarodnjaka Židova u Drugom svjetskom ratu živahan, uvijek spreman za razgovor, otvoren i prepun povijesnih detalja, još uvijek i mladolik 71-godišnji Zagrepčanin Marko Danon, nekadašnji odvjetnik i direktor trgovačkoga društva te sadašnji vlasnik privatne tvrtke. Rođen je u obitelji otca magistra agronomije i majke profesorice njemačkoga i francuskoga jezika, a strast za upornim i mukotrpnim traganjem za povijesnom istinom rodila mu se nakon spoznanja da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac spasio život njegovu ocu Moiseu i otkrića da mu se otac, baka, djed i stric, koji su nakon prirodne smrti pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, nalaze na popisu ubijenih u jasenovačkom logoru! »Tata je zahvaljujući bl. Alojziju Stepincu bio smješten u dvorcu/kuriji Rauch u Pušći kod udruge učiteljica, gdje je proveo cijeli rat. Nitko ga nije dirao, čak štoviše tamošnji je župnik zvonio na poseban način, iako se, iskreno, ne sjećam koja su to zvona bila u kombinaciji, kako bi se on skrio kada bi Gestapo dolazio u pretraživanje i kontrolu. Dakle, u znak zahvalnosti nadbiskupu Stepincu moja je moralna dužnost bila sva saznanja, svjedočenja i pribavljene dokumente predati na ‘pravo’ mjesto – postulatoru dr. Batelji.«
U nastavku pogledajte dokumentarni film Jakova Sedlara u kojem ćete spoznati o velikim djelima Livanjke sestre Bogoljube Jazvo koja je zajedno s kardinalom Stepincem i osobljem bolnice Sestara milosrdnica učinila velika djela.[2]
++++++++++++++
IVAN MILOLOŽA, PODUZETNIK I SVEUČILIŠNI PROFESOR[3]
Livanjka Bogoljuba Jazvo dar je Božji, nitko se ne može opravdati za tolike godine šutnje
Velika hvala, uime Organizacijskog odbora, svim našim Livnjacima u Hrvatskoj i BiH, ali i u svijetu, koji su podržali ideju podizanja spomenika Hrvatici iz Livna.
U Livnu se ovih dana obilježava 150. obljetnica dolaska Družbe sestara milosrdnica i 50. obljetnica smrti velikog slikara Gabriela Jurkića, a glavni su događaji izložba Jurkićevih slika u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica te otkrivanje spomenika sestri milosrdnici Bogoljubi Jazvo, rođenoj Livanjki koja je u vrijeme Drugoga svjetskog rata s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem spašavala Židove u Bolnici sestara milosrdnica u Vinogradskoj cesti u Zagrebu. O Jurkiću se zna manje-više sve, no lik i djelo sestre Bogoljube otkrivamo tek sada. Porazno je to što je ona sve dosad bila nepoznanica čak i njezinim Livnjacima. Što o tome kaže zagrebački Livnjak, poznati hrvatski poduzetnik Ivan Miloloža, predsjednik Uprave Tvornice akumulatora Munja, sveučilišni profesor i jedan od prodekana osječkog Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo.
Večernji list: Kako je moguće da ni Livnjaci nisu znali za veliko djelo sestre Bogoljube Jazvo? Kako biste objasnili šutnju o tako velikoj osobi?
Oglas
Prostatitis riješite, a potenciju popravite kao da imate 18 godina! Prostatitis riješite, a potenciju popravite kao da imate 18 godina!
– Ne znam ni sam kako to objasniti. Kad sam prije nekoliko mjeseci doznao za sestru Bogoljubu i vidio povijesne činjenice, zapitao sam se kako je moguće da se to prešućivalo svih ovih godina od samostalnosti Republike Hrvatske. Još nekako mogu razumjeti da to nismo mogli znati u komunističkom režimu, ali ne mogu nikako shvatiti što je razlog ili tko je kriv za tri desetljeća “hrvatske šutnje” o toj ženi i njezinim djelima niti mogu shvatiti zašto su se povijesne činjenice skrivale. Ako smo imali stigmu i nametnutu šutnju 45 godina, pitam se što je razlog našoj šutnji ove posljednje 33 godine, i to o povijesnim događajima s egzaktnim dokazima, koji daju i drugu sliku o djelovanju i radu hrvatskog naroda, njegovih pojedinaca, od 1941. do 1945. godine.Dopuštam da moja generacija tijekom svog školovanja nije mogla znati za tu veliku ženu zbog komunističke torture i da je nije bilo u knjigama iz kojih smo mi nekad učili, ali sada, kad tih ograničenja nema i kad su nam povijesne činjenice dostupne, nema nikakva razloga za šutnju. Pogotovo o takvim primjerima velike humanosti za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u kojem su zbog suludih ideja psihopata stradali mnogi narodi. Čega se bojimo? Istine o onom što se događalo? Istina je istina, a pozitivni primjeri donose rehabilitaciju.
U slučaju sestre i velike mučenice Bogoljube Jazvo nitko se ne može opravdati za šutnju u ove 33 godine. Ni politika, ni povjesničari, ni Crkva. Posebno Crkva. Ovo govorim s punom odgovornošću kao akademski građanin, vjernik, kao čovjek koji nikada nije pripadao komunističkom režimu niti bio blizu toj ideologiji, a posebno kao znanstvenik koji je nastojao ući u srž ovog problema. Bojim se da je odgovor na moja pitanja ono što je i sada prisutno u našem društvu, a to je duboki strah i duboka podjela. Za ovo su posebno odgovorni oni najodgovorniji!
Trebamo se zapitati i zašto nam drugi narodi trebaju otkrivati pozitivne primjere iz naše prošlosti, kao u ovom slučaju poštovani predstavnik židovske zajednice Marko Danon. Ponavljam, zakazali su i povjesničari, i državne institucije, i Crkva.
poster
Večernji list: Livno se sestri Bogoljubi odužuje podizanjem spomenika, no to je i priznanje radu livanjskih sestara milosrdnica, koje su od svog dolaska radile za opće dobro ne samo Hrvata nego i ostalih naroda koji tu žive. Što taj događaj znači za Livno i njegove stanovnike?
– Možda ljudi ne znaju da je Livno jedna od najvećih enklava hrvatskog naroda u BiH, kao što možda ne znaju da u tom malom, ali kozmopolitskom gradu nikad u povijesti nije bilo međunacionalnih sukoba. Ni u Domovinskom ratu. Zašto? Pa zato što se od pamtivijeka u tom prostoru protežiralo zajedništvo, bez obzira na vjeru i naciju. Iako je Livno u Domovinskom ratu bilo prva bojišnica, u njemu, za razliku od mnogih drugih gradova, nikad nije nastao međunacionalni sukob. Za te povijesne činjenice zaslužno je i djelovanje sestara milosrdnica, koje lijepo ponašanje, kulturu, vjeru i zajedništvo oblikuju od svog dolaska u Livno. One već 150 godina rade za opće dobro, ne samo za katolike i Hrvate nego i za sve ljude, s drugim narodima Livna.
Vrhunac svega je rad sestre Bogoljube Jazvo. Jedna “mala” žena iz jednog malog Livna 1940. postaje ravnateljica najmodernije bolnice u Europi i u tom mračnom dobu čini tako velika djela: riskirajući svoj život i život stotina svojih suradnika, spašava nedužne ljude bez obzira na njihovu vjeru i naciju. Nažalost, trebale su gotovo 33 godine da to izađe na vidjelo i da se o tome progovori. Tužno, ali to je onaj naš “grijeh struktura”.
Veliko djelo sestre Bogoljube Jazvo za Livno i njegove stanovnike znači mnogo, ali ne samo zato što je ona rođena Livanjka nego i zato što pokazuje potpuno drukčiju sliku o našem narodu u tom dobu. Njezin rad rehabilitacija je prošlosti i potvrda poštene borbe za pravednost, ljudsko dostojanstvo i veličinu. Kad bismo mogli uspoređivati, stavili bismo je u rang naših proslavljenih Livnjaka Gabriela Jurkića, Zlatka Dalića, Mate Rimca i mnogih drugih koji su časno promicali ime Livna. Ali ona je iznad svih jer spasila je 309 života, a život je najvrjedniji. Puno je spasiti i jedan život, a kamoli 309, i zato je sestra Bogoljuba čudo hrabrosti, ponos i duša našeg naroda i svih Livnjaka, žena kojom se diči cijelo Livno. Ona je dar Božji.
Večernji list: Jeste li, kao jedan od organizatora, upoznali predstavnike vlasti u Hrvatskoj i BiH sa svečanostima u Livnu i shvaćaju li da djelo s. Bogoljube i Gabriela Jurkića ima nadnacionalni karakter i da nadilazi lokalne okvire? Ima li možda onih koji to ne razumiju?
– Jesam, kao jedan od organizatora, ništa važniji od drugih, upoznao sam sve strukture vlasti u Hrvatskoj i BiH s djelom te velike žene i sa svečanošću koju organiziramo u njezinu čast. Želimo joj zahvaliti i odati joj počast kao Livnjaci, ali i kao Zagrepčani, jer ne smijemo zaboraviti da je Bogoljuba Jazvo najveći dio života provela u našem Zagrebu i u njemu se žrtvovala za druge.
Uime svih Livnjaka, ali prvenstveno Hrvata, moram zahvaliti svim predstavnicima vlasti u RH i BiH bez obzira na njihovu političku pripadnost. Posebno zahvaljujemo premijeru Andreju Plenkoviću, predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću, državnom tajniku Ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonku Milasu i Draganu Čoviću te drugim institucijama RH i BiH. Posebno želim naglasiti zahvalu svim vjerskim zajednicama u RH i BiH, islamskoj, pravoslavnoj, katoličkoj, a nadasve predstavnicima židovske zajednice, od kojih je sve i krenulo, te posebno Marku Danonu, koji je sve ovo potaknuo. Uime svih dobronamjernih ljudi sa svih ovih prostora velika im hvala.
Nažalost, ima i onih koji povijesne činjenice nisu ni prepoznali ni razumjeli. Koji bi i danas dijelili ljude na “ove” i “one”. Neshvatljivo je da gradonačelnik Zagreba gospodin Tomislav Tomašević i ne odgovori na naš poziv za pokroviteljstvo. Nikad nisam bio član nijedne stranke i njegov postupak ne želim pretvoriti u političko pitanje, ali moram se upitati je li stvarno moguće da čovjek niti shvaća niti želi shvatiti povijesnu činjenicu da je ova velika žena živjela, radila i učinila velika djela upravo u Zagrebu, gradu kojemu je on sada na čelu. Pa u svakoj normalnoj sredini ne bi Livno trebalo dizati spomenik Bogoljubi Jazvo, nego ZagrebNažalost, kao što ni prethodnim zagrebačkim vlastima nisu bile bitne povijest i Bogoljuba Jazvo, čini mi se da je sadašnjoj to još manje bitno. Ne moraš nešto voljeti, ne moraš vjerovati u Boga, budi po svom opredjeljenju što želiš, ali poštuj, kao prvi čovjek glavnoga grada svih Hrvata, povijesne činjenice. One su postojale prije tebe i nitko ih ne može negirati.
Večernji list: Tko je sve pomogao u podizanju spomenika sestri Bogoljubi? Jeste li tražili novčanu potporu Hrvatske, BiH?
– Nismo tražili nikakvu novčanu pomoć ni od jedne institucije u Hrvatskoj i BiH. Jedino smo tražili da shvate povijesnu ulogu ove žene i da svojim pokroviteljstvom podrže podizanje spomenika toj velikoj ženi iz naše povijesti. Uime rehabilitacije hrvatskog naroda. Ništa drugo nismo tražili jer mi Livnjaci odlučili smo sami podići spomenik jednoj iznimnoj Livanjki i Zagrepčanki. Mi ne trebamo potporu vlasti za takve projekte. Zato velika hvala, uime Organizacijskog odbora, svim našim Livnjacima u Hrvatskoj i BiH, ali i u svijetu, koji su podržali ideju podizanja spomenika Hrvatici iz Livna. Nitko od livanjskih poduzetnika nije rekao da ne želi sudjelovati, prema svojim mogućnostima.
Naravno da ovo ne bi bilo moguće bez Grada Livna, njegovih vijećnika i gradonačelnika Darka Čondrića, koji su donijeli odluku o dodjeli prostora za mjesto na kojemu će biti spomenik. I na tome im hvala. Sve drugo riješili su livanjski poduzetnici iz BiH, RH i svijeta. Na svečanost dolaze svi predstavnici zakonodavne vlasti RH i BiH, predstavnici svih vjerskih zajednica, američki veleposlanik u BiH i brojni mediji.
Večernji list: Pomažu li raseljeni Livnjaci rodnom zavičaju? Kako?- Nažalost, iz Livna i livanjskog kraja iseljava se sve više ljudi. Ta nesreća prati naše Livno od kraja 50-ih godina prošlog stoljeća i nije prestala do danas. Nepoznat je možda detalj da je Livno u bivšoj državi imalo najveći postotak “gastarbajtera” u odnosu na broj stanovnika. Najveći priljev deviznih doznaka u bivšoj Jugoslaviji bio je u Livnu. Nažalost, to se dogodilo i poslije Domovinskog rata, a posebno ulaskom Hrvatske u EU. Kao i svi gradovi u BiH, tako se i Livno “ispraznilo”. Ostala je trećina stanovnika. Srećom, nakon deset godina ljudi su se počeli vraćati. Promijenile su se okolnosti i u EU. Danas svugdje nedostaje radne snage pa Nepalci, Indijci i drugi dolaze i u Livno.
Ali, uza sve nedaće, Livno ima svoju snagu, pomažu ljudi svome zavičaju.
Večernji list: Mislite li da pomažu dovoljno?
– Naravno da to danas nije dovoljno ako zanemarimo samo dnevni priljev, ali ipak ide nabolje. Ljudi se polako vraćaju, pokreću nove poslove i već sada ima nekoliko respektabilnih tvrtki.
I nemojte zaboraviti i neka se pamti, Livno je jedno od najstarijih naselja (gradova) u cijeloj hrvatskoj populaciji. Nastalo je prije gotovo 1200 godina. Ponosimo se ljudima koje je Livno dalo hrvatskom narodu, od brojnih umjetnika, sportaša, poslovnih ljudi do Bogoljube Jazvo. Jedno je Livno i hvala prečasnoj sestri Bogoljubi za sve što je učinila za ljude i ljudski rod. Njezin spomenik neka bude za nezaborav i sjećanje na nju svim nadolazećim generacijama. I hvala svima koji su pomogli da se postavi, na ponos cijelom hrvatskom narodu i svim Livnjacima.
Uime Organizacijskog odbora želim zahvaliti i svim medijima koji su nas podržali i učinili da se dozna istina o Bogoljubi Jazvo, a posebno Večernjem listu, Hrvatskoj televiziji i BHT1.[4]
[1] https://rastimougospodinu.com/sestra-bogoljuba-jazvo-bozja-heroina/
[2] https://rastimougospodinu.com/sestra-bogoljuba-jazvo-bozja-heroina/
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.