Brigo moja priđi nadrugoga: “ČETIRIGODIŠNJI ZIMSKI SAN MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA” 1956-1960.

“ČETIRIGODIŠNJI ZIMSKI SAN VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA” 1956 – 1960.
NE MRZIM NIKOGA, A VOLIM SVE ONE KOJI SU ZA HRVATSKU.

(Zadnje pismo generala Maksa Luburića Danijelu Joliću. Po datumu se vidi kada je pisano. Tada je još Poglavnik bio živ a general piše Danijelu Joliću “…Da, šutio sam, jer sam htio dokazati, da nemam ama, ama baš nikakvih ambicija i da nisam htio postati novi Poglavnik..”. Ovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969” na strani 104. Ja sam tu četirigodišnju “šutnju” nazvao “ZIMSKI SAN GENERALA LUBURIĆA”. Mo. Otporaš.)

general DRINJANIN
30.VII.1959.

Br. Daniel Jolić,
TORONTO, Kanada

Primio sam Tvoje pismo, a i da ga nisam primio, uviek je lik Tvoj i svih drugih prijatelja predamnom. Da, šutio sam, jer sam htio dokazati, da nemam ama, ama baš nikakvih ambicija i da nisam htio postati novi Poglavnik. (Ovdje se mora o tome reći nekoliko riječi, za današnje hrvatske naraštaje, kako bi oni mogli znati pravi razlog ili prave razloge sukoba i razlaza Piglavnik/Luburić. Iz ovih pisama će se mnogo toga saznati, a što se već zna, a to je da je polazna točka bila sastanak Poglavnika dra. Ante Pavelića s hrvatske strane i dra. Milana Stojadinovića s srpske strane. Navodno da je do tog sastanka došlo nagovorom Stjepana Subašića, glavnog i odgovornog urednika časopisa IZBOR. Navodno da su se tu Poglavnik i Stojadinović dogovorili o podjeli BOSNE. Kada je taj sastanak izbio u javnost, general Drinjanin je odmah reagirao i upozorio hrvatsku emigraciju Okružnim Pismom: POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE. Kako su tada stvari izgledale, nije bilo najsjajnije. Iz dana u dan napetost je rasla. Oni koji su bili za taj sastanak Poglavnik/Stojadinović automatski su bili za Poglavnika, iako su mnogi prije bili protiv njega. Oni koji su bili protiv toga sastanka, automatski su bili za generala Drinjanina, odnosno HRVATSKI NARODNI ODPOR. Nastala su pripucavanja, upiranje prstom u krivce, izmišljale se krivice i mane i jednih i drugih, uzajamno se napadalo, neprijatelj se veselio, od veselja ruke trljao itd, itd. NIKLA POLARIZACIJA HRVATSKE EMIGRACIJE!!!

Sada smo tu gdje jesmo, u vrtlogu nacionalne svađe. General Luburić odriče se svih zasluga, slava, kumstva i svega što je u borbi za Hrvatsku Državu na bojnom polju zaslužio, te vraća Poglavniku sva odličja i činove, a za sebe samo zadržava ustašku čast i ustaško ime. To je tako bilo sa generalove strane, ali sa strane Poglavnika je bilo malo drugačije. Preko časopisa IZBORA i preko službenog glasila HOP-a ili Hrvatskog Domobrana novine HRVATSKA, počela su napadanja na generala Drinjanina, prozvavši ga i nazvavši ga IZDAJNIKOM. Tako je to počelo, i svi oni koji su na bilo koji način stali uz Maksa, prizivani su izdajnikom, pa ni moja malenkost nije bila pošteđena. Nisu me mogli prozvati da sam “ipak izdajnik”, ali su me zato prozvali da sama “beogradski Hrvat”.

U ovom velikom metežu najogromnija većina Hrvata je stala po strani, po onoj starinskoj: “brigo moja priđi nadrugoga”. General Drinjanin je osnovao HRVATSKI VOJNIČKI ČASTNI SUD u svubnju 1956. godine. Po do sada izloženim pismima moglo se je vidjeti da s Poglavnikove strane ama baš nitko nije došao na taj sud. Ali su zato nastavili napadi na generala da je on to sve izmislio kako bi postao novi Poglavnik. I dans, poslije više od pola stoljeća, dok ovo pišem, tako sam i ja mislio i u toj srdžbi napisao generalu Luburiću pismo od 53 pitanja žučljive naravi. Dobio sam odgovor gdje mi general između ostaloga kaže “…A kada ti srdce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi…” Pismo možete u cijelosti pročitati ako ga potražite u gore spomenutoj knjizi strana 125.

Poslije Častnog Suda 1956 godine, general Drinjanin se potpunama povlači u samoću, a dr. Dabo Peranić mi je pričao da je on njemu rakao: da je otišao proživijeti ZIMSKI SAN. I u ovom pismu Danijelu Joliću general o toj šutnji govori. Usput, ovo pismo je zadnje pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću. Neznam točno kada je Danijel Jolić umro. Mo, Otporaš.)

Htio sam dokazati dostojanstvo jednog borca, koji je branio ideale istine i prijatelje, a štono kažu kod nas “prezkurac” puklo kud puklo. Osta sam isti od uviek, a eto današnjica mi daje za pravo u svakom pogledu. Zato se nisam javljao jer sam to htio dokazati, pa tko je bio prijatelj, ostao je, tko nije, daleko mu kuća.

Ne mrzim nikoga, a volim sve one, koji su nešto učinili za Hrvatsku ili su voljni učiniti. I to se odnosi na sve.

Neobično sam zahvalan svima Vama drugovima za držanje, koje ste pokazali. Nismo fukara, bolan, nego koljenovići, pa makar u opancima, ali koljenovići.

Neznam ništa o Tvom bratu, jer je tu stvar imao Fra. Branko Marić. ofm. San Francisco el Grande, Madrid. Piši njemu, a ako ti ne razjasni, ja imam prijatelja u direkciji zatvora, pa ću Ti razjasniti ja.

Mi se možemo osjećati pobjednicima, jer nitko više ne govori o podjeli Bosne, a ustašuju sada i u Buenos Airesu, Vrančić je davno izletio iz redova. Ja, a i svi mi, ne možemo biti drugo nego što smo bili “cilog vika”, pa neka nas zovu kako im ćeif.

Ne samo Artuković, nego ogromna većina starih boraca na našoj je strani, i bez te garde nema ništa. Rekli su da će svaki 15 dana izdati jednu “DRINU” od 100 klišeja i od 400 stranica, pa šta su napravili? (Ovdje se radi o tome da je Poglavnikovo “vodstvo” najavilo – poslije Maksova razlaza sa Poglavnikom i njegovog povlačenja i “šutnje” – da će oni nastaviti izdavati svaka dva tjedna “DRINU”. Kako je poznato da od konca 1956. pa do početka 1960. godine, niti jedna jedina DRINA nije izišla, osim jedne male knjižice “Drina” br. 1/3 1956. Prilažem slike kao vjerodostojan izvor, mo. Mile Boban, Otporaš.) 

Sve vas iskreno pozdravlja Mile Boban s našim hrvatskim poZDravom

Ja sam zahvalan svima Vama, koji ste me u svoje vrieme pomagali u radu, i zahvalan sam Vam, jer ste pokazali kasnije, da ste drugovi. Hvala tebi i ustašiji, borcima. Pozdravi sve, Bog Vas štito, Hrvatska će Vas trebati.

Tvoj odani Maks.