BOŽIĆNO RAZMIŠLJANJE, piše Fra. Martin Planinić

BOŽIĆNO RAZMIŠLJANJE         

Svaki jezik ima svoje umanjenice. Ni hrvatski jezik nije iznimka. I on ih ima. Božić je umanjenica od riječi Bog. To bi značilo mali Bog.

Ova imenica – Božić – ima svoj temelj u Bibliji. Isus Krist, Bog slavljen uvijek (Rim 9,5), koji je prije svega, jer je sve u njemu po njemu i za njega stvoreno (Kol 1,16-17), došao je kao čovjek, kao mali Bog. I on, tako visoko uzvišen, duboko se ponizio: On… se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima, stoji u Poslanici Filipljanima (1,6-7),

Nije lako doći do položaja. Po trnju do zvijezda, kaže mudra izreka. Mnogo truda i muke treba uložiti pa tek tada do njega doći. A teško je sići kad dođe vrijeme silaska. Tko na položaju vlada, taj ga teško napušta i drugima ustupa. A tko na položaju služi, taj ga lako napušta i drugome pripušta, sretan što i dalje može služiti.

Bog je na visokom položaju i služi svojim stvorovima, svjedoči nam druga glavna istina: Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svim upravlja. Da on nije naviknuo služiti, ne bi mogao ni uzeti lik sluge pa čovjekom postati. A on je služio. I zato je – rođen od žene – došao na ovaj svijet kao podložnik Zakona (Gal.4,4).

Isus Krist je taj mali Bog koji nije došao bogovati nego čovjekovati, služeći ljudima, poslušan do smrti na križu. Premda je on uvijek naš mali Bog i, premda mu riječ Božić stalno pripada, najbolje mu ona za njegov rođendan odgovara. Jer, najmanji je bio, kad se u Betlehemu rodio. Isus Krist, tek rođeni, naš je mali Bog, naš je Božić. I mi to, s punim pravom, slavimo i slavit ćemo.

Isus Krist je naša istina o Bogu. Ne treba nam bolji Bog od njega. I naša istina o čovjeku. On je novi čovjek, djelo i dar Duha Svetoga. Darivajući nam njega, Duh Sveti, Duh istine, poučio nas je kako bismo trebali biti što sličniji njemu, savršenoj slici Boga nevidljivoga (Kol 1,15).

Isti Duh Sveti, koji je svojim djelovanjem učinio da Vječni Božji Sin postane vremeniti čovjek, stvorio je Božju sliku od ljudske djece, kojima je on, Ljubljeni Božji Sin, stariji brat među mnogom braćom. Zato se ne bojmo istine. Priznajmo istinu. Ne znamo nadnevak njegova rođenja. Nisu vođene Matice. Nemamo dokumenta.

Prvi su kršćani slavili Uskrs bez ikakva osvrta na Božić. I s punim pravom. Jer, uzalud bi bio rođen, mučen i umro da nije uskrsnuo. A da se nije rodio? Ne bi imao tko mučen biti, umrijeti i uskrsnuti. Veoma je važno i njegovo vremenito rođenje. Tada se počelo ispunjati što je Bog davno obećao, proklinjući zmiju. Obećana žena rodila je obećanog potomka: Djeva Sina porodi, đavlu silu svu slomi.

Budući da je lijepo slaviti Veliki petak, kad je Obećani ženin potomak, ugrizen za petu, umro na križu i pobjedu nad zmijom, kad ubijeni uskrsnu: Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada!, još je ljepše slaviti dan kad se ženin potomak pojavio kao malo dijete. Valja mu slaviti i njegov rođendan. A nadnevka ne znamo. Što onda činiti? Kada ga slaviti?

Crkva, sagnuta nad Biblijom, i okrenuta prema čovjeku komu treba služiti, našla je rješenje. Otkrila je da je Isus Mlado sunce s visine (Lk 1, 78), – Svjetlo što svijetli u tami, i tama mu ne može nauditi (Iv 1,5), – Svjetlo svijeta za kojim treba ići (Iv 8,12).

Budući da su pogani, 25. prosinca slavili rođendan Sunca i da je Isus Krist ljudskom duhu ono što je Sunce oku, u skladu je s biblijskim podacima i porukom naše vjere da mu se upravo tada slavi rođendan. Stoga ne zaboravimo uvodnu molitvu u Gospine litanije: O Marijo, Majko milosti, Majko milosrđa, Ti od đavla nas obrani. Začeće Tvoje neoskvrnjeno, Prečista Bogorodice, veselje navijesti svemu svijetu, jer je od tebe isteklo Sunce pravde, Isus Bog naš, koji, odriješivši prokletstvo, dade blagoslov i, smetavši smrt, dade nam život vječni.

Isus, sunce pravde, slavi svoj rođendan, na negdašnji blagdan sunca. Ispunjen je san Josipa Egipatskoga (Post 37,9). Sunce se ne pokloni Josipu Egipatskom nego Isusu Kristu kad mu ustupi svoj rođendan. I mi smo, ne razbijajući glavu o nadnevku, prihvatili 25. prosinca kao njegov rođendan i svoj Božić. Slavili smo ga, slavimo ga i slavit ćemo ga, kako bismo Uskrs istaknuli i savršenije ga od prvih kršćana slavili.

Bez Uskrsa nema Božića.Uskrsnuli nam je Gospodin darovao Božić, svoj rođendan. Mrtvaci ga ne slave. I mrtvacima se rođendan ne čestita. Kratko vrijeme nakon smrti vječnoga Mrtvaca, mrtva za života i nakon smrti, nosila se njegova palica koje više nema, jer Mrtvac je mrtav. Mrtvac ne živi. A Isus Krist, izmučeni i ubijeni? Svake godine slavi svoj rođendan. I mi to činimo skupa s njim, svojim uskrslim Gospodinom. Tada smo svjesni i svoga rođendana, jer smo Crkva, njegovo tijelo (Kol 1,24). Rodila nas je ista Majka koju smo stekli pod njegovim križem. Majka Glave, Majka je i tijela, Crkve Boga živoga koja je stup i tvrđava istine (1Tim 3,15). Tada je rođeno Gorušično zrno (Mt 13,31-32) koje na Veliki petak pade te na Uskrs niknu i izraste. Mi smo njegovi ogranci, grane, grančice te listovi i plodovi. Zato ćemo čestitati rođendan njemu, nekoć ubijenomu, a sada uvijek živomu (Otk 1,18) preko radija koji mu nije služio, a sada će mu za čestitku poslužiti:

Sretan Ti rođendan, od Oca prije svih vjekova rođeni i od Djevice porođeni, Gospodine Isuse Kriste. Ti si naše Svjetlo i Sunce, stalno nam svijetli i ne zalazi. Svijetleći nama, svijetli po nama i preko nas ostalim ljudima, da bi oni kroz nas, Tvoje vjernike, ugledali Tebe, Svjetlo svijeta. I sa željom da Ti, tesar s Josipom, istešeš svoje jaslice u srcu svakoga svoga vjernika, pa se i ove noći u svakom od nas rodiš i nastaniš te trajno s nama budeš i u nama ostaneš.

Primi čestitku i od prognanika s kojima si prihvatio progonstvo i otišao s njima u nesigurnost. Daj im snage da, živeći s Tobom prognanikom, čekaju sretan dan, kad će se s Tobom pobjednikom vratiti k svojim kućama, odakle su s Tobom krenuli u progonstvo. Zato i njima i nama udijeli snagu da, nasljedujući Tebe, s Tobom trpimo, umiremo, ali i uskrsavamo.

NAKON PRVOG ČITANJA (Iz 52,7-10)

Izaijin glasonoša radosti koji navješćuje mir, oglašuje sreću (i) navješćuje spasenje, sličan je neimenovanom Betlehemskom anđelu koji reče pastirima: Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod. Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj-Krist, Gospodin I neka vam ovo služi kao znak: Naći ćete djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama (Lk 2,10-12).

Radost u Izaije, radost u Luke! Kod Izaije radost povratka iz ropstva i povratka Boga na Sion. U Luke radost zbog Spasiteljeva dolaska kojim se ispunja znak povratka iz babilonskog sužanjstva i povratka Boga na Sion. Ljudi, udaljeni od Boga, po njemu – Isusu Kristu – vraćat će se k Bogu. A Bog, koji napusti zemlju nakon odlaska iz Edenskoga vrta, u njemu – Isusu Kristu – vraća se na tu istu zemlju, da se na njoj nastani i na njoj trajno ostane.

Veseo je anđeo među pastirima. Veselo je anđeosko mnoštvo što se priključi tom blagovjesniku, jer veselo zapjeva: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi (Lk 2,14).

Ne može čovjek slaviti Boga zbog grijeha svoga, jer ga je napustio Duh Sveti, Dah Boga Stvoritelja. Bez toga Duha ne može se duhovno živjeti ni Boga slaviti. A da bi to bilo moguće, potreban je primjer ljudski i Dah božanski. U Isusu Kristu imamo i jedno i drugo.

On je svojom poslušnošću proslavio Boga i poučio ljude. A jer ga ljudi bez životvornoga Duha nisu mogli slaviti, došao je Isus Krist da za njih umre, pa

da im, nakon svoga uskrsnuća, kao Novi Stvoritelj, životni Dah vrati, kad u njih dahnuvši, rekne: Primite Duha Svetoga (Iv 20,22).

Po njemu, Božjem Sinu, Novom Stvoritelju te Novom Čovjeku, djelu i daru Duha Svetoga, postadosmo nova stvorenja, zamilovani u ljubljenome. Zato možemo Boga slaviti pa smo sinovi Božji i mirotvorci, što skupa s njim, svojim vođom, uspostavljamo mir s Bogom i s ljudima u svakom plemenu i jeziku, puku i narodu.

Po Isusu Kristu koji nam na Božić dođe, spusti se Nebo na Zemlju. I po njemu koji, nakon svoga završena poslanja, ode, pope se i Zemlja na Nebo, jer u njemu, potomku Ženinu, čovjek sjede na Božje prijestolje da uvijek vlada kao kralj kraljeva i gospodar gospodara. Raduj se zato, čovječe, jer tvoj Stariji Brat kraljuje s Bogom Ocem u Nebu koje je njegova Zemlja i s Tobom na Zemlji koja je njegovo Nebo.

Pridruži se i ti toj velikoj radosti, protjerani čovječe, Razloga za nju, znam, ne nalaziš. A veliki razlog sigurno postoji. U radosti je snaga,. U žalosti je nemoć. Koliko budeš radostan, toliko će ti neprijatelj biti slab i nemoćan.

Ne boj se. S tobom je tvoj Bog. On te tješi. On ti razvaline obnavlja. Pobjeda je tvoja. On se s tobom i za tebe bori. Budi skupa s prognanim Isusom i povratak ti je osiguran. Ne ćeš biti sam. On će se s tobom vratiti, ako Bogu Ocu budeš sin i njemu Božjem Sinu brat. Božja riječ odzvanja svud, svjedoči Božićno evanđelje. Budi stoga uvjeren: Bog će iz Egipta, kuće ropstva, pozvati tebe, svoga sina.

Očisti uši svoga srca pa ćeš čuti njegov glas. Kad pomru neprijatelji koji su htjeli ubiti Isusa, tražeći tvoju glavu, bit ćeš pozvan na povratak i ti do koga nije stigao neprijateljski nož. I, dok Majka Hrvatska, poput Rahele, bude oplakivala svoju mrtvu djecu, bit će utješena, što joj nije sve poklano. Bit će vesela što si joj ostao živ. Vrati se svojoj rasplakanoj Majci Hrvatskoj. Ne dopusti joj plakati zbog svoga otezanja s povratkom. Vrati se svom Domu. Donesi u nj komad Neba, kako bi u njemu nestalo pakla što ti ga neprijatelj u svom srcu donese. Ne boj se! Bog okončava ratove. Bog vraća prognane. I svojim vjernicima slobodu dariva. Budi njegov i ostani samo njegov.

NAKON PRIPJEVNOGA PSALMA

Bog, hrabri ratnik, bori se za čovjeka, čineći čudesna djela, jer mu njegova desnica i sveta mišica pribavljaju pobjedu. I zato on obznanjuje svoje spasenje svim narodima, bez razlike. On želi da to njegovo spasenje svi krajevi svijeta ugledaju i prihvaćaju. Jer, kad se to ostvari, bit će velika razloga za veselo klicanje i pjesmu. A zacijelo većega razloga za takvo veselje nema od dolaska Boga u svetoj Božićnoj noći. Zato i samo zato danas smo najveseliji i najradosniji, jer svojom pjesmom Radujte se narodi pozivamo sve ljude na radost, što nam dođe Isus-Spasitelj, po komu su svi krajevi svijeta vidjeli spasenje Božje.

NAKON DRUGOG ČITANJA (Heb 1,1-6)

Isti Bog, koji je ljude po ljudima stvorio i hranio, uzdržavao i usavršavao, istim je ljudima po ljudima i govorio. Govor je Božji dolazio sinovima preko očeva i unucima preko djedova te do najmlađih preko najstarijih. I tako redom od patrijarha i proroka do svakoga člana izraelskog naroda. Nije bilo dostatno samo to. Trebalo je nešto više od toga. To što je trebalo Bog je ostvario kad je ljudima progovorio po svom Sinu, sjaju svoje slave i otisku svoga bića.

NAKON ALELUJA

Punina vremena, dolazak Sina Božjega na ovaj svijet, doista je presveti dan. Dan u središtu povijesti, Dan novoga početka. I čas od kojega se broje godine.

Nitko nema posebno pravo nad suncem. Ono pripada svima. I svakom svijetli. I svakoga grije. Nitko, isto tako nema posebnoga prava ne Isusa Krista koji je poslan da svima, kao istina svojim sjajem svijetli i sve ljude, kao neizmjerna ljubav, svojom toplinom trajno grije. Zato su pozvani svi narodi da se poklone Ocu koji je poslao svoju Svjetlost, svoga Sina Isusa Krista, da se poklone Isusu Kristu, pravom Svjetlu i Duhu Svetom koji je učinio da nam Bog, Sin Božji, Čovjekom postane te jedan od nas, Sin čovječji, trajno bude i ostane. Toj velikoj tajni ponizno pristupimo i duboko joj se poklonimo.

NAKON EVANĐELJA (Iv 1,1-18)

Kad smo se susreli s gramatikom ili slovnicom, susreli smo se i s pravilom: Opće se imenice pišu malim slovom. Budući da je riječ opća imenica, pisali smo je uvijek malim slovom. Gotovo bez izuzetka. A u ovom evanđeoskom ulomku nalazimo Riječ napisanu velikim početnim slovom. To je znak da se ne radi o općoj nego o vlastitoj imenici. Nekomu je ime Riječ, pa je zato riječ napisana Velikim početnim slovom. Stoga nam se postavljaju pitanja:

Tko je Riječ? Čije je to ime? Na ova nam pitanja nedvosmisleno odgovara današnji evanđeoski ulomak: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog (Iv 1,1).

Usporedimo to s prvim recima Biblije: U početku stvori Bog nebo i zemlju, … I reče Bog: Neka bude svjetlost (1,1-3), stoji u Knjizi postanka. Budući da svemogući Bog stvarajući govori i govoreći stvara, njegov je govor njegova riječ s kojom on sve stvara. Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova (Ps 33, 6). Stoga nam sveti pisac kliče, svjestan Božje stvoriteljske snage: Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa (Ps 119, 89).

Bog, koji, stvarajući govori, rekao je nešto o svakom svom stvorenju. A što je rekao? Odgovoriti će nam znanstvenici. Oni su prevoditelji knjige koju je Bog Stvoritelj pisao i napisao. Svaka sigurna znanstvena istina Božji nam je govor o stvorenjima. Nebesa slavu Božju kazuju, navješćuje svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije što se može čuti, al po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njegove do kraja svijeta sežu (Ps 19,1-6).

To je rečeno, ali u Ivanovu evanđelju nije govor o stvarima koje postojanjem stvorenja otkrivaju i objavljuju Stvoritelja. Posve je drukčije značenje Riječi u Evanđelju. Njegova Riječ, otkrivena u Ivanovu evanđelju, uvijek je s njim, neodvojiva od njega. I Riječ bijaše Bog.

Ovo je ipak mudrosno umovanje. Ne smijemo ga podcjenjivati. Treba ga poštivati. Evanđelje nije dio mudrosne znanosti. Ono je dio Biblije. Zato treba na Riječ, napisanu u Evanđelju velikim početnim slovom, gledati samo kroz Bibliju.

Bog se objavio Mojsiju s imenom. Ja jesam! A Riječ bijaše u početku, bijaše kod Boga i bijaše Bog. Budući da oblici jesam i bijaše dolaze od glagola biti, onda Riječ koja bijaše u početku, koja bijaše kod Boga i koja bijaše Bog, napisana velikim početnim slovom, ime je našega Boga.

Budući da je Riječ Bog, sve je po njoj postalo što postoji i da je u njoj život, sve što živi po njoj živi. Ta Riječ koja je Svjetlo ljudima uzimala je govorni oblik: Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od naraštaja do naraštaja. Oca pitaj i poučit će te, pitaj starije pa će ti kazati (Pnz 32,7), savjetuje Mojsije. On je proniknuo sav put spoznaje i predao ga sluzi svome Jakovu-Izraelu svom ljubimcu. Potom se ona na zemlji pojavila, među ljudima udomila (Bar 3,37-38), kaže prorok Baruh.

Biblija je riječ upućena Izraelcima, vjernicima Boga Abrahamova. A, jer su Izraelci Abrahamovo potomstvo, riječ upućena njima, došla je k svojima, Ali je oni ne primiše. Jer zvao sam vas, a vi se niste odazvali, govorio sam vam, a vi niste slušali, nego ste činili što je zlo u očima mojim, izabrali ste što mi nije po volji (Iz 65,13). Svagda sam pružao ruku narodu odmetničkom, koji hodi putem zlim, za mislima svojim, narodu koji se bez prestanka u lice srdi (Iz 65,2-3), tuži se Bog preko Izaije proroka.

Premda je propovijedana i napisana riječ svjetlo ljudima, nije govor u Evanđelju o toj riječi, nego o Isusu Kristu: Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet. Govoreći o Riječi u kojoj je život-istinito Svjetlo, Ivan nas upoznaje s Isusom Kristom koji reče: Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi ne će ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život (Iv 8,12).

Njega, Isusa Krista, treba spoznati i prihvatiti, a on ne bijaše ni spoznat ni prihvaćen: Bijaše na svijetu i svijet postade po njemu, a svijet ga ne upozna. K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše (Iv 1,10-11).

Isus Krist, Svjetlo poslano Izraelcima, bio je odbačen i odbijen, premda je bio očekivan i svemu svijetu navješćivan. Isti oni, koji su odbili u srcu upisanu, u Pismu napisanu, ustima propovijedanu i ušima slušanu riječ, odbili su i njega Riječ-tijelo, Isusa Krista koji uvijek bijaše Riječ-Bog.

Isus Krist je Riječ koja bijaše kod Boga. Riječ mu je ime. On je Riječ-Bog, jer sve po njemu postoji i živi. Ovdje se susreće sv. Ivan sa sv. Pavlom koji, na drugi način, reče isto: On je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji: …; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega i sve se u njemu drži u redu, stoji u Poslanici Kološanima (1,15-17). Ta poznato vam je milosrđe Gospodina našega Isusa Krista, kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom, stoji u Drugoj poslanici Korinćanima (8,9).

Znali su oni, navodeći riječi proroka Miheja (Mt 2,4-6), da će se Spasitelj roditi u Betlehemu, gradu Davidovu. I nisu mu dopustili roditi se među njima, nego je povijen u pelenice, položen u jasle.

Zato, gledajući jaslice s malim djetetom te vola i magarca pokraj jaslica, sjetimo se riječi Izaije proroka i našega nepoznatog pjesnika: Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle gospodarove – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije, reče Izaija prorok (1,3). Skoti Boga znahu tada, a grješnik ga ne zna sada, napisa naš nepoznati pjesnik.

I, dok su ga jedni odbili od Betlehema, a drugi ga progonili i nisu ga slušali, Isus je to uočio i rekao: Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla. Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela. Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu (Iv 3,19-21).

I pred kraj svoga života Isus je kazao: Ja, svjetlo, došao sam na svijet da nijedan koji u me vjeruje ne ostane u tami – ako tko čuje moje riječi, a ne vrši ih, ne ću ga ja osuditi, jer ne dođoh na svijet da sudim svijetu, nego da se spasi svijet. – Tko mene prezire i ne prima mojih riječi, imat će svoga suca. Riječ koju sam vam navješćivao sudit će mu u posljednji dan (Iv 12,46-48).

Ipak ga svi nisu odbacili, svjedoči sveti Ivan: A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime; koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga (Iv 1,12-13).

Hrabra manjina primila je odbačenoga i na križu raspetoga. Jer su primili njega postali su Božja djeca. A djecu Božju ne rađa ni tijelo ni krv. Rađa ih isti Bog kod koga uvijek bijaše njegova Riječ. Mogu tijelo i krv roditi sebi potomka, Bogu stvorenje, ali ne mogu roditi dijete Bogu. Bog rađa svoju djecu. Bog, Otac Riječi, Otac je svima koji su primili Riječ-tijelo, kao Sina čovječjega.

I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 1,14) sržna je poruka ovoga ulomka i srce Ivanova evanđelja. Ovdje se susreću sv. evanđelisti Ivan i Luka: Duh Sveti sići će na te … sila Previšnjega zasjenit će te, reče anđeo Mariji koja ga upita: Kako će to biti, jer se ja ne sastajem s mužem? (Lk 1,34-35).

Isti Duh Sveti koji je učinio da Riječ-Bog u Nazaretskoj djevici postane Riječ-tijelo, stalno čini da u Djevici Crkvi, kojoj je Marija Slika i Uzor, djeca ljudska postanu djeca Božja. Kao što i Vječni Božji Sin postade Sin Čovječji.(Iv 10,9).

Njegov Sin, Ženin potomak, Riječ-Bog, u kojemu je cijeli svemir točka, davno najavljen kao njezin potomak, postade u njoj, maloj točki, još manja točka, ljudski zametak, blagoslovljeni plod Djevice Marije koja nam ga noćas darova. Riječ je tijelom postala. Vječni Bog, premda je bez početka, počeo je živjeti. Bog je postao Čovjek.

I od tada pa naprijed Otac je Bog pred nama, Sin Bog s nama. I Duh Sveti Bog u nama. Sve to imamo u Isusu Kristu po komu je Bog izašao iz svoje vječnosti i došao u naše vrijeme. Po njemu nam je Bog, svladavši daljinu, došao u našu blizinu, jer je u Isusovu ljudskom liku razderao Nebo da bi sišao na zemlju. I tako nepoznatoga Boga upoznasmo po Isusu Kristu, jer: Boga nikada nitko nije vidio: Jedinorođenac Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio (Iv 1,18).

Bog, dalek našem pogledu, vidljiv je u Isusu Kristu: Ja i Otac jedno smo (Iv 10,30). Tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 10,9). Vjerujte mi, ja sam u Ocu i Otac je u meni. Ako ne inače, vjerujte zbog mojih djela (Iv 14,11). Sve ove izričaje sv. Irenej je povezao i poduku nam napisao: Što je nevidljivo u Sinu to je Otac, a što je vidljivo u Ocu to je Sin.

Budimo zahvalni Isusu Kristu čija vječnost bijaše u vremenu i čije vrijeme dođe u vječnost, što od nas načini Djecu Božju, Bogu sličnu da bi nas na kraju našega vremena uveo u svoje vrijeme koje je od sada i uvijek Očeva vječnost i doveo nas k Ocu komu je otišao da nas čeka, pričeka i dočeka.

Uz želju da svatko od nas, svjestan svoga kršćanskog dostojanstva, sačuva sličnost s Bogom koju nam je Isus na dar donio, Sretan Božić, uz naš stari poklik: Dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo.

Izgovoreno na mjesnoj Radiopostaji.

U Tomislavgradu, 24. prosinca 1992. Fra Martin Planinić