(Kako sam i rekao da ću se osvrnuti na osobu o kojoj je general Drinjanin u svojem “STROGO POVJERLJIVOM OKRUŽNOM PISMU” svojim suradnicima RADNIH SKUPOVA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA pisao, a ta osobo je Dr. Mahmud Muftić. Mislio sam samo iznijeti neke važnije izvadke iz ovog opisa kojeg prilažem, ali sam u zadnjih čas odlučio staviti cijeli opis ovog “bošnjačkog izvještaja”, tako da čatatelji ovog “bošnjačkog izvještaja” imaju potpuniju i pregledniju sliku događaja, te mogu sami stvoriti svoj sud o sveme i formirati osobno mišljenje KAKO JE POSTALA NEPOSTOJEĆA BOŠNJAČKA NARODNOST. Mnoge osobe o kojima pisac piše u ovom opisu su mi poznate, a sa nekima sam bio i dobar prijatelj a sa mnogima se i dopisivao. Dr. Ibrahim beg Džinić je bio prvi predsjednik Hrvatskog Narodnog Vijeća kojeg je iseljenička hrvatska politička emigracija osnovala u New Yorku 1962. godine.Dragi Mrginjdžija prilažem ti nešto a znam da nemaš mnogo vremena za čitanje. Eto, sada imamo i “bošnjačku narodnost”. Svakako iz ove “kupusarije” ćeš se zamisliti kao i mnogi drugi. Pozdrav. Mb. Otporaš.)
Historija Bošnjaka – sve o Bosni i BošnjacimaBOŠNJAČKA EMIGRACIJA NAKON 1945. g./ Struktura, organizovanje i rasprostranjenost
by Historija Bošnjaka – sve o Bosni i Bošnjacima on Wednesday, September 14, 2011 at 4:40am .
BOŠNJAČKA EMIGRACIJA NAKON 1945.g./Struktura, organizovanje i rasprostranjenost
Autor: Husein BošnjakBošnjačka emigracija 1945. g. proizašla je iz toka i ishoda Drugog svjetskog rata na tlu bivše Jugoslavije. Ta je emigracija po svom socijalnom porijeklu, obrazovnom nivou i nacionalno-političkoj orijentaciji bila vrlo raznorodna.
Nakon pobjede komunista u Jugoslaviji zemlju tada napuštaju uglavnom fašistički i profašistički orijentirani emigranti dok je jednim manjim dijelom zemlju napustio i demokratski orijentirani krug ljudi okupljenih oko Vladka Mačeka vođe HSS-a i dr. Mihe Kreka vođe Slovenske ljudske stranke, taj demokratski dio emigracije uglavnom čine Hrvati i Bošnjaci.
Jedan dio Bošnjaka, njih 1 200 (pretpostavlja se) bio je zarobljen na Bleiburgu od strane zapadnih sila. Dio je vraćen Titovim zločincima ali jedan dio se je dokopao Zapadnih zemalja, Argentine, Sirije, Libana pa i Palestine.
Treba napomenuti da je Bleiburg najveća masovna grobnica Bošnjaka gdje je prema objektivnim procjenama zapadnih historičara stradalo između 20 i 25 000 Bošnjaka što putem do Bleiburga, što u jamama Slovenije, što u zatvorima nakon deportacije s’ Bleiburga.
Unutar Bošnjačke emigracije postojalo je nekoliko različitih grupa.
Prva bi se skupina mogla nazvati “ustaškom” a nju su uglavnom činili Bošnjaci, istaknuti funkcioneri NDH, a to su bili dr. Džafer-beg Kulenović, potpredsjednik vlade NDH, Dr.Mehmed Alajbegović, ministar vanjskih poslova NDH, Osman Kulenović, Šefkija Bešlagić, Hakija Hadžić, Meho Mehičić, Alija Šuljak, Salih Baljić, Ibrahim Džinić i drugi. Neki su nakon uvezivanja Bošnjačke emigracije i prevazilaženje prvog šoka iseljenja bili veliki aktivisti i zagovornici Bošnjaštva dok su neki do kraja ostali odani Pavelićevoj ideji Velike Hrvatske.
Drugi dio “ustaške grupe” Bošnjaka bio je okupljen oko Maksa Luburića. Njegovi saradnici su bili Enver Mehmedagić i Nahid Kulenović sin Džafer-bega Kulenovića. Agenti UDBE likvidirali su Luburića i Nahida Kulenovića. Uz Luburića je bio i kontrovezni Bošnjak Ibrahim Pjanić iz Sokola kod Gračanice, inače vođa bošnjačkih Ustaša, a u emigraciji mu je bivši ustaški tajnik Vjekoslav Vrančić dodijelio titulu viteza pa se tako i potpisivao kao Ibrahim-Vitez. Uz Maksa Luburića još su bili od Bošnjaka Derviš Šehović, Husnija Hrustanović, nadareni publicista koji je živio u Siriji, Fadil Osmanagić, Muhamed Seferagić i prof. dr. Jašar Ramusović. Svi su oni bili izrazito proustaški orijentirani i vrlo aktivni. Svoje su ideje iznosili u emigrantskom časopisu “Drina-Vjestnik oružanih snaga”. Raspolagali su ogromnim količinama novca, vjerovatno iznesenog sa računa NDH, a taj im je novac omogućavao ogromnu medijsku propagandu i kampanju. Najistaknutiji Mahmud Muftić agitirao je po arapskom svijetu, iako je radi svojih veza optuživan da je agent MOSAD-a (Izrael), nađen je otrovan u jednom londonskom hotelu.
Treći dio proustaške emigracije činili su preživjeli pripadnici SS Handžar Divizije, njih negdje oko 500 od 2 000 koliko je ta Bošnjačka SS Divizija brojala. Zadnje borbe ova Divizija je vodila u Mađarskoj a nakon sloma povukli su se uglavnom rukovodni kadrovi i Tabor Imami u Austriju i Bavarsku. U Austriji i Južnoj Njemačkoj su se od 1945.g. zatekla 153 Tabor Imama od kojih su u Bošnjačkoj emigraciji kasnije najaktivniji bili Haris Korkut, Ishak Imamović, Salih Šabanović, Mehmed Maslić, Džemal Ibrahimović, Seid Karić, Salih Hadžialić, Abdulah Muhasilović, Abdulah Babić i drugi. Ovi Imami su kasnije bili okosnica Bošnjačke nacionalne emigracije i uglavnom su se uključili u BOŠNJAČKI LIBERALNI SAVEZ Adila Zulfikarpašića, gdje je jedan od ovih Imama Handžar Divizije Omer Zulić bio i podpredsjednik i aktivni saradnik Bošnjačkog emigrantskog časopisa “Bosanski Pogledi”. Jedan broj Tabor Imama među kojima su kasnije najpoznatiji bili Husejn ef. Đozo i dr. Adem Handžić vratio se u Jugoslaviju gdje su nakon odslužene kazne ponovo uključeni u javni život.
Pripadnici SS Handžar Divizije koji su bili po raznim logorima u Evropi dobijaju ponudu od Engleske o useljenju te tako počinje da se stvara jaka ćelija bošnjačke emigracije u Bredfordu u Engleskoj. Međutim uz jaku propagandu četnika i Jugoslovenske diplomatije u Engleskoj, uhapšeno je oko 20 Bošnjaka esesovaca i vraćeno u Jugoslaviju gdje su pogubljeni bez ikakvog procesa. U općoj panici među Bošnjačkim emigrantima u Engleskoj i odbijanja mnogih islamskih zemalja da im pomognu, oni se obraćaju dr. Juraju Krnjeviću iz HSS-a i u suradnji s njim oni se registriraju kao članovi HSS-a čime dobivaju podršku HSS-ovaca i uz agitiranje kod engleske vlade deportacije i progoni prestaju a preostali Bošnjaci dobivaju stalni boravak.
Može se reći da je dr. Juraj Krnjević i njegov HSS bio prijatelj Bosne i Bošnjaka, a njegova stranka je uživala podršku najvećeg dijela Bošnjačke emigracije te se je i pokretač i glavni urednik “Bosanskih Pogleda” Adil Zulfikarpašić redovo sastajao i surađivao s njim pa je čak potpisan i sporazum između Bošnjačkog Liberalnog Saveza i HSS-a o priznavnju cjelovitosti i suvereniteta BiH i Bošnjačkog naroda. Taj su sporazum srušili ustaški elementi HSS-a dr. Ante Martinović i Ilija Jukić.
Bošnjaci u Engleskoj su, nakon prvih problema, organizovali se i osnovali svoje udruženje i list “Svijest”. Udruženje je odma dobilo podršku i pomoć od mnogih bivših pripadnika Handžar Divizije koji su u iseljenju po cijelom svijetu. Tako u rad udruženja i distribuciju časopisa “Svijest” aktivno se uključuju bivši handžarevci Džemal Ibrahimović, Omer Zuhrić, Mujaga Murselović i Adem Dizdarević (svi iz Njemačke), zatim, Seid Karić, Ahmet Balagija, Šaban Torlo, Ibrahim Spahalić, Fadil Padžić i Džemal Kusturica (svi iz SAD-a), Alija Horić, Omer Tanović, Meho Hebib, Azem Žunić, Ismail Bećirpašić, Zafer Kadragić (svi iz Kanade), Nazif i Nefa Hodžić, Derviš Čamdžić, Osman Bojić, Sulejman Fejzić, Hasan Ahmetspahić, Ibrahim Okanović i Sead Mirazović (svi iz Austrije), Ismail Bašćelić (Italija), Ismet Varatanović i Muharem Sukalo su bili povjerenici Udruženja u Argentini a Fadil Alić u Brazilu, iz Australije su rad podržali Meho Suljević, Omer Karić i Zejnil Bajramović, a sa Novog Zelanda Remzija Kosović, Bejto Binjaš, Adem Ferhatović i Šemso Jusović.
Vođa Bošnjačke emigracije u Engleskoj bio je profesor Hazim Šatrić do svoje smrti 1957. g. On je distancirao Bošnjačku emigraciju u Engleskoj od Ustaša te su Bošnjaci iz Engleske zauzeli liberalni stav i uglavnom su se kasnije uključili u Bošnjački Liberalni Savez i okupili oko časopisa “Bosanski Pogledi” Adila Zulfikarpašića. Bošnjačku emigraciju su vodili vrsni intelektualci uglavnom diplomanti sa Al-Azhara (Husejn Đozo, Osman Merhemić, Husein Viteškić…)
Bečki studenti bili su Smail Balić, Fadil Mehmedagić, Fadil Merhemić, Ešref Avdagić. U Njemačkoj su studirali Jusuf Okić i Mustafa Busuladžić (strijeljan od strane komunista).
Najistaknutiji pariški đak bio je svakako Bošnjak dr. ing. Šemso Dervišević ugledni javni radnik rodom iz Brčkog. Nakon 1945.g. javno se sukobio sa komunistima koji su počeli da ruše Baščaršiju, te zbog toga napušta Bosnu i odlazi u iseljeništvo u Pariz. U Parizu je diplomirao i Tajjib Okić jedan od najvećih Bošnjačkih naučnika. U Početku je bio prosrpski orijentiran i zalagao se za Veliku Srbiju međutim nizom okolnosti iseljava u Tursku gdje je među svojim Bošnjacima ponovo upoznao svoje korijene i bio veliki zagovornik Bošnjaštva. U Turskoj je stekao najveće zasluge u nauci a po svojoj želji ukopan je u Sarajevu.
Bošnjačku emigraciju su osim intelektualaca činili i ugledni privrednici Salko Šahinagić i ing. Salko Aganović.
Od svih ovih Bošnjačkih intelektualaca jedino su studenti Bošnjaci sa Al-Azhara isključivo slijedili Bošnjačku nacionalnu politiku i opredjeljenje. Tu su se posebno isticali Ćamil Avdić i Husein Viteškić. Ćamil Avdić bio je revnosan borac za Bošnjaštvo i Islam. Bio je oženjen kćerkom Džafer-bega Kulenovića koja je iako ekstremno proustaški orijentirana uz muža spadala u red Bošnjačkih nacionalista u emigraciji. Ćamil Avdić je bio Imam u Čikagu u predgrađu Northbrook a bio je predsjednik savjeta Imama Sjeverne amerike i njihovog Biltena.
Petu grupu Bošnjačke emigracije činili su prosrpski orijentirani Bošnjaci. Od poznatijih Bošnjaka koji su pripadali prosrpskoj emigraciji tu su bili Tajib Okić, Mustafa Ajanović, Murat-beg Čengić, Omer kajmaković, Nasuf Gačović, dr. Fehim Bajraktarević i Mustafa Mulalić. Mulalić, iako saborac Draže Mihailović,a podvaljivao mu je ideju autonomne Bosne sa Sandžakom i stvarane “Matice Muslimanske”. Posebno se od prosrpskih Bošnjaka u aktivizmu isticao Alija Konjhodžić iz Ljubuškog koji je pokrenuo u emigraciji časopis “Bratstvo” inače časopis muslimana Srba ali je doživio fijasko jer je njegovo očito pravoslavno agitiranje otjeralo muslimane vjernike koji su bili oko njega, kasnije su ga Bošnjački emigranti zvali Ilija Konj-popović. Šovinistu Aliju Konjhodžića su napustili drugi prosrpski Bošnjaci i u Parizu su osnovali umjereniju struju na čelu sa Bećirom Džonlagićem (bivšim Spahinim poslanikom) i Omerom Kajmakovićem.
Zadnju grupu Bošnjačke emigracije činili su Bošnjaci koji su učestvovali u Prvom arapsko-izraelskom ratu od maja 1948 do januara 1949. g. Njih je Siriji primila kao emigratne 1945.g. a zatim posredstvom bivših oficira NDH mobilizirala u jednu jedinicu od oko 300 pripadnika a u njoj su se našli i Bošnjački emigranti iz Egipta i Libana. Bošnjake je u ove zemlje doseljavao Crveni Krst ali je nakon protesta Jevreja taj način zaustavljen a dalje finansiranje doseljavanja Bošnjaka u Arapske zemlje osigurao je prof. Dr Krunoslav Draganović iz Rima.
Znatan broj Bošnjaka u emigraciji je ratovao protiv Izraela, jer su oni braneći Palestince branili i taj muslimaski dio svog Bošnjačkog identiteta kojeg su im oduzeli komunisti u Bosni uz aminovanje svijeta. Mnogi Bošnjaci su se istakli ogromnom hrabrošću pa su i dobili odlikovanja a neki i oficirske činove. Ševkija Muftić i Muharem Bajraktarević su dobili čin pukovnika. Među oficirima i istaknutim borcima još su bili Sead Zupčević, Elez Dervišević, Asim Baraković, Hasan Ćustović, Safet Ferizović, Ramo Kovačević, Mujo avdović, Sabit Podrug (poginuo u borbama u Palestini). Od Hrvata koji su se borili sa Bošnjacima protiv Izraela istakao se avijatičar Mate Zuković.
Neki od Bošnjaka ostali su aktivni u Sirijskoj i Libanskoj armiji pa su čak sa jednom Bošnjačkom jedinicom osujetili zauzimanje predsjedničke palače u Bejrutu. Ševkija Muftić živio je i umro u Bejrutu gdje je ukopan u prisustvu Jasera Arafata.
Od Bošnjaka emigranata sa Bliskog Istoka posebno je zanimljiva ličnost bio Mehmed Hadžikapetanović. Njemu su Srbi pobili porodicu i on se priključio Nijemcima zbog čega je nakon rata kratko odležao u zatvoru. Godine 1946. emigrira u Austriju a odatle na Bliski Istok.
Nakon amnestjne 1962. g. se vraća u Sarajevo i postaje poznati vodič za turiste u Gazi-Husrv Begovoj Džamiji. Imao je ogromno znanje iz historije i teologije a velika predavanja o historiji Bosne držao je na engleskom, njemačkom ili arapskom jeziku.
Ing. Nahid Kulenović
bio je sin Džafer-bega Kulenovića. Rođen je u Brčkom 05. maja 1929. g. a likvidiran je od komunističkih UDBA-ških agenata 30. aprila 1969. g. Izbjegličku sudbinu Nahid je djelio sa svojim ocem, majkom i sestrom Aidom. Gimnaziju je započeo u Zagrebu, privatno učio u Siriji i završio u Španjolskoj. Zatim se preselio u Njemačku. Tamo je zavšio Tehnički fakultet i počeo stvarati obitelj. Oženio se s Marijom Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskog emigranta i političkog djelatnika iz poznate Hrvatske obitelji Deželića. Rođenje sina Džafera osiguralo je budućnost Kulenovića koljena. Njegov sin Džafer Kulenović istaknuti je Bošnjački aktivista u Americi i borac za Bošnjaštvo.
(Tako piše “Historija Bošnjaka”, po onoj: Što gluh ne čuje, on to izmisli. Mo. Otporaš.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.