Prije okupacije Osmanlija, BiH je bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bh. Hrvata.

Razgovarao: Josip Vričko / Katolički tjednik

Hrvatski geopolitičar i geostrateg admiral Davor Domazet-Lošo ostat će u povijesti upamćen kao jedan od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnog područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju te južnu Bosnu i Hercegovinu.

Istaknuo se u planiranju operacija Bljesak, Oluja i Južni potez. Nositelj je najviših državnih odlikovanja i autor knjiga koje redovito pobuđuju golemu pozornost.

Ekskluzivno za Katolički tjednik govori o Ashdownovoj „diplomaciji prijevarom“, izmišljanju „Tuđmanove salvete“, nemuštoj hrvatskoj politici u BiH od 2000. do danas te o tomu kako je Vučiću „sveća dogorela“ i što se zapravo krije iza svjetske „migrantske krize“.

Nedavno je preminuo bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown. Bošnjački dužnosnici, ali, kazao bih, i bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo je dirljivo komemorirala toga diplomata. Koja je, po Vašem sudu, bila stvarna Ashdownova uloga u BiH?

Jeremy John Durham Ashdown, poznat jednostavno kao Paddy Ashdown, bio je tipični predstavnik britanske politike “diplomacija prijevarom”. A to što je bio vođa liberalnih demokrata od 1988. do 1999., barun od Nortona pod Hamdonom, član Tajnog vijeća Velike Britanije i vitez Britanskog Carstva samo su potvrda da je zdušno služio interesima svoje zemlje.

A što je lord Pady Ashdown radio u životu? Odrastao uglavnom u Sjevernoj Irskoj, učio u školi Bedford u Engleskoj. Šezdesetih godina prošlog stoljeća je mornar u Kraljevskoj mornarici i časnik u komandosima i specijalnoj brodskoj službi.

Potom, kao član parlamenta iz Yeovila, biva izabran u liberalnu stranku. Sedamdesetih je diplomat u Ženevi i cijelo vrijeme radi za MI6 (Millitary Intelligence Six), britansku tajnu službu.

Radi za službu koja itekako ima prste skretanja pozornosti međunarodne javnosti sa Srebrenice i spriječavanja otvorene podjele između Velike Britanije i ostalih NATO saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, glede prebacivanja rata iz istočne u središnju Bosnu 1993. godine.

Britansko ‘otkriće’ pokolja nad civilima u muslimanskom selu Ahmićima što su ga počinili Hrvati, do tada u razmjerno mirnom dijelu Bosne, u trenutku dok je pozornost svjetske javnosti bila usredotočena na Srebrenicu, dala je posve novu dimenziju ratu u Bosni i Hercegovini.

Na međunarodnoj sceni on je postao razdjelnica. Ahmići su, od tada, pisat će Martin Bell, „bili jedna od prekretnica… za percepciju rata u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Preko noći rat je postao mnogo složeniji, moralni kompas još nekorisniji, a sve je nekako poprimilo sive tonove. Jer, sada je bila posrijedi borba na tri strane“.

Ako se slučaju Ahmići u kojimu je prste itekako imao britanski MI6, i njezin agent pod tajnim nazivom Rose, doda i slučaj “rušenja Starog mosta u Mostaru” i medijska kakafonija tog slučaja u izvedbi britanskih medija posebno BBC-a, i gdje su pravi akteri njegovog rušenja bili s istočne, a ne s njegove zapadne strane, onda se može zaključiti da je pritanska politika “dipomacija prijevarom” itekako uspjela da se tada u središtu MI6 vjerojatno likovalo.

Uspješno su odradili posao za politiku svoje zemlje. Ostali su prijatelji sa Srbijom, a u Bosni i Hercegovini napravili ‘dobar posao’. To potvrđuju grobovi, i na muslimanskoj i na hrvatskoj strani.

Nakon Daytonskog sporazuma britansku “diplomaciju prijevarom” nastavit će Peddy Ashdown, a prije toga 2000. godine postat će vitezom, i biti proglašen doživotnim članom Doma lordova.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini postaje 27. svibnja 2002. godine. Do tada već je priskrbio slavu kao tvorac izmišljene Tuđmanove salvete, lažiranog “dokaza” za mit o podjeli Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića i podloge za tezu o agresiji Hrvatske na ovu susjednu državu kako bi se neutralizirala činjenica da je Hrvatska četiri puta spasila i obranila Bosnu i Hercegovinu.

Ta salveta, inače papirnata, što je vrlo zanimljivo budući da se radilo o kraljevskom prijemu, ispisana Ashdownovim rukopisom iskorištena je već četvrti dan operacije Oluja, kao dio informacijskog rata protiv operacije Oluje.

O lažnosti ove salvete napisano je mnogo. Podvala ovog engleskog političara vrlo je brzo raskrinkana. Međutim toliko ponavljana po inozemnim a nažalost i hrvatskim medijima “kao nepobitan dokaz hrvatske ekspanzionističke politike” tako uporno i često da je postalo neizbježno da je Paddy Ashdown to ponovio i na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića.

Kao visoki predstavnik nastavlja britansku politiku “diplomacija prijevarom” kako bi što više oslabio položaj Hrvata do te mjere da im bez poteškoća muslimani biraju njihovog predstavnika u predsjedništvo. Zato nije nimalo iznenađujuće da je “bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo dirljivo komemorirala toga diplomata”.

Znana je misao da se nepravda nanosi na dva načina nasiljem ili obmanom. A Paddy Ashdown kao majstor obmane ostaje zapamćen i kao veliki nanositelj nepravde. Za hrvatski narod svakako. Ništa novo za znanu britansku politiku “dipomacija prijevarom”.

Bošnjačka politika je snažno okrenuta Turskoj, srpska Rusiji. Pritom svaka reakcija Hrvatske na položaj, uglavnom dekonstituiranje Hrvata u BiH, stigmatizira se kao miješanje u unutarnje stvari suverene države

Dayton je Bosnu i Hercegovinu, kao državu, programirano ostavio nedovršenom, kako bi se, ako moćnicima to bude odgovaralo, ponovno mogao aktivirati neki novi “nadzirani nered”.

Operator u tom predmjevanom “detreminiranom kaosu” ne bi bili Srbi, nego bosanskohercegovački muslimani. Dakle, Bosna i Hercegovina stvorena je tako da ne bude u pravom smislu riječi suverena država.

Nažalost točna je tvrdnja da je politika bosanskohercegovačkih muslimana snažno okrenuta Turskoj i njezinoj geopolitici neoosmanizma, a srpska Rusiji i njezinoj geopolitici neoazijatizma, a Hrvati ostali bez čvrstog uporišta.

O tome sam mnogo pisao i govorio pa i u ovom razgovoru ponaljam žalostan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je posljedica izostanka jasne i čvrste geopolitike hrvatske države općenito, a posebno prema ovoj susjednoj državi, nekadašnjem hrvatskom kraljestvu i hrvatskoj djedovini.

Na jugoistoku Europe, a na području Bosne i Hercegovine svakako prelamaju se aglosaksonska geopolitka atlantizma, ruska geopolitika neoazijatizma, njemačka geopolitika kontinentalizma, pa čak i kineska geopolitika teulokacije, a posebno turska geopolitka neoosmanizma i srbijanska svetosavlja. Dakle, sve su geopolitike tu osim hrvatske geopolitike adriatizma.

Bosanskohercegovačkim muslimanima na ruku njihove drskosti i nezahvalnosti, naime, Hrvati su u srpskoj agresiji četiri puta spasili obranili Bosnu i Hercegovinu, ide i blagonaklon odnos ne samo Bruxellesa prema stampedu migranata, nego i spomenuta turska geopolitika neosmanizma.

Za nemuštu hrvatsku geopolitiku za koju od 2000. godine Bosna i Hercegovina je samo susjedna država, a ne nezino geostrateško predpolje u kojemu su bosanskohrecegovački Hrvati zalog opstanka i same države Hrvatske.

Naišavši na čvrst otpor u srbijanskoj geopolitici cjelokupna politika bosanskohercegovačkih muslimana usmjerila se prema oduzimanju prava bosanskohercegovačkim Hrvatima u entitetu koji se naziva Federacija. S druge strane geopolitika bosnskohercegovačkih muslimna okrenuta je prema Turskoj, gajeći u svakom smislu velika očekivanja.

Nije dvojbeno da neoosmanizam ima odličnog saveznika u bosanskohercegovačkim muslimanima, ali je dvojbeno to što postoji niz ograničenja, kojih, za sada, bosanskohercegovački muslimani, a i službeni Zagreb nisu svjesni. Jedno od tih ograničenja je i stvaranje “bošnjačke nacije”. A ta samoproglašena nacija, od samog početka krenula je pogrješnim smjerom tražeći odgovore na pitanje – što ona nije, a ne – što ona jeste.

Namjerno se pri tome zaboravlja da je Bosna i Hercegovina druga domovina hrvatskog naroda, odnosno da je Bosna i Hercegovina, a to se treba još jednom istaknuti, “hrvatska djedovina” i “hrvatsko kraljevstvo”.

Ova tvrdnja stoji u cijelosti, poglavito ako se ima u vidu povijesni kontekst da je prije okupacije Osmanlija, Bosna i Hercegovina bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne bosanskohercegovačkih muslimana.

Na polazištu o novoj “bošnjačkoj naciji” muslimanska intelektualna elita nije kao srpska ponudila svoj “Memorandum”, ali postupci bošnjačkih političara i “Bošnjačkog instituta” pokazuju da je na djelu jedan cjelovit plan.

U biti ‘memorandum’ (‘plan’) bosanskohercegovačkih muslimana osmišljen je tako da se na istočnoj obali Jadrana uspostave i učvrste strategijske pozicije i ostvare interesi islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se stvorila muslimanska država u Europi, ostvario prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo izravnije uplitanje u ovo područje svjetske muslimanske zajednice ljudskim potencijalom, te materijalnom i financijskom pomoći.

Ovakva i ova Bosna i Hercegovina nema potuni suverenitet, jer ona je protektorat. Inače suverenitet nije vezan za veličinu neke države ili brojnost. Suvreniteta imaš onoliko koliko ga izboriš, a to bez jasne strategije i nepotrošive upornosti ne ide.

Mislite li i dalje, kao što ste to napisali u knjizi Admiralovi zapisi 2, kako je geostrateška zamisao stvoriti muslimansku državu s osloncem na Ankaru? I ako mislite, znači li to istovremeno ostvarenje Dodikova javnog i Vučićeva skrivenog sna o brisanju granice između Srba. I što onda s bh Hrvatima?! Točnije, Hrvatima – općenito…

Što turska geopolitika neoosmanizma želi s Bosnom i Hecegovinom, jasno i glasno izrekao je Recep Tayyip Erdoğan rekavši “Osmanska priča Balkana je divna priča i sada je treba obnoviti”. U toj turskoj “divnoj priči” glavni lik su bosanskohercegovački muslimani.

Geopolitičke strateške zamisli provode se desecima, pa i stotinama godina i nisu nikada čin trenutka. Tu činjenicu plitkomisleći političari ili ne znaju ili zaboravjaju. Još nešto, ciljevi zadane geopolitike ne moraju se ostvarivati vojnim sredstvima, nego se oni u informacijskim vremenima koja sada živimo provode asimetričnim ratovanjem. Migracije su tipičan primjer takvog ratovanja.

Ta takozvana Republika Srpska je proizvod američke geopolitike atlantizma. Osmišljena je daleke 1987. godine. Na jugoistoku Europe dugoročno igrati na kartu Albanaca. Izdvojiti Kosovo kao prvi čin prema Velikoj Albaniji. Za to je trebalo negdje teritorijalno nadoknaditi Srbima, a to je jedino moguće bilo u Bosni i Hercegovini.

Kod toga za geopolitiku moćnih uopće nije bitno što je politička tvorevina takozvana Republika Srpska nastala na genocidu. I Vučić i Dodik koriste tu činjenicu i nastoje igrati, svaki na svoj način, na kratu sve moćnije Rusije.

Odgovor na ove i ovakve strategije bosanskohercegovačkih muslimana i Srba općenito je hrvatska protustrategija adriatizma to jest obrana Jadrana u čvrstom zajedništvu s bosanskohercegovačkim Hrvatima na cjelokupnom ozemlju susjedne države.

Nažalost, to je izostalo ne toliko iz neznanja koliko iz poslušnosti hrvatske elite globalnim središtima moći, bilo da je riječ o Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu ili Bruxellesu.

U tome je glavni problem, ali i rješenje kako poboljšati neodrživi položaj bosnskohercegovački Hrvata i djelotvorno zaštiti hrvatske nacionalne interese.

Bosanskohercegovački Hrvati moraju biti na prvom mjestu hrvatskih nacionalnih interesa, jer druge geopolitike preko Bosne i Hercegovine ugrožavaju opstanak države Hrvatske, a ne obrnuto. Otuda povika o mješanju Hrvatske. Ovdje se radi o čistoj zamjeni teza.

U ovdašnjoj je javnosti zna Vaš stav kako je koncept trećeg entiteta pogrešan. Štoviše, kazali ste – čak! – kako HDZ BiH inzistirajući na entitetu „nepoznatih“ granica vodi prosrpsku politiku.

U silnim raspravama o “trećem identitetu” često se zaboravljaju dvije stvari. Polazi se isključivo od kostitutivnosti a suverenost se zaboravlja, i drugo nitko nije, osim Alije Izetbegovića, nacrtao koji bi teritorij tvorio “treći identitet”.

Ako je konstitutivni narod jedan od više naroda koji dijele zajedničku teritorijalnu cjelinu jedne države, a jest, a suverenitet pravni pojam koji označava pravo na neograničeno vršenje vlasti, a jest, u čemu je onda paradigma. Ono što je danas Hrvatima uskraćeno, pa i djelovanjem Paddy Ashdowna, je sustavno sprječavanje vršenja vlasti.

Dakle, osporava im se suverenitet. Otuda ustrajno nastojanje muslimanske politike da u Bosni i Hercegovini ne dođe do promjene zbornog zakona, kako bi Hrvati postali suveren narod. Odreći se suverenosti za cijelom prostoru “hrvatske djedovine” i “hrvatskog kraljevstva” za jedan mali, teško određujući teritorij, sa stajališta smislene geopolitike dugoročno je strateški promašaj.

Dugoročne geopolitičke ciljeve ne određuje trenutni odnos snaga niti neki ishitreni potezi koliko god se oni činili dobitnim. Dodik se sada čini moćnim, a sutra sigurno tako biti neće. Daytonsku Bosnu i Hercegovinu, kao što je rečeno, stvorila je američka geopolitika, ona je može i mijenjati ako to bude odgovaralo njezinim interesima. Teško da to može netko drugi, a to bez novog rata ne ide.

Hrvatska je politka propustila ratificirati Washigtonski sporazum, a i sada nije kasno da to učini. Igrati na kartu Srba i njihove politike za Hrvate je pogubno.

Slijedom ovih postavki prijeko je potrebno da hrvatska politika prema Srbiji i Srbima, ima ova polazišta: prvo, Hrvatska pozicija prema Srbima je više nego razvidna. Mi ne trebamo njih, nego oni trebaju nas. Oni trebaju našu potporu. To se ne rješava nikakvim pregovorima, nego jasnim i nedvojbenim zahtjevima što Srbija i Srbi moraju ispuniti.

Drugo, uvijek imati na umu da je prikriveni cilj srpske politike “pomirba” po principu “vi ste nama – mi smo vama” kako bi se relativizirala srpska agresija. Metoda pomirbe u srbijanskoj izvedbi, ili izjednjačenje krivnje, ima i dodatnu zamku.

Uslijedio bi i drugi dio informacijskog rata u kojemu bi se krivnja prelila na hrvatsku stranu, jer za agresiju ne bi bila kriva velikopsrpska politika, nego bi za rat bila ‘kriva’ hrvatska politika prema Srbima. Posebno se hrvatska politika treba čuvati britanske zamke “kako se svi svima trebamo ispričati”.

Treće u Bosni i Hercegovini zbog američke supstitucije teritorija Srbima za ‘izgubljeno’ Kosovo Srbi su u znatno povoljnijoj poziciji od tamošnjih Hrvata. Iz tog razloga Srbi Hrvatima nikad neće biti od pomoći, jer se osjećaju nadmoćnima. Svaka pomisao da se može igrati na kartu Srba u Bosni i Hercegovini je besmislena.

Četvrto, sve veći problem hrvatskoj geopolitici postajat će dio instrumentalizirane bosanskohercegovačke muslimanske političke elite. I s njom nema pregovora, a ponajmanje dodvoravanja.

Jasno i glasno, u svakoj prigodi i na svakom mjestu dati do znanja da su Hrvati četiri puta spasili i obranili Bosnu i Hercegovinu. Naglašavati i ustrajavati da su Hrvati ti koji su spriječili da se nad Muslimanima Bosne i Hercegovine ne učini pet puta veći genocid nego u Srebrenici.

Dakle, i prema jednima i drugima, budući da iz političkih razloga Hrvatska mora biti u kontaktu i razgovoru, njezin odnos mora biti hijerarhijski korektan, kao kralj prema vojniku.

Srbi posebno moraju osijetiti tu razliku u razini. Oni to neće razumijeti, ali to je već njihov problem, a ne hrvatski. Pri tom hijerarhijskom odnosu, s hrvatske strane ne smije biti nikakvog trijumfalizma, to jest nekorektnosti, prepotentnosti ili nedaj Bože zloće, nego čisto “iznad” – prema rangu, mudrosti i jačini.

Glavno oružje Hrvatske je istina. Znači, svaka analiza temeljena na istini i javno obznanjena je za Srbe, a i za bosanskohercegovačke muslimane, kao udrac mačem. Svaka istina koja se iz taktičkih razloga prešućuje ili umanjuje, umanjuje i snagu udarca tog mača. Jednostavno jednima i drugima dati im do znanja – Istina, a ne laž, je na hrvatskoj strani!

Mislite li kako je Hrvatska zakasnila kada je riječ o pomoći ovdašnjim Hrvatima. Puno je, naime, vremena izgubljeno – još tamo od Račanove vlade s početka ovoga stoljeća, pa glasovite Sanaderove detuđmanizacije, što je dijelom značilo i ignoriranja Bosne, osim što je Doktor Ivo financijski podupro „alternativni“ HDZ 90… pa, evo, do današnjih dana kada, čini se, Plenkovićeva vlada ima „kasno paljenje“…

Nije se teško složiti s Vama. Hrvatska ne samo da da ima osamnaest izgubljenih godina glede politike prema Bosni i Hercegovini i tamošnjim Hrvatima, nego su njezine političke elite tih godina, nažalost, vodile politiku suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima. I Ivica Račan i Ivo Sanader su zorni primjeri.

Prvi se uz svesrdnu pomoć Stipe Mesića odrekao Hrvata Bosne i Hercegovine prepustivši ih nemilosti i nezahvalnosti bosanskohercegovačkih muslimana, a drugi je po naputku Londona provodio rashrvaćivanje Hrvata u Hrvatskoj ili takozvanu detuđmanizaciju, a u Bosni i Hercegovački politički podijelio Hrvate učinivši ih još ranjivijim.

Plenković je novi “trojanski konj” i za njega uistinu vrijedi izreka: “Čuvaj se Danajaca i kada darove donose!” Briselski mali poslušnik čije je djelo izglasana Istambulska deklaracija i potpisani Marakeški sporazum, neće donijeti ništa dobroga bosanskohercegovačkim Hrvatima jer on svojom politikom razara i ono malo suverenosti što je Hrvatima u Hrvatskoj ostalo.

On je taj koji Hrvatsku prazni od Hrvata, on je taj koji je izložio hrvatsku migrantskom stampedu, on je taj koji slučajem Agrokorom rasprodaje hrvatsku zemlju, šume, pitku vodu, more. Za to prikriti i obmaniti, jer on provodi brisleku politiku “dipolmacija prijevarom”, prikazuje se samo formalnim zaštitnikom bosanskohercegovačkih Hrvata.

Prva politika prema Hrvatskoj i Hrvatima ma gdje bili, može nastati samo ako u Hrvatskoj pobjede suverenističke snage. Prestojeći izbori za europski Parlament mogli bi biti nagovještaj te toliko željne prave promjene.

Vjerujete li, a povremeno se javljaju i takve špekulacije, kako je američki plan, u biti, Velika Albanija?

Američka geopolitika igra, kao što je rečeno, igra na kartu “Velike Albanije” iz geostrateških i geopolitičkih interesa. “Velika Abanija” pod nadzorom Sjedinjenih Država spriječava prodor Rusije na sredinu Sredozemlja, Njemačke na istok, a presjeca jedan od bitnih krakova novog kineskog “Puta svile” prema Europi.

Srbi su već “namireni” takozvanom “Republikom Srpskom”. Aleksandar Vučić je kao i Andrej Plenković igrač Bruxellesa. Pitanje je koliko će se još održati na vlasti, budući da je spreman potpisati sporazum s Prištinom o “korekciji granica” na Kosovu i jugu Srbije, a taj ga potez može odvesti prema onome što se čuje u srbijanskom javnom prostoru da mu je “sveća dogorela”. Geopolitička prespektiva Srbije nije baš ružičasta, a to Hrvatska ne koristi da provede na pravi način svoju tako željnu geopolitiku adriatizma.

Jugoistok Europe jedna je od tri potencijalna žarišta “velikog rata”. Prvi je Južno kinesko more, a drugi Bliski i Srednji istok (Sirija, Iran).

U prvom slučaju to bi bio rat Sjedinjenih Država i Kine, a druga dva Sjedinjenih Država i Rusije. Odmjeravanje snaga ova tri tabora odredit će kuda će svijet ići u idućih tridesetak godina. Znano je da kada se veliki hrvaju tada stradaju mali. O tome bi mali itekao morali voditi računa, a hoće li to ovisi o njihovim političkim elitama.

Može li se kazati i kako je i migrantska kriza koja će, po općoj ocjeni, svoj novi zamah doživjeti na proljeće, dio zakulisnog geopolitičkog plana?

Budući da je migrantska kriza hiperstrateški plan, ona neće prestati a njezin intenzit se mjenja, što je razumljivo, i godišnjim dobima. Nažalost neće prestati jer su stvoreni zakonski okviri za takvo što. Jedan od njih je Ugovor koji su u Marakešu potpisale 164 države, uključujući i Hrvatsku.

Mnogi politički poslušnici kažu da nije zakonski obvezujući. Međutim, mora se uzviknuti: To je velika laž i velika obmana! Taj je Ugovor neprijeporno okidač neograničenoj migraciji koju se od Marakeša smatra ljudskim pravom, a kritiku nje tretirat će se kao “govor mržnje”.

Na tu je činjenicu i prije potpisivanja upozorila britanska predstavnica u Europskom parlamentu, Janice Atkinson. Upozorila je da UN Compact otvara vrata da europske zemlje, u narednih šest godina, preplavi 59 milijuna novih migranata. Upozorila je da će to slomiti europsku kulturu i identitet.

Upozorila je da će Ugovor dovesti do zakona protiv “govora mržnje” po kojem će biti protuzakonito korištenje pojma “ilegalni migranti” koji će biti zamijenjen pojmom “neregularni migranti”. Upozorila je da će se europljani oprostiti s “demokracijom koja više neće biti njihov životni stil” jer će, kako se izrazila “biti proglašeno nezakonitim korištenje nepropisanog jezika”.

Ciljano preseljenje naroda da bi se uništili drugi narodi i civilizacije zapisano je poodavno u Bibliji. A tu piše da je bilo jednom jedno kraljevstvo koje se počelo naglo širiti na velikom području Mezopotanije i na okolna područja, Asur! Asur (Asirijia) je postao prvi globalistički imperij na svijetu.

Asur je imao jednog glavnog boga s jedinim središnjim svetištem, a zvao se isto kao narod i država, Asur. Jednog je dana došo Asur i pred Izraelova vrata, i Izrael postade vazal. Nako što Izrael otkaže poslušnost, razvali Asur Izrael, i odvede stanovništvo u Mezopotaniju a od tamo dovede novo stanovništvo, izvrši zamjenu naroda i religije.

Izrael izgubi narod i religiju pa postade bezimena poslušna porobljena asirska provincija bez identiteta koja služi isključivo imperijalno-gospodarskim interesima vladara Ausra.

Asur je prvi pokazao kako se postupa s narodima koji ne želi biti vazali. Uništi im se identitete, to jest ime, državu kao domovinu, odseliti narod u druge krajeve i dovesti nove narode od bilo gdje. To je najlakši put za stvoriti poslušne robove. A danas novi Asur sjedi u briselskoj “Kuli babilonskoj” i upravlja, zapovijeda svojim trabantima u mnogim državama Europe, nažalost i u državi Hrvata.

Dok u Francuskoj ima tko da piše pismo predsjedniku Emmanuelu Macronu u kojemu će general, admiral i biviši ministar obrane napisati da je migrantska kriza “još jedan napad na suverenitet koji daje dodatni razlog više za pobunu potlačenog naroda (prosvjed “žutih prsluka” op. a)”, u Hrvatskoj stotinu i više generala pobjedničke vojske okupljeni u Hrvatskom generalskom zboru neće prozboriti ni riječi prijekora briselskom poslušniku Andreju Plenkoviću.

A što su to još napali francuski visoki vojni dužnosnici?

Napisali su da je potpisivanjem ugovora bez da je sadržaj Ugovora predočen francuskom narodu Macron kriv “za ukidanje (poricanje) demokracije i izdaju naroda”.

Napisali su da Francuska država kasni u ostvarenju nemoguće zadaće integracije ogromnog broja ljudi koji dolaze iz potpuno različitih kultura i koji su se pregrupirali tako da u područja u kojima obitavaju nad kojim više ne vladaju zakoni Republike, dodajući, da “masovna imigracija briše civilizacijski identitet Francuske”.

Živimo u nadi da će hrvatski generali, a i hrvatski biskupi napisati neko pismo predsjedniku hrvatske Vlade Andreju Plenkoviću u kojemu bi stajalo. “Vi ne možete sami odlučiti da nam izbrišete naš civilizacijski identitet i lišiti nas naše domovine s kojom smo najuže povezani”, kao što su to učinili francuski.

Nakon ovih poticajnih slova pozabavimo se još tom takozvanom “migrantskom krizom” Jednostavno i jasno rečeno takozvana “migrantska kriza” je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe, odnosno ono što je još od njega ostalo. Sve ostale priče su smišljena magla.

Plan su osmislili vladari iz sjene, Colemanov “komitet 300” ili kako se u zadnje vrijeme popularno govori “duboka država”, a u djelo provode raznorazni Soroši, trilateralisti, bildeberzi, komiteti, komisije, međunarodne organizacije, raznorazne sveprisutne nevladine udruge i moćna vojska medijskih jurišnika.

O tom je planu još daleke 1922. godine progovorio Richard von Coudenhove Kalegri, visoko rangirani mason, utemeljitelj Paneuropskog pokreta i Europske parlamentarne unije, preteče Vijeća Europe zborivši o tome da će čovjek budućnosti biti mješanac.

Po njemu današnje će rase i kaste zbog nadilaženja vremena, prostora i predrasuda iščeznuti, a nastat će nova euroazijsko-negroidna rasa, vanjštinom nalik staroegipatskoj, pri čemu će raznolikost naroda biti zamijena raznolikošću pojedinaca.

O tome se u Europi ne smije prozboriti. Zato Europa i dalje sniva svoje davno prohujale snove. Europa je uspavana do te mjere da vrlo malo ljudi, čak i oni koji su vrlo obrazovani na području povijesti, znaju da islam ni po podrijetlu ni po svoj biti nije bio nova vjera, nego hereza kršćanstva i judaizma. To je duboka istina. Kršćanska Europa jest, i po prirodi trebala bi biti jedno, ali ona je poodavno, a posebno u 21. stoljeću, zaboravila svoju vjeru i svoju prirodu. Ona je odbacila i pogazila svoju narav!

Ako ove činjenice nisu poznate veći Europljanja poznate su “Gospodarima kaosa” i na njima oni grade “determinirani kaos” ili “nadzirani nered” kako bi Kalegrijeva azijsko-afričko-europska rasa postala tragična europska stvarnost.

Ono što raduje jest postojanje nade. A ona, ta nada, nudi i kazuje da  suverenizam nanovo raste, može se ustvrditi, u svakom dijelu nekadašnje “dobre stare kršćanske Europe”.

Jednom ste kazali kako je u pozadini cijelog globalnog sukoba duhovna borba dobra i zla. Vjerujete li i danas da je tomu tako?

Uvijek u pozadini globalnog sukoba je sukob dobra i zla. To je poodavno tako, još od vremena kada je Lucifer bačen na Zemlju. U biti globalni sukob uvijek je bio i bit će  sukob laži protiv istine. Pobjednik takvog sve globalnog sukoba unaprijed se zna, za nas kršćane svakako, a to je Golgotski pobjednik.

Josip Vričko / Katolički tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

 

 

 

Admiral Davor Domazet Lošo – Kako izgleda sukob suverenista i globalista