Bosanski lonac otrova
Muslimani vojnici i častnici legendarne Crne legije klanjaju namaz 1942. kod Srebrenice
Sjećate li se one priče kad je u Bosni neka učiteljica poslie završetka 2. svj. rata djeci jednom naredila da za domaću zadaću prouče tko su bili “zločinci ustaše”. Kako bi nešto saznala o tim “zločincima” djeca su, naravno, morala upitati svoje starije. Kad su djeca sliedeći dan došla u razred učiteljica upita maloga Muju: “Mujo, kaži nam tko su bile ustaše?” Sav sretan što je učiteljica baš njega izabrala za ovako važan posao, mali Mujo će, k’o iz topa: “Djedo, babo, daidža, amidža, komšije….!”
Tko je izumio ustaštvo?
Hrvat, bosanski beg, Filipović, koji je 1878. podigao ustanak protiv okupacijske austrougarske vojske (kojom je, da ironija bude što veća, zapovjedao Hrvat iz Like, general Josip Filipović) svojim je vojnicima dao ime USTAŠE. Pedeset i jednu godinu kasnije u čast tim ustanicima veliki prijatelj i zaštitnik bosansko-hercegovačkih muslimana dr. Ante Pavelić novom Hrvatskom revolucionarnom pokretu protiv drugoga, sada srbijanskoga, okupatora dao je ime USTAŠA Hrvatska revolucionarna organizacija.
Poslie krvave bitke na Borcima kod Jajca, u kojoj su, iako su se vrlo hrabro borile protiv silne i dobro naoružane austrijske vojske, brojčano male i slabo naoružane ustaše bega Filipovića su poražene.
O ovoj bitci dr. Ante Pavelić u knjizi Doživljaji piše: – “….Nu krv nije voda. Nakon što je general Filipović okupirao cielu Bosnu – Hercegovinu je okupirao general Šokčević – nije mu dalo junačko srdce mira, pa se navrati u Jezero i da se vidi sa svojim hrvatskim bratom, suparnikom begom Filipovićem. I sastali su se u Jezeru, kao da su stari znanci, kao pravi rođaci i prijatelji.
– Što bi ti, beže, bio od mene učinio, da si me živa uhvatio? – upitao je general bega.
-Vjere mi, brate, da sam te u bitci sreo, bio bih ti odsjekao glavu, a da sam te iza bitke uhvatio, bio bih ti pružio bratsku ruku, da ti stisnem junačku desnicu, k´o što si je ti meni stisnuo.”
Ovu bitku pjesnik je opisao ovim stihovima:
U ranama na Borcima leži ranjenik
Ne plaši ga grom pušaka ni topova rik.
Puška puca a top riče barut miriše,
A ustaša na Borcima mirno izdiše.
Ne plaši ga grom pušaka, ni topova jek
Dom, sloboda, vjerna ljuba, rani su mu liek.
Bošnjaci, ova pjesma, uz neke minimalne izmjene, postala je koračnicom ovih kasnijih ustaša, vaših junačkih otaca, amidža, daidža, braće i susjeda, “fašista” koji su se divovski borili protiv zatornika vašega naroda. Zatornika koje vi danas slavite.
Jeste li vi Bošnjaci zaista toliko glupi da ne znate, da su prve vojne formacije koje su 1941. stupile u borbu protiv četničkih koljačkih horda i koje su harale Bosnom i Hercegovinom bile domobranske jedinice NDH, pod zapovijedničtvom pukovnika Zdenka Begića. Kasnije su to nastavile ustaške jedinice legendarne Crne legije pod zapovijedničtvom Bećira Lokmića, Jure Francetića, Rafaela Bobana, Frane Sudara i dr. Zar vam nije poznato da je ta hrvatska udarna jedinica osnovana baš u Sarajevu odmah na početku rata sa svrhom da zaštiti grad od četničkih bandi i da je njezin prvi zapovjednik bio musliman Bećir Lokmić, koji je kasnije junački pao kod Doboja u borbi protiv četnika koji su, prema svjedočenju i vašega bega Adila Zulfikarpašića, malo kasnije mahom prešli u Titove partizane i nastavili “čistiti Bosnu od “Turaka i Rimljana”. Ali vaši “historičari” poput Muhameda “Tunje” Filipovića,, Abdulaha Sidrana, Mustafe Cerića i dr., u te su vaše glupe glave utuvili da su ovi Titini dželati “branili muslimane od četnika”.
Kako su vas za vrieme onoga rata branili oni koje vi danas obožavate opisuje uz mnoge druge i vaš Mensur Seferović: “Miro Popara je s ostalim komunistima u Fojnici okupio oko pet stotina muslimana iz okolnih sela, pretežno staraca, žena i djece i uputio ih prema Stocu… Putem prema Berkovićima i Stocu bio je put neizvjesnosti i nadanja. Prašnjavom cestom kretalo se, uz pratnju straže, 416 muslimana iz sela Fatnice, Dječa, Orahovice, Kalca Bačevice, Milavića i Bjelanja. Strahujući za svoje prijatelje, seljaci iz sela Miljavića i Kljenaka povukli su iz kolone 22 člana porodice Muhe i Ahmeta Habote. Ostali su uspjeli da stignu do Berkovića, gdje su prvi nesretnici nastradali. Svi drugi, njih 375, odvedeni su u Trusinu i bačeni u jamu Čavkaricu. Tu je poginulo i sedam članova obitelji Asima Pervana – otac, majka, dvije sestre i tri brata.”
Asim Pervan, jedan od prvih partizana iz bilećkog kraja, i sam je jedva izvukao živu glavu. Miro Popara je posmrtno proglašen za narodnog heroja. Nijedan od neposrednih sudionika u tom zločinu nikada nije bio pozvan na odgovornost i kažnjen.
Neki članovi partijske organizacije u Bileći, njih šestorica bili su, tobože, okrivljeni “zbog nebudnosti” i osuđeni na smrt, ali im je kazna odmah uvjetovana obvezom da ubiju predsjednika bilećke općine Junusa Đulepu i hodžu Ćamila Arnautovića. Uzalud je jedan od komunista govorio da “nije mudro ubiti hodžu Arnautovića, čovjeka opterećena djecom, među kojima su i dva valjana sina (valjda partizana, nap. a.), a uz to mu je kuća puna muhadžira, a ponajprije zbog toga što se upravo on, hodža, u lipnju četrdeset prve suprostavio hodži Krečiniću, koji je zahtijevao da se pogubi trinaest bilećkih Srba.”
Jedini “zločin” hodže Arnautovića bio je što je održao tiho posmrtno slovo prilikom ukopa jednog poginulog hrvatskog domobrana. Šestorica “osuđenih” bilećkih komunista nisu uspjeli ubiti ni hodžu Arnautovića, ni Đulepu, ali su ubojstvom jedne muslimanske djevojke i ranjavanjem druge “iskupili svoje greške”, pohvaljeni za hrabrost i razpoređeni na odgovarajuće položaje u partizanskim četama. Četničko-partizansko “čišćenje Bosne od Turaka i Rimljana” nastavljeno je punom parom i poslie “oslobođenja”. (Treba pročitati knjigu Safeta Jaskić “SRBOKOMUNISTIČKI ZLOČIN NAD BOSNOM” koju je tiskala tiskara DRINAPRESS, knjiga 23, Madrid 1967., prilažem sliku knjige, mo. Mijo.)
NAŠA MISIJA JE OSLOBODITI HRVATSKU, piše Maks Luburić u “OBRANI” br. 83/84 1968.
Tako, nakon što su poslie smjene Aleksandra Rankovića 1966., odkriveni planovi za ponovne pokolje svih muslimana i katolika u bilećkoj i čapljinskoj općini nitko nije izveden pred sud, ali načelnik Udbe u Čapljini i telefonistica u čapljinskoj pošti, preko koje su išli svi dogovori i upute za pokolj, previše su ozbiljno shvatili smjenjivanje Rankovića i u panici izvršili samoubojstvo.
A ako vama glupim Jugobošnjama uistinu nije jasno tko su bile žrtve bleiburške tragedije za koje je kardinal Puljić u sarajevskoj katedrali služio misu pročitajte ovo svjedočanstvo Safeta Bajina o masakru koji su vaši “osloboditelji” poslie završetka rata izvršili u Gornjim Podgradcima u Kozari: “…U logor ( u Slavonskoj Požegi ) je 23. svibnja došao broj partizanskih oficira, među kojima su bili Jovo Bjelić, Mile Tendjerić, Čedo Kapor i tzv. “Musliman” s prezimenom Kovačević. Ovaj Kovačević je bio iz sela Bosanska Dubrava koja se nalazi između Bosanske Gradiške i Banja Luke. Ovi su partizanski oficiri naredili hrvatskim zarobljenicima da svi koji su iz Bosne i Hercegovine stupe napried…. Među zarobljenicima koji su preživjeli masakre u Sloveniji bili su moj brat Hasan i naš blizi prijatelj, koji je bio iz našega rodnog kraja u blizini Jajca u Bosni. Oni su bili uključeni u kolonu od 3.500 hrvatskih domobrana (većinom muslimana), svi između 21 i 25 godina starosti. Njihov put od Bleiburga do Požege trajao je deset dana. U Požegu su stigli u očajnom stanju… Čim je kolona stigla u Gornje Podgradce zarobljenici su natjerani pred srbsku pravoslavnu crkvu gdje im je oduzeta sva odjeća osim veša. Nekoliko hrabrijih ili ravnodušnijih zarobljenika pitali su Milu Tenđerića za razlog za ovaj njihov postupak. Za odgovor on je izvadio njegov bodež (kamu) i na mjestu zaklao ove “nepokorne” ljude, a onda je ostalim rekao da ih sve čeka isti tretman u napuštenoj Šipadovovoj pilani koja se nalazi u blizini. Gole buduće žrtve, izmorene žeđu, glađu i umornim marševima bile su previše izcrpljene i nemoćne da ulože bilo kakav protest.”
Kao izkusan mašinist zaposlen u drvnoj industriji “Vrbas” Safet je za pomoćnika, priučnika, dobio jednog Srbina iz Gornjih Podgradaca koji mu je počeo pričati o ”herojstvu” lokalnih partizana koji su izvršili ovaj pokolj:
“Pažljivo sam slušao što mi je pričao i poticao ga da mi opiše više detalja o pokolju koji je ovdje počinjen prije dvanaest godina. Sve što mi je on izpričao podpuno se podudaralo s onim što sam čuo od one dvojice domobrana koji su uspjeli pobjeći. Pošto sam mu obećao da ću ga sve naučiti o dizel motorima uspio sam ga nagovoriti da me odvede na mjesta gdje su izvršeni pokolji.
On mi je pokazao mjesto gdje su pobjegla ona dva. Odveo me je i do one rupe na desnoj strani pruge gdje su počivali ostatci žrtava masakra. Srbski partizani i seljaci koji su izvršili ovaj grozni masakar nisu se potrudili pokpati njihove žrtve i moj pomoćnik mi je rekao da su se “u junu 1945. lokalni psi i vukovi nažderali ustaškoga mesa”.
Kroz čitavo ljeto te godine nitko se nije mogao približiti tome mjestu koje su Srbi nazvali “Ustaški avram” (Ustaška sinagoga) radi strahovitoga smrada nastalog zbog trulenja tisuća leševa. Stabla u ovoj uvali su tako riedka, a sva izgleda kao pustinja pošto je čitav njezin prostor od 150 do 200 metara dužine bijel od ljudskih lubanja i kišom i suncem izbijeljenih kostiju.
Pola sata sam hodao oko ovoga mjesta pokolja misleći o smrti moga brata hasana i drugih Hrvata koji su ovdje umrli. Nikada ne mogu zaboraviti ni jednu od ove dvie doline na Kozari koje su još bile biele od lubanja i kostiju poklanih ratnih zarobljenika koji su svi bili rođeni ovdje u Bosni i Hercegovini.”
Titovi krvnici su poslie završetka ovog “oslobodilačkog čina” oko ovih dolina zaigrali njihovo vampirsko kozaračko kolo koje vi i te vaše zaglupljene drolje u ime protesta protiv molitve za duše njihovih žrtava danas igrate oko katoličke katedrale u Sarajevu. Najbolje bi vam bilo da se za iduću obljetnicu genocida nad vašim predcima dogovorite s vašim istomišljenikom Miloradom Dodikom i svi zajedno odete u Gornje Podgradce i oko ovih dolina, kosturnica vaše braće, amidža i daidža, zaigrate to vaše kolo.
Nu nisu te jugo bošnjačke budale jedine koje na ove nevine žrtve bljuju svoj otrov. U svaku debatu o ovoj najvećoj tragediji u poviesti hrvatskoga naroda uvijek se mora uplesti i neki Židov koji smatra da čitav sviet mora žaliti nad židovskim holokaustom a hrvatske žrtve istovremeno pokušava obtužiti kao zločince ili ih svrstati u neku posebnu kategoriju žrtava koje ne zaslužuju isti tretman kao i one njegovog naroda. Tako i ovaj put “umjereni” Židov Jakob Finci u debati na bosanskoj televiziji govori da sve žrtve nisu iste. Ne znam po kojem ključu humanizma on to sudi. Je li on to tvrdi za to što, kao i njegovi sunarodnjaci Ivo Goldestein, Ognjen Kraus, Efraim Zuroff i drugi, smatra da samo Židovi mogu biti nevine žrtve ili možda za to što misli da žrtve “izabranoga naroda” zaslužuju veći pijetet od svih drugih žrtava?
Nemoguće je da su svi BiH muslimani toliko zaraženi epidemijom ovoga novog jugopoturištva. Nu moramo se upitati gdje su onda oni drugi? Zašto nijedan od njih nije ni najblaže reagirao na ove divljačke izpade? Zar su “oslobodioci” poklali sve potomke Kulenovića, Alajbegovića, Hromića, Ajanovića, Alagića, Delića, Pjanića, Hasića i tisuća drugih častnih B i H muslimana ili su i oni koji su nekim čudom preživjeli preodgojni u Selimovićeve lude, nesrećnike i najzamršenije ljude na svijetu s kojima istorija još uvijek pravi šale? Lude koje su jučer bile ono što danas žele zaboraviti.
Lude koje su Bosnu pretvorile u zemlju zasliepljenih luđaka koji s toliko otrova u duši mrze svoje častne predke.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.