OD RADOSTI I VESELJA USTAŠKA SUZA ZA HRVATSKU
Bog! ragi moj veliki prijatelju Franjo,
Šaljem ti nešto što sam sastavio za tebe i za sve Hrvate koji ljube i vole Hrvatsku. Čitaj i uživaj! Ovlaži svoje oči od veselja čitajući ovo kao što sam ovlažio i ja moje, osobito sada kada se diže spomenik prvom predsjedniku RH dru. Franji Tuđmanu u Kninu. Doći će vrijeme da će Hrvati s velikim veseljem i ljubavlju dignuti vječiti spomenik našem prvom Poglavniku Hrvatske Države, i još bolje N.D.H. usred našeg bijelog grada Zagreba i na granici DRINI, na ponos svim prošlim i budućim hrvatskim pokoljenjima. Veliki poZDrav tebi i svim tvojima. Bog! Mile Boban, Otpraš.
Najradosniji trenuci obnovitelja hrvatske slobode i nezavisnosti-
Zagreb, 9. listopada
Vedro talijansko nebo, vedrije i jasnije od djetinjeg oka. Proljetno sunce nekako veselije grije, sve pupa i oživljuje, u duše naših ustaša uvlači se neka tiha i skrovita radost, predosjećaj o velikoj bliskoj budućnosti, koja je na pomolu. Pokrajina Avellino, najdivniji kutak Italije: sunce, pjesma, cvijeće i dražest. Izgleda da se priroda natjecalo s ljudskim duhom, u obogaćivanju toga kraja i u tom natjecanju stvorila ono, što joj gotovo nigdje na kori zemaljskoj nije u potpunosti uspjelo. Bujno zelenilo okružuje sam gradić Avellino, a tamo prema jugozapadu vide se obronci tamnomrkog i jezivog Vezuva, kojemu se sučelice usidrio Napulj, jedan od najljepših svjetskih gradova.
U skromnom stanu u Avellinu sjede dvojica ustaških časnika i šute. Od vremena na vrijeme šutke se pogledaju i ništa više.
– Marko, što naši u domovini rade? Hoće li ona biti ubrzo oslobodjena?
– Nadamo se. Ja čekam svakim danom brzojavku od Poglavnika.
– Ne strahuj, brzojavka će pravovremeno stići, uzdajmo se u njega i Providnost.
Opet zašutiše. Lagani proljetni povjetarac leluja cvatuće jorgovane, koji neobično opojno mirišu, kakvi samo u Avellinu cvjetaju. U to se na vratima pojavi listonoša s brzojavkom. Srce naših boraca življe zaigra. Danas je utorak, 8. travnja, treba da se nadju još danas s ostalim drugovima u Napulju, a u četvrtak sa svima u Pistoji, gradiću sjeverne Italije. Brzo uzmu najnužnije stvari, kojih nije bilo Bog zna kako mnogo, i upute se na avellinski kolodvor. Na putu do Napulja pridruži im se još desetak drugova. Svi su razdragani, jer znaju, da se Jugoslavija uplela u rat s osovinskim silama i tako sebi potpisala smrtnu osudu, znaju da će iz te borbe izići pobjednicom i njihova sveta majka Hrvatska, za dobrobit koje im se nikakva žrtva ne čini preteškom.
Iz Napulja krenuše vlakom kroz srednju Italiju prema Pistoji, gdje su se imali svi sakupiti. Putovanje je bilo veoma ugodno, kakvo samo može biti u prvo proljetno doba u tom kraju Italije. Govori se veoma malo i to ono najnužnije, najpreče. Ta kako bi i govorili, kad je srce prepuno osjećaja, a duša i mašta već brode oranicama i poljima, šumama i vrletima oslobodjene domovine Hrvatske? Tako im je meko pri duši. Znaju, da neće naći sve uredjeno i stišano, znaju da će morati prolijevati more krvi i žrtvovati mnoštvo života dok potpunoma ne oslobode okovanu domovinu i osiguraju joj mirniju i sretniju budućnost Sve to oni znaju i razmišljaju o tome, ali to ne može narušiti njihovo veselje, već ga naprotiv umnožava i uzveličava.
Na Veliki Četvrtak, oko pola dana, stigne njihov vlak na kolodvor u Pistoji. Na kolodvoru ih dočekaše neki ustaški častnici, stari borci, te dočastnici i ustaše. Tu se izrukovaše i izgrliše sa starim drugovima i istomišljenicima, a zatim se uputiše u logor. Nije bilo vremena, a nisu imali ni volje za razonodu, već se stali savjetovati što da se čini. Odmah im bi podijeljeno ustaško odijelo, kojega do tada nisu imali, te oružje i streljivo, kao i cjelokupna ratna oprema. Stvaraju se nacrti o možebitnom napadaju na Jugoslaviju, ako to ustreba, o pomoći braći, koja su najvećma ugrožena od neprijatelja.
Onda zapadoše u maštanja o onoj, koju već godinama nisu vidjeli, o onoj iz koje su bili protjerani i bačeni u daleku tudjinu da medju stranim svijetom, koji ne pozna ni jedne riječi njihova slatkog jezika traže utočište i zaštitu. Je li se išta promjenilo? Jesu li one male, bijele kuće još uvijek iste? Jesu li prostrane livade još uvijek cvjetne; muču li goveda i bleje li ovce po pašnjacima? Čuje li se svugdje meka i živa hrvatska popijevka? Odzvanjaju li sure litice brda onim živim uzvicima i dozivanjem? Gori li još na očinskom ognjištu sveti kućni oganj? Njihova srca udaraju mahnitom radošću, a blaženi smiješak talasa se njihovim opaljenim licem. U to ih iz slatkog sanjarenja prene vijest: – Poglavnik dolazi! Poglavnik dolazi! Svi se ubrzo okupiše, da dočekaju svoga Poglavnika. Već su bili pridošli svi ustaše iz brojnih pokrajina Italije. Ukupan broj časnika, dočasnika i ustaša iznosio je 340 ljudi.
Poglavnik je došao kao uvijek ozbiljna i zamišljena čela, srdačno se rukovao sa svima i sa svakim prozborio dvije tri ljubazne riječi, osvrnuvši se na ove povijesne dane, koje upravo proživljavamo. Svi su pogledi bili uprti u njega, u njima se ljeskala ljubav i privrženost, a ujedno i strahopočitanje. Svima je bilo lagodno pri duši, ostvaruje se njihov san; njihov trud, izgnanstvo, žrtve i samoprijegor krune se uspjehom.
Uvečer se svi okupiše oko krugovalnika, da čuju razvoj dogadjaja u domovini. Najednom suspregoše dah, srce im življe i mahnitije stane udarati, nadimlju se grudi, a u grlu ih nešto draži, rekao bi, na, sad će ti okorjeli borci, ti divovi proplakati. Bežični brzojav donosi do ušiju izgnanika najveseliju vijest: “Maršal Slavko Kvaternik proglasio je Hrvatsku Slobodnom i Nezavisnom Državom”.
Jedan je čas zavladala mrtva tišina, i kucaj se srca nije mogao čuti, a onda odahnuše duboko ustaške grudi i unutarnje uzbudjenje trebalo je dijeliti da se lakše snosi ona snažna bujica čuvstva. Svi se rukuju i ljube, svima suze radosnice titraju u očima, no brzo ih uguši junačko ustaško srce, koje ne plače ni onda, kad je presretno.
Nije se smjelo dugo časiti. Odmah se spremi sve za polazak. Upute se na pistojsku postaju, gdje ih je već čekalo nebrojeno mnoštvo pistojskog prijateljskog pučanstva. Posebni vlak za njih već stoji na kolodvoru i pisti. Naši ulaze u vagone. Razdragani i iskreni živalj onoga kraja kliče i plješće našim junacima; djevojke ih posiplju cvijećem, a starice ih blagosivlju i šapću tihu i predanu molitvu za njih, za brzo i konačno oslobodjenje njihove vjekovima sputane i izrabljivane domovine.
Vlak kreće vrlo polagano. Ustaše se nagnuli na prozore, a narod maše rukama, maramicama, svime do čega u tome času velikog ushita može doći. A ustaška srca gore, plamte, uzvraćaju im pozdrave uzdignutom desnicom. Kad je vlak izišao iz stanice iz stotine ustaških grla prolomila se poput oluje slobodna “Lijepa naša”. Vlak juri kroz sjevernu Italiju, prelazi Padsku ravnicu i primiče se Trstu. U Trst stigoše 11. ožujka pod večer. Na kolodvoru ih je čekalo mnoštvo svijeta, većinom Hrvata, koji su jamačno znali za njihov dolazak. Bura oduševljenja i poklika prolomila se zrakom. Kliče se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, hrabrim ustaškim mučenicima i borcima. Predstavnici talijanskih vlasti u Trstu predali su u ime prijateljskog talijanskog naroda divan vijenac Poglavniku.
Prije nego sjedoše u autobuse, koji su ih čekali, Poglavnik im održa kratak govor, upozoravajući ih da budu kao i uvijek spremni za svaki eventualni napadaj četničkih banda na putu u domovinu..
“Ako dodje do čega, rekao je dostojanstveno POGLAVNIK, ja pred vama stupam u borbu!”
Poglavnikove su se riječi jako dojmile ustaških srdaca, kojima život i ne predstavlja ništa drugo nego predano žrtvovanje za dobrobit domovine. Zabrujaše motori, zazviždaše sirene i samovozi krenuše prema Rijeci. Usprkos napornoga putovanja i neprospavane noći nije sada nitko mislio na odmor i počinak, već svi iz svih samovoza počeše punim grlom “Lijepu našu i Puška puca a top riče” i druge hrvatske ustaške popijevke i koračnice. Što se više noć primicala jutru postajalo je sve hladnije i hladnije, brije ledeni snježni vjetar. No taj vjetar ne rashladjuje, već naprotiv grije, taj je vjetar prvi vijesnik slobode, koji im je izišao u susret da im izruči pozdrave radosne majke, da ih u njezino ime poljubi i blagoslovi. Taj vjetar razblažuje i mekša čvrsta ustaška srca i raznježuje tvrde i opore njihove grudi, privijajući slatki melem na njihove boli.
– Marko, reci mi je li ti ugodno pri duši?
– Pitaš?!
I iz ustaških grudi ote se burnija i jača, vedrija i proćućenija nego ikada od svoga opstanka “Lijepa, naša domovino…”
U tri i pol sata poslije pola noći predje posljednji samovoz riječko-sušački most i krene prema Delnicama. Po zapovjedništvu Poglavnika (odmah u Sušaku), jedan odred Ustaša, na čelu sa satnikom Ivanom Devčićem, odvoji se od cjeline i krene u Liku da pomogne našima ugušiti mjestimične pobune vlaha. Kako put kroz bivše Srpske Moravice nije bio baš najsigurniji, naredi Poglavnik da se istraži teren i osigura nesmetan prolaz. Usprkos noći i snijegu, koji je još uvijek padao, izidje na cestu sve delničko pučanstvo da izrazi svoju zahvalnost i odanost Poglavniku i ustaškim odjelima. Poglavnik je odredio da svi samovozi stanu, a sam je izišao i kratkim, ali toplim govorom pozdravio pučanstvo, koje je oduševljeno klicalo Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Uz cestu, od Delnica do Ogulina, kao i dalje do Zagreba, stajalo je staro i mlado, muško i žensko i samovoze posipalo cvijećem. U Ogulin je ušao posljednji samovoz 13. travnja u 3 i pol sata poslije podne. I tu je Poglavnik održao mali govor, u kojem je u kratkim crtama i jezgrovito, kako mu je prirodjeno, upozorio narod na ove povijesne časove, koje upravo proživljavamo. Pljesak, poklici, pjesma, uzdignute desnice, bio je vidljivi znak unutarnjeg uzbudjenja i neopisive sreće ogulinskog hrvatskog pučanstva.
Na tome napornom i dugotrajnom putovanju Poglavnik se malo jače nahladio pa se moralo ostati u Karlovcu do prvih sati 15. travnja. U Karlovcu je bio neopisivo oduševljen doček. Na karlovačkom kolodvoru dočekao je Poglavnika i ustaše Doglavnik Vojskovodja Maršal Slavko Kvaternik i srdačno se rukovao s Poglavnikom, zahvalivši mu u kratkom govoru na svemu što je učinio za hrvatski narod, za napaćenu majku Hrvatsku.
U 5 sati jutro 15. travnja izašao je Poglavnik sa svojim vjernim ustašama na povijesni Markov trg. Pogledao je ustaše i ustaše njega; u očima im sjale suze. Baciše pogled u maglovitu daljinu i vidješe, što nisu nikada do tada vidjeli s Markova trga; u travanjskoj magli ljeska se uzvišen i velik lik slobodne i okrunjene Hrvatske Domovine.
(I. R.)
“Hrvatski narod”; broj 238.-10.X.1941.; strana 9
Prepisao Mile Boban, Otporaš 9 ožujka 2015. i poslao prijatelju u Vancouver, Kanada Franji Cigiću (1928-2019)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.