Biste li mogli nešto reći o Novoj Hrvatskoj Desnici za poljske čitatelje?

 Novu Hrvatsku Desnicu osnovali smo 1994, nakon mojega raskida s Hrvatskom strankom prava (HSP), tada pod vodstvom Dobroslava Parage. Došao sam   u sukob s Paragom zbog njegovih sumnjivih veza na Zapadu, suradnje s hrvatskom ljevicom i pretvaranja politike u sudska tužakanja. Nova Hrvatska Desnica nastala je   na temelju ideja hijerarhije i autoriteta, elitizma i stegovnosti, hrvatskog državotvornog nacionalizma, te organske Europe suverenih nacionalnih država, umjesto   mehaničkog i nadnacionalnog ustroja ove sadašnje judeo-masonske, tehno-birokratske, nenarodne i protunarodne “europske unije”, koja je više i afrička i azijska, i   američka i židovska, negoli što bi bila uistinu europska. Novoj Desnici Tuđmanov je režim, kao prvoj političkoj stranki, uskratio registraciju, i to kršeći vlastite zakone.   Mi svejedno djelujemo u nekoj vrsti poluilegale, i pripremamo se za pravi trenutak koji će nastupiti.

 Koji mislioci su imali osobit utjecaj na ideje što ih zastupate?

 Od najranije mladosti razvijao sam svoje ideje, filozofske i političke, i vrlo brzo otkrio sam svoju duhovnu srodnost s grandioznom figurom Friedricha Nietzschea. Nakon   vrlo kratkog, ubrzanog procesa oslobađanja od marksizma, pozitivizma, komunizma, liberalizma i demokracije, učvrstio sam svoje zrelo stajalište ponajprije u

 dijalogu s misliocima kao Platon, Plotin, Schelling, Schopenhauer, Spengler, Weininger, Evola… U politici, bliski su mi bili predstavnici desno-konzervativnih,   monarhističkih, fašističkih strujanja, različiti neofašizmi, Konzervativna Revolucija, Nouvelle Droite.Sve je to uključeno i u duhovnu platformu Nove Hrvatske Desnice.

 Kako izgleda situacija s nacionalističkim pokretima u Hrvatskoj? Čime se te hrvatske skupine razlikuju od europskih nacionalista?

Od konzervativnih, desnih, nacionalističkih strujanja i udruga, stranaka i pokreta, osim Nove Hrvatske Desnice, na prvom mjestu treba spomenuti tradicionalnu Hrvatsku stranku prava. Na žalost, kao i u svojoj starijoj fazi (u XIX stoljeću i početkom XX stoljeća), ona je i nakon obnove 1990 razbijena u niz frakcija, a mnogobrojni pokušaji njezina ujedinjenja do danas su ostali bez uspjeha. Pravaši su danas uglavnom prihvatili činjenicu smanjenog hrvatskog tla u okviru uže Hrvatske, takozvane “republike Hrvatske”. Neke pravaške frakcije, osobito njihova mladež, radikalnije su i pokazuju volju za suradnjom s europskim nacionalistima. Od 2011 autonomno djeluje i udruga mladeži DOM (Državotvorni odbor mladeži). Za razliku od nas u Novoj Desnici i od DOM-a, nacionalističke organizacije nisu još dostatno svjesne potrebe onoga što ja zovem Nacionalističkom internacionalom, u prvom redu na europskom planu.U tuđmanovskoj stranki Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), koja je zaslužna za obnovu hrvatske države 1990, a koja danas zapravo okuplja demokratski lijevi centar, i u svojoj politici prilično se kompromitirala, zadržao se na pokrajinskoj i lokalnoj razini jedan broj dosljednijih nacionalista i desničara.U Hrvatskoj djeluje i određen broj desničarskih intelektualaca, publicista i pisaca, kao Tomislav Sunić, Hrvoje Lorković, Jure Vujić. I ja sam objavio desetak knjiga s hrvatskom i desničarskom problematikom.

Što držite o ostavštini ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske? Kakvu ulogu je taj pokret imao u hrvatskoj povijesti?

Ustaški pokret ima jedinstvenu zaslugu da je 1941, izravno nakon iskustva s velikosrpskom monarhističkom Jugoslavijom, do tada najgoreg nacionalnog poniženja u hrvatskoj povijesti, obnovio hrvatsku državu i proveo nacionalnu revoluciju. Osim toga, ta je država, u onim uvjetima, začudno dobro funkcionirala. Ustaški pokret za sve zdrave hrvatske nacionaliste ostao je neuništivom legendom. Danas, u novim uvjetima, moramo u njemu razdvajati ono što je mrtvo, što je ostalo vezano za povijesne okolnosti sredine prošloga stoljeća, od onoga što je još uvijek živo i vodi nas naprijed.

Što mislite o Franji Tuđmanu i njegovoj političkoj djelatnosti?

Franjo Tuđman svakako je važna povijesna figura. On je jedini znao i uspio povoljne okolnosti sloma komunizma i oslabljenosti posttitovske Jugoslavije iskoristiti za obnovu hrvatske države. U njegove velike pogrješke spada to, da je preuzeo hrvatske granice iz vremena jugo-federacije, iako je kroz rat, što su nam ga nametnuli Srbi, Hrvatsku mogao znatno proširiti i povratiti područja izgubljena 1945. Osim toga, Tuđman je nepromišljeno i nekritično preuzeo zapadnjački model liberalne demokracije i kapitalističkog gospodarstva. I jedno i drugo stvorili su nam velike nevolje i sadašnju katastrofalnu krizu. Iz komunizma trebalo je izlaziti postupno, te zadržati prihvatljive formalne strukture i obilježja, kao što su jaka država i vojska, autoritet i disciplina, jednostranački sustav, kao i suverenitet i neutralnost kakve je uživala Titova Jugoslavija.To je onda postupno i oprezno trebalo  reformirati, uklanjanjem štetnog i nadvladanog balasta. Budući da Tuđman nije bio spreman takav zahvat obaviti u pogodni čas, ubuduće će nam sve to biti mnogo teže.

Kak ocjenjujete aktualni geopolitički položaj Hrvatske? Da li su prema Vama nužne teritorijalne promjene u regiji?

Geopolitički položaj, po definiciji, teško se može određivati aktualnostima. Naime, geopolitika upravo pretpostavlja da je zemljopisni smještaj jednoga naroda trajna determinanta njegova nacionalno-političkog usuda. Hrvatska je smještena u srednjoj i jugoistočnoj Europi, ali i na Jadranu. Osim toga, ona je povijesna razdjelnica Istoka i Zapada. U našem dijelu Europe (da ovom prigodom ne ulazim u niz manje ili više ozbiljnih, manje ili više složenih teritorijalnih problema diljem čitavoga kontinenta), postoje prijepori oko razgraničenja Hrvatske sa svojim susjednim zemljama. Najveći je problem sa Srbijom. Iz aspekta etničkog i povijesnog principa, u velikosrpskoj Jugoslaviji pod okupacijom su bila slijedeća hrvatska područja: Bosna i Hercegovina, Sandžak, Istočni Srijem, Bačka, Boka Kotorska, te neka manja područja u Hrvatskom podunavlju. Problem je u tome da je tijekom povijesti, a osobito u Jugoslavijama pod srpskom dominacijom, dobar dio tih područja posrbljen, i da bi pod sadašnjim okolnostima njihovo pripajanje značilo bitnu promjenu etničkog sastava Hrvatske, koja bi postala višenarodnom državom. Kako sada stoje stvari, dakle, ako se te okolnosti dugoročno ne bi mogle izmijeniti u hrvatsku korist, morat će se razmišljati o nekoj vrsti kompromisa, u prvom redu podjelom Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. Ali, kompromise načelno valja izbjegavati, kad god je to moguće.

Ante Starčević je tvrdio, da su bosanski muslimani najbolji dio hrvatskoga naroda. Slažete li se s tom tvrdnjom? Kakvi bi trebali biti odnosi između Bošnjaka i Hrvata?

Današnja Bosna i Hercegovina su protektorat fantomske “medjunarodne zajednice”, što će reći, judeo-masonske globokratske nadvlade. Odu li protektorske snage, opet može buknuti bellum omnium contra omnes, koji će vjerojatno rezultirati spomenutom podjelom. Službena verzija govori o “tri naroda” u toj zemlji. Ali u njoj, u najboljem slučaju, mogu živjeti dijelovi naroda: hrvatskog i srpskog. Bošnjaci, muslimani, koji su se u zadnjih stotinjak godina različito deklarirali i osjećali, sada su se odlučili za “bošnjačku” formulu. Nju shvaćaju različito: kao poseban bošnjački etnikum, kojemu se unatrag konstruira zasebna etnogeneza, ili pak kao državnu naciju Bosne i Hercegovine, kojoj bi mogli pripadati i Hrvati i Srbi. Ovi to, dakako, niti ne pomišljaju. Bošnjaci-muslimani najvećim dijelom  potomci su Hrvata (katolika i dualističkih bogumila) prevedenih na Islam. Bosansko-hercegovački Srbi najvećim dijelom potomci su vlaških i drugih pravoslavaca, koje je Srpska pravoslavna crkva, proširena izvan granica stvarne Srbije, proglasila Srbima, i tako su generacijama odgajani. Danas se Bošnjaci i Srbi u BiH teško mogu vratiti u hrvatski korpus. To je dugotrajni proces, ako i bude na dulje staze moguć. U ovom trenutku u Bosni i Hercegovini izgleda neizbježivom podjela teritorija između tri elementa, a budućnost je otvorena.

Što mislite o današnjim odnosima između Hrvata i Srba? Što bi trebalo promjeniti u ovom području? Da li bila bi moguća suradnja hrvatskih i srpskih nacionalista?

Hrvati i Srbi, unatoč nekih površnih ili prividnih sličnosti, možda su dva naroda najrazličitija na svijetu. I to po svojim posve oprečnim mentalitetima, nacionalnim karakterima, koji su nastali temeljem rasno-etničkih, povijesno-političkih, kulturno-civilizacijskih razlika. pa su se prenosili tisuću i pol godina naslijeđem, odgojem, kulturom, nacionalnim životom, sve do danas. Hrvatsko-srpski sukob dubok je i trajan, i potječe iz sredine XIX stoljeća, kada se pojavio moderni velikosrpski nacionalizam. Od tada, Hrvati i Srbi su više puta ratovali, zbog Jugoslavije, zbog svojih teritorijalnih prijepora, zbog uloge hrvatskih Srba koji su, kao beogradski petokolonaši, težili državi u državi, te konačnom pripojenju Srbiji. A i to se zadržalo sve do danas. Svim tim izazovima sadašnja liberalno-demokratska Republika Hrvatska, čija je marionetska vlast samo produžena ruka stranih središta moći, nije dorasla. Mi, na radikalno i ekstremno desnom krilu, svega smo toga svjesni, ali više poštujemo iskrene srpske nacionaliste nego dvolične i mekušne srpske liberale, obožavatelje “europske unije” baš poput onih hrvatskih. S tim nacionalistima razgovaramo, polemiziramo, i tražimo dodirne točke, s obzirom na zajedničkog nam neprijatelja i na preustroj našega bijelog kontinenta.

Znate li neke poljske nacionalne mislioce i djelatnike? Koji od njih imaju mišljenje slično Vašemu?

Bez obzira na njihove razlike, imam manje ili više dodirnih točaka s vašim istaknutim muževima kao što su vođa poljske Falange, Bolesław Piasecki, veliki nacionalni junak Józef Pilsudski te general Wojciech pl. Jaruzelski, čiji sam vojni udar koncem 1981 među prvima doživio kao hrabru, odlučnu i patriotsku gestu. Uopće je, za razliku od Hrvata, kod Poljaka i među komunistima patriotizam, pače nacionalizam, uključujući i beskompromisan otpor židovsko-cionističkim infiltratima, bio nešto samorazumljivo. Tako da, u poljskim uvjetima, osobito ne čudi kasnija kolaboracija jednoga Piaseckoga s komunističkom partijom, na temelju zajedničkih nacionalnih pozicija. Uostalom, i mimo nacionalne politike, štujem poljske genije u svim oblastima: skladatelja Chopina, slikara Matejka, spisatelje Mickiewicza, Sienkiewicza i Reymonta. Imali ste i vrsne filozofe, kao Tarski, Kotarbiński, Kołakowski, premda ne dijelim njihove pozitivističke odnosno marksističke nazore. Katoličkog filozofa Bocheńskog i osobno sam upoznao u Njemačkoj.

U poljskoj političkoj tradiciji XX stoljeća su se pojavile koncepcije stvaranja srednjoeuropske federacije, koja bi osigurala geopolitičku nezavisnost toj regiji. Da li bi se, prema Vama, Hrvatska mogla priključiti takvoj federaciji?

Kada doživi konačni debakl i bude srušen, te se raspadne, ovaj monstrum od europske unije, ja očekujem da će Europa krenuti k povezivanju na autentičnim nacionalnim temeljima. Tu će biti mjesta i za Poljsku i za Hrvatsku, bez potrebe da se takva Europa dalje dijeli na regije, kakva bi recimo bila i srednja Europa. Naravno da će neke nacionalne države biti međusobno bliskije nego druge, zbog srodnosti podrijetla (krakovska Bijela Hrvatska!), kulture ili tradicije.

Koje je Vaše mišljenje o ideji jugoslavizma? Kako ocjenjujete period, u kojem Hrvatska je bila dio Jugoslavije (prije i poslije Drugog Svjetskog Rata)?

Jugoslavizam je ideologija koja je nastala u vrijeme kada su narodi, nazvani “jugoslavenskima”, već odavna bili formirani u posebne, različite, pa i suprotstavljene nacije, koje se više nikako nisu mogle stopiti u neki amalgam. Jugoslavenska je ideja hrvatskog podrijetla. U doba sloma Austrougarske monarhije nakon I Svjetskog rata, neki su Hrvati vjerovali da bi oslon na Srbiju i zajedništvo s njom mogli Hrvatsku spasiti od strane pogibli, a navlastito od talijanskih pretenzija na Dalmaciju. Srbi su kao nacionalisti isprva zazirali od jugoslavizma, da bi potom zaključili kako će upravo Jugoslavija biti dobar okvir za realizaciju velikosrpskog projekta. U obje Jugoslavije, monarhističkoj i komunističkoj, dominirali su Srbi, a Hrvati su bili kao narod potlačeni. Oba puta Jugoslavija je propala u krvi, a Hrvati su obnovili svoju samostalnu državu: 1941 i 1991. Danas je jugoslavenska ideja uglavnom mrtva i u Srbiji, kojoj je donijela najveće koristi.

U životopisu na Vašim blogu možemo čitati, da ste se odgajali “u anacionalnoj obitelji, vjerojatno njemačko-madžarsko-židovskog podrijetla”. Dakle, kako ste postali hrvatskim nacionalistom?

Hrvatskim nacionalistom postao sam živući u Beogradu. Rođen sam u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu, no vrlo brzo moj otac, koji je bio časnik jugoslavenske vojske, premješten je u Beograd. Tamo sam prošao škole i završio studij filozofije. U Beogradu osjetio sam duh velikosrpskog mini-imperijalističkog nacionalizma, koji se izrugivao Hrvatskoj i Hrvatima. Prisjetio sam se svojega hrvatskog zavičaja i materinskog jezika, doživio pravednost hrvatske borbe za samostalnu državu i shvatio da nacija i nacionalizam predstavljaju bitne komponente ljudskosti. Kao vrlo mlad čovjek, naime, bio sam posve neosjetljiv na ono nacionalno, i priznavao sam samo pojedinca i nekakvo nebulozno i apstraktno “čovječanstvo”. Srbi su me od te sljepoće, hvala Bogu, zauvijek izliječili.

Da li biste htjeli nešto poručiti čitateljima Xportal.pl?

Čitateljima Vašega portala, svim poljskim radikalnim desničarima i nacionalistima, čitavom velikom poljskom narodu, želim da borbeno i uspješno prebrode sve poteškoće izazvane sadašnjim nametnutim, nenarodnim režimom terorističko-dekadentne liberalne parlamentarne demokracije i članstva u kozmopolitskoj i oligarhijskoj “europskoj uniji”. I želim Poljskoj pravu vladavinu kakvu zavrijeđuje, kako bi zauzela mjesto koje joj pripada u budućem pravednom, organskom i harmoničnom europskom poretku.

Hvala lijepa za odgovore na naše pitanja.

Intervjuirao je Michał Górski.