BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA(1) dio
Bog! dragi moj prijatelju Franjo,
(Rano sam se ustao. Neda mi se spavati. Stalno mislim o onome što si me zadužio da nešto značajno iznesemo na našem dragom portalu 70 desetoj BLEIBURŠKOJ TRAGEDIJI HRVATSKOG NARODA. Kako ćeš po datumu vidjeti kada je to bilo da sam ovih pet nastavaka bio poslao uredniku Hrvatskog Uljudbenog pokreta dru. Tomislavu Dragunu. Čini mi se da je netko ovo preveo sa engleskog na hrvatski, vjerojatno preko google, gdje fale hrvatska slova. Samo ovaj prvi dio prirediti i staviti hrvatska slova mi je uzelo preko dva sata. Zato bih te molio, dragi moj prijatelju uzmi si vremena, pročitaj ovo i ako misliš da bi bilo zanimljivo u nastavcima ovo staviti na naš portal, onda ovaj prvi dio stavi odmah, poprati sa prikladnim slikama, te mi javi da nastavim s drugim nastavcima. Po mojem osobnom mišljenju pisac ovih nastavaka iznosi vrlo zanimljive nama mnogima nepoznate stvari o povlašenju HOS-a prema zapadu. Ili je isti bio sudionik ili prepisivao iz raznih hrvatskih knjiga, novina, časopisa i sl., za mene je ovo vrlo povijesno i važno. Ja ništa izmijeniti neću osim po potrebi, tu i tamo, ako ustreba, nešto dopuniti.
Iskreni poZDravi tebi i svim tvojima. Bog! Mile Boban, Otporaš.)
Mile Boban
7/28/11
To: Placid Zvic, Tomislav Dragun, trup1959@gmail.com, fr
Cijenjeni g. Dragun,
BLEIBURG, TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA (1) dio
U V O D
Hrvatski narod, ostvarivši svoju državnu samostalnost godine 1941., nastojao je ostati izvan svjetskog sukoba, jer nije bilo razloga, ratovati s Engleskom i Amerikom. U tom smjeru učinjeni su znatni napori, ali bez uzpjeha. Č]injenica, da su zapadni saveznici smatrali kraljevsku Jugoslaviju svojim saveznikom, te nisu priznale Hrvatsku Državu, prisilila je Hrvate, kako bi bili na protivnoj strani.
Osovinske vlasti priznale su Hrvatsku Državu, jer su bile stavljene pred gotov čin, te si nisu htjele stvarati još jednog neprijatelja više. Time je Hrvatska bila protiv svoje volje uvučena u II. svjetski rat, ovaj puta na strani osovinskih sila. Njeno sudjelovanje očitovalo se u slanju dobrovoljačkih postrojbi na Iztočni front protiv boljševičkih snaga.
Koncem godine 1944. i početkom 1945. bilo je vidljivo, kako je rat izgubljen u korist zapadnih saveznika i ruskog boljševizma. U Hrvatskoj se je gledalo drugačije na zapadne saveznike, a drugačije na boljčevike, premda su oni bili saveznici Zapada. Postojala je izvjesna nada, kako će Zapadnjaci razlikovati protukomunističke borce raznih naroda ne-Nijemaca, te ih odvojiti na koncu rata i sačuvati kao jezgro borbenih snaga za obračun s agresivnim medjunarodnim komunizmom.
Takovu nadu gajili su Hrvati čak i u vrieme od 10 časaka prije neminovnog izhoda II. svjetskog rata. Hrvati su jedini od ne-Nijemaca pred konac rat razpolagali s jakom i stegovnom vojskom, koja se je nalazila barem na dielu svog državnog područja. Posliedni čini Hrvatske Državne Vlade bili su rečenom nadom prožeti.
Od strane zapadnih saveznika nije bilo niti jednog znaka bilo kakovog interesa za protukomunističke borce, bilo da ih se organizirano sakupi i prihvati te sačuva za budućnost, bilo da ih se primi kao zarobljenike, kako to propisuju norme medjunarodne Ženevske Konvencije.
Ovaj propust zapadnih vlasti ostaje kakovom svjeskom poviestničaru za “odkriti”, kako je nekih 200 divizija protukomunističkih boraca trebalo drugačije prihvatiti, a ne razoružati ih i najvećim dielom izručiti komunistima, koji su ih poubijali, a manji dio – vrlo mali dio – bezglavo predati raznim dobrotvornim organizacijama, da ih ove razprše diljem svieta.
Kako se prije spomenuta nada hrvatskog državnog vodstva nije ostvarila, našlo se je hrvatsko političko i vojničko vodstvo pred izborom:
1. Ili napustiti područje Hrvatske Države i krenuti sa cjelokupnom vojskom u susret Englezima, koji su se približavali i od zapadnih saveznika bili najbliži, te pred njima izvržiti vojničku kapitulaciju.
2. Ili s cjelokupnom vojskom i pučanstvom, koje se dragovoljno odluči, poći u šume te nastaviti borbu protiv komunističkog nasilja, očekujući daljni razvoj događaja.
Iz mnogih razloga hrvatsko vodstvo odlučilo se je (premda su mišljenja izmedju generala bila podijeljena. Kako je poznato da je general Luburić zagovarao da se iđe u šumu a da ne vjeruje Englezima, mo. Otporaš.) za obću emigraciju.
Odlazak u šume te nastavak borbe protiv partizana, kao saveznika Englezke, Amerike i SSSR-a, stavili bi hrvatsku vojsku kao pobunjenike izvan zakona, jer bi to u ono doba značilo narušavanje svjetskog mira, koji je tada u Europi, čime bi bilo stavljeno i hrvatsko političko i vojničko vodstvo u stanje bezpravnosti.
Ova odluka Hrvatske Državne Valde teško je pomutila planove jugoslavenskih komunista, jer su oni dobro znali, kakovu bi opasnost za njih predstavljali par stotina tisuća najsnažnijih, najborbenijih i politički najsvjestnijih Hrvata, koji bi sudjelovali u jezgri borbenih krugova protiv internacionalnog komunizma, te su ih odlučili na svaki način zadržati i poubijati prema riečima Milovana Djilasa, koji je rekao:
Kako bi prikazivanje bezprimjernih strahota ovog ubijanja, koje se je vršilo uglavnom od mjeseca svibnja 1945. pa do konca godine 1945. – a u manjoj mjeri i kasnije (na stotine mjesta), bilo preglednije i odvijalo što zornije pred očima
čitatelja, upoznajmo u ovome uvodu čitatelje s okolnostima, koje su utjecale na tok povlačenja.
CILJ POVLAČENJA
Po gubitku rata i države u dotadašnjem postavu ratujućih sila, Hrvatima je bio jedini i veliki cilj, kako bi barem na životu održali svoju mladu vojsku od 390.000 boraca, koja je svoj ideal gledala izpunjenim samo u obstojanju Hrvatske Države.
Pouzdavalo se je u zdrav razum i prirodnost stvari, kako će zapadni nekomunisti ovu kompaktnu vojsku – neokaljanu nekim presedlavanjem – barem demobilizirati i sačuvati; kako će razumjeti njezin stav u svjetsko – političkom i ideološkom gledanju i opredjeljenju. Kako je ovakovo držanje prema komunizmu bilo razumno, proizlazi iz toga, što je američki predsjednik Truman već nakon sastanka u Potsdamu odpočeo hladni rat s komunizmom, a cijeli Zapad je za vrijeme korejskog rata drugačije gledao na komunizam, nego 1945. godine.
Hrvatski čovjek gajio je ovu nadu u sebi, jer je imao simpatije za amerikance, te se je tokom II. Svjetskog rata nadao, kako će na koncu ipak biti sa Zapadom.
Konačno, kako Hrvati nisu htjeli ni u kojem slučaju kapitulirati pred partizanima, to im je ostao još jedini izlaz, kako bi to učinili pred Anglo – Amerikancima.
Osim toga postojale su i odredbe medjunarodnog zakona – prihvaćene u Ženevskoj Konvenciji i od strane Englezke i Amerike – te su se ove zemlje morale držati odredaba toga medjunarodnog ratnog prava.
SNAGA
Kod prelaza iz redovite borbe na svom državnom području u povlačenje, hrvatska se vojska satojala od 390.000 vojnika visokog morala, ali bez streljiva. Bila je organizirana u pet vojnih Sborova, koji su se sastojali od 16 divizija, i van Sborova XXVI-tu Stajaći djelatni Zdrug, 12 gorska divizija, 14-ta divizija i 16-ta doknadna divizija koji su bili izravno pod zapovjedništvom Vojnog Stana Poglavnika. Sa vrlo jakim pozadinskim ustanovama kao logistikom podhvatnih postrojbi.
Operativno bila je hrvatska vojska uklopljena u njemačku armijsku skupinu (zapovjednik general pukovnik Löehr), koja je držala frontu polukružnog protezanja od Koprivnice – Virovitica – Hercegovac – Banova Jaruga – Sisak – Karlovac, ili izpupčenu Predzvonimirovu Liniju.
Zvonimirova crta bojišnice, bila je spljoštena a protezala se je od Koprivnice – Križevci -Vrbovec – Dugo Selo – Velika Gorica – Stupni- Jastrebarsko – Karlovac, i na njoj nije se odigralo neko vidljivije zaustavljanje u svrhu obrane i paraliziranja neprijateljskog prodiranja – iznimno GRADEC – VRBOVEC i STUPNIK – KLINČA SELO
TO GOVORE ENGLEZI U SVOJIM TAJNIM TELEGRAMIMA
Došlo vrijeme kako bi se konačno jednom, energično sa dokumentiranim dokazima, svim tim četničko komunjarskim licitantima, dokazale njihove izmišljotine sa, brojem pripadnika HOS-a i gradjanstva koje se je našlo, 14 i 15 svibnja 1945. g., na poljanama Ober & Unter Loibacha, Moos-a, St. Michael i Bleiburga na prostoru površine 25 km2. ravnice.
Prema izvješću AFHQ u Caserti od 12.V.1945, na prostoru od Villacha, Klagenfurta, Völkermarkt-a, Griffen-a i Wolfsberg-a, nalazi se već 300.000 vojnih pripadnika i izbjeglica. To je onaj dio koji se je povlačio motorizirano. Sve te vojne postrojbe bile su pomoćne i neboračke, dok se je čitav borački dio postrojbi povlačio i stigao do 15.V.1945 na Bleburško polje i njezinu širu okolicu. Prema zračnom izvidjanu dana 12.V.1945, procijenjeno je kako već ulazi u područje Carinthie, kolona koja sadrži cca 500.000 vojnih pripadnika.
Ja, kao živi svjedok i sudionik koji je imao krugovalnu vezu sa postrojbama 5-te divizije, htio bih pitati sve te ; molim Vas uljudno recite mi na kojem fakultetu na ovome svietu ste studirali ili slušali predmet o povlačenju Hrvata 1945. g. iz Hrvatske. Odgovor od svakoga je NE! Pa onda čemu te o broju žrtava kada čak nemate pojma koliko je bila brojčana snaga HOS-a, i ono najvažnije, zašto se nismo povukli u tri dana što bi bilo normalno, već punih 11 dana. Znači kako se mora naći logičan razlog. Znači kako je vojska bila nečim spriječena a to je bio gradjanski konjski podvoz a bogami bilo ih je i sa volovima.
A ako želite znati donekle broj žrtava onda uzmite knjigu od Prcele i izračunajte postotak ubijenih i spašenih iz Titovih kolona smrti pa će Te onda doći do približne brojke. Kako bi sve te za Bleiburg uvjerio u iztinitost mojih tvrdnji pokušat ćemo malo pučko školskom matematikom doći do rezultata.
Na Bleiburgu je bilo 300.000 vojnika i 480.000 gradjana = 780.000
Od Celja na Wolfsburg 5.000 vojnika i 5.000 gradjana = 10.000
Od Črnog na Eisenkappel 30.000 vojnika i 10.000 gradjana = 40.000
Od Log. Dol. na Eisenkappel 15.000 vojnika i 5.000 gradjana = 20.000
Od Jezerskog na Eisenkappel 10.000 vojnika (pozadinske slu`be) = 10.000
Što ukupno iznosi 360.000 vojnika i 500.000 gradjana = 860.000 Hrvata.
Izračun postotka:
Iz Maribora ih krenulo 11.000, u Pančevo ih stiglo 600
Iz Maribora ih krenulo 15.000, u Osijek ih stiglo, 6.000
Iz Dravograda ih krenulo, 5.000, u Bitolju ih stiglo 300
Iz Slovenije ih krenulo 12.000, u Novi Sad ih stiglo 3.000
Iz Dravograda ih krenulo 2.400, u Beograd ih stiglo što iznosi; krenulo 43.000, stiglo 9.900
Ili 9.900 : 43.000 * 100 = 23.02%, primjeniv i sada taj postotak na brojeve vojnika i gradjana dobivamo
Što ukupno iznosi 360.000 vojnika i 500.000 gradjana = 860.000 Hrvata.
Od toga ubijeno: 278.128 vojnika i 385.900 gradjana = 664.028
Ostalo na životu 82.872 vojnika 115.100 gradjana = 197.972
Od 82.872 vojnika ostalih na životu:
njih 8.900 bio je sudjen na 25 g. zatvora = 222.500 g.
njih 5.000 bio je sudjen na 20 g. zatvora = 100.000 g.
njih 5.000 bio je sudjen na 15 g. zatvora = 75.000 g.
njih 10.000 bio je sudjen od 5 – 10 g. zatvora = 75.000 g.
njih 10.000 bio je sudjen od 1 – 5 g. zatvora = 25.000 g.
njih 38.900 bilo je osudjeno na, 497.500 g. robije
Svoju kaznu izdržavali su bez amnestija:
u Hrvatskoj Mitrovici, staklari Zenica, Gornji Vakuf, Zemunu, Staroj Gradiški, Lepoglavi, Kajzerici, rudniku žive IDRIJI u Sloveniji, u rudnicima BOR u Srbiji, rudniku Raša u Istri, Golom otoku, Puli, Slovenskoj Bistrici – IMPOL, i još mnogim drugim mjestima.
Kod izgradnje autoputa Beograd Zagreb, njih 3.000 bilo je korišteno za najteže gradjevinske poslove i kada su došli do Iloka, tamo negdje gdje je močvarno zemljište, njihov komandant major milicije ČIČA rodom iz Gline, dao ih je 700 ubiti i zakopati pod kolovoz autoputa koji je tamo betoniran, a drugi dan su zaljevani betonom a da nitko nije imao pojma što se je predhodne noći dogodilo.
Ja sam se povlačio sa 5-tom divizijom i poznato mi je, jer je bilo prebrojavanje u Križevcima, naša kolona je bila dugaška 35 kilometara (samo gradjana sa zapregama) sa 40.000 gradjana oba spola i svih dobi, dok je sama divizija postrojena u rojnoj pruzi zauzimala svega 10 km dužine. Mi smo držali zaštitnicu desnog boka glavnine, skroz do Dravograda. Dugačku kolonu je imao I-vi Sdrug – 8-ma divizija, 7-ma divizija, 3-eća divizija, koje su stigle na Dravogradsko polje i više nije mogao stati jedan čovjek, dok je zalaznica bila još uvjek u Celju.
Iz tajnog telegram za HQ u Caserti, zrakoplovnim izvidjanjem je ustanovljeno kako na 15.V.1945, ide jedna kolona od cca 600.000. osoba prema Carintiji, a tome treba dodati daljih 500.000 koji se spominju u izvještaju od 12.V.1945.
Prema pisanju Vojno historijskog (povijesnog, mo.Otporaš.) instituta iz Beograda, o tome koje su se njemačke postrojbe njima predale ili po njima uništene izlazi kako čitav njemački kontingent, koji se je nalazio u tom području Carintinije iznosio je svega 200.000 ljudi. Dok je bilo 100.000 ljudi drugih narodnosti, Kozaci, Slovenci isti broj Madjara i 5.000 crnogorskih četnika. To bi nekako zvučilo 10 njemačkih divizija. Dok ostatak od 860.000 odpada na Hrvate pripadnike HOS-a 360.000 i 500.000 izbjeglica civila, svih dobi oba spola.
Crnogorski četnici, izraženi u brojčanoj sumi, bilo ih je 5.000, ali koji su se povlačili iz Celja preko Loštanja – Črno – Topla – Obermosgan – Eisenkappel, gdje su odmah po dolazku pali englezima u ruke. Na samom Bleiburškom polju nije bilo niti jednog četnika ili Slovenskog domobranca. Bilo je nekih 300 zarobljenih partizana, koji su na sebi nosili po jedan sanduk streljiva, ili po dva željezna okvira granata za bacače. Koliko mi je poznato bili su svi pobijeni od postrojbi Koste Nagya, kao izdajnici revolucije u mjestu Aich, od čijih mještana je to saznato.
Nekako mi neozbiljno djeluje ta brojka koju navadjaju , od 40.000 od 250.000 tisuća, pa onda sve one nemoguće licitacije, po Žerjaviću i drugim sličnim “naučnicima” koji su za svoj rad bili nagradjeni službom u OUN-a obično po afričkim zemljama. Molio bih sve buduće pisce kako bi se držali ove brojke iz tajnog telegrama vojske V. Britanije sa podpisom ALEXSANDER sve dotle dok netko sa novim dokumentima ne dokaže nešto suprotno.
Postroj i brojčano stanje HOS-a, obradio sam na osnovu 42.000 stranica originalnih dokumenata MINORS-a i ZUVOJ-a, koji se nalaze u mojem posjedu, a 1945. na povlačenju bili su dovezeni u Villach, odakle sam ih ja dao prenjeti k sebi u Australiju. Naime, zastavnik u razdoblju dr. Branko OPIĐ, (mišljenja sam da bi to moglo biti TOPIĆ, mo. Otporaš.) na moj poziv odazvao se je i opisao svoj put povlačenja u kojem je naveo kako je bio u Rogaškoj Slatini dodjeljen za pratnju tri kamiona koji su prevozili pismohranu MINORS-a, Vojnog Redarstva i još nekih pozadinskih službi. Odmah sam odputovao u Villach i uz pomoć nadporučnika Franje Konje iz Canade, pronašao teret tih tri kamiona, koje je njegov brat prisvojio, a teret bacio u šupu za drva i ugljen, koji su ih pokrili i tako sačuvali od ljudske radoznalosti svih tih pedesetak godina. Naravno kako je to bilo odkriće, ali o kojemu se je trebalo vjerno šutjeti, jer su u stvari tu bili, prve tipkajuće stranice, zapisnika o saslušanjima, Hebranga, Srebrnjaka, Marinkovića, Price, Winterhaltera, Anke Butorac, Mace Grčetić, Cicibanke Zdenke Sertić i još 72 visoko rangirana člana KPJ. Znači, kako puk. Drago Jilek nije imao te dokumente kod sebe, zašto su ga komunjare kidnapirali u Trstu.
Ovi zapisnici su prava poslastica za čitanje i odkrivaju svu ljudsku bijedu i nemoral saslušavanih.
(Šteta da se za sada ne zna tko je pisac ovih pet opisa o BLEIBURGU. Nadati se je da će se netko potruditi i već do sada iznesenih povijesnih iskaza saznati tko bi mogao biti taj Hrvat i vojnik HOS-a NDH-e koji je iz Villach-a prenio sve te stvari “k sebi u Australiju”. Po mojem nagađanju to bi mogao biti Srećko Rover. Nadati se je da će se kroz sljedeća četiri nastavka moći saznati mnogo više. Mile Boban, Otporaš.)
POSADNI DOMOBRANSKI SDRUGOVI
1-vi. Posadni DOM Sdrug – Varaždin 1.700 I. HUD (Riječ “DOM” se odnosi na Domobrani, mo)
2-gi. Posadni DOM Sdrug – Karlovac 1.700 13.D.
3-eći. Posadni DOM Sdrug – Knin 1.700
Cjelokupni ušao koncem 1944 g., u sastav 372 legionarske pješačke “Tiger” divizije,
4-ti. Posadni DOM Sdrug – Sisak 1.700 15.D, zapovj. puk. DV, Stjepan MIFEK od 22.V.1944 do 15.XII.1944
5-ti. Posadni DOM Sdrug – Požega 1.700 1.D.
6-ti. Posadni DOM Sdrug – Zenica 1.700 8.D.
7-mi. Posadni DOM Sdrug – Županja 1.700 3.D.
8-mi. Posadni DOM Sdrug – Žepče 1.700 14.D.
9-ti. Posadni DOM Sdrug – Dubrovnik 1.700 12.D.
10-ti. Posadni DOM Sdrug – Brčko 1.700 3.D.
11-ti. Posadni DOM Sdrug – Bjelovar 1.700 I.HUD.
12-ti. Posadni DOM Sdrug – Gospić 1.700 11.D.
13-ti.. Posadni DOM Sdrug – Križevci 1.700 I.HUD.
14-ti. Posadni DOM Sdrug – Osijek 1.700 7.D.
15-ti. Posadni DOM Sdrug – Bosanska Gradiška 1.700 1.D.
16-ti. Posadni DOM Sdrug – Zagreb 1.700 16.D.
17-ti. Posadni DOM Sdrug – Banja Luka, 1.700 6.D
18-ti. Posadni DOM Sdrug – Sarajevo 1.700 8.D.
19-ti. Posadni DOM Sdrug – Novska 1.700 17.D.
20-ti. Posadni DOM Sdrug – 1.700
21-vi. Posadni DOM Sdrug – Novi Marof, 1.700 I.HUD.
Sveukupno 35.700
Domobranska vojnica:
Ukupno Gorski Sdrugovi = 25.720
Ukupno Posadni DOM Sdrugovi 21 x 1.700 = 35.700
-1.700
Ukupno Lovački Sdrugovi 10 x 2700 = 27.000
-8.100
Ukupno doknadne i pomoćne postrojbe za 17 divizija = 21.000
Ukupno podhvatne DOM postrojbe = 109.420
-9.800
99.920
USTAŠKA VOJNICA POSTROJENA PO SDRUGOVIMA (1945 g.)
STAJAĆI DJELATNI SDRUGOVI sa zapovjednicima:
I. SDS, PALE, sastava od 7 bojni u sklopu 8.D.
Zapovj. 1-vi: pukovnik PTB-a, Jure vitez FRANCETIĆ, poginuo
2-gi: pukovnik UV, Ivo STIPETIĆ, poginuo VIII.1943.
3-~i: pukovnik UV, Frane SUDAR,
4ti: v.d. bojnik PTB-a, Joso DADIĆ
5-ti: pukovnik UV, Frane SUDAR,
6-sti: bojnik PTB-a, Joso DADIĆ
sastava 6.389 momaka
II. SDS – Sisak – Hrvatska Mitrovica – NAŠICE, sastava od 6 bojni u sklopu 7.D.
1-vi: dopukovnik UV, Milivoj SERTIĆ,
2-gi: bojnik UV, Milan ČULENTIĆ,
3-~i: bojnik UV, Antun ILLIK, poginuo
4-ti: pukovnik UV, Ivan ŠTIER,
sastava 6.170 momaka
III. SDS – KARLOVAC, sastava od 6 bojni, u sklopu 13.D.
1-vi: pukovnik PTB-a, Josip METZGER,
2-gi: pukovnik UV, Ante MAGAČ,
3-~i: dopukovnik UV, Vladimir ROGOZ, poginuo
4-ti: pukovnik UV, Tomislav ROLF, (Ustrijelio se na Bleiburgu poslije predaje, mo.)
5-ti:
sastava 5.103 momaka
IV. SDS – Bihać – GOSPIĆ, sastava od 5 bojni, u sklopu 11.D.
1-vi: pukovnik HRZ, Ivan MRAK
2-vi: bojnik UV, Milan ČULENTIĆ,
3-gi: pukovnik UV, Delko BOGDANIĆ,
4-~i: pukovnik PTB-a, Juco RUKAVINA,
5-ti: pukovnik UV, Vladimir METIKOĆ,
6-ti: pukovnik UV, puk Frane SUDAR,
7-ti: bojnik UV, Slavko HAJDINOVIĆ,
sastava 5.279 momaka
V. SDS – Bugojno – Livno – KOPRIVNICA, sastava od 7 bojni, u sklopu 5.D.
1-vi: pukovnik UV, Rafael BOBAN,
2-gi: dopukovnik UV, Josip KOŽIĆ,
sastava 7.718 momaka
VI. SDS – Sinj, sastava od 5 bojni, u sklopu 10.D.
1-vi: pukovnik DV, Frane ŠIMIĆ,
2-gi: pukovnik DV, Milan ČUDINA,
3-~i: pukovnik UV, Josip KURELAC II.
4-ti: pukovnik UV, Božidar GAVEZ,
sastava 4.091 momaka
povuklo se u Biha} 2.000
ostatak izginuo u povla~enju
VII. SDS, DRNI[ – ZADAR, sastava od 6 bojni, ostatci u sklopu 10.D.
1-vi: dopukovnik UV, Emil KEČET,
2-gi: bojnik UV, Mirko BLAŽEVIĆ,
3-~i: pukovnik UV, Mijo SELETKOVIĆ,
4-ti: dopukovnik UV, Emil KEČET, poginuo
5-ti: dopukovnik UV, Tomislav BRAJKOVIĆ,
6-ti: bojnik UV, Petar MIKRUT,
sastava 5.989 momaka
povuklo se u Bihać 2.000
povuklo se u Sušak 2.000
ostatak poginuo u povlačenju
VIII. SDS – Petrinja – BIHAĆ, sastava od 5 bojni, u sklopu 10.D.
Ustrojitelj: dopukovnik UV, Ivan HRČKO
1-vi: bojnik UV Petar DUIĆ
2-gi: dopukovnik UV, Josip KURELAC II.
sastava 4.588 momaka
IX. SDS – MOSTAR, sastava od 8 bojni, u sklopu 12.D.
1-vi: bojnik UV, Antun MATKOVIĆ,
2-gi: dopukovnik UV, Krešimir KURAJA,
3-~i: dopukovnik UV, Vladimir MAYER,
4-ti:
sastava 6.741 momaka
X. SDS – BANJA LUKA, sastava od 5 bojni, u sklopu 6.D.
1-vi: satnik UV, Pavle BULJAN, poginuo 25.IX.1944.
2-gi: dopukovnik UV, Marijan JOSIĆ,
3-~i: bojnik UV, Ivan TERZIĆ,
4-ti: dopukovnik UV, Marijan JOSIĆ,
5-ti: pukovnik PTB-a. Josip MATUSINOVIĆ
sastava 4.237 momaka
XI. SDS – TRAVNIK, sastava od 6 bojni, u sklopu 6.D.
v.d. bojnik UV, Antun MATKOVIĆ, do 10.III.1945
sastava 4.952 momaka
XII. SDS – TUZLA, sastava od 4 bojne, u sklopu 9.D.
1-vi: dopukovnik PTB-a, Avdaga HASIĆ,
2-gi: pukovnik UV, Emil LAHOVSKI,
3-~i: dopukovnik UV, Petar DUIĆ,
sastava 4.684 momaka
XIII. SDS – HRVATSKA MITROVICA, sastava od 5 bojni, u sklopu 3.D.
dopukovnik UV, Zvonimir POVIĆ,
sastava 5.417 momaka
XIV. SDS – NOVA GRADIŠKA, sastava od 8 bojni, u sastavu 17.D.
1-vi: dopukovnik UV, Drago ILLIK,
sastava 7.828 momaka
XV. SDS – DOBOJ, sastava od 5 bojne, u sklopu 14.D.
dopukovnik UV, Zdenko KURAJA
sastava 4.653 momaka
XVI. SDS – BR^KO, sastava od 5 bojni, u sklopu 9.D.
sastava 4.372 momaka
XVII. SDS – BROD na SAVI, sastava od 5 bojne, u sklopu 14.D.
dopukovnik UV, Stjepan HAJDINOVIĆ
sastava 4.678 momaka
XIX. SDS – PETRINJA, sastava od 5 bojne, u sklopu 15.D.
sastava 4.231 momaka
XX. SS – ZAGREB, sastava od 5 bojni, u sklopu 16.D.
1-vi: pukovnik UV, Branko RUKAVINA, do 20.IV.1945.
2-gi: dopukovnik UV, Eugen STAREŠINIĆ,
sastava 3.495 momaka
XXI. DS – OGULIN, sastava od 4 bojne, u sklopu 13.D.
1-vi: dopukovnik UV, Josip TOMLJENOVIĆ,
sastava 4.818 momaka
XXII. SDS – OTOČAC, sastava od 5 bojni, u sklopu 11.D.
1-vi: pukovnik UV, Krešimir KURAJA,
sastava 4.116 momaka
XXIII. DS – ZAGREB, sastava od 3 bojne, u sklopu 16.D.
dopukovnik PTB-a, Jerolim KATIĆ,
sastava 2.114 momaka
XXIV. SDS, nije uzpostavljen
XXV. SDS, nije uzpostavljen
XXVI. SDS – SUŠAK, sastava od 4 bojni, VS, (van Sborova).
1-vi: dopukovnik UV, Ivan VILHAR,
sastava 3.486 momaka
Oklopni:
XVIII. Oklopni Sdrug, BJELOVAR, sastava od 4 oklopne satnije, u sklopu 5.D.
1-vi: pukovnik UV, Aurel SCHLAHER,
sastava 1.600 momaka
Prometni:
I. PSUŽV, ZAGREB, sastava od 5 bojne,
1-vi: satnik UV, Josip CAR,
2-gi: satnik PTB-a, Ivan HERENČIĆ
3-eći:
II. PSUŽV, SARAJEVO, sastava od 7 bojni
1-vi: pukovnik UV, Ante VOKIĆ,
2-gi: bojnik UV, Krešimir KURAJA,
Oba Sdruga u 1943 poslije rujna, i 1944 godini poslužili su za ustroj ostalih Sdrugova pa je njihovo broj~ano stanje prikazano u stajaćim Sdrugovima.
Obranbeni:
I. OS – PAKRAC, sastava od 8 bojni, sa 4 bojne u sklopu 18.D. izto tako u 17.D.
1-vi: pukovnik UV, Slavko SKOLIBER,
2-gi: pukovnik UV, Marko PAVLOVIĆ,
3-~i: pukovnik UV, Jakov DŽAL, (oženio polusestru Maksa Luburića Zoru, mo.)
sastava 7.527 momaka
POGLAVNIKOV TJELESNI SDRUG (PTS), sastava od 9 bojni, činivši sastav 2.D.
Zapovjednik, pukovnik PTB-a Ante MOŠKOV
sastava 8.005 momaka
Konačno potrebno je reći nešto i o samoj temi, sa time kako bi nam bilo jasno, naziv SRBI u Hrvatskoj pojavljuje se po prvi puta u 1918 g., kada im počinje dvor iz Beograda slati popove i popadije. Do tada može se slobodno reći do 1941. g. a i poslije bili su to VLASI po vjeri pravoslavci. Poznajem mnoge iz Like koji su se izkazivali kao Hrvati pravoslavne vjere. Kao dokaz tome navadjam kako je u generalskom Sboru HOS-a bilo od 131 generala 10 generala pravoslavne vjere a u samim postrojbama 8 vjerskih dužobrižnika pravoslavne vjere, sa najnižim činom satnika.
Koliko mi je poznato ustaški pukovnik Delko Bogdanić, bio je pravoslavne vjere, a u IV. stajaćem djelatnom ustaškom Sdrugu bilo je, pored vojničara i dočastnika desetak častnika pravoslavne vjere.
Kako sam i sam bio pripadnikom V-tog ustaškog Sdruga, (u opisu br. 1 sam stavio da bi mogao biti Srečko Rover ovih opisa. Koliko je oznato Srečko Rover je bio pripadnik Crne Legije, a Crna Legija je bila V Ustaški Sdrug pod zapovjedništvo ustaškog pukovnika i hrvatskog generala Ranka, Rafajela Boban, mo.) naša I-va djelatna bojna u brojčanom sastavu 954 ljudi imala je 122 pravoslavaca, pa je pored rimokatoličkog, muslimanskog, imala i pravoslavnog svećenika kao vojnog vjerskog dušobrižnika, dopukovnika o. Vasu Čurlana. Inače V-ti Sdrug je imao još počastni naziv “Crna Legija” a zapovjednikom je bio pukovnik Rafael Boban. U stvari I-va i II-ga djelatna bojna su bile u 1941. do svibnja 1942. g. sastavu “Crne Legije” kojom je zapovjedao Jure vitez Francetić.
Od poznatijih boraca te postrojbe, pravoslavne vjeroizpovjedi su bili vodnik Jovan Keserović, dovodnik Dušan Borić, rojnik Savo Tomić, vodnik Svetislav Starović, i častnički namjestnik Stevo Žirić zvani “Lala”. Svi oni su došli kao zarobljenici iz četničkih redova u borbama po Romaniji i Podrinju početkom 194. g.
Ustaška vojnica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao sastavni dio HOS-a sa 1.V.1945 g. imala je sliedeći sastav:
Sveukupni broj 132.929 vojničara, dočastnika i častnika.
Postrojena u 153 bojne
A one u 26 Ustaška stajaća djelatna Sdruga.
Prema dokumentima Zapovjedničtva Ustaške vojnice (ZUVOJ) – osobnog odjela, po vjerskoj pripadnosti je bilo:
Rimokatoličke vjeroizpovjedi 88.145 ili 66.31% sa 94 vjerskih dušobrižnika
Islamske vjeroizpovjedi 33.405 ili 25.13% sa 45 vjerskih dušobrižnika
Pravoslavne vjeroizpovjedi, 5.689 ili 4.28% sa 8 vjerskih dušobrižnika
Grkokatoli~ke vjeroizpovjedi 2.844 ili 2.14% sa 4 vjerska duđobrižnika
Evangelisti~ke vjeroizpovjedi 1.442 ili 1.07% sa 2 vjerska dušobrižnika
131.505 ili 98.93% sa 153 vjerska dušobrižnika
Hebrejske vjeroizpovjedi 1.424 ili 1.07% bez vjerskih dušobrižnika
Sveukupno 132.929 ili 100%
POSTROJ I BROJČANO STANJE PODHVATNIH DIVIZIJA HOS-a
I. HRVATSKA UDARNA DIVIZIJA – KRIŽEVCI 10.799 I. SBOR
1-va DIVIZIJA – KOSTAJNICA 11.006 II. SBOR
2-ga DIVIZIJA – VARAŽDIN 9.877 I. SBOR
3-ća DIVIZIJA – VINKOVCI 12.608 III. SBOR
4-ta DIVIZIJA – DVOR na UNI 12.279 IV. SBOR
5-ta DIVIZIJA – KOPRIVNICA 10.777 I. SBOR
6-ta DIVIZIJA – BANJA LUKA 12.680 IV. SBOR
7-ma DIVIZIJA – OSIJEK 15.647 III. SBOR
8-ma DIVIZIJA – SARAJEVO 10.278 III. SBOR
9-ta DIVIZIJA – TUZLA 12.847 III. SBOR
10-ta DIVIZIJA – BIHAĆ 11.779 V. SBOR
11-ta DIVIZIJA – GOSPIĆ 12.316 V. SBOR
12-ta DIVIZIJA – MOSTAR 17.620 Van Sborova
13-ta DIVIZIJA – KARLOVAC 13.512 V. SBOR
14-ta DIVIZIJA – DOBOJ 14.822 Van Sborova
15-ta DIVIZIJA – PETRINJA 9.722 IV. SBOR
16-ta DIVIZIJA – ZAGREB 7.940 Van Sborova
17-ta DIVIZIJA – NOVSKA 14.382 II. SBOR
18-ta DIVIZIJA – SISAK 8.301 II. SBOR
Ukupno 19 divizija 229.213
Van Sborova i divizija XXVI-ti SDS- Sušak, 3.486
232.699
I.HUD Prva hrvatska udarna divizija 2.HUD Druga hrvatska usta{ka divizija
5.HUD Peta hrvatska ustaška divizija 6.HJD šesta hrvatska jurišna divizija
12 HGD Dvanaesta hrvatska gorska divizija 16 HDD šesnaesta hrvatska doknadna divizija
18 HJD Osamnaesta hrvatska jurišna divizija
PODHVATNE KOPNENE POSTROJBE POSTROJENE U 19 DIVIZIJA
I. SBOR………………….. 31.471
II. SBOR…………………. 33.692
III. SBOR………………….. 51.380
IV. SBOR………………….. 34.681
V. SBOR…………………… 37.607
Ukupno van Sborova 43.868
Sveukupno 19 divizija, 232.699
Sveukupno u 19 divizija, domobranske vojnice 100.418
Sveukupno u 19 divizja ustaške vojnice u 26 Sdrugova 132.261
Sveukupno u podhvatnim postrojbama u 19 divizija 232.699
NIJE UTVRĐENO
Sjediste zapovjedničtva, zapovjedni sastav, te kojim divizijama su pripadali
20-ti Posadni DOM Sdrug 1.700
5-ti Lovački Sdrug 2.700
9-ti Lovački Sdrug 2.700
10-Ti Lovački sdrug 2.700
Ukupno 9.800 (nije nigdje uracunato)
Ostale podhvatne i pomoćne postrojbe ustrojene od Hrvata:
369. Legionarska pješačka divizija, zvana “Vražja Divizija” vratila se
u Domovinu koncem 1942 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000
373. Legionarska pješačka divizija, zvana “Tiger Divizija” vratila se
u Domovinu koncem 1943 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000
392. Legionarska pješačka divizija, zvana “Plava Divizija” vratila se
u Domovinu početkom 1944 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000
Ukupno 36.000
Pod izravnim njema~kim zapovjedni~tvom nalazile su se:
13. SS pje{a~ka divizija, zvana “Handzar Divizija” koja se je vratila
u Domovinu početkom 1944 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 18.000
Oružnička divizija – Osijek u kojoj je bilo Hrvata 5.000
Ukupno 23.000
Pozadinska služba MINORSA, sa svim sbornim zapovjedničtvima, popunidbenim i doknadnim zapovjedničtvima, obskrbnim službama tih razina, obkoparskom službom u jačini 2 Sdruga, radnom službom, bolnicama, školama, preselicama svih prometa, radionicama, kao logistika cjelokupnog HOS-a …………………………
Sveukupno Hrvata u kopnenim snagama 366.699
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, …………………………
Hrvatska ratna mornarica …………………………
Hrvatsko oružničtvo, …………………………
Ukupno 23.600
Sveukupno u Hrvatskim Oružanim Snagama 390.299
POZADINA
Ministarstvo Oružanih Snaga, vojne škole, vojne bolnice, razni zavodi, prometne i obskrbne ustanove, dopunska i popunidbena zapovjedničtva, Zrakoplovstvo, Oružničtvo, Ratna Mornarica, Dobrovoljačke vojnice, Obkoparski Sdrugovi, i sve druge ne spomenute pomoćne službe, koje su bile povojničene u sveukupnom broju od 75.000.
Neprijateljske partizanske snage iznosile su ukupno 45 divizija. Od toga su protiv hrvatsko – njemačke fronte bile 35 divizija, a samo protiv hrvatsko-njemačkih snaga do Jadrana bile su 10 partizanskih divizija, koje su bile obilno snadbjevene raznovrstnim ratnim materijalom. Partizanske snage na njihovom desnom krilu bile su osiguravane i podržavane od sovjetskih i bugarskih snaga i zrakoplovstvom, a na lijevom krilu, engkezkom flotom i zrakoplovstvom kao i obilnom obskrbom svega potrebnog.
S opisanog postava i pod opisanim okolnostima pošla je hrvatska vojska, predvodjena njemačkom, u jedno zgušćavanje, povlačenje i slom. Pošla je u sve veće terensko sužavanje, uvjetovano srednje alpskim masivom, prelazeći iz razvijene bojištne crte u dublje hodne rojne pruge (kolone), grupe i grupice, koristeći se razpoložiuvim prometnicama. Obadvije vojske, i hrvatska i njemačka, pošle su u noći 7 na 8 svibnja. Od 8 svibnja 1945. svaka vojska pošla je po svom ukusu. Hrvatska se vojska po zapovjedi Poglavnika imala najžurnije povući u Korušku, i predati se Engleezima, a u nikojem slučaju partizanima.
Njemačka pak vojska po zapovjedi generala Löehra pokorno je kapitulirara pred partizanima. U takovim teškim uvjetima gubljene su mogućnosti organizacije i formacijskog zapovjedanja a izpoljavale su se odmah odvažne i poletne osobe, koje su dalje vodile kolone, grupe i grupice zbjega, kako su najbolje mogle prema tadašnjim okolnostima.
U nastalom povlačenju i zgušćivanju hrvatske su postrojbe svuda ostale poslednje, uzporavajući partizansko prodiranje, te su služile kao zalaznica hrvatskoj i njemačkoj glavnini.
Od sveukupnih 390.000 hrvatskih vojnika, uslijed zgušćivanja svojih redova i uplitanja u zalazničke borbe, ostalo je i dalje na hrvatskom državnom području oko 30.000 vojnika. Oni su vodili sitnije borbe, razpršavali se šumama, ostajali kao ranjenici, te odsječeni od glavnine zarobljavanih. Ali 360.000, od čega 232.000 podhvatnih postrojbi su prešli njemačku granicu i stupili na njemačko područje. Ovom broju vojnika priključilo se je 500.000 gradjana oba spola i svih doba starosti, većinom u kolima sa konjskom zapregom, a bilo ih je i sa volovskom zapregom, koji su bježali pred nasiljem i terorom četničkokomunističke alijanse, koja se je odražavala u srpskim divizijama JNA. Od ovog trenutka čitav broj od preko 860.000 Hrvata na svom exodusu je nerazdvojan, te predstavlja najveći zbjeg pred boljševicima tadašnje Europe. Izto je tako predstavljao najveći zbijeg u hrvatskoj poviesti, a odmah je počeo predstavljati i nacionalnu Hrvatsku izvan Domovine.
PRAVAC I PROSTOR
Postojala su samo dva pravca odstupanja:
1. Odstupanje prema Istri, koje je bilo privlačnije, jer bi se time prije došlo sa slobodnim svijetom., ali začelje razvoja i postava fronte, mjesta vojnih zborova i zapovjedničkih točaka, te obskrbne baze, sve je to putem prema Istri činilo neprihvatljivim. Osim toga put je bio duži, bez pogodnih cestovnih prometnica, previše kos, i lijevi bok bio bi neobranjiv.
2. Odstupanje prema Koruškoj (Carintia) je bio privlačniji, jer je bio kraći, osim toga tim su se putem povlačili Nijemci, na koje smo bili naslonjeni, od kojih smo zavisili snadbjevanjem streljivom, i što put prema Istri nije dolazio u obzir, te se odlučilo za povlačenje prema Koruškoj. Za Korušku samo iztočno od Karavanki, vodio je jedan glavni put: Zagreb – Celje (116km) – Dravograd (67km)-Klagenfurt (65km); svega 248 km. Na svakome boku nalazio se je jedan paralelni, odterećujući put sjeveroiztočno; Celje – Maribor (62km) – Dravograd (62km); svega 124 km. Taj put bio je manje zakrčen, ali ugrožavan po sovjestkoj i bugarskoj vojsci.
Jugozapadno; Celje – Šoštanj (40km) – Šent Vid – Črno – Topla (30km)- Esenkappel (24km) težko prolazan preko Karavanki, sveaga 94 Km. Nešto zapadnije; Celje – Mozirje – Luče – Solčava (Savinjska Dolina) (69km) – Eisenkappel (10km), preko Savinjskih Alpa, težko prolazan, svega 79 Km. Ti sporedni vanjski putevi imali svaki po jedan lučni:
Celje – Maribor – Leibnitz – Kopflach i Celje – Motnik – Šmartno – Kamnik – Kokra – Zgornje Jezersko – Bad Vellach – Eisenkappel. Tim putem povukla se motorizirana kolona “Kamber” Oba ova puta imali su veće nedostatke nego predhodni.
Prostor sa kojeg se je pokretalo išao je posljednjom crtom bojištnice, lukom Varaždin – Koprivnica prema Rusima i Bugarima, zatim Koprivnica skroz Zvonimirovom crtom obrane do Karlovca. S tog luka sužavao se u obliku lijevka prema Celju. Tu se je ulazilo u cijev ljevka do Dravograda. Od Dravograda nalazila su se dva proširenja koja su bila po pravcima razmaknuta za 90ºş i to:
Dravograd – Lawamünd u pravcu S-N i Dravograd – Bleiburg u pravcu E-W. Kroz njih se je moglo izaći van, odnosno ući u Korušku.
Kako bi se okolnosti, tegobe i kolizije na hrvatskom odstupanju moglo lakše i točnije razumjeti i ocjeniti, potrebno je imati na umu ovaj zanimljiv oblik prostora, na kojemu je ono teklo.
U obliku lijevka slivao se je dosta veliki snop puteva, čija je lijeva strana (kada se okrene prema crti bojištnice) bila;
I. SBOR
2. div. Varaždin – Rogaška Slatina (95km) – Celje (32km) svega 127km.
5. div. Koprivnica – Križevci (31km) – Marija Bistrica (52km) – Krapina (35km) -Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega 182 km
I. HUD. Bjelovar – Križevci (33km) – Marija Bistrica (52km) – Krapina (35 km) – Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega 184 km.
III. SBOR
9. div + 12. div van Sborova – Kutina – Vrbovec (71km) – Marija Bistrica (31km) – Krapina (35km) – Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega 201km
Glavnostožerno zapovj. Pozadinska služba i ostale institucije NDH. 16. div.
Zagreb – Zaprešić – Krapina (69km) – Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega 134 km.
III. SBOR
3. 7. 8. 9. div. Kutina – Zagreb (52km) – Krapina (69km) – Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega 185 km.
IV. SBOR
4. 6. 15. div. Sisak – Zaprešić (72km) – Zidani Most (59) – Celje (25km), svega 156 km.
II. SBOR
1. 17. 18. div. + 14. div. van Sborova – Sisak – Samobor (65 km), – Rade~a -Zidani Most (55km) – Celje (25km), svega 145 km.
V. SBOR,
10. 13. i dijelovi 11. div. Karlovac – Samobor (46km) – Radeša – Zidani Most (55km) – Celje (25km), svega 126 km.
Zbog mreže dobrih cestovnih prometnica ovim se je prostorom, koji ima oblik lijevka. pošlo bez nekih posebnih smetnji, osim nešto veće zakrčenosti puta kod Zidanog Mosta, kao i brzina konjskog podvoza gradjanskih osoba.
Snop puteva slio se je u Celju, mjestu središnjeg sliva rječica, koje omeđavaju četiri planine točno u obliku križa, te je ono zbog položaja ovih planina i rječica bilo prva i velika zapreka na putu za Korušku – prvih dana zbog zakrčenosti puteva, a poslije zbog partizanskog zaokruživanja. Ipak je to bilo (više, mo. Otporaš) kobno za meke Njemce, nego za tvrde i odporne Hrvate. (Kako će se vidjeti kanije da pisac ovih opisa želi umanjiti važnost generala Luburića u njegovoj vojničkoj ulogi obrane NDH, ipak je u gornjem redu rekao “odporne” Hrvate, iako se zna da je upravo Maks Luburić bio taj koji je na Ivan planini u listopadu 1944. godine osnovao Hrvatski Narodni Odpor kao zalaznicu HOS-a u sastavu “ZVONIMIROVE LINIJE” i dao riječ “Odpor”. Mo. Otporaš.)
Od Celja koridorom lijevka, neposredno s više puteva do Doliša, a dalje samo jednim preko Slovengradeca, udaralo se je čelom na dravogradski tjesnac, gdje su se sastajali putevi, te uz prepreke rijeke Drave činili najveću stiješnjenost na cijelom putu od Hrvatske. A postojala je i mogućnost podpunog zatvaranja pravca i otežavanje probijanja dalje. Na tom odsjeku moralo se je već prihvatiti i voditi borbu, kako bi se probilo dalje.
Neprijatelj je izlaz iz Dravograda mogao uzporavati i kočiti s oba rečena proširenja. No, ipak zbog veće prohodnosti terena uz tok riječice MEZZE, izbjegavanja sovjetsko- bugarske opasnosti na putu Dravograd – Lawamünd, te kraćeg puta u Korušku i nade u Engleze, bio je izabran ovaj put i njime se uglavnom probilo do zaustavljanja kod Bleiburga.
Najveći dio hrvatskog zbjega kretao se pješke. Motornim vozilima krenulo je odprilike 30%, te je ovima uzpjelo i najdalje stići. Željezničkom prugom Zagreb – Zidani Most – Celje – Maribor krenulo je 60 vlakova od čega 10 vlakova sa obiteljima častnika i dužnostnika, dok je ostalih 50 vlakova bilo natovareno sa ranjenicima i potrebnom poslugom doktora i sestara. (Ovdje pisac ili svijedok ovih događaja je za sigurno htio reći “boliničarka” umjesto “sestara”, mo. Otporaš.) Ovi su bili zaglavljeni tri postaje iza Maribora prema Dravogradu, sabotažom slovenskih željezničara, a zadnji vlakovi u Celju i okolici. Što se je god nalazilo u vlakovima bilo je likvidirano, a ranjenici su bili živi spaljeni u vagonima. Tu nisu ostavili niti jednog svjedoka iza sebe.
Ipak bi se i dravogradskim tjesnacem moglo uzpješno i na vrieme proći, da nisu Niemci putem pred partizanima popuštali, o čemu se u odgovarajućem djelu ovog uvoda govori.
VRIEME I GRUPIRANJE
Veoma ojačani partizani, u prvom redu borcima, organizacijom i postavom svojih armija u razvijenoj generalnoj ofanzivi zadnje dekade mjeseca travnja 1945., potisnuli su luk obrane, sužavajući ga na sve manji prostor, te potiskujući obranbene snage sve dublje u ljevak. Zato je 30. travnja 1945. pala njemačka odluka za odstupanje sa hrvatskog državnog područja, a 4. svibnja je rečeno, kako Zagreb više ne može braniti. Daljna obrana zamišljala se je na crti Maribor – Celje. Toga dana počeo je HRVATSKI EXODUS.
Prvih dana mjeseca svibnja 1945. luk obrane sužavao se je na Zvonimirovu crtu (Liniji, mo) obrane, a na 7. svibnja povukao se je u pravcu grla ljevka, kako je to prije opisano u dijelu “Pravac i prostor”.
Svi su se kod Celja morali probijati kroz partizansku zapreku, koja je i Nijemcima donjela njihov Celjski debakl.
UGROŽAVANJE PO NIJEMCIMA
Već na prve službene viesti, kako predstoji njemačka kapitulacija, dne 2. svibnja 1945. njemački su zapovjednici počeli dolaziti u dodir s partizanima u svrhu kapituliranja. U Hrvatima su izazvali sumnju, kako će ih ostaviti na cjedilu, što se je i dogodilo. (Vjekoslav, Maks Luburić, general Drinjanin, je u svojem opisu “POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE PREMA AUSTRIJI” tako nešto ili sl. pisao, kada je u u kući dra. Mile Budaka razgovarao s njemačkim general-pukovnikom Loher-om i u brk mu rekao da on i njegovo zapovjedništvo rade protiv interesa HOS-a, samo je oborio oči…”HRVATSKI HOLOKAUST, ll”. – POGLAVLJE 3 strana 37-62., mo. Otporaš) ,Njemački zapovjednici nisu bili dorasli, prihvatiti misli svog vrhovnog zapovjednika za jug, istočni front maršala Kesserlinga, koje je on izpoljio na konferenciji dne 7. svibnja 1945 u Grazu, kako se bez obzira na odluku o kapitulaciji nastave operacije povlačenja, dok se ne stigne na njemačko područje, te tako nisu imali pred očima spasavanje svojih vojnika, a dosljedno tome ni da pomognu svojim saveznicima Hrvatima, obima većinom oko Celja.
Teški položaj Hrvata još više se je pogoršao, jer je upravo u kulminaciji povlačenja, dok je središte zbjega bilo pred celjskom zaprekom, uslijedila njemačka kapitulacija. Opasnost je prijetila hrvatskom povlačenju, jer Nijemci nisu više bili čvrsti prema partizanima. Postojala je još i opasnost kako će se njemački zapovjednici pokušati dodvoriti partizanima cjelokupnim izručenjem Hrvata.
Osim toga i njihova velika vojska od 150.000 vojnika pometena kapitulacijom, uzsporila je brzinu povlačenja te je jako zakrčila puteve, osobito kod Zidanog Mosta, zatim kod Celja, a nadasve poslije Celja do Bleiburga sa svojih desetak tisuća kamiona, mnogo topova, putničkih samovoza i drugog podvoza. Ovim vozilima ili pješke kretale su se šest njemačkih divizija s mnogo drugih motoriziranih skupina razsutih postrojbi. Nalazili su se u izto vrieme na putevima s Hrvatima, jer su zakrčivali puteve, bili su vrlo kobni za brzinu hrvatskog povlačenja. Njemački vozari nisu se držali voznog reda na cijeloj dužini puta, već su prestizali skupine pred sobom, malo poštivajući vozni red, da desno idu pješaci, a do njih kola i konji, te ostala vozila, dok lijevi dio puta mora biti slobodan za prolaz samovoza u oba pravca. Ovi nedisciplinirani vozači izlazili su iz povorke i tjerali konje lijevom stranom, što je izazvalo prometnu zbrku.
Brzina hrvatskog povlačenja iz zemlje uslijedila je radi razvitka dogadjaja, čiji su najglavniji datumi:
4 svibnja 1945., njemačko zapovjedničtvo odredilo je povlačenje svih njemačkih i hrvatskih jedinica u Njemačku na prostor Maribor – Celje, gdje se je namjeravalo organizirati odpor.
6. svibnja 1945., bio je izdan proglas Hrvatske Državne Vlade, kako će cjelokupna hrvatska oružana snaga napustiti područje Hrvatske i kako civilno pučanstvo, ukoliko želi napustiti Hrvatsku, krene sa hrvatskom vojskom.
6. svibnja Hrvatska Državna Vlada pod predsjedavanjem Poglavnika zaključuje krenuti put Klagenfurta, gdje je nesmetano stigla još iztog dana uvečer.
6. i 7. svibja krenuo je najveći dio Hrvata put Njemačke.
7. svibnja uvečer krenuo je Poglavnik sa jednom kolonom, pravcem Zagreb – Novi Dvori – Rogaška Slatina – Maribor – Leibnitz.
7. na 8. svibnja u noći na putu za Klagenfurt, saznao je Poglavnik u Rogaškoj Slatini preko brzoglasa od generalpukovnika Löehra, o njemačkoj sveukupnoj kapitulaciji. Tada je vratio pravo zapovjedanja nad hrvatskim i legionarskim trupama u ruke Poglavnika.
8. svibnja ujutro u Rogaškoj Slatini pala je posljednja odluka, da se sve hrvatske jedinice, koje su se iz Domovine povlačile i bile upotrebljavane kao zalaznica Nijemcima, nastave najbrže povlačiti se obćim pravcem za Korušku, te da se po prelazu stare Austrijske granice s oružjem predaju Englezima a ni ukojem slučaju partizanima. (Molim sve one Hrvatice i Hrvate koje ovaj dio hrvatske povijesti zanima da istraže, poradi povijestne istine, dali je toga dana, 8 svibnja 1945. godine, u Rogaškoj Slatini, kada je Poglavnik primio obavijest od njemačkog maršala general/pukovnika Loehra da predaje svu odgovornost HOS-a u ruke hrvatskog državnog Poglavara dra. Ante Pavelića, a Poglavnik tada svu odgovrnost predao u ruke generala Vjekoslava Maksa Luburić, koji je tada, tog dana, 8 svibnja postao zadnji Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske. Ovo je vrlo važno, pa bih se ja poslužio, u ovom slučaju onom hrvatskom poslovicom: Svi ljudi sve znaju. Mo. Otporaš.)
8. svibnja generalpukovnik Löehr, zapovjednik armijske skupine, uzpostavio je pregovore s partizanima u Stupniku.
8. svibnja u 23 sata na večer stupila je na snagu bezuvjetna njemačka kapitulacija.
9. svibnja po partizanskom tumačenju počeo je period 6 dana rata poslije rata, kojeg su oni vodili s Hrvatima.
10. svibnja njemački Celjski debakl.
Sva njemačka smetnja – bilo kao nevjera, bilo kao marševska smetnja – mnogo se odražavala na slivanje i prestrojavanje hrvatskog mnoštva u kolone, grupe i grupice na putevima. Hrvati su trebali brzo se izvući i dijeliti prostor s Njemcima. Probijanje ovog mnoštva zavisilo je mnogo od spretnosti voditelja, zakrčenosti puta i uznemiravanja po partizanima. Bila je namjera stići u Dravograd u što boljem redu i što šćetanije. (Po svoj prilici pisac je htio reći. “…u što boljem redu i što manje štete.”, mo. Otporaš.)
U NEIZVJESTNOSTI
Potiskivani od partizana, skučeni i stisnuti na najuži dio svog državnog područja, ulazeći već u lijevak i iznenadjeni njemačkim srozavanjem i učinjenom kapitulacijom počeli su se Hravti pobojavati, kako će ih Nijemci u najtežim trenutcima ostaviti na cjedilu. U takvom stanju počeli su se Hrvati povlačiti; u najvećoj žurbi i neizvjestnosti, jer nije bilo ništa uredjeno sa zapadnim saveznicima. Moglo se je od njih očekivati prije neprimanje, nego zaštita. Nije bilo ništa spremno za fizičko izvršenje, jer nije bilo ni uporišta za osiguranje puteva, a niti baza za obskrbljivanje. Sumnja u njemačku nevjeru, proizažla iz ulagivačkog odnošaja prema partizanima, svakog sata se stupnjevala. Nije bilo plana i nije se više ni moglo sve skupno provesti, jer to zakrčenost puteva, nepouzdanje u Nijemce i ulazak u lijevak nije dozvoljavalo. Povlačiti se bez dovoljno vremena za pripreme i sigurnog izgleda u uzpjeh, značilo je ići u neizvjestost.
Ali kada se pomislilo na odvratnost kapitulacije pred partizanima, uzprkos svih tegoba, duhovi su se sabrali, snašli, preobrazili. Povratila im se stara snaga i pokrenuli su se jedinstvenom mišlju, umjesto svih drugih veza i vodstva s jednog mjesta. Svi su svojim visokim moralom obećavali zapovjednicima skupina, kolona, grupa i grupica, kako će se do odredjenog prostora stići.
Kroz prizmu ovog uvoda treba povlačenje stalno gledati!
POVLAČENJE
ZNAČENJE
U danima od 4 do 9 svibnja iz Hrvatske se otiskivao njezin najborbeniji, najsvjestniji i najskupniji narodni sloj put zapada; napušten je sjeverozapadni ostatak države sa Zagrebom i prešlo se u inozemstvo – u emigraciju.
Povlačenje je bilo masovno, ogromno. Desetci tisuća seljačkih kola, kamiona, biciklista, konjanika i pješaka, kolone su davale dojam prave seobe naroda. To je bila treća seoba Hrvata u većem stilu. Prva je bila dolazkom naših predaka u ove zemlje za vrijeme seobe naroda, druga bijeg pred turcima, a, eto, treća uzmak pred jugopartizanima. Politički izgledala je kao veleban plebiscit hrvatskog naroda za slobodu i demokraciju, a protiv balkanskog i iztočnjačkog komunizma.
Tih dana na putevima Zagreb – Zidani Most, Zagreb – Krapina, Križevci – Marija Bistrica – Krapina, Varaždin – Krapina, te Karlovac – Samobor – Zidani Most, i onda Celje – Dravograd, na dužini od 240 kilometara, kretala se hrvatska nacija; pola milijuna ljudi, i više, žena i djece, koji su svojom odlukom i pokretom na zapad plebiscitarno glasovali za hrvatsku državnost i samostalnost u ime onih, koji su pali, u ime onih koji iz bilo kojeg razloga nisu na taj put pošli. Kretali su se svi oni, koji su iztinski mislili na hrvatsku državnost i samostalnost i kojima je bilo moguće krenuti.
Nitko nikoga iz tih dugačkih kolona nije natjerao na taj put u tudjinu i neizvjestnost. Svatko je krenuo sam, bez predrasuda i uvjeren, kako će sami broj izbjeglica biti dovoljnim dokazom zapadnim demokratima, kako taj mali hrvatski narod, koji pod ovim nebom traži samo slobodu i samostalnost u etničkim i poviestnim granicama, zaslužuje biti saslušan.
Ništa taj narod nije moglo pokolebati u toj dubokoj vjeri – niti poteškoće puta, niti glad, niti hladnoća snježnih Alpa. Hrvatski narod kretao je u emigraciju, kako bi potražio spas i sačekao pravednu odluku zapadnih sila; u vjeri, kako će tamo, gdje su njegove vodje Stjepan Radić i drugi tražili razumjevanje, dobiti zadovoljštinu i za nekoliko dana povratitit se kući, te se ta treća hrvatska seoba nije shvaćala ni malo ozbiljno i tragično. Mislilo se je kako je to samo taktički potez, kako bi se sačuvala na okupu vojska i narod od osvete jugokomunista. Dolazili su, naime, tužni glasovi iz iztočnih hrvatskih krajeva o njihovom barbarizmu; palenju i klanju. A kada se hrvatski čovjek vrati na svoje uništeno ognjište, ne može postati faktor svjetskog mira na jugoiztoku, jer tamo mira nema, dok nema Hrvatske Države.
Povlačenje je trajalo nekih 11 dana. Prema okolnostima, na koje je već ukazano, oblikovalo se u tri toka:
a) koji su pošli 4., 5., ili dijelom 6. svibnja i stigli u klagenfurstku kotlinu.
b) koji su pošli 5., 6.. a poglavito 7. djelomice i 8. svibnja i zaglavili se pred izlazkom iz lijevka na Dravi, odnosno glavnina
c) vezani borbom kao zalaznica Nijemcima i svojima, probijajući se podlegli najkasnije 15. svibnja uglavnom oko i nakon Celja.
STIGLI U KLAGENFURTSKU DOLINU
U obćoj namjeri, kako bi se zbjeg skupio u Koruškoj, upravni njegov dio, koji je činila Hrvatska Državna Vlada s dosta uredskog osoblja, nešto prvih izturenih postrojbi iz suženog fronta te gradjanstva, imao je Klagenfurt za uži cilj prispjeća. Prvo su imali doći u dodir sa Saveznicima i, drugo, operativnom dijelu ili mnoštvu biti stanoredjama. Naprijed zamišljeno poslanstvo za dodir sa Saveznicima bilo je po volji Stožeru savezničkog zapovjedničtva za Sredozemlje, uhićeno i smješteno u zarobljenički logor. (Ti izaslanici su bili Ministar dr. Vjekoslav Vrančić i Kapetan Bojnog broda Andrija Vrkljan. Oni su 4 svibnja 1945. pošli iz Zagreba i sa sobom ponijeli “MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE” kojeg su trebali osobno uručiti Saveznicima u Casserti. Ti isti Saveznici su ih uhapsili i u zatvor stavili. Treba pročitati knjigu dra. Vjekoslava Vrančića “S BIJELOM ZASTAVOM PREKO ALPI”. Tu u toj knjigi dr. Vrančić u detalje opisuje šta je sve bilo od Zagreba do hapšenja. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Da se je bila mogla ostvariti ta valjana upravna zamisao, sve razplinjavanje i patnje mnoštva exodusa lijevkom bile bi honorirane.
Dobra upravna zamisao oslanjala se je na podesnosti Klagenfurtske kotline. Ona je utisnuta izmedju alpskih masiva, duguljastog protezanja zapad – iztok, koji joj oblik još izrazitijim čini protičuća Drava svojim južnim rubom. S juga je omedjena visokim Karavankama, sa sjevera padinama visokih Tauern Alpa, a sa zapada Villaškim alpama. S iztočne strane nalaze se brdski grebeni, prolazni jedino dolinama rijeka, Drave i Mezze
U nju se ipak polakše stizava i sa zapadne i istočne strane, dok je prilaz s južne strane preko Karavanki i sjeverno preko Tauern Alpa vrlo težak i ograničen. Kod hrvatskog povlačenja od osobite važnosti je bila prirodna zsštićenost od juga. Središte kotline čini Wörther see (Vrpsko jezero) i na njemu grad Klagenfurt, s još više prometnih mjesta na jezeru, a takodjer i na rijeci Dravi. Kotlina je po svojoj naseljenosti i komunikativnosti bila podesna za kratko i prolazno primanje i smještaj čak dva milijuna ljudi.
Medjutim, ni sam hrvatski upravni kapacitet ni prikladnost prostora nisu ništa koristili, jer su Englezi, podsticani jugopartizanima, već 10. svibnja Hrvatsku Državnu Vladu i njezin uži dio i pomoćni aparat izručili komunističkoj Jugoslaviji, prije nego je većina mnoštva stigla u Kotlinu. Zato se je hrvatsko mnoštvo, u nedostatku zajedničkog vodstva ili nekog plana, moralo samo snalaziti na samom mjestu, osjećajući, kako svima prijeti opasnost izručenja. Zaustavljalo se i zadržavalo na mjestima, gdje je tko stigao, guran tih dana medjunarodnim metežom u Klagenfurtskoj kotlini.
Put Klagenfurtske kotline počeli su se Hrvati otiskivati iz svoje Domovine 4. svibnja 1945., prelazeći još iztog dana državnu granicu. Medjutim, sticajem okolnosti nastale su bile dvije vrste kretanja – motorizirano i pješačko – različitih napora i sudbine.
Po još nezakrčenim putevima prema Klagenfurtu kretao se je motorizirani dio 4. svibnja – pozadnji dijelovi vojske i prvi istureni borbeni dijelovi od sužene fronte; 5. svibnja uz prednji i upravni aparat, te gradjanski bjegunci iz Bosne, Sriema i Slavonije, 6. svibja sve više gore spomenutih, Državna Vlada i dio oružničtva – sve skupa kao predtrupa. Dan – dva kasnije probijali su se spretno brzi automobili od glavne kolone. Sve motorizirane skupine i skupinice, u pokretu neovisne jedna od druge, ukupnog broja od nekih 20.000 osoba, stizale su bez većih zapreka i ometanja po partizanima, poglavito zastrašujućim dijelom puta Celje – Maribor – Dravograd, obično još iztog dana na svoj – Klagenfurt, koji je bio zamišljeno sabiralište, a kasnije razdvajalište za glavni dio ili mnoštvo zbijega, koji se je u to vrijeme većinom još nalazio u Domovini.
Iztih je dan, a neovisno od hrvatske predtrupe, stigli su u Grifen 5.000 Hrvata, pripadnika 369. hrvatske legionarske divizije “Tiger” i drugih njemačkih jedinica, popunjavanih Hrvatima. Po razriješenju dužnosti u njemačkoj vojsci, ostali su u neizvjestnosti, čekajući kako bi bili prihvaćeni od Hrvatske Vlade.
Rano i brzo stigle su takodjer u Klagenfurtsku kotlinu i neke skupine i skupinice pješaka, koje su se bile odlučile na put preko Kamniških Alpa. Na ovaj put preko grebena Alpa pošle su skupine, koje su kao slabije i časovito osamljene bile ugrožavane od partizana u području Celja. Prokrčivši put kroz Celje ili obišavši ga, udarile su dolinom Savinje preko Letusa, Ljubnja, Solšave (Logarska Dolina) i grebenom na Eisenkappel. Stigavši u Sittendorf, upućivale su se jednim od daljnih puteva prema Klagenfurtu.
Takove skupine i skupinice oblikovale su se već na 5. svibnja, dok se to manje ponavljalo i narednih dana. Prednost im je bila u tome, što su se kao neovisne mogle brže kretati, a nedostatak, što su radi slabosti bile putem ugrožavane po partizanima, a baš ove iznimno po četnicima. Djelatnost četnika u ovim slučajevima posebno je zanimljiv.
Mnoštvo je dosta brzo stizalo na cilj. Motorizirana skupina od 10.000 osoba, u kojoj je bio Rev. dr. Charles Kamber, i ako je na putu uznemiravana po četnicima, već 9 svibnja bila je u Klagenfurtu.
Jedne su se skupine ili desetci, jako oslonjeni na Nijemce, bili probili preko još zapadnijeg prevoja Ljubelj iznad Tržića, a skupine iz Rijeke i Primorja stizale su različitim putevima preko Tarvisi-a
Dne 8. svibnja jedan slovenski četnički odred, kojim je zapovjedao Janez Marn, i slovenski domobranci kojima je zapovjedao kapetan Stamenković, a svi pod skupnim zapovjedničtvom posljednjeg, koji su se nalazili u povlačenju od 6. svibnja iz pravca Novo Mesto mimo Celja i preko Savinjskih i Kamniških Alpa, po prelazu Esinkappel-a na putu u Klagenfurt napadali su skupinice od gornjeg dijela hrvatskog zbjega. Ljude su razoružavali, zarobljavali i zadržavali, a male skupinice, gdje su mogli sve prisutne pohvatati, odvodili na stranu i ubijali.
I motorizirane i pješačke skupine ometali su na putu infiltrirani partizani u ovome kraju, podpomagani domaćim drugorazrednim partizanima. Partizani su nastojali što prije zauzeti ili bar napraviti nesigurnim onaj dio sjeverozapdnog prekograničnog prostora, na koji su oni polagali pravo. Od 1. svibnja kako je njihova 4. armija ušla u Trst, razšiljali su svoje kraće snage dobrim putevima na sjever prema Koruškoj, a na zapad prema Furlandiji. Snagama ovih krakova partizani su se spuštali preko Karavanki u Korušku, odnosno prodirali preko Tarvisi-a.
Te je već na 7 svibnja poluokupirali na liniji Galizien – Ferlach – Rosegg – Arnoldstein. Dne 8. svibnja prešli su Dravu kod Ferlacha, a tog dana ušli su Englezi u Klagenfurt sa dva bataljuna, a slabije organizirane bande uputili su put Völkermarkta. Ove bande, kao i sve partizanske snage u Koruškoj, primila je pod svoje zapovjedničtvo IV. Operativna Zona za Sloveniju 10. svibnja, čije je sada sjedište bilo u Völkermarktu. Dok joj je bilo sjedište u Topolšćici, bila je zabavljena zaprečavanjem puta hrvatskoj vojsci i pučanstvu kod Celja i dalje, te razoružavanjem iste. Imala je za zadatak prisvojiti pravo na okupaciju područja južno od Drave (E. Schmidt – Richberg “Das Ende auf dem Balkan”, Heidelberg 1955, str. 145) i zarobiti svog neprijatelja, koji se povukao na to podrušje.
Iako partizanska infiltracija Klagenfurtske kotline nije bila dugotrajna – Englezi su ih trpili svega dva tjedna – ipak su imali dosta vremena, da Engleze nahuškaju protiv Hrvata. Inače su vršili zastrašivanja i pljačkanja, hvatali manje skupine, prikriveno ih ubijali i inače težko ugrožavali cijelu kotlinu, dok konačno nisu dojadili i, inače titofilskoj, englezkoj VIII. armiji.
Pod ovakvim okolnostima ugrožavanja morali su i hrvatska predtrupa i brza vrst pješaka gledati samo na svoje spasavanje. Od 5.000 brzih pješaka veliki broj razišao se po okolnim selima, da ne budu na dohvatu Englezima za izručenje, ali se istovremeno i izlagalo opasnosti, da budu pohvatani od partizana, što se u mnogo slučajeva i dogodilo.
Sliedeća skupina koja je stigla u klagenfurtsku kotlinu, bila je velika i poznata skupina pješaka pod vodstvom general Junuza Ajanovića. Ona se je ustvari sastojala iz tri skupine, raztavljene medjusobno po više sati hoda, pa čak i do jednog dana. Prvu je grupu od 30.000 vodio general Junuz Ajanović, (Vrijedno bi bilo kliknuti na link: Misija u Hrvatskoj, Pro Dumo Sua i u tom opisu generala Luburića se može vidjeti da je general Luburić pred Bleiburgom izvršio zadnju Poglavnikovu zapovjed, predavši pukovniku Junuzu Ajanoviću zapovjedništvo vojske HOS-a, a on se povratio u hrvatske šume boriti protiv OZNE i njezinih pomagača. Mo. Otporaš.) drugu je grupu od 25.000 vodio general Pavlović, dok je treću grupu od 15.000 vodio general Halla. Njima se je u Šoštanju pridružio pukovnik Avdaga Hasić sa 9 divizijom a grupa je iznosila 20.000 osoba. Za grupu koja je iz Celja krenula zapadnim lukom Mozirje – Logarska Dolina – Eisenkappel nema podataka tko ju je predvodio a iznosila je 10.000 osoba. Partizani se nisu usudili mnogo ih napadati, jer su je sačinjavali dobrim dijelom vojnici 17. i 18. divizije, i to još šćetano, (po svoj prilici “oštećena”, mo) ali su mnogi ljudi zbog umora i obterećeni djecom, ostajali na putu, koje su kasnije, s ledja i bokova dolazeći partizani pobili. Ta velika skupina nastala je oko celjske zapreke iz izstih razloga i na izti način kretala se iztim pravcem, kao i predhodni manji dielovi.
Probivši celjsku zapreku, i očistivši kako Celje a tako i širu okolicu od infiltriranih partizana i sloveskih bandi – nikakve borbene vrijednosti, na celjskom trgu našla se je skupina generala HOS-a, većinom zapovjednika divizija, Artur Gustović (IIIsbor), Jusuf Ajanović (IIsbor), (II. Sborom je do pred Bleiburg bio zapovjednik general Luburić, mo) ing. Hinko Alabanda (Isbor), Zdenko Begić (4div), Krunoslav Peričić (7div), Rafael Boban (5div), Božidar Zorn (2div), Vladimir Metikoš (6div), Stjepan Grlić (Isbor), Josip Šolc (Isbor), Ivan Tomašević (Vsbor), Julije Fritz (IIIsbor), Mihovil Bajd (12div), Slavica Cesarić (16div), Mirko Gregorić (Isbor), Marko Pavlović (17div), Frane Sudar (8div), Stjepan Domanik (IIIsbor) i Andro Gum (14div), glavnostožerni generali; Slavko Štancer, Mirko Vučković, Ferdinand Halla, sa još nekoliko ustaških diletanata puk. Daniel Crljen i general Ivo Herenčić (Vsbor) bez njegovog V. sbora, koji su se uzpjeli nametnuti, Crljenovom izrekom, kako govori u ime Poglavnika. Kada je završen taj cirkus general Boban na sav glas obraća se generalu Peričiću: generale Peričiću molim Vas kako bi izdali zapovjedi što nam je dalje za činiti. Nato je nastao tajac, dok god nije progovorio general Peričić: “Odmah u pokret, general Zorn sa 2 ustaškom divizijom na čelu. Pokrenuti i sve gradjanstvo sa podvozom. Održavati red na cesti; desno pješaci do njih kola i konji, na lijevoj polovici odvijati će se samo motorizirani promet u oba pravca, iz kojeg će se povremeno sklanjati kolona iztog smjera u kolonu konjskih zaprega”. (Dvije stvari prvo (1) ne znam tko je ovaj vrlo vrijedan povijestni opis opisao. U njemu ima mnogo istiniti dogodovština o sudbini povlačenja hrvatske vojeske prema Bleiburgu u svibnju 1945. godine. Možda će se saznati u zadnjem petom (5) opisu tko je ovo pisao. Ovo je četvrti (4) opis, i drugo (2) zašto je pisac ovog opisa stavio za prof. Danijela Crljena i generala Ivu herenčića riječ “diletanti”. Možda je pisac, kao očevidac povlačenja prema zapadu, Austriji i Saveznicima, na licu mjesta mnogo stvari vidio i zapamtio koje mu se tada nisu sviđale niti dopadale, pa ih ovdje iznosi kao važne. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Kako bi se olakšao začelju brži prilaz u Celje i kroz Celje, odredio je tko će krenuti pješice prema Mozirju – Logarskoj Dolini – Eisenkappel, a tko će se odvojiti u Velenju od Glavnine i krenuti Šoštanj – Črno- Topola – Eisenkappel što je omogućilo još iste noći kako se je pokrenula sredina glavnine kroz Celje za daljih 30 km. i stigla do Hude Luknje.
Ovim mojim opažanjima, ne mislim napadati bilo koga, već izpraviti sva kriva tumačenja i pisanja pojedinaca u hrvatskoj Emigraciji o tom povlačenju, koje su iz neznam kojeg razloga ti pojedinci podpuno krivo kako oslovljvali a tako i prikazivali. Medju njih spadao je i:
General Vjekoslav Luburić, za vrijeme svog emigrantskog života u svojim izlaganjima i opisivanjima poslužio se u nekoliko navrata i na nekoliko mjesta podpunim neistinama, koje se odkrivaju pristupnim dokumentima kako ZUVOJ-a a tako i MINORS-a, a nikada nije opovrgnuo kriva i izmižljena pisanja pojedinaca koji su mu se htjeli na taj način dodvoriti.
a) On nikada nije bio zapovjednik IV. djelatne bojne i ta bojna nikada nije nosila ime Luburićeva bojna. Ta ista bojna je poslužila kao kostur za oblikovanje I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga.
b) On nikada nije bio ustrojitelj I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga u Lipiku, već je to bio domobranski i ustaški pukovnik Slavko Skoliber, kada je Vjekoslav Luburić bio promaknut iz čina Ustaše u satnika, i kada je sa Krunom Devčićem iza Poglavnika u bjelim rukavicama nosio Poglavnikov stieg.
c) On nije bio nikada zapovjednik I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga u Lipiku pa kasnije u Novskoj, već je to bio ondašnji domobranski i ustaški satnik Marko Pavlović, koji je zamjenio pukovnika Slavka Skolibera, dok je njega 1945. g. zamjenio pukovnik UV, Jakov Džal.
d) On nikada nije bio postavljen na 8. svibnja 1945 g. zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga u povlačenju, na sastanku Poglavnika sa generalitetom u Rogaškoj Slatini, niti je ijedan od onda živućih generala to potvrdio na bilo koji način. (Evo što o tome kaže Štef Crnički u svojoj knjigu: MOJE USPOMENE, Zagreb 2002., strana 97/98: “U Celju je general Luburić preko kurira primio naredbu Poglavnika kojom je Luburić imenovan vrhovnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. Vjekoslav Luburić je vršio tu dužnost doklegod se nije hrvatska vojska prebacila na područje Austrije. Luburić je prije povlačenja rekao Poglavniku da će izvršiti nalog hrvatske državne vlade i njegov nalog (to jest Poglavnikov nalog, mo.) te prebaciti vojsku na područje Austrije, ali da se sam neće predati saveznicima, već će se vratiti u Hrvatsku, jer se protivio povlačenju hrvatske vojske iz Hrvatske Države”. Tako kaže pukovnik HOS-a Stjepan, Štef Crnički (1903-2006), jedan od hrvatskih revolucionaraca sa Janke Puste. Mo. Otporaš.)
e) Dana 8. svibnja u 13 sati, biva teško ranjen u Zidanom Mostu, i od tog trenutka nema više nikakvog uticaja na bilo kakove tokove povlačenja, i sve što je napisao i govorio bile su samo njegove osobne predpostvake, koje je potrebno sa velikom zadrškom posmatrati.
f) Nikada nisu postojali Obranbeni Ustaški Zdrugovi, već je postojao samo jedan, pa prema tome izpada kako su to bile samo španjolske mašte Vjekoslava Luburića.
Pored toga tu je još nekoliko upitnika;
1) Kako to kada su ustaše emigranti 1941 g. češće i redovito promaknuti u činovima, Vjekoslav Luburić ostaje u najnižem činu ustaša skroz do 15.XI.1941 g. kada je promaknut u čin satnika, i bio dodjeljen grupi koji su pratili Poglavnika sa njegovim stiegom.
2) Sva njegova promaknuća koja su bila:
iz čina ustaše u satnika 15.XI.1941
u čin bojnika IX.1942
u čin dopukovnika 1943
u čin pukovnika X.1944
u čin generala 4.IV.1945
ako ih uzporedimo sa drugima, imadu značaj zakašnjenja, za što je postojao siguran i ozbiljan razlog.
3) U hrvatskoj emigraciji upravo iz redova ljudi koje je prema njihovim riečima sam Vjekoslav Luburić favorizirao, dolaze nam najveći protivnici NDH i Ustaškog Pokreta, a najveću zaštitu su imali kod njega ljudi koji su tajno suradjivali sa UDB-om (Varoš i Draganović) ili pak ljudi koji su suradjivali sa policijama zemalja u kojima su boravili (Bauer, Deželić).
U svemu se svodi kako njegova razmatranja, ne mogu se više uzimati zrelo za gotovo, i kako su to mišljenja sa vrha, već sa velikom rezervom i stalnim provjeravanjem. Inače je to jedna tema za sebe, ali kako je Vjekoslav Luburić to oblikovao u Drini, kako je on u Celju, u kojem nikada nije bio, na 10. svibnja, izdao dalje zapovjedi za Povlačenje hrvatskog zbjega, što je najobičnija laž. (Na sve izloženo u do sada četiti (4) opisa, pisac je, rekao bih, bio više manje objektivan. Ja osobno još nisam do sada pročitao zadnji i peti (5) nastavak, u kojem će se – a i trebao bi – pisac očitovati punim i pravim imenom. Što on osobno misli o generalu Luburiću to je piščeva osobna stvar, što nikako ne umanjiva državotvorst Maksa Luburića, njegove zasluge u Ustaškom Pokretu, zasluge u stvaranju NDH, zasluge u obrani iste, itd., itd. Pisac ističe da Maks Luburić nikada nije bio u Celju je vrlo upitno, dok fra. Oton Knezović u svojoj knjigi “POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945.” (Chicago 1960.) navodi da je upravo on bio tu kada su Maks Luburić sa svojim Obranašima i general Rafajel Boban sa svojim Crncima razjurili partizane u Celju, itd. Pisati da najveći protivnici NDH i Ustaškog Pokreta dolaze od sljedbenika Maksa Luburića, je jedna najveća usiljenost koja dominira kod onih koji su svoj stav stekli RAZLAZOM POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA 1956. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Ovo bi bilo samo razjašnjenje, tko je u Celju, nakon što su Crljen i Herenčić nestali kao smrad, izdao zapovjedi za dalje povlačenje i način povlačenja. Bio je to general Peričić. Ovo pišem kao svjedok dogadjaja, jer sam se nalazio u blizini generala Bobana.
Dakle do trenutka izručenja na Bleiburgu u Klagenfurtsku kotlinu bilo je stiglo oko 70.000 Hrvata.
U Slovenskom logoru u Viktringu bilo je 12.000 Slovenaca i 6.000 Srba (Nedićevci), a u Spitalu na Dravi 80.000 Kozaka.
Prvi dodiri s Englezima uslijedili su bili već na dan njihovog ulazka u Klagenfurt, odnosno Korušku, – 8. svibnja. Odmah su zahtjevali, da se razoruža kvarenjem oružja na gomile u jarke. Ako su neke skupine ostale duže vrijeme pod oružjem, bilo je zato, jer Englezi nisu uzpjeli tamo stići.
Na hrvatskoj strani prvog i drugog dana oružje je odlagano bez razmižljanja. No narednih dana, poslije doživjelih napadaja (osobito putem do Klagenfurta) novostigle veće skupine ustručavale su se odmah ga položiti, ali, naravno, bez uzpjeha.
Kada je skupina generala Pavlovića stigla pred dravski most kod Kappel-a.d.D., gdje su na drugoj strani mosta bili Englezi, englezki je zapovjednik na uslijedjenim pregovorima zahtjevao bezuvjetno odlaganje oružja. General je Pavlović to energično odbijao, jer da u Koruškoj partizani – i to čak prikriveno iza englezkih jedinica – koji napadaju nenaoružane Hrvate; konkretno, da po prelazu tog mosta budu predavani tim partizanima. Skupina se razpolovila, te je jedna polovica predala oružje, a druga se je razbježala i snalazila kako je tko znao. Tu je general Pavlović, videći kako nemože pomoći svojim vojnicima, izvadio svoj samokres, ubio svoje dvoje djece i suprugu a onda sam sebe. (Počivali u Miru Božijem, mo. Otporaš.)
To je bio strahoviti šok za sve nazočne, a engleze je toliko zbunilo pa dalje više nisu nadzirali most, pa je nakon toga i ona polovica naoružana prešla most.
Smještaj klagenfurtskog dijela hrvatskog zbjega slijedio je prema tome, iz kojeg su pravca ili kojim putem skupine stizale u kotlinu. Uglavnom bila su četiri područja.
Na područje Klagenfurt – Krumpendorf – sjeverna obala Worthsee-a spustili su se prvi, motorizirano stigli, zatim brzi pješaci, i kasnije mnogo družina i skupinica, kako od Ajanovićeve skupine, (Ponavljam da bi bilo potrebno kliknuti na link: Misija u Hrvatskoj, Pro domo sua i tu vidjeti šta general Luburić kaže za povlačenje hrvatske vojske i gdje, kako i zašto je predao zapovjedništvo HOS-a pukovniku Junusu Ajanoviću, zamjeniku generala Luburića, mo. Otporaš.) tako i od drugih kasnijih skupina. U Klagenfurtu mjenjajućeg mjesta i sati; dnevno se mjenjao broj izbjeglica, ali je uvjek prosječno bilo 5.000. Za taj prolaz značajna je jedna skupina, skupila se prvih dana, koja je 9. svibnja – već narasla na blizu 10.000 osoba bila stacionirana na glavnom trgu, kao jedno veliko mnoštvo, većinom vojnika, medju kojima su se nalazili takodjer mnogo raznih dužnostnika, novinara, profesora, intelektualaca raznih vrsta i nekoliko ministara. Odatle je toga dana bio pokrenut put zapada do Krumpendorfa, da Vladi uže pripadajućih 500 osoba bude tajnom rukom povedeno dalje, a onda zajedno sa Vladom sa Turracherhöhe najbrže izručene putem željeznice, jugokomunistima u Jesenice, obrazloženo sa englezke strane izruženima kako ih se prebacuje na sigurno mjesto u Italiju.
U Krumperdorfu, gdje su postojala četiri logora, a najživljiji kod željezničke postaje u privremenim barakama od dasaka i papira, bilo je ukupno i uvjek izto preko 5.000 hrvatskih izbjeglica, gdje se je i po nekoliko dana zadržavalo. U njemu je bilo sjedište preostalog hrvatskog državnog aparata, te središte sticanja informacija i tinjanja duhovnog života zbjega.
U okolini Krumpendorfa bilo je više manjih logora. Jedan mali logor hrvatskih oružnika pod zapovjedničtvom pukovnika Bože Magovca nalazio se je 3 km sjeverozapadno. Izmedju ovog i Krumpendorfa nalazila se jedna postrojba sa 700 PTS-ovaca pod zapovjedničtvom dopukovnika Madiraca. U Töschlingu, koji je takodjer bio samo vojnički logor, bilo je preko 2.000 oosoba. U Feldenu, na zapadnom kraju jezera, bila je skupina Hrvata u jednom stranom logoru, a od 20 svibnja i u Rossegu, južno od zapadnog ruba jezera. Području Klagenfurt – Krumpendorf spada i logorovanje ili boravljenje manjih skupina, smještenih u udaljenim mjestima na sjeveru i zapadu. U njemačkom logoru Maria Saal bilo je 350 hrvatskih izbjeglica. Najdalje sjeverozapadno u jednom velikom hotelu na Turracherhöhe (1.763 m), na domaku Salzburga, bila je par dana smještena glavna grupa Hrvatske Vlade od 130 osoba, koja se je ovamo dovezla, poslije par satovnog zadržavanja u Klagenfurtu, na 20 automobila. Pred ovima u Reichenau, kao i još dalje od Turracherhöhe – u Tamswegu – nalazile su se skupine hrvatskih izbjeglica.
Ipak su u Krumperdorfu zaostala skupinica vodstva i nadolazeći javni radnici izvršili medjusobno jednu smjenu dotadašnjih upravljača. Svi oni od najviše uprave, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, po potrebi situacije i pod pritiskom javnog mnijenja prestali su bili igrati se državnih poslova i održavati sjednice, te su se povukli i izgubili, a druga manje istaknuta ekipa preuzela je brigu o narodu. Zato se 10. svibnja pristupilo osnivanju Hrvatskog Crvenog Križa, da se humanitarnom akcijom zamjeni dalje nemogući svaki hrvatski politički rad.
Nastavlja se i kraj ovih opisa.
Kada sam pronašao peti dio, sve je na engleskom jeziku i po mojoj ocijeni nabacano s brda/dola različitih opisa borbe Domovinskog rata i sločno, a najmanje vezano, rekao bih skoro nimalo, o predmetu BLEIBURG PETI (5) dio. To je jedini razlog da ne donosim taj zadnji dio ovih nastavaka. Osim toga, kada sam pisao četvrti nastavak i vidio kako pisac tih opisa umalovažava ulogu ili uloge predstavnika HOS-a NDH u pregovorima s Savezničkim snagama puk. Daniela Crljena i generala Ive Herančića, potražio sam knjigu Dinka Šakića “S POGLAVNIKOM U ALPAMA”, izdanje LAUS, Split 2001., gdje se u knjigi kaže:
“…U to se javi dr. Krivokapić: “Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dijeliti hrvatsku sudbinu.”…Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen”. Strana 13.,
a na strani 18 “…Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokazao kao granicu do koje smijemo naredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog časnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedništvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu…,
a na strani 19.,...Naši su generali dali sazvati sve časnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnosnika…Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik, poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutrodan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo se ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Danijel Crljen”.
Dakle, uz sve moje visoko poštovanje piscu ovih opisa, koji možda više nije ni živ, a koji je svakako ovim zapisima ostavio jedno bogato svjedočanstvo povlačenja hrvatske vojske i civila prema zapadu, kojeg je on nazao TREĆI EXODUS hrvatskog naroda, i time popunio mnoge praznoće i rupe ovog HRVATSKOG EXODUSA. Mnogo sam različitih tema pročitao o ovom predmetu u mojih zadnjih šest desetljeća izbjegličkog i emigrantskog života, ali moram priznati da je fra. Oton Knezović u svojoj knjigi “POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945.” Chicago 1960., i ova četiri (4) opisa ovog meni imenom nepoznatog pisca mnogo praznina popunilo. A ovo par piščevih osobnih mišljenja o pojedinim ili nekim istaknutim hrvatskim vojničkim častnicima je njegovo osobno mišljenje formirano više iz političkih i stranačarskih motiva, nego stvarne zbilje. Na svu žalost nije on sam u tom stranačarskom krugu bio. Nema nas dans mnogo živi koji smo bili svjedoci te svađalačke hrvatske emigrantske politike. Bili smo razdrobljeni, posvađani, polarizirani, prepušteni sami sebi, tražili solucije i rušili iste a da ni sami nismo znali šta smo radili. Ali, bez obzira na sve to, u svima nama buktala je i u nama žarila velika ljubav za Hrvatskom, pa smo zbog te ljubavi prema Hrvatskoj i za Hrvatsku uvijek pred strancima jedinstveno nastupali. Da nije bilo tog zajedničkog nastupanja, nebi danas imali što imamo, a imamo DRUGU HRVATSKU DRŽAVU U OBLIKU REPUBLIKE HRVATSKE KAO DRŽAVU HRVATSKU SVIH HRVATA!
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.