Iako je prema službenoj jugoslavenskoj historiografiji ustanak koji je buknuo 27. srpnja 1941. godine bio etički opravdan partizansko-komunistički čin otpora, demistifikacija onoga što se dogodilo na taj bivši praznik baca sasvim drukčije svjetlo.

Srpski ustanak protiv Hrvata

Prva manipulacija vezana uz ustanak u Srbu jest da je riječ o akciji pokreta otpora novouspostavljenom režimu NDH, u komunističkoj organizaciji. To, međutim, nije cjelovita istina.

Iako je među ustanicima bilo i komunističkih elemenata te budućih partizana, ustanak se jednako koliko komunističkim može označiti i četničkim – on je, naime, manje imao ideološku, a više nacionalnu pozadinu.

Budući da su svi ustanici, od kojih su neki kasnije završili u partizanima, a neki u četnicima, bili Srbi – dok su sve žrtve pokolja koji su ubrzo uslijedili bili Hrvati – ustanak u Srbu najjasnije se može tumačiti kao srpski ustanak protiv Hrvata.

Tijekom i neposredno nakon formiranja NDH, međusobni hrvatsko-srpski sukobi već su bili počeli, a zločina je bilo s obje strane. Intenziviranje nasilja nad Hrvatima kulminiralo je na datum kojim se obilježava ustanak u Srbu.

Masovni zločini

Druga manipulacija vezana uz ovaj događaj proizlazi iz tumačenja ustanka u Srbu junačkim činom otpora, dok je narav toga ustanka, zapravo, zločinačka.

Ustanak u Srbu rezultirao je nizom masovnih ubojstava i zločina na potezu od Drvara, preko Bosanskog Grahova, do Brotnje u danima neposredno oko ustanka, te Krnjeuše, Boričevca i Kulen Vakufa u tjednima koji su uslijedili, početkom kolovoza 1941.

I dok su u Drvaru i Bosanskom Grahovu u samo nekoliko dana pobijeni gotovo svi Hrvati, bilo da su katoličke ili muslimanske vjere (današnji Bošnjaci), o okrutnosti zločina posebno svjedoči činjenica kako su župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića ustanici masakrirali, ubili te ispekli na ražnju.

U napadima na Brotnju, Boričevac, Krnjeušu i Kulen Vakuf navedena su mjesta posve očišćena od Hrvata – neki su pobjegli, a nepregledne su stotine, neovisno o godinama, pobijene te bačene u jame poput one u Dabinu vrhu.

Isti smrtopis u simbiozi komunističkih i četničkih snaga ponovit će se tijekom rata za neovisnost Hrvatske te Bosne i Hercegovine 1990-ih.

Obnova spomenika

Iako se stjecanjem neovisnosti Dan ustanka naroda Hrvatske prestao obilježavati kao državni praznik, mnogi istaknuti hrvatski političari – među ostalima, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, nastavili su 27. srpnja pohoditi Srb.

Josipović je tako u svojstvu predsjednika države 2010. godine nazočio obljetnici ustanka održanoj pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Luke Bebića, a na kojoj je predstavljen obnovljeni spomenik Vanje Radauša, inače uništen tijekom Domovinskoga rata, u ljeto 1995. godine.

Spominjući “lijepe kape partizanke”, što mu se kasnije često zamjeralo, Josipović je tada upao u zamku povijesnog revizionizma, ne samo afirmirajući ustanak u Srbu kao antifašistički, nego i proglašavajući partizane, koji su poslužili kao sredstvo uspostave komunističke diktature, nositeljima “slobode i demokracije”.

Ustrdivši kako je logor u Jadovnom prethodio ustanku u Srbu, relativizaciju strašnih zločina tada je potvrdio i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac.