ATENTAT NA SRPSKOG KRALJA U MARSEILLE-u 9. listopada 1934

ATENTAT NA SRPSKOG KRALJA U MARSEILLE-u 9. listpoada 1934.‏

Atentat u Marseille-u. (izvori iz kjnige: Povijest Nezavisne Države Hrvatske)

– Unatoč osloncu na zapadne demokracije, kralj Aleksandar je nastojao uspostaviti dobre odnose i s Mussolinijem, ali bez rezultata. Dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj početkom 1933. naveo ga je na preispitivanje odnosa Jugoslavije s Njemačkom, pa je uz puno uvažavanje tamošnjih promjena pripremao približavanje Jugoslavije Njemačkoj. No, uspon nacizma u Njemačkoj uznemirio je Francusku, koja uočava da dotadašnja europska sigurnost, zasnovana na sustavu paktova pod njezinim nadzorom, više ne zadovoljava. Kako bi zaustavila novu njemačku opasnost, Francuska se tada pokušava približiti Italiji (koja još uvijek nije vezana uz Njemačku), što je izazvalo određenu zabrinutost u Beogradu. Italija je, naime, bila najveći problem u vanjskoj politici Jugoslavije.

Istodobno francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou zagovara i suradnju sa Sovjetskim Savezom i osmišljava Sredozemni pakt, koji bi povezao države Sredozemlja i Crnog mora. Zato je francuska diplomacija uznemirena vijestima da se kralj Aleksandar namjerava približiti Njemačkoj. Posjet ministra Barthou-a Beogradu u lipnju 1934. upravo je i uslijedio da bi se raspravila vanjskopolitička orijentacija jugoslavenske države u svjetlu izmijenjenih međunarodnih prilika. Tada je za jesen 1934. dogovoren i posjet kralja Aleksandra Francuskoj, kako bi se do kraja razriješili međusobni odnosi dviju država. Početak posjeta bio je utvrđen za 9. listopada 1934.

O namjeravanom kraljevu putu u Francusku saznala je ustaška emigracija, (Kako se je u poslijeratnoj hrvatskoj političkoj emigraciji pričalo da je dr. Džafer beg Kulenović, koji je u to vrijeme radio pri kraljevu dvoru u Beogradu, saznao za detalje tog puta, te preko svojih veza javio dru. Anti Paveliću u Italiju, mo. Otporaš.) pa se dr. Ante Pavelić odlučio za akciju: likvidaciju kralja. Vjerovao je da će uklanjanje nositelja diktature izazvati nerede u zemlji i eventualno rasulo države. U tome je imao potporu Italije i Mađarske, koje su zbog ostvarenja svojih pretenzija priželjkivale razbijanje Jugoslavije.

Hrvatska Ustaška emigracija je već pokušala eliminirati diktatora i to u prosincu 1933., ali joj taj pokušaj nije uspio. Bilo je to za vrijeme posjeta Aleksandra Zagrebu, kada su u zemlju ubačeni posebno pripremljeni atentatori. No, u odlučnom trenutku atentator Oreb nije djelovao. Policija je otkrila atentatore, pa su presudom Suda za zaštitu države dvojica od njih (Petar Oreb i Josip Begović) bili osuđeni na smrt i obješeni. Novi atentat bio je zato temeljitije pripremljen.

Emigracija je saznala za plan kraljeva putovanja: ratnim brodom doplovit će u Marseille, a odatle će nastaviti put u Pariz. Za glavnog predvodnika skupine atentatora Pavelić je odredio Eugena Didu Kvaternika. Atentatori su se pripremali na Janka Puszti u Mađarskoj, odakle su s krivotvorenim putovnicama preko Austrije i Švicarske stigli u Francusku. U Švicarskoj im se pridružio i Dido Kvaternik u pratnji Makedonca, pripadnika VMRO-a (Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija), nazivanog Vlada-šofer. Naime, VMRO je održavao dobre odnose s ustaškom organizacijom radi zajedničkog cilja – rušenja Jugoslavije. Zato je u ustaške logore upućivao svoje članove kao instruktore za diverzantske akcije. I spomenuti Vlada-šofer bio je jedan od njih. U Lausanne-i atentatorima su mađarske
putovnice zamijenjene krivotvorenim čehoslovačkim. Pretpostavljalo se da lažni Čehoslovaci neće pobuditi veći interes francuske pogranične policije. U Francuskoj (u Parizu) atentatori su se podijelili u dvije skupine: marseille-sku (Vlada- šofer i Mijo Kralj) i parišku (Ivan Rajić i Zvonimir Pospišil). U Pariz je stigao i Ante Godina sa suprugom Stanom, po kojima je Pavelić atentatorima dostavio oružje. (Stana Godina je ta misteriozna žene u romanu LIJEPA PLAVKA kojeg je Poglavnik napisao u Torontskom zatvoru 1935. god. i u kojem romanu je opisao skoro u detalje pripreme i radnju atentata, mo.Otporaš) Prema planu, ako ne uspije grupa u Marseille-u, aktivirat će se grupa u Pariz-u. Vlada-šofer je zapravo bio Veličko Kerin, a djelovao je i pod lažnim imenima Vladimir Georgijević Černozemski i Petar Kelemen.

Kralj Aleksandar isplovio je iz Zelenike (Boka kotorska) na razaraču Dubrovnik 6. listopada, a u Marseille je stigao 9. listopada poslije podne. Na marsejskoj rivi kralja je dočekao ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Poslije pozdravnog ceremonijala, povorka automobila krenula je prema gradskoj vijećnici. Na tom putu izvršen je atentat na kralja Aleksandra. Atentator je pojurio prema kraljevu automobilu s buketom cvijeća iz kojeg je izvadio revolver i iz neposredne blizine ubio kralja. Smrtno je bio pogođen i ministar Barthou. Atentator je bio Veličko Kerin koji je odmah, na samom mjestu, stradao od francuske policije. U suradnji s Interpolom francuska je policija odmah pokrenula istragu. Utvrđeno je da je atentator imao krivotvorenu čehoslovačku putovnicu na ime Petar Kelemen, a poslije je utvrđen i njegov pravi identitet. Na švicarskoj granici uhvaćeni su i ostali atentatori (Kralj, Rajić, Pospišil), dok je Dido Kvaternik uspio na vrijeme prijeći granicu i izbjeći uhićenje. Uhićeni pripadnici ustaške organizacije optuženi su kao sudionici u pripremanju i izvršenju atentata na kralja Aleksandra i ministra Barthoua u Aix-en-Provence 17. studenoga 1935. S izvjesnim prekidima proces je trajao do veljače 1936. Optužene je branio pariški odvjetnik Georges Desbons, (Georges Desbons je napisao knjigu: “ZAŠTO SAM BRANIO USTAŠE”. Knjiga je vrlo interesantna. Ima u njoj mnogo zanimljivosti za koje se prije nije znalo. Ta knjiga je pisana iz prve ruke i napeto se čita. Što upada u oči, između ostalog, jest i to da je sud naporno tražio i tragao za tom misterioznom DAMOM LIJEPA PLAVKA. Mo, Otporaš) koji je zbog temperamentnih i žestokih intervencija (pri čemu je bilo i uvreda suda) bio udaljen s procesa. Dužnost branitelja preuzeo je tada predsjednik pariške Odvjetničke komore Emile de Saint Auban. (Odvjetnik Desbons za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio je u Zagrebu.) U svom iskazu Pospišil je spominjao ustašku prisegu i iskazivao svoju spremnost da izvrši naredbe vrhovnog šefa ustaške organizacije. Sva trojica optuženih bili su osuđeni na doživotnu robiju. Kaznu su izdržavali u središnjem Francuskom zatvoru Fontevraultu. (Fontevrault-l’Abbaye je jedan od najvećih Samostana u Francuskoj ako ne i u cijeloj Europi, mo. Otporaš) Tijekom okupacije Francuske Pospišil, Kralj i Rajić bili su pušteni na slobodu, ali im se tada gubi svaki trag.
Prema nekim saznanjima, Rajić se početkom 1942. navodno pojavio u hrvatskom poslanstvu u Berlinu, gdje je tada poslanik bio Mile Budak. Rajić je tom prilikom smješten u jedan berlinski hotel, gdje je ostao sedam dana. Tada je po njega iz Zagreba došao Eugen Dido Kvaternik i odveo ga u domovinu. Po izričitom zahtjevu Nijemaca o Rajiću se nije smjelo ništa pisati u hrvatskom tisku. U domovini se morao povući u najstrožu ilegalnost.