“ATENTAT NA POGLAVNIKA – “KRIV SAM” – HRVATSKA I USTAŠTVO – Portal javno.com 17 siječnja 2010.
Donosim ovdje vrlo zanimljiv opis iz Časopisa OTPOR, Glasilo HNO, od oŽujka 1979 god. Nadati se je da Će se autor javiti…
U potraŽnji za nekim zapisima i dokumentima, pronaŠao sam ovaj Članak u Časopisu OTPOR za oŽujak 1979. Članak je sam po sebi zanimljiv, tim viŠe Što ga je potpisao jedan “Razočarani” Delivuk. Na ovim stranicama portala se kadkada pokaže komentator Delivuk. Da li komentator “Delivuk” sa stranica portala javno ima išta zajedničkoga sa piscem dolje opisanog članka, ne znam. Možda je puka slučajnost. To nam može objasniti samo jedan ili drugi Delivuk. Članak počima sa:
Kriv sam što sam rodjen kao Hrvat. Kriv sam što sam rodjen uoči Drugog svjetskog rata. Krivsam što sam pošao u pučku školu odmah nakon Drugog svjetskog rata. Kriv sam što sam naučio čitati i pisati. Kriv sam što sam mog pok djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja. Kriv sam što sam te zanimljive knjige čitao. Kriv sam što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin. Kriv sam što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali. Kriv sam što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila. Kriv sam što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.
Kriv sam što sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje. Kriv sam što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo. Kriv sam što sam opet u mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom. Kriv sam što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za ti svetu zadaću, pa čak i život. Kriv sam što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.
Kriv sam što je sudbina htjela da se jedna mlada francuska djvojka uda za mene. Kriv sam takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena – ne posvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo. Kriv sam što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja. Kriv sam što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlasiti život dati. Kriv sam što sam spreman rusiti tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.
Kriv sam što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvati. Kriv sam što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli. Kriv sam što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini. Kriv sam što znam voljeti sve što je hrvatsko. Kriv sam što ne znam mrziti. Kriv ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama koje se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.
Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 17
Prosječna ocjena: 1
Broj bodova: 17Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 1724
Ukupno: 1724
ZLOČIN I LJUBAV U NDH
Pero Zlatar: Našao sam se sa stotinama ljudi da bi napisao roman o Paveliću
Objavljeno: 16.01.2010
Priznajem, a druge mi nije, da je, na prvi pogled, to “pola tone” ispisanoga materijala, što može obeshrabriti knjigoljupce i natjerati ih da odustanu od čitanja. Ali ovaj dokumentarni roman, u kome su pomiješani vrlo vjerodostojni, poznati i još nepoznati detalji i opisane stvarne osobe – sudionici brojnih događaja odavno pohranjenih među korice povijesnih kronika, sa zbivanjima i ličnostima iskovanim u piščevoj mašti (štono bi se reklo: science fiction), satkan je od više samostalnih dijelova.
Sukob tajnih službi
Pet zrna za Pavelića
ATENTAT NA POGLAVNIKA 10.4.1957. I NJEGOVA KRVAVA KOŠULJA
To je ujedno bio početak sve izraženijega suparništva policijskih vrhova Beograda i Zagreba, a koje je proključalo masovnim odrubljivanjem glava na obje strane, započetim šokantnom smjenom Aleksandra Rankovića na izvanredno sazvanome Četvrtom plenumu Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije na Brijunima, u srpnju 1966.
Mossad je pak sa svoje strane – eda bi se odužio Jugoslaviji stoga što je među prvima bespogovorno priznala novostvorenu državu Izrael – uputio u Buenos Aires svoje dvoje vrhunskih, iskazanih terminatora Šulu Kišak Cohen i Petera Malkina (potonji će se nekoliko godina kasnije svjetski proslaviti spektakularnim ulovom nacističkoga “anđela smrti” Adolfa Eichmanna i njegovim potajnim prebacivanjem iz Argentine u Tel Aviv) kako bi Titu i napose njegovu palatinu Moši Pijade, beogradskome Židovu, zauzvrat, na zlatnome pladnju donijele Pavelićev skalp.
No nepogrešive profesionalce iz Izraela i ondašnje Jugoslavije, samo za dan pretekao je, u rukovanju revolverom nedoučeni, Crnogorac Blagoje Jovović, nekadašnji partizanski, a potom četnički ratnik, vjeran kralju Petru II., čijih je pet zrna, zacijelo ispaljenih drhtavom desnicom, premda iz neposredne blizine, u poglavnikovo tijelo pogodilo su samo dva. Da bih istražio taj galimatijas u više navrata putovao sam u mjesta u kojima se ispisivao udes Ante Pavelića. A to su, osim Zagreba i Beograda, bili Buenos Aires, Santiago de Chile, Madrid, Tel Aviv i Jeruzalem.
Tamo sam pronašao gomilu značajnih zapisa i ključne sugovornike povezane s atentatom. Navodim prije svih Boška Vidakovića; Velimira – Bracu Pavelića, jedinoga poglavnikova sina koji je sa starijom sestrom Višnjom živio u Madridu; dr. Zvonimira Puticu; čudesno obrazovanoga Pavla Tijanaš, kućnoga profesora Pavelićeve mlađe djece Mirjane i Velimira, voditelja Hrvatskoga sata na Radio Madridu tijekom dva desetljeća, od 1955. do 1975., a čije će prisno prijateljstvo s obitelji Pavelić završiti nenadanom izričitom zabranom udovice Mare Pavelić da Tijan i njegova žena ne smiju biti nazočni na poglavnikovu sprovodu, na madridskome groblju Sacramento San Isidro; ambasadora Slavoljuba – Đere Petrovića; nogometnoga menadžera, Imoćanina nastanjena u Buenos Airesu, Alda Valentinija; Dubrovčanina Antona Kolendića; negdašnjega kultnog policajca Matu Rajkovića, koji se po ražalovanju pročuo kao istaknuti novinar (s njime sam u mladosti radio u Vjesniku u srijedu); i još mnogima koji su pridonijeli preobilju skupljenih podataka. Osobito sam dužan izdvojiti Jana Barana, počasnoga konzula Republike Hrvatske u Jeruzalemu, koji mi je odškrinuo jako zamandaljena čelična vrata Mossada i bez čije izdašne indiskretne pomoći ne bih saznao o umiješanosti izraelske tajne službe u atentat na Pavelića.
Izmišljena imena
Nju sam slučajno upoznao u ljetovalištu, Mar del Plati, gdje je živjela, i bez moga nagovora u dahu mi podastrla svoj životopis, kad se kao ideološka pokajnica željela vratiti u komunističko jato time što je, otkrivajući tajne iz kruga argentinskih ustaša, surađivala sa stvarnim diplomatom Predragom Grabovcem i svojim vjenčanim kumom, izmišljenim Đurom Milićem.
U Mar del Plati, našao sam se i s atentatorom Blagojem Jovovićem. Razmetljiv i iznimno samohvališan, predao mi je rukopis svoje knjige u kojoj je, iz osobnoga četničkog kuta viđenja, pomno opisao od A do Z, sve od trenutka kad je došao na pomisao da ubije Antu Pavelića pa do konačnoga čina.
Prigovori o debljini
Nenadmašni ljubavnik
Ovo će biti roman s kazalom tko je tko na kraju, s popisom nekoliko stotina spomenutih ličnosti i dvoličnosti.
Ostajem vaš, poštovani čitatelji, u vjeri da ste moj istup valjano prihvatili.
Broj preporuka: 162
Podijeli12 Komentiraj Pošalji mailom Ispiši Prijavi sličnu priču Facebook Twitter
Ja Otporašu nisan taj Razočarani Delivuk niti znan koje otaj čovik. Oko je živ i ovo pročita neka se javi, sve što mogu reći.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.