Anto, Skini Kapu! – Iliti Djeca Samog Vraga
Posted by Hrvatski Ratnik
Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali smo ju u oči već danima i u očaju ju iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade, budila su me pitanja iz trena u tren.
Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga vraga.
Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla
Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone, u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3.500 – 5.000 ljudi, i stali s desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi se kao da netko nešto slavi. Između brda je to odjekivalo i pomalo se miješalo s bojama prirode koja se jutrom budila. Nije prošlo svega sat vremena kada smo ugledali kolonu kako se obrušavala prema nama i prašnjavim putem dizala oblak za sobom. Što su bili bliže to ih se lakše raspoznavalo. Ustaše, domobrani i od prilike 200-tinjak žena s djecom. Sveukupno ih je bilo možda oko 500 duša ili koja više. Trčali su gonjeni konjima i praćeni s dva mala vozila i dva kamiona puna vojske. Nama je na dobro došlo što smo se zaustavili da malo odmorimo jer smo bili u pokretu bez hrane i vode cijelu noć i jučer od podne. Kada je kolona najzad stigla shvatio sam da smo mi u odnosu na njih ipak bili sretnici. Izgledali su kao aveti. Sama smrt je bila njihov naziv. Prilazili su nam i jedva su izgovarali dahćući kao životinje koje se bore za zadnji tračak života: “Vode, vode, dajte nam vode.” To je bila jedina njihova misao. A iz čega braćo moja kad ju ni mi ne vidjesmo nego u prolazu. Izmiješali smo se. Dok su se njihovi pratioci iskrcavali iz kamiona i okupljali po grupama kreveljeći se poput divljih zvijeri, jedan na konju je prolazio pored nas i obznanio nam da možemo malo odmoriti na travi pored puta. Zalegli smo na nju kao mrtvaci i čekali da nam Bog iz vedra neba pusti kišu ili da nas zemlja žive proguta. Pored mene je legao mladić od svojih 20-ak godina. Učinilo mi se kao da nešto bulazni jer ga nisam baš imao volje slušati. Mnogi su putem izgubili razum pa sam pomislio da je i on jedan od njih. Ali kako je glavom legao tik do moje ja sam ga zapravo počeo potpuno razumijevati. Molio je Zdravo Mariju, pa Vjerovanje pa opet Zdravo Mariju. Stalno je ponavljao iste molitve i to tako smirenim glasom da nam je, ne zadugo od tada, svima koji smo bili oko njega davao smiraj. Trajalo je to punih sat vremena. Mi smo naime odmarali na travi dok se nije pojavio kamiom iz kojeg su one sotone uzele hranu i vodu za sebe. Kad su se oni namirili onda su njih četvorica počeli izbacivati kruh po putu na svega 10-ak metara od nas. Zabranili su da se približavamo dok nam oni ne daju znak. Na kraju su iz kamiona izgurali dvije limene bačve vode. Tada je onaj s konja ponovo doviknuo da se jedan kruh dijeli na nas 12 i da vodu pijemo po redu bez guranja, jer ćemo sami biti krvi ako tko ostane žedan. Okrenuo se prema jednom do sebe i oslovio ga: “Rade, otvori im bačve.” Ovaj je istog trena prišao k bačvama i iz puške ispalio u svaku po jedan metak. Masa je navalila. Ne treba niti govoriti da sam jedva uhvatio malo u šaku i samo pokvasio jezik. Neki nisu ni to. Naš doručak je trajao oko pola sata kada smo se počeli formirati u kolonu po četiri, po šest, dvoje ili bilo kako samo da nas mogu lakše nadzirati. Momak koji je s molitvom ležao kraj mene nije prestajao. Zdravo Marijo, Zdravo Marijo. Bio je sav od znoja i prašine. Iznenadio sam se kad mi je rekao da se nije išao napiti ni uzeti kruh, pa i zamjerio nam je svima što smo kao stoka navalili, a na kraju ćemo svi ostati gladni kao da smo ležali. Prigovorio je to nekako smiren kao da sam Bog iz njega govori.
– Pa što nisi išao bar malo vode uloviti? – upitam ga ja.
– A tko će se za ovu ženu i djete izborti ako mi budemo tako letili na korito?
Ja sam se pomalo zastidio od njegovih riječi. Par metara od nas, sada je već hodala žena s djetetom u naručju ne starijim od 3 godine. Žena je gotovo padala s nogu. Kruh koji sam ugrabio gotovo sam progutao, a jedan komad sam sakrio u desnu čarapu za kasnije. Izvadim tu koru kruha i lagano bacim korak do žene i pružim joj u ruku. Ona me pogleda i zajeca: “Ajme meni jadna ti sam. Ubili su mi muža i sina, a i ovo će mi dite umrijeti od gladi.” Bio je to dječak, okrugle glavice, crne kose i još crnjih očiju. Gledao je kao zec, a kruh je gurao u usta grčevito pazeći da mu ne ispadne. Na obraščićima su mu se jasno vidjele brazde što ih načiniše suze i slina iz nosića. Nema stajanja. Onaj komu se to omakne prekrižen je za sva vremena. Vratio sam se do mladića. On je i dalje potiho izgovarao svoju Zdravo Marijo. Tek sad primjećujem. Stasit je to momak, za pedalj je iznad mene. Mršav, kratko podšišan i s jedva prepoznatljivim brčićima.
– Kako se zoveš?
– Anto. – odgovori on.
– Od kud si rodom?
– Ćaća od Ljubuškog, mater od Livna.
– Jel stalno moliš Gospu?
– Stalno. Ona mi daje snagu, inače bi do sada crko. Probaj, vidjet ćeš, lakše ćeš trčati kad te potjeraju, a i manje ćeš biti gladan i žedan. Ne moš znati ako ne probaš.
– Pazi, ako te čuju ili primijete da moliš odmah će te ubiti.
– Pa ubit će me svakako. Ovako ću bar spasiti svoju dušu. Pusti to, moli i ne brini. Dok dur dur.
Anto se ponovno zategao, otresao bluzu od prašine i nabio ustašku kapu na glavu, i gazi.
– Mani jedino nije jasno – nastavlja Anto – zašto je Bog sve ovo dozvolio da nam rade. A tko bi ga znao. Završio sam za krojača. Mislio sam raditi kod tetka u Zagrebu. Krojili smo svečana odjela, ali i radnu robu. 1943 u studenom sam otišao u Ustaše. Mislio sam da će me poslati u moj kraj, ali ostao sam tu oko Zagreba, Karlovca i jedno vrijeme bio po Slavoniji. Zaručio sam se. Cura mi iz mjesta Humac. Vodali smo se po Makarskoj jedan put. Vjerujem da mi je blizu kraj i teško da ću je više vidjeti. Udat će se ako i nju ne ubiju. Ubijaju sve što je hrvatsko. Da ti je vidjeti što su nam radili prije nego su nas natjerali na trku. Silovali su žene, a tko god bi digao glavu pucali bi u njega.
Anto je mumljao sam za sebe, a opet dovoljno glasno da sam ga vrlo jasno razumio. Pogledao bi prema meni i s podsmjehom upitao:
– Je li te strah?
– Je, strah me. – odgovorio sam.
– Pa mora biti kad se ne moliš. – on mi je odgovorio sa smješkom.
Nastavili smo dalje. Kolona je iznemogla. Ljudi su padali s nogu. Oko pola 11 ponovo smo se zaustavili. Došla su četiri kamiona. Onaj što bijaše na konju, saznali smo da je rodom od Šibenika. Kapetan. Drug kapetan. Prolazio je mimo nas i odabirao ljude. U koga bi upro prstom taj je izlazio, odlazio u kamion. U svaki kamion je utovareno po 25 muškaraca. “Idu nešto odraditi.” kaže šibenčanin jašući konja i smijući se razvlači usne od uha do uha.
– Čuj njega – promrmlja Anto – da idu raditi. Ovo će im biti zadnji posao u životu. Iskopat će svoj grob.
– Šuti Anto i skini tu kapu s glave, ma jadan ti si, ako te zapaze s njom ni Bog te neće spasiti.
– Kapu? Ma neću je skinuti pa dabogda mi zadnje bilo. A di je tvoja?
– Bacio sam je.
– Misliš da oni ubijaju zbog kape? Oni ubijaju jer mrze, jer su sluge pakla.
– Znam – kažem ja njemu – ali ludo je da te ubiju zbog kape. A i sam znaš da Hercegovce ubijaju bez razloga.
– Ha, bez razloga, kažeš. Pa eto, zašto bi onda skidao kapu? Osobno mi ju je Poglavnik predao u ruke. Ali ni to više nije bitno. Ne dam svoju kapu, ne dam svoju dušu, a tijelu mi mogu što ih volja činiti. Samo da mi je moju Magdu još jednom pogledati u oči.
Magda je bila njegova zaručnica. Ponovo smo se zaputili naprijed. Govorilo se da idemo za Zagreb da će nas tamo zatvoriti, suditi i pustiti doma. Ali jednostavno, to je bilo nemoguće povjerovati. Na kolonu se sve češće pucalo. Izvodili su nasumice ljude, i po strani kolone jednostavno im se pucalo u glavu. Žene su izvođene iz kolone u grupi po tri i silovane pred očima sviju nas, a potom bi ih gole vraćali u kolonu. Za njih su kazivali da su žigosane. Jedno vrijeme su hodale a zatim bi ih ponovo izveli, ponovo silovali ili jednostavno ubijali. Žena s djetetom ispred nas je još uvijek bila tu. Tuljimice je hodala i u krilu držala dijete. Svako malo bi se okrenula lijevo-desno kao da želi pogledom spriječiti da i nju netko ne zgrabi i izvede sa strane. Saznao sam kasnije da je malom bilo ime Marko, a ocu mu je bilo ime Ivan. Sin Ilija kojeg joj ubiše imao je 12 godina, zaklan je neposredno pred trku koju su im priredili. Poniženjima nije bilo kraja. Smrt je bila utjeha. Računali smo da bi nam Zagreb mogao biti spas. Na žalost ništa od toga. Nešto prije ponoći toga dana stigli smo, kako su nam rekli, na puškomet Zagrebu, ali nismo znali s koje se strane nalazimo. Ponovo su pristigli oni isti kamioni koji su odvozili ljude „na rad“ i ovaj put su bili brojčano jači. Devet kamiona. U prvi kamion ulaze žene i žene s djecom. Tada se žena ispred mene glasno rasplaka. Zgrabila je čvrsto sina u ruke i vriskala je: “Ajme meni, ajme meni janje moje.” Grlila je dijete i cjelivala ga po uplašenom licu dok se ono stiskalo njoj oko vrata i svojim uplakanim buljavim očima tražilo čovjeka u svakome od nas. Najednom je u kolonu uletio čovjek, sav nikakav. Imao je duboke crne čizme. Čarape su mu bile visoko do koljena. Gore je imao njemačku košulju oficirku. Na njoj nije bilo oznaka. Na sebi je imao dva opasača na koja je objesio pištolj s jedne i dugi nož s druge strane. Nosio je kapu s tri roga. Ošišan nejednako i neujednačeno puštenih zolufa izgledao je kao strašilo i bez da se makao s mjesta.
– To je on. – promrmljao je Anto. – Promakao sam mu jutros. Izvodi ljude po slobodnom odabiru i kolje ih na očevid sviju. Ličanin je, ime mu je Milan, a zovu ga Mrle. Pogledaj ga dobro, ali ne u oči jer će te odmah ubiti. To je sotona.
Uletio je u kolonu i čuvši nesretnu ženu kako cvili bacio se na nju kao hijena na nemoćno lane. Zgrabio ju je za kosu i izvukao iz kolone.
– Ulazi u kamion kurvo, majku ti jebem.
Gurao ju je pred sobom i čizmom nekoliko puta žestoko pogodio u stražnjicu.
– Idete u Sisak, – rugao se. – Ha, ha, tamo ćete se usrećiti, Tamo vas čeka poglavnik.
Tako je vrijeđao ovaj zloduh pomažući brzo utovaranje žena i djece. Koliko sam mogao pribrojati u kamion je ugurano 18 odraslih žena, od kojih su tri bile gole, i sedmero djece. Mislim da je mali Marko bio najmlađi. Ostali kamioni su popunjavani muškarcima. Sisak, Sisak, pronosio se glas nade kroz kolonu. Računalo se da je bolje bilo gdje u mjestu nego li po ovim putevima kroz gudure. Nikad nisam čuo gdje su ovi zapravo završili i je li itko od njih ugledao Sisak.
Mi smo nastavili hodati. Cijelu noć s noge na nogu, kroz mrklu noć, bez imalo nade, bez grama hrane i kapi vode. Jutra nikako dočekati. Mi smo se naime radovali njemu jer smo primijetili da noću prolazimo blizu osvijetljenih naselja pa smo računali da bi mogli naletjeti na bilo kakvu civilizaciju. Uzalud nam bijahu nadanja. U rano jutro, opet negdje oko pet sati, kolona je zaustavljena. Prolazili smo proplankom s kojeg su se jasno vidjela sela Hrvatskog zagorja. Život se evo opet rađa, a mi čekamo na svoj trenutak odlaska. Stali smo kako nam rekoše da ćemo se konačno napiti i najesti. Ponadali smo se, budući da je već toliko vremena i puta prošlo, da je sada naprosto nemoguće da nas ne nahrane. Pa ako će nas i pobiti da se bar napijem prije toga.
U iščekivanju hrane i pića mi ponovo ugledasmo one iste kamione koji su vršili transport ljudi u „radne akcije“ i Sisak. Parkirali su se leđno okrenuti prema nama. Tada su otvorili zadnja vrata istih i jasno smo mogli ugledati da je jedan od kamiona bio napunjen kruhom skoro do vrha stranica dok su u drugom kamionu ležale četiri bačve s vodom. Prilazili smo kamionu i svaki peti je primao po jedan kruh, a potom smo jedan za drugim uzimali vodu za piće. Curila je iz bačava koje su bile u njihovu dnu probijene tako da je naše napajanje moralo biti čim brže jer bi ovaj put neki mogli doista crknuti od žeđi. Dobio sam kruh i napio se vode toliko da sam svaku kap osjetio kao krv u žilama umornih nogu. Vratio sam se na mjesto i tek tada ugledao da se Anto nije pomakao s mjesta. Kolona naime još uzima kruh i pije vodu, ali on stoji i gleda.
– Što čekaš Anto, idi po kruh i napij se.
– Čekao sam na tebe prijatelju. Drago mi je da sam te upoznao. Sad ćemo se i pozdraviti jer mislim da se više nećemo družiti.
– Ma što mi to govoriš Bog te ne ubio, idi po kruh i vodu. – probao sam ga nagovoriti.
– Vidiš li onoga pored kamiona gdje se kruh ubire? Onaj u crnim čizmama?
– Vidim.
– E to je onaj što me je naumio ubiti.
Ruke su mu bile zamazane. Bilo je očito da je krv pokušao skinuti trljajući je zemljom i travom. Izgledao je kao sumanut. Hodao je lijevo desno, trzao glavom i povremeno bi na nekoga zagalamio. Svaki drugi zarobljenik koji bi uzimao kruh dobio bi nogom u trbuh.
– Ržiii, ržiii majku ti jebem! – vikao je.
Neposredno uza nj stajao je onaj kapetan i tjerao ga u stranu. Ovaj bi se otimao i molio ga: “Daj mi još jednoga, daj mi još jednoga.” Ovaj bi naime izvodio nesretnike sa strane i doslovno im rezao vratove tik uz zadnji dio kolone, a kapetan bi sve to „nevoljko“ tolerirao.
– Dosta, dosta je bilo. Ne dam ti više ni jednoga. Odlazi, umorio si i mene i sebe. Idi kod svojih pa se s njima dogovaraj.
Činilo se kao da je kapetan negodovao zbog njegova klanja. Anto se ipak spremao pristupiti kamionu. Kruh je bio pri kraju, a nisam siguran je li još vode uopće bilo. Anto je htio naime da se žene prve napiju. Zagrlio me i samo promrmljao: “Zbogom prijatelju i moli se!”
– Anto brate, skini kapu. – prošaptao sam za njim.
– Nikad! – odgovorio je, još jednom zategao bluzu i namjestio kapu prije nego li je prišao kamionu.
Đavao ga je ugledao i kao da je bio zbunjen njegovom hrabrošću i smjelošću koja ga je dopratila do kamiona.
– A, aaa, aaaaaa, ovaaaaj, ooooon, to je taaaj” – vrištao je Mrle. Daš mi još njega i ja idem. Daš mi ga, daš mi ga i ja idem.
Tako je inzistirao Mrle kod kapetana da mu pripusti život nedužnog mladića koji se eto još jedino svojoj zaručnici radovao.
– Daj mi ga mamu mu njegovu, daj mi ga i ja odoh.
Bacio sam pogled prema nebu i zavapio: “Bože ne daj mu ga u ruke. Ne daj mu Antu da ga ubije, ne daj mu Bože.”
Anto je dobio komad kruha i svratio na bačvu. Napio se. Uzdigao se na noge i rukavom obrisao lice. Pogledao je prema meni, bacio smješak i namignuo ponosito ispod svoje ustaške kape koju ne htjede ni tada skinuti. S njegove lijeve strane prišao mu je kapetan, taj šibenčanin koji, dabogda ga vrazi razvlačili svu vječnost, mu stavi ruku na lijevo rame i upita:
– Kako ti je ime?
– Anto.
– Od kud si?
– Hercegovac.
– Iz kojeg mjesta?
– Ljubuški.
– Od kad si u Ustašama?
– Od studenog 1943.
– Protiv koga si se borio to vrijeme?
– Protiv vas i protiv četnika.
– Bi li volio da si sada s nama, da si pobjednik. Je li ti ža što si bio u Ustašama?
– Ni u ludilu. Niti mi je žao nit bi volio biti s vama.
Na svaki Antin odgovor Mrle je vrištao, psovao majku ustašku, zavrćao očima i upirao rogove k nebu.
– Daaaj mi ga. Daaaaaj mi gaaaa! – inzistirao je krvolok iz Like. Ovaj put je kapu držao za pasom, a kosa mu je bila umazana kao da je iz govnare izronio.
– Mrle – obrati mu se kapetan – ovo ti je zadnji u mojoj koloni. Je li dogovoreno?
– Dogovoreno. – odgovori Mrle i poput hijene skoči Anti za vrat.
Ovaj je stajao visoko iznad njega i kapetana. Bio je veći za cijelu glavu. Ovakvog momka nisu imali u svoj njihovoj bandi. Ljubomora je eruptirala, mržnja se nakupila i vrijeme je da explodira. Mrle se vere po Anti i pokušava ga srušiti na zemlju, ali ovaj uzgorit stoji kao da se nešto, eto u prolazu događa. Prilazi im jedan partizan s leđa i udara kundakom puške Antu u glavu i ovaj se ruši na koljena. Mrle je pao na leđa i brže bolje je skočio na noge. Ponovo zaskoči Anti na leđa i poče ga daviti. Ovo se događa neposredno uz kapetanove noge. Nitko ne reagira. Nitko da prstom makne kako bi se ovu hijenu skinulo s nedužnog mladića. Anti je eto i kapa s glave pala. Koprcajući malac, spodoba iz pakla, htio bi da je velik a tako je mali i tako poguban. Zajašio je na leđa nesretnog Ante i koljenom mu se naslonio na sam vrat. Lijevom rukom je zategao glavu unatrag, i izvukavši nož u jednom potezu skoro da mu je prerezao cijeli vrat. Svi smo se zgrozili. Meni su se odsjekle noge i jednstavno sam pao na koljena. Krv je prskala i do dva metra uokolo a Anto je mirno ležao okrenut prema majci zemlji. Nije to Mrlin kraj. Sotona se želi pokazati u svem svojem blještavilu. I okrenu tijelo zaklanog mladića i pokida mu košulju s prednje strane tijela. Lijevom se nogom oslonio na vratnu porezotinu, a desnom na krvavu zemlju. Objeručke se uhvatio za korice noža i zario ga duboko u grlo iznad grudnog koša. Mrle je trzao, potezao i najzad je uspio u svom paklenom naumu. Razrezao je grudni koš i s obje ruke ga razvratio u stranu. Zavukao je ruku duboko u grudi kopajući po krvavim organima nesretnog Ante i najednom, kao da se domogao životnog trofeja, iščupao je srce i visoko ga podigao prema nebu. Ja sam povraćao mada nisam imao što, a ljudi oko mene su klonuli duhom i jadnije nego ikad gledali u zemlju. Nekoliko nesretnika je u strahu počelo bježati, ali to je tek uspjeh od nekoliko metara. Nebesa, otvorite se.
– Gledajte majku vam jebem, gledajte. Ovako ćete svi završiti.
Potom se nagnuo prema Anti i svom silinom mu vlastito srce tresnuo u čelo.
– Majku vam jebem, majku vam jebem! – vrijeđao je i prišao k bačvi da opere ruke. Vode više nije bilo. Kao da se ništa nije dogodilo, zapovjeđeno je da se kamioni napune i da se krene dalje.
Polazimo. Noge mi se tresu i ponestaje mi zraka. Bože hoće li ovo ikad prestati? Anto moj zbogom. Molio sam i molio. Zdravo Maijo, Zdravo Marijo, tisuću puta Zdravo Marijo. U ciglanu Sremske Mitrovice smo došli pješke. Tu nam je prišao jedan koji je svemu bio svjedok i saopćio nam da je Mrle poludio, da je otišao kući i tamo ubio vlastitog sina, a potom i sebi presudio.
Put nam je trajao i trajao, a ja sam umirao i umirao ali evo, preživio sam da bih vama mogao sve to ispričati i savjeta dati. Ne posustajte nikad, ne odustajte nikad, u Boga se uzdajte uvijek i nikad se ne dajte razoužati. Nikad ne dajte svoje kape pa makar izgubili i ono što ona pokriva.
Izvor: antemamic.blogspot.com
Udruga Hrvatski Ratnik
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.