ANEOASKA KUHINJA – PURA – HERCEGOVAČKO TRADICIJALNO JELO KOJE JE STOLJEĆIMA HERCEGOVINU HRANILO
Gospodin Vlado Boban, Čelnik Općine Velika, je potomak Hercegovačkih Hrvata. Otac mu je Jerko Boban iz sela Sovići, Bobanova Draga a majka Iva Brzica iz sela Pogana Vlaka kod Gruda. Upoznali su se u odkupnom poduzeću Duhanska Stanica Grude 1960. godine. Jerko je tu radio kao inžinjer/električar a Iva u slaganju hercegovačkog duhana.
Oženili su se u veljači 1961. godine. Imaju troje djece: Mile a baba Vićeka ga od milja prozvala “Mišo”, Ljija i Vlado; koji ovdje na ovom DVD slikokazu prikazuje kako je njegova baba Iva/Vićeka Boban svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec i kroz godinu dana skoro 350 puta varila kukuruzovu puru koju bi se ovim umakom – što na ovom DVD slikokazu prikazuje Hercegovački Hrvat, Čelnik Općine Velika kod Požege Vlado Boban – polijevalo da se ukusnije i slađe pojede. To su naši hercegovački preci, djedovi, roditelji zvali LUČINICA. Zašto Lučinica? Jednostavno zato što bi se u tavu u komadiće stavilo pršuta, špeka ili suhe slanine, što je isata stvar. Kada se to uprži u tavu se ulije kiselo mlijeko a u drvenoj posudi koju su zvali “Tukalica” ili “Lukarica”, jer se je u toj posudi češnjak luk tukao i tako istučen bi se posuo po kiselom miljeku u tavi. Prilažem sliku i mali dio povijesti ove “Tukalice” ili “LUKARICE” svjedno.1952. godine naš otac Petar Boban, Gabrić (14srpnja1907-23 rujna1981.) Ova slika je uzeta pred zidom u goričkom groblju u Gorici u nedjelju 20 rujna 1981. godine, dakle 3 dana prije njegove smrti.
Otac je bio u razervi 3 mjeseca u Novom Travniku 1952. godine. Naša “Tukalica” nije više bila upotrebljiva, tako da ja naša majka Iva/”Vićeka” i ja smo otišli u Potkraj, to je jedan zaselak Bobanove Drage, posjeći jedno drvo i od njega napraviti ovu “Tukalicu”. ja sam ovu “Tukalicu” uzeo poslije smrti naše drage majke Ive/Vićeke koja je umrla u četvrtak 1 listopada 1998. godine. Pogreb je bio u petak. Brat Rafo, sestra Kata i ja iz Ameriko smo došli na sprovod. U subotu 3. listopada 1998. godine nas tada sedmero (7) živih djece Petra i Ive/Vićeke Boban smo za objedom u subotu 3 listopada 1998. godine za manje od 10 minuta bratski podjelili između nas ostavštinu naših roditelja. Sestra Jakica najstarije dijete naših roditelja je napisala na sedam (7) ceduljica papira imena parcela koja će dobitnik dobiti. Sestra Jakica je to vrlo lijepo, profesionalno smotala tako da se nebi mogla vidjeti nikakova razlika tih ceduljica, stavila ih u jednu posudu i rekla: Tu je sve. Prkrstimo se i neka svaki od nas izvuče cedulju i što na njoj bude pisalo, njegovo. Do nikakove svađe i prepirke ne smije doći da nebi povrijedili naše roditelje koji sada počivaju u Raju u Miru Božijem. Eto tako su se djeca Petra i Ive/Vićeke Boban, Gabrića podjelili. Ja sam tada ovu “Tukalicu” ponio sa sobom u Ameriku koju sam već odredio dati kao uspomenu jednom od mojih šestero (6) djece. Ostalo ćete vidjeti na priloženom 8 minuta DVD Youtu. Mile Boban.
Tu je bila okrugla sinija oko koje bi kućna čeljad posjedala. Na sredini sinije je bio drveni čanak iz kojeg bi svaki ukućanin sa drvenom kašikom grabio iz čanka i jeo. Tu tada nije bilo tanjura da svak sebi nasipa koliko hoće. U taj čanak se stavi sve jelo što je bilo određeno za taj obrok. Ako netko previše priča, za sigurno će zgrabiti manje kašika – a svaka kašika je jedan zalogaj – što znači da bi mogao ostati i gladan. Zato se je kod nas znalo reći: da svaka ovca koja bleji, manje zalogaja jede. Zato su Hercegovci poznati da brzo jedu, jer su se iz puke nužde naučili: što manje govoriti a što brže jesti. Otporaš.
I was looking for a good pura recipe on-line, and found this great one.
Hvala Vlado!
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.