ANATOMIJA POJMA ANTIFAŠIZAMA U SVIJETLU SUVERENE HRVATSKE POLITIČKE MISLI I PRAKSE, piše dr. Ivica Ivo Josipović, Australija

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

Anatomija pojma antifašizam u svjetlu suvremene hrvatske političke misli i prakse

(Teorijsko – metodološka skica istraživanja)

Uvodna riječ: znanstvena i šira važnost pojma

Slobodno se može reći da je pojam antifašizam u suvremenoj društvenoj i političkoj teoriji i svakodnevnoj uporabi nerazumijavan, zlouporabljen i pogrešno interpretiran, bilo iz pukog neznanja, ideoloških podloga odnosno predrasuda ili u namjeri da se utječe na svijest pojedinca, socijalnih i društvenih grupa. Pojam “antifašizam” predstavlja jedan od ključnih ideološko-političkih, a u znatno manjoj mjeri znanstvenih, postulata post-modernog društva, za pravilno razumijevanje prevashodno europske civilizacijske orijentacije i njenih tekovina. Svakako, ima poseban značaj za postkomunistička društva ili društva prijelaznog perioda kojima svakako pripada i suvremena Hrvatska. Svakodnevno se koristi ali je ideološki i politički opterećen i u njemu se nalaze skriveni brojni slojevi koji otežavaju njegovu pravilnu oporabu odnosno razumijevanje i znanstveno objašnjenje. To se može primijeniti i na primjeru suvremene hrvatske državne organizacije i političke misli za koju su ovaj pojam i njegovi praktični oblici ostvarivanja još uvijek tema o kojoj nije poželjno javno govoriti a napose kritički pisati. Medjutim, ovo pitanje odnosno znanstveni predmet istraživanja se, kao i niz drugih, jednostavno ne mogu izbjeći, te njihovo istraživenje temeljem znanstvenog kritičkog metoda pristupa. Ovaj pojam se danas koristi kao toljaga u discipliniranju neistomišljenika. Točnije, ideološko sredstvo u rukama moderne antife.

Etimološko značenje pojma fašizam/nacizam: problem (ne)razumijevanja

(Prilažem poveznicu koje sadržaj pojašnjava podrijetlo, pojavu i značenje fašizma. Otvorite poveznice i uživajte u čitanju. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/da-li-je-doktrina-fasizma-zarazna-cestica-kao-i-korona-virus/

Literatura, uključujući i znanstvenu, koja obradjuje ovaj predmet je nepregledna ali ujedno i zapanjujuće pristrasna odnosno jednostrana, zato što su se ovim pojmom bavili (ili, bave se) istraživači, prvenstveno povjesničari, koji su imali prevashodni cilj da opravdaju pojavne oblike i uzroke Drugog svjetskog rata u skladu sa preovladjavajućim gledištima pobjedničke strane. Tako su nastale gomile knjiga upravo sa ciljem da se opravda tok i posljedice velikog rata. Nu, nedostaje znanstveni (kritički) pristup kojim bi se objektivno i nepristrasno razlučile uzroci i posljedice. Naime, predmet (pojam antifašizam) se treba istraživati s aspekta vremenskih uvjeta u kojima je nastao (motivi i pobude, uzroci odnosno čimbenici koji su predstavljali plodno tlo za pojavu odredjenog fenomema) a ne iz suvremenog kuta. Samo se na marginama pojavljuju radovi koji na takav način pristupaju temi i nastoje objasniti koji čimbenici i zašto su uvjetovali pojavu ovih pokreta.

Hrvatska i jugoslovenska historiografija (primarno) rezultat su takvog (jednostranog i ideološki pristrasnog) pristupa koji naravno onemogućava objektivno i nepristrasno istraživanje pojedinih fenomena uključujući navedeni pojam. Stvari se nisu bitnije promijenile u suvremenom razvoju historiografske misli u Hrvatskoj. Dapače, temeljem istih ideoloških premisa uporno se izbjegava temeljita znanstvena ili kritička provjera. Pojam “antifašizam” koji se može smatrati jednom od osnovnih nomenklaturnih kategorije suvremene političke misli i teorije, predstavlja odnosno izgradjen je kao negacija pojma fašizma/nacizma. Postavlja se opravdano pitanje o svrsishodnosti takvog pristupa. Svaki socijalni, društveni i politički pokret (primjer fašizam i nacizam) se ne mogu razumjeti sve dok se ne istraži koji čimbenici su uzrokovali njihovu pojavu. Naime, mogu li se sustavi koji sadrže bitne elemente potpune ili totalne kontrole svih društvenih i političkih sfera, uključujući represiju, propagandu i fizičke likvidacije prema neistomišljenicima, i stvarno nazivati antifašističkim?

Pod pojmom fašizam odnosno nacizam trebalo bi da se podrazumijevaju različiti idejni, ideološki, socijalni, društveni i politički, odnosno, vojni pokreti nastali u Italiji i Njemačkoj (prevashodno) 30-tih godina dvadesetog stoljeća i neposredno se vezuje za uspon Musollini/Hitler odnosno finansijskog sektora i krupnog kapitala. Ukupno značenje ovih empirijskih pojava daleko je kompleksnije nego što nam nastoji predočiti vladajuća jugoslovenska historiografija uključujući i Hrvatsku.

https://otporas.com/komunizam-nacizam-fasizam-tri-modela-jedne-ideologije/

Fašizam kao idejni odnosno ideološki i praktični pokret predstavlja fenomen koji se vezuje za razvoj talijanskog društva nakon Prvog svjetskog rata, prevashodno vezano za gospodarski razvoj (nezaposlenost i društvena apatija) kao i posljedice vojnog poraza i nametnutih (duboko nepravednih i ponižavajućih) uvjeta mirovnih ugovora. Fašizam je, ukratko, nastao kao proizvod dubljih društvenih i političkih problema, ali i isto tako kao jedna vrsta odgovora (reakcija) na krupne prije svega gospodarske probleme i masovnu nezaposlenost odnosno, kao jedna vrsta odgovora na ponižavajuće uvjete predaje. Fašizam kao specifično italijanski fenomen ima različita značenja i ona se trebaju istraživati s aspekta vremenskih uvjeta i okolnosti u kojima su proizvedeni. Na unutarnjem planu, fašizam je nudio afirmaciju nacionalne ideje i države, a na vanjskom planu ekspanzionizam što je dovelo do unifikacije talijanske nacije i angažiranje različitih socijalnih slojeva. (Molim uzvišenog gospodina Ivicu Ivu Josipovića da mi oprosti što ubacijem neke poveznice vezane za ovu temu. Sadržaj ove priložene poveznice je izišao na temi HRVATSKA I USTAŠTVO ima desetak godima. Mo. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.com/hrvatska-i-ustastvo-105-fasizam-sta-je-to/  U temelju ovog društvenog, političkog i vojnog pokreta mogu se identificirati različiti zahtjevi za reformama. Koristeći se drugačijim pristupom, povijesna i multidisciplinarna istraživanja trebaju istražiti (utvrditi) da li se radilo o reformskim promjenama, ili nije, i ako se radilo, kakva je sadržina istih. Dalje, koji čimbenici su uvjetovali kolektivnu reakciju na fenomene fašizma/nacizma? Terminom “nacizam” uobičajeno se označava sličan empirijski fenomen u Njemačkoj. Indikativno je da su se pokreti fašizma/nacizma pojavili u zemljama koje su doživjele istu ili sličnu sudbinu nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Ovime se postojeća (zvanična) historiografija (pribrajujući tome i hrvatsku koja je bila ekspozitura jugoslovenske) nije u dovoljnoj mjeri bavila. Oba empirijska fenomena, temeljem sličnosti i razlika, predstavljaju kompleksnu socijalnu, društvenu i političku pojavu u Europi 30-tih godina 20.tog stoljeća i oni će svakako presudno utjecati, kao i reakcije koje su nastale na iste, na suvremenu europsku povijest i političku misao ali i šire. Ovi pokreti su primarno imali ideološko i praktično (pragmatičko) odredjenje a vrlo malo teorijsko utemeljenje.

Zajednička odlika oba sustava je u tome što se rješenje socijalnih, društvenih i političkih problema Njemačke i Italije (kao i jednog broja zemalja koji su slijedile njihov primjer) vidjelo u preraspodjeli postojećeg bogastva ili promjeni pravila medjunarodne (odnos velikih sila) zajednice. Otuda teritorijalni ili nacionalni ekspanzionizam (što se ne smije dovoditi u svezu sa karakterom i prirodom nacionalnih osjećaja i pripadnosti) ima ključnu važnost u ovim pokretima. Ustaški (hrvatski) pokret ne može se u potpunosti izjednačiti sa navedenim pokretima. Temeljno, ovaj pokret je ciljao ka ponovnom stvaranju samostalne hrvatske države (Njemačka i Italija su već formirane nacionalne države te se time nisu morale baviti). Povijesna je činjenica da je uspostava NDH rezultat istinske težnje i želje hrvatskog naroda (predvodjene osobama i socijalnim grupama uključujući i intelektualce koje su rješenje nacionalnog pitanja vidjele u ponovnom uspostavljanju nezavisne državne organizacije) da se ponovo uspostavi samostalna hrvatska država u čemu je značajnu inicijalnu i organizacionu (izvodjač projekta) ulogu imao ustaški pokret nedvojbeno je. Hrvatska država onog vremena (uzorita po mnogo čemu suvremenoj, posebice kada se radi o kulturnoj politici, jeziku i tradicijskim odnosno kršćanskim vrijednostima) treba se promatrati i istraživati u tom kontekstu, te kada se primijeni takav znanstveno-metodološki pristup dolazi se, hipotetički gledano, do objektivnog promišljanja i prosudbe.

Dakako, povijesna je činjenica da su postojali bliski odnosi (politički savez) izmedju pokreta fašizma/nacizma i ustaškog, koji je medjutim imao značajne karakteristike autohtonog (hrvatskog) socijalnog, političkog i vojnog pokreta. Da je tijek Drugog svjetskog rata bio drugačiji možda (vjerojatno) mi danas ne bi raspravljali o pojmu antifašizam već bi se bavili istraživanjem ovih socijalnih pokreta iz drugačijeg kuta. Sve u svemu, sile Osovine su doživjele vojni poraz, kao i mlada hrvatska država, što će ostaviti duboki trag na kasniji hrvatski razvoj. Prvo, pobjednici su diktirali suvremenu historiografiju (povijest) po vlastitim potrebama i drugo, pojam fašizam/nacizam/ustaštvo, su dobili sasvim drugačiju (izrazito negativnu) konotaciju i treće, pretežiti dio suvremene europske i svjetske povijesti nastao na razvalinama nakon Drugog svjetskog rata, utemeljen je na isključivo jednostranoj (vlastitoj) interpretaciji ovih pojmova. Suvremeno tumačenje i odnos prema ovim pojmovima/fenomenima upravo je posljedica odsustva kritičkog znanstvenog pristupa i služilo je kao sredstvo dnevne politike u discipliniranju neistomišljenika.

Osnovne karakteristike pojma fašizam/nacizam:

Ovaj se pojam može rasčlaniti na dva osnovna sloja temeljem znanstvenih spoznaja ovog predmeta istraživanja. Prvi je ideološko-politički a drugi praktični ili empirijski. Ideološko-politički sloj obuhvata: idejne i teorijske pretpostavke kao opravdanje za uspostavljanje drugačijeg socijalnog i državno-političkog ustrojstva navedenih država, odnosno, kao obrazloženje zašto su postojeći onovremeni društveni sustavi prouzročili takve ideje i pokrete. Kao temeljno ideološko djelo (pojmovno) nacizma, a slično je i sa pokretom fašizma, uzima se “Mein Kampf” (kao i kulturno djelovanje jednog broja autora/pisaca umjetnika židovskog podrijekla na valu krajnje ljevice) u kojem su obrazložene ideološke i političke osnove, razlozi i ciljevi novog svjetskog poretka u kojem bi njemačka nacija imala posebnu (dominantnu) ulogu. Glede suvremenih političkih zbivanja, koncept novog društvenog svjetskog poretka izložen u ovom djelu, prilično je identičan, ako ne i u cjelosti, sa suvremenim konceptom “Novog svjetskog poretka” ili tzv. globalizmom. Drugi sloj obuhvata praktične odnosno empirijske oblike kroz koje se trebala ostvariti navedena ideja i koncept. Vodeću ulogu (izvodjači) u tome je imao vojnički stalež, finansijeri i kao prateća pojava, vojna industrija. U temeljima nacizma/fašizma prema tomu nalazi se ideja (zahtjev) uspostave “pravednije” medjunarodne zajednice, ispravak velikih nepravdi koje su učinjene Njemačkoj/Italiji nakon Prvog svjetskog rata i ideja o stvaranju tzv. Velikog njemačkog carstva/Italijanskog, po uzoru na rimsko carstvo. Takvi zahtjevi su dakako bili protivrječni politici (interesima) nekih velikih sila, posebno Velike Britanije koja je tada predstavljala vrhunac empirijskog oblika kolonijalnog carstva.

Dalje, pretpostavka ostvarivanja navedenih ciljeva je aktivan odnos širokih narodnih slojeva prema navedenim pokretima, što se i stvarno desilo budući su oni pronašli specifična rješenja problema nezaposlenosti i siromaštva odnosno oskudice, dalje, nacionalni consensus o strateškim interesima, što se takodjer manje-više ostvarilo i podrška finansijskog sektora kao glavnog finansijera ratnih projekata (nacionalnog i teritorijalnog) ekspanzionizma. Dakle, kada se čitav problem smjesti u okvire onog vremena i promatra sa objektivne strane, temeljem znanstvenog pristupa, dolazi se do zaključka da su i fašizam/nacizam/ustaštvo, predstavljali de facto u narodu široko prihvaćene ideje i pokrete budući su se uspješno nosili sa problemom nezaposlenosti/oskudice/siromaštva i problemom “nepravde” (nacionalnog ponosa) nanesene prije svega njemačkom narodu. Svakako, mogu se prepoznati i značajni elementi revanšizma/osvete (svaka politika koja stvara nepravdu nužno izaziva reakciju) propraćeno manifestnim oblicima nacionalnog osjećaja (kolektivnog) ponosa.

Kada se radi o NDH i ustaškom pokretu kao tipično hrvatski fenomen i pokret onog vremena, dolazi se do sličnih zaključaka. Prvo, NDH je bila utemeljena (proizvod) na istinskoj težnji hrvatskog naroda za formiranjem samostalne i nezavisne države poslije toliko stoljeća. Drugo, glavni nosilac i izvodjač ovog projekta je predstavljao uštaški pokret nastao kao izraz nezadovoljstva postojećim (onog razdoblja) državnim ustrojstvom hrvatskih teritorija (Prva Jugoslavija). Treće, čitav projekat je bio masovno prihvaćen od strane pripadnika različitih socijalnih slojeva (uključujući dijelove inteligencije) hrvatskog naroda. Ustaški pokret je specifikum hrvatskog političkog bića, i ma koliko imao sličnosti sa idejom i pokretom fašizma/nacizma (a svakako da ima), on je predstavljao svojevrsni odgovor hrvatskog narodnog vodjstva na problem germanizacije, madjarizacije, italijanizacije ili problem velikosrpstva (koji se nalazio u usponu) onog vremena te se otuda može smatrati oblikom hrvatskog “proljeća”. Odavno je postalo jasno da se ovaj predmet treba istraživati objektivno i uporabom znanstvene kritike. Glavni teorijsko-metodološki prigovor svim dosadašnjim istraživanjima ovih problema je u tome što su proučavana sa aspekta pobjedničke strane (dakle, jednostrano) i nisu istraživana sa gledišta vremena i uvjeta u kojima su se odigravali. Takve idejne koncepcije i projekti (odnosi, prije svega politički i ekonomski uspostavljeni nakon Prvog svjetskog rata kojima su ustanovljeni prvi oblici/temelji, budućeg novog svjetskog poretka) dakako da su proizveli protu-idejne koncepcije i zahtjeve (djelomično opravdane) za preraspodjelom postojećeg bogastva i promjenom (definiranjem novih) pravila igre nametnute ugovorima o pobjednicima (poraženim).

Dakle, odnosi nastali nakon Prvog svjetskog rata u značajnoj su mjeri utjecali na genezu ideje i pokreta fašizma/nacizma odnosno ustaškog pokreta koji su tražili odnosno težili ka promjenama postojećih odnosa. U mnogim segmentima zahtjevi za promjenama mogu se smatrati opravdanima. Kao reakcija, dolazi do interesnog povezivanja (političkog savezništva) odredjenog broja država kao širokog vojnog i političkog pokreta za sprečavanje krupnih društvenih i političkih promjena. Vjerojatno da tzv. kozmetičke promjene ne bi prouzročile ovakvu reakciju odnosno vojno/političko i interesno savezništvo. Zapanjujuće je kolike su sličnosti izmedju idejnih i empirijskih pokreta onog vremena za uspostavljenjem novog svjetskog poretka sa sličnim nastojanjima u suvremenim uvjetima. Štoviše, može se tvrditi da se radi o istom idejnom i praktičnom konceptu u čijim se temeljima nalazi ideja formiranja jedne svjetske vlade i potpune kontrole svih društvenih oblika kroz koje se manifestira ljudsko djelovanje. Čitav projekat se finansira od strane medjunarodnih finansijskih interesnih grupa i to je identično sa potporom koju su pokreti fašizma/nacizma imali. Prema tome, koncepcijski i idejno, i pokret za stvaranjem novog svjetskog poretka 30-tih godina ovog stoljeća i ideja Novog svjestkog poretka danas, su prilično identični. Krupna razlika je u pitanju tzv. ljudskih prava. Paradoks je da suvremeni pojam ljudskih prava predstavlja de facto (dokazi su dakako brojni) faktičko ograničavanje nekih temeljnih ljudskih prava i sloboda (sloboda mišljenja, sloboda izražavanja različitih gledišta u usmenom i pismenom obliku, sloboda manifestiranja istih kroz različite mahanizme, sloboda izbora izmedju različitih idejnih i političkih koncepcija, pravo na otpor različitim oblicima kontrole i totalitarizma, pravo na samoorganiziranje i slično) kroz uvodjenje nekih novih, povijesno i znanstveno neprovjerenih, normi socijalnog, društvenog i političkog ponašanja odnosa prema istim. Klasičan primjer je novouspostavljena norma političke korektnosti.

Koncept totalitarizma kao sinonim antifašistickih pokreta nekad i danas:

Temeljna karakteristika idejnih, ideoloških, koncepcijskih i empirijskih pokreta fašizma/nacizma je totalitarni sustav vrijednosti i državnog poretka odnosno ustrojstva. Uostalom, to se može smatrati bitnom karakteristikom komunističko-socijalističkih sustava koji su nastali na temeljima tzv. antifašizma, odnosno, kao protivječnost (otpor) pokretima fašizma/nacizma. Ostvarivanje ciljeva novog svjetskog poretka iz 30-tih godina ovog stoljeća i u suvremenim uvjetima, pretpostavlja široki angažman različitih socijalnih slojeva i rasprostranjen (razvijen) ideološko-politički rad na terenu i opravdavanju zadatih ciljeva u čemu je glavnu ulogu imala tzv. propagandna mašinerija kojom se rukovodilo iz jednog državno-partijskog centra. U tom smislu ne postoje značajnije razlike izmedju nacističkog propagandnog aparata i propagandnog odjela Partije u vremenu komunističke diktature. Dakako, takvi elementi su prisutni i rasprostanjeni i danas, ali se suvremena politička znanost ne bavi time u dovoljnoj mjeri. Fašizam/nacizam odlikuje potpuna kontrola socijalne, društvene i državne razine upravljanja nacionalnim resursima i interesima i isključenost prema idejama i pokretima drugačijeg porijekla i sadržine. To je karakteristika i komunističkog sustava vladavine u Drugoj Jugoslaviji. To se takodjer može opravdano prenijeti na suvremenu povijest: koncept novog svjetskog poretka upravo u svojim polaznim idejnim premisama sadrži zahtjev za potpunom kontrolom svim socijalnim, društvenim i političkim resursima kao pretpostavci osnivanja svjetske vlade i dominaciji krupnog kapitala odnosno finansijskih institucija. Empirijski podaci o idejnom i praktičnom pokretu fašizma/nacizma nedvojbeno svjedoče o potpunoj kontroli svih segmenata društvenog i političkog života onog vremena a isto tako postoje brojni dokazi da je sustav komunističke vladavine u Drugoj Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, temeljen na i izveden iz potpune kontrole Partije. Dakle, može se ustanoviti da se ideja i pokret totalitarnog upravljanja čitavim društvom i državnom organizacijom nalaze u osnovi fašizma/nacizma kao i komunističko-socijalističkom sustavu upravljanja u vremenu Druge Jugoslavije, kao i sličnim državnim tvorevinama. Opravdano se postavlja pitanje da li se tzv.

Druga Jugoslavija koja je nastala na, temeljem povijesti koju su napisali pobjednici, temeljima antifašizma, može okarakterisati i stvarno kao antifašistička tvorevina ili ne? Ako smo ustanovili da ideološko-metodološki gledano ne postoje bitne razlike, dapače je primjereno govoriti o sličnosti, izmedju fašizma/nacizma i komunističkog sustava upravljanja, tada se nameće logičan zaključak da teza o antifašističkom karakteru tzv. Druge Jugoslavije, kao i drugih sličnih državnih tvorevina, jednostavno ne može izdržati znanstvenu provjeru i povijesni sud. Ne može se govoriti o razlikama već o sličnostima. Ako je ideja totalitarnog upravljanja društvom i svim njegovim segmentima u osnovi koncepta fašizma/nacizma i komunizma/socijalizma, onda se komunističko-socijalistički oblici vladavine ne mogu okarakterisati kao antifašisticki, već obrnuto, kao oblik modificirane fašističko/nacističke ili totalitarne vladavine. Stoga je opravdano navedene sustave označiti kao totalitarne. Istina je da su takozvani rasni zakoni (smisleno je pitanje da li se oni i stvarno mogu tako nazivati, budući da se radilo o zakonima kojima su se regulirali odnosi prema pripadnicima različitih narodnosti a ne rasama) najtamnija strana (u skladu sa zvaničnim historiografskim tumačenjem) ideološko-političkog pokreta fašizma/nacizma, praćeno fizičkim likvidacijama dijelova naroda. Povijesna je činjenica da su završetkom Drugog svjetskog rata učinjeni brojni zločini prema narodima, uključujući hrvatski (Bleiburška tragedija i Križni put) u čemu su učestvovale antifašističke snage uz blagoslov političkih i vojnih saveznika. Povijesna je istina takodjer da su i države koje su činile alijansu protiv Njemačke i Italije primjenjivale različite oblike rasne i nacionalne diskriminacije. Brojni su primjeri zabilježeni u Engleskoj ili Americi prema pripadnicima “neprijateljskih naroda”. I u suvremenim uvjetima i dešavanjima, može se dokazati postojanje različitih manifestnih oblika rasne, nacionalne i socijalne diskriminacije, ali ne prema, kao što je slučaj u Drugom svjestkom ratu, pripadnicima čitavih naroda, već prema pojedinim, ciljnim socijalnom grupacijama: zatomljavanje i gušenje nacionalnih ideja i pokreta kojima se pozitivno afirmira nacionalna država i pozitivno odredjuje prema nacionalnoj pripadnosti, zanemarivanje humanističke misli i teorije koja se temelji i proizilazi iz kršćanstva, izmedju ostalog predstavlja oblik socijalno-društvene i nacionalne diskriminacije prema pojedinim socijalnim grupama koje preferiraju ovakva ili slična gledišta. Time se opisuje značajan aspekt suvremenog globalističkog pokreta i tzv. antife kao sredstva za ostvarivanje kontrole.

Otuda se može, temeljem povijesne analogije odnosno komparacije, izmedju povijesnih fenomena fašizma/nacizma, komunizma/socijalizma i aktuelnih trendova, sa opravdanjem govoriti o sličnostima izmedju povijesnih i empirijskih oblika totalitarizma sa suvremenim sustavnim rješenjima. Kategorija rasnih/antinacionalnih zakona je transformirana u različite ideološko-političke (moderne) norme i pravila ponašanja pojedinaca i socijalnih grupa, što se može pojmovno odrediti kao tzv. politička korektnost kao sredstvo za obračun sa neistomišljenicima. Politička korektnost se prema tome može odrediti kao “moderna” socijalna, društvena i politička norma ponašanja pojedinaca i socijalnih grupa (teorijski i povijesno nedokazana), pri čemu treba istaći da je temeljna razlika u odnosu na slične povijesne i empirisjke oblike, da ona predstavlja oblik ne-nasilne i ideološko-kulturološke kontrole. Tipičan primjer je socijalni model “multi-kulturnog” društva. Legitimno je i opravdano manifestirati kroz govor i pisanu riječ različite ideje, ideološka i politička stajališta i braniti iste. Sustavi koji onemogućuju zdravu razmjenu mišljenja/različitih stajališta mogu se označiti kao totalitarni: svejedno da li se radi o fašizmu/nacizmu ili komunizmu/socijalizmu ili modernom globalističkom konceptu. Naravno, to može biti s jedne strane i “hodanje po oštrici noža”, budući da svaki sustav nosi u sebi takve rudimentarne elemente. Otuda su mehanizmi socijalne i političke kontrole nosilaca političke vlasti garancija da takvi elementi neće prevagnuti. Upravo je bitna karakteristika demokratskih sustava sposobnost uključivanja i pozitivan odnos prema različitim socijalnim i društvenim grupama koje imaju temeljno pravo da na primjeren način izražavaju i zadovoljavaju vlastite interese. Povijesna digresija empirijskih modela i fenomena prema modernom povijesnom razvoju, nedvojbeno pokazuje neprekidnu prisutnost (trend) idejno, ideološko i političko obojenih projekata kojima se, temeljem posebnih interesa, prije svega finansijskog sektora i krupnog kapitala, bitno ograničava parlamentarna demokracija i ostvaruje finansijsko-kulturološka kontrola i dominacija.

Odredjenje pojma “antifašizam”:

Pojam antifašizam se može smatrati jednom od temeljnih pojmovnih kategorija suvreme povijesti i političke teorije, odnosno pojmovni instrument Novog svjetskog poretka ili globalističkog pokreta. Tzv.globalistički, idejni i politički pokret se nastoji predstaviti kao antifašistički pokret po vokabularu i osnovnim premisama. To je temeljni politički instrumenat kojim se obračunava sa neistomišljenicima. Da li je zaista tako? U prethodnom dijelu teksta sam pokazao da principijelno ne postoje veće razlike izmedju koncepcija i pokreta nastalim 30-tih godina ovog stoljeća i suvremenih pokreta. Primjereno je govoriti o visokom stuplju sličnosti odnosno identičnosti. Navedenim konceptima je primjereno nastojanje da se promijeni i izvrši preraspodjela svjetskog bogastva u korist uske interesne grupe koju čine krupni kapital i finansijeri, te da se uspostavi svjetski poredak koji bi odgovarao interesima uskih interesnih grupa. Nakon Drugog svjetskog rata udareni ili postavljeni su temelji Novog svjetskog poretka po mjeri i interesima pobjednika i mi još uvijek živimo u takvom sustavu koji naravno nije dovršen zbog čega i dolazi toliko frustracija zagovornika ovog projekta. Temeljno odnosno kritički i znanstveno, ne može se govoriti o antifašističkom karakteru i prirodi sustava ustanovljen nakon Drugog svjetskog rata. Štoviše, ako je vojnički sloj (vojni factor) imao u 30-tim godinama presudnu ulogu, to se može konstatirati i u suvremenom povijesnom razvoju. Koliko je vodjeno regionalnih i ograničenih ratova u periodu od 1945.godine do danas nije predmet ove rasprave, što je uostalom lako statistički potkrijepiti, što još više pokazuje kolike su sličnosti izmedju idejnih koncepcija i pokreta 30-tih godina ovog stoljeća sa idejnim i praktičnim pokretima našeg vremena. Otuda se suvremeni idejni i praktični pokreti nastali na razvalinama nakon Drugog svjetskog rata, ne mogu okarakterisati kao antifašistički budući da nose u sebi ključne elemente tipično fašističkih/totalitarnih pokreta. Stoga je neprihvatljivo nastojanje idejnih nosilaca i kreatora suvremenih pokreta globalističke orijentacije, sebe kvalificirati kao antipod i suprotnost fašizmu/nacizmu budući da sadrže iste ključne karakteristike. Nedvojbeno je da, s aspekta onog vremena ne postoje metodološke razlike izmedju nacističkog/fašističkog pokreta u Njemačkoj i Italiji, sa komunističkim pokretom u Sovjetskom Savezu ili Titoističkim pokretom u Drugoj Jugoslaviji. Da nije došlo do sukoba interesa/raskida političkog savezništva, izmedju Hitlera i Staljina o podjeli interesnih sfera, pitanje je da li bi i došlo do nastanka pojma antifašizam? Kada je već došlo do toga, treba zaključiti da je politički pragmatizam u njegovom osnovama. Mnogi zaboravljaju (presućuju) činjenicu da Drugi svjetski rat nije otpočeo napadom Njemačke na Poljsku već sinhroniziranim i ciljnim napadom Njemačke i Sovjetskog saveza. Može li se opradvano govoriti o suvremenom hrvatskom antifašizmu?

Pojam i značenje antifašizma u svjetlu suvremene hrvatske povijesti i političke misli:

Zvanična suvremena hrvatska povijest odnosno historiografija (još uvijek utemeljena na jugoslovenskoj) koja je napisana po naputcima, ideološkim i političkim, pobjednika u Drugom svjestkom ratu, temelji se na antifašizmu pri čemu se nameću dva osnovna pitanja, prvo, da li je teorijski i metodološki ispravno istražena povijest o toku i nakon Drugog svjetskog rata, i drugo, da li je i stvarno opravdano državne tvorevine nastalim nakon Drugog svjetskog rata kvalificirati kao antifašističke. KPJ/KPH imala je, prije nego što je došlo do raskida ugovora o vječnom prijateljstvu izmedju Njemačke i Sovjetskog saveza, prevashodno u svom djelokrugu hrvatske radničke (što je i bilo primjereno) i dijelom hrvatske nacionalne interese, ali kada je KPJ postala de facto ekspozitura Komunističke Internacionale (Sovjetskog Saveza), dolazi do dramatičnog zaokreta u radu i djelovanju iste. Umjesto hrvatskih nacionalnih interesa preovladavali su interesi Sovjetskog saveza i Komunističke Internacionale. Time je KPH izgubila izvorno značenje i dobila sasvim drugačije (umjesto bavljenje primarno radničkim pravima, predmet njene daljne aktivnosti je bilo svedeno na transmisiju direktiva KPJ i Moskve), koje nosi sa sabom do dana današnjeg (u suvremenim uvjetima Komunističku Internacionalu zamijenila su ideološki i koncepcijski slična neformalna tijela i organizacije koji rade na ostvarivanju tzv. Novog svjetskog poretka). U svjetlu historiografske literature nastalom na temelju naputaka pobjedničke strane, sve političke i idejne koncepcija i empirijski pokreti koji su stali na stranu Engleske, Sovjetskog saveza i kasnije Amerike, su prozvane (svrstane) antifašističkim snagama i pokretima. Jugoslovenski partizanski pokret je predstavljao u osnovi marginalnu političku i posebno vojnu snagu (formaciju) koja je mogla bitnije utjecati na razvoj i tok Drugog svjetskog rata i razvoj odnosa nakon završetka rata.

Tzv. partizanski pokret isplivao je na površinu na valu vojno nadmoćnije snage navedenih savezničkih sila, posebno Sovjetskog saveza koji je podnio najveću žrtvu u ljudstvu i materijalnim dobrima. Partizanski pokret, istina je, nije dobio niti jednu značajniju bitku već je izgradio mit o patnjni i žrtvi za ranjenike. Sa humanističke strane, ovome se ne može dati ni jedan prigovor, ali tvrditi da su u značajnijoj mjeri doprinijeli pobjedi Saveznika je neprimjereno. Jedino je istina u tome što su u toku i tijelom Drugog svjetskog rata držali odredjen broj vojnih snaga/armija, sila Osovine. U svim tzv. ofanzivama, koje se slave kao vojne pobjede, je partizanski pokret pretrpio velike ljudske žrtve i vojne gubitke. Ideološki je to preokrenuto u pobjedu i na tome je uradjena/bazirana ukupna zvanična jugoslovenska (ali i hrvatska) fistoriografska literatura u toku i nakon Drugog svjetskog rata. Postavlja se opravdano pitanje o antifašističkom karakteru tzv. partizanskog pokreta, posebno u Hrvatskoj budući je hrvatska država bila medjunarodno priznata od jednog broja medjunarodnih subjekata a sama KPH predstavljala zabranjenu/terorističku organizaciju. Ako smo konstatirali da izmedju nacizma/fašizma u Njemačkoj/Italiji, i komunističke diktature u Sovjetskom savezu nema suštinskih razlika (već se može govoriti o sličnostima), tada se može izreći tvrdnja da, partizanski pokret koji je predstavljao vojno-oružani dio ideološke i političke organizacije KPJ odnosno Sovjetskog saveza, nije imao izvorno i vjerodostojno antifašistički karakter već dapače u suštinskom idejno-političkom i praktičnom smislu sadržavao neke od značajnih karakteristika fašističko/nacističkog fenomena.

Dalje, njena stvarna i pravna nasljedica u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti ne može se nazivati (kititi) pridjevom “antifašizam” budući da je neutemeljeno i suprotno stvarnoj ulozi ovog političkog subjetka u toku i nakon Drugog svjetskog rata.To se može obrazloziti time što je KPJ/KPH ideološki i politički inkorporirana kao ekspozitura interesa Sovjetskog Saveza, koji se može označiti identičan fašizmu/nacizmu, te stoga ne postoje teorijske, znanstvene i metodološke osnove da se ona okvalificira i kiti pridjevom antifašizam. I komunizam i socijalizam u sebi nose identične ideološke i političke predloške kao i fašizam/nacizam, te se političke snage koje su nosioci i izvodjači tzv. partizanskog pokreta ne mogu okvalificirati kao anti-fašistički idejni i praktični pokret. Nacionalni interesi nisu predstavljali glavni predmet djelovanja već uspostavljanje nad-nacionalne državne organizacije (što je u suštini bila Druga Jugoslavija) i uspostavljanje komunističke vladavine ili diktature. (Velike su povijesne sličnosti odnosa suvremene hrvatske države prema EU institucijama). Već je u ratnim godinama partizanski pokret, uključujući i hrvatske teritorije, sadržavao preovladjujuće elemente totalitarizma: obračun sa protivnicima i neistomišljenicima, nametanje jednoumlja, mehanizme surove represije i odmazde, veličanje uloge i djela jedne ličnosti (kult ličnosti), povlašteni status članova Partije i naročito članova tajne policije, jedno-partijski sustav u kojem su sve odluke donosene u krugu od nekoliko pojedinaca odnosno jednog a obrazlagane kao narodne, svi koji su mislili drugačje i djelovali na drugačijim političkim platformama su proglašavani klasnim/narodnim neprijateljem praćeno surovim fizičkim likvidacijama. Prema tome, takav sustav identičan je svakom drugom obliku totalitarizma, uključujući fašizam/nacizam te se otuda ne može, temeljem znanstvene i povijesne provjere/kritike, okaraktrisati kao antifašistički. To se odnosi i na hrvatski antifašizam (pitanje je da li se uopće može govoriti o hrvatskom antifašizmu ili o jugoslovenskom). Nedvojbeno, suvremeni aspekti političkog života u modernoj hrvatskoj državi, točnije državnotvornoj organizaciji organiziranoj početkom 90-tih godina, je bez sumnje pod utjecajem i to prevelikim, globalističkog koncepta/projekta koji je, već sada se može ustvrditi, negativno djelovao na neke od bitnih karakteristika socijalne i političke organizacije hrvatskog društva.

Dalje, nedvojbena je činjenica da je NHD bila legitimna i medjunarodnopriznata državna tvorevina. Otuda se i treba postaviti na odgovarajući način pitanje njenog pravnog kontiniteta sa suvremenom. Umjesto tzv. rasnih zakona (što se uzima kao ključan prigovor hrvatskoj državnoj organizaciji onog vremena), ustrojeni su i primjenjivani klasni zakoni. Suštinske razlike nema. Po prirodi stvari, takvi politički čimbenici, bez obzira na imena, ne mogu se kvalificirati kao antifašistički. Juriš na znanstvenu istinu ili povijesnu reviziju (prirodno je povijesna znanost u metodskom smislu usmjerena ka propitivanju) znači propitivanje temeljem znanstvene kritičke metode, svih fenomena i sadržinskih vrijednosti totalitarnih sustava. Ako se prihvati ova primarna pretpostavka, tada se omogućuje drugačija spoznaja da su osnovni protivnik NDH bili komunisti (komunizam) i njihove vojne formacije odnosno partizanski i četnicki pokret. Tada pitanje tzv. rasnih/nacionalnih zakona i njihova primjena dobivaju sasvim drugačije značenje: naime, hrvatske vlasti su se brutalno (identično svakoj vlasti onog vremena ali i suvremenim), uključujući i fizičke likvidacije, obračunavale sa svojim protivnicima (neprijatelj) bez obzira na nacionalnu pripadnost. Lojalnost se cijenila i dakako nagradjivala odnosno odsustvo iste se kažnjavalo. Uostalom, to se može smatrati karakteristikom bilo koje državne organizacije temeljem zaštite teritorijalnog i ustavnog poretka. Često se zaboravlja, pretjerano namjerno, da je mlada hrvatska država kratko trajala, djelovala u ratnim dakle izvanrednim uvjetima i imala protiv sebe organizirani oružani otpor/pobunu u formi partizanskog i četničkog (prosrpskog) pokreta, što je svakako uvjetovalo i odnos prema onim socijalnim grupama koji ne samo da nisu prihvatale hrvatsku vlast, već su bili organizacioni nosioci oružane pobune.

Indikativno je, a što govori u prilog teze da je povijest učeteljica života, da će se sličan scenario desiti 90-tih godina u Hrvatskoj.

Kada se čovjeku oduzme identitet a to je obitelj i nacija, kada se oduzme duhovnost a to je povezanost sa Bogom, i ako mu se oduzme mašta (maštanje je oblik intelektualnog ostvarivanja), dobije se okvir bez sadržine i smisla, odnosno pojedinci i socijalne grupe koji su tada primjeren predmet indoktrinacije, manipulacija, prijevara i obmana, što u krajnjoj liniji vodi ka stvaranju mitova a sve češće virtualne stvarnosti. A to je upravo osnovni globalistički cilj krajnje ljevice koristeći se novoformiranom normom tzv. političke korektnosti koja usput nema dokazanu teorijsku i praktičnu vrijednost, kao toljagom nastojeći disciplinirati sve koji misle i dišu drugačije, a prije svega socijalne grupe koje promišljaju naciju i nacionalnu državu, nacionalni suverenitet, duhovnost, obitelj, brak kao bračnu zajednicu muškarca i žene, kršćanske tradicijske vrijednosti. Glede suvremene hrvatske političke misli jasno se pokazuje da je antifašizam de facto oblik, pojmovni i sadržinski, krajnje ljevice. Politički čimbenici koji svoje političko i empirijsko djelovanje baziraju na prisili, represiji i zabranama, ne nude niti vode ka političkoj stabilnosti budući da onaj koji daje ima pravo uzeti. To se može primijeniti kako na odnose medju pojedincima tako i nacijama. Sve se to može pratiti i pojmovno identificirati na hrvatskoj suvremenoj političkoj sceni. Politički čimbenici krajnje ljevice, drugim riječima antifašisti/antifa, kako sebe nazivaju, zajedno sa sličnim svjetonazorskim političkim grupama, nastoje u suvremenim uvjetima djelovati preko obrazovnog sustava, kulturne djelatnosti, filmskog stvaralaštva, vladinih i nevladinih udruga, dakako sredstava javnog priopćavanja, društvenih i elektroničkih medija u cilju promjene socijalne i političke svijesti pripadnika užih i širih socijalnih grupa. Demistifikacija stvarnog antifašizma omogućava prepoznavanje realnih ideološko-političkih čimbenika koji na, dakle prikriven, način (ispod žita) nastoje hrvatsko društvo transformirati u skup izolovanih pojedinaca i socijalnih grupa koji nemaju nacionalnu pripadnost i svijest a sve slijedeći naputke koji dolaze iz drugih sredina. Glede suvremene hrvatske političke povijesti, opravdanim se nameće pitanje teorijskog i metodološkog uvodjenja, i sukladno tomu, istraživanja pojma/kategorije tzv. peta kolona. Pod pojmom “peta kolona” u sklopu suvremene hrvatske političke povijesti trebalo bi, predlažem, podrazumijevati odredjene političke čimbenike, prevashodno političke stranke i pojedince koji obnašaju političke funkcije, čija politička aktivnost nije uskladjena/ne prozilazi/ne temelji se, na izvorno hrvatskim nacionalnim interesima već nekim drugim koji mogu dapače biti i protu-hrvatski.

Dakle, ovakvo istraživanje trebalo bi uključiti i analizu ovog pojma, kako teorijsku tako i empirijsku. Dalje, glede iste političke scene, treba pojmovno i praktično istražiti, koji su uzroci/što se nalazi u srži problema, da se pojedini politički akteri na političkoj sceni odredjuju prema nekim pitanjima tzv. antifašizma/antifa, temeljem nacionalne/narodne pripadnosti. Pitanje je, da li se radi o licemjerstvu, političkim stavovima koji nisu znanstveno utemeljeni, krivotvorevinama i propagiranju interesa koji se ne mogu objektivnom analizom okarakterisati kao hrvatski nacionalni interesi. Žongliranjem prema nekim pitanjima suvremenog antifašizma, posebice u domeni ljudskih prava i njihovih dostignuća, a primarno kada se radi o odnosu prema Domovinsko-obrambenom ratu i formiranju suvremene hrvatsne nezavisne države, hipotetički gledano, pokazuje se izopačenost (nakaradnost) antifašističkih pojedinih shvatanja i gledišta prema konkretnim pitanjima, te u skladu sa time zlouporaba u korištenju tzv. norme političke korektnosti kako bi se opravdala vlastita gledišta koja nisu sukladna znanstvenoj ili povijesnoj istini.

Pojam “suvremeni hrvatski antifašizam”:

Pojam antifašizam u Hrvatskoj je formiran na tezi da se KPJ/KPH vojno i politički suprostavila fašističko/nacističkim pokretima i koncepcijama, odnosno ustaštvu koje je poistovjećeno/izjednačeno, kao sinonim fašističkog pokreta. Činjenično stanje svjedoči da se partizanski pokret vojno suprostavio onda kada je Hitler napao Sovjetski Savez i kada je Staljin pozvao sve članice Komunističke Internacionale da pruže vojni otpor Njemačkoj, kako bi vojni pritisak na Sovjeski Savez oslabio. Zahtjev je dakle bio sasvim pragmatičan: u mjeri u kojoj se pruži veći otpor na drugim vojnim bojišnicama u toj mjeri slabi vojni udar i prisak na Sovjetski Savez. Iz obaveze da slijede upustva iz centra, KPJ/KPH i partizanski odredi na teritoriju Hrvatske, prihvatili su poziv i otpočeli oružani otpor oružanim snagama NDH uporedo sa oružanom pobunom dijela Srba organizaciono ustrojen kao četnički pokret. U takvim uvjetima nastao je pojam antifašizam: njime se označava partizansko-četnički otpor ustaškom pokretu/hrvatskim oružanim snagama i onovremenoj hrvatskoj državi. Partizanski pokret u Hrvatskoj time je zauzeo isključivo negativan stav prema NDH i ustaškom pokretu/hrvatskim oružanim snagama uglavnom zbog toga što je bio vojno-politički saveznik Njemačke i vojno sudjelovao u vojnim operacijama na istočnom frontu. U takvim uvjetima konstituirana je vještačka sintagma “antifašizam” kojom se zapravo naglašava/izražava solidarna obaveza članica Komunističke Internacionale da vojno pomognu ugroženom Sovjetskom Savezu. Mogu li se politički, vojni i ideološki pokreti kititi antifašizmom i onda kada u tehničkom i metodskom smislu ne postoje značajnije razlike prema onima koji su nazivani fašistima. Svakako da ne mogu. Ne može se cura koja je izgubila nevinost prodavati za nevinu. Ne mogu se antifašistima nazivati oni koji se u metodskom pogledu bitnije ne razlikuju od fašista.

Hitler je težio stvaranju njemačkog tisućgodišnjeg carstva, po uzoru na rimsko, a Staljin je težio svjetskoj proleterskoj revoluciji kojom bi se rukovodilo iz Moskve. Zapravo nema tu bitnije razlike, zar se radi o dva modela totalitarnih sustava. Specifičan oblik fašizma na djelu empirijski je dokazano u vremenu postojanja Sovjetskog Saveza, posebno u Staljinovo vrijeme, kao i u vremenu tzv. Druge Jugoslavije i diktature Josipa Broza. Imaju li stranke i ideološki pokreti proizašli iz tog vremena imalo obraza se deklarirati kao antifašisti? Masovne čistke, deportacije odnosno politička ubojstva ne daju ni malo prava takvim ideološkim sljedbenicima da se kite pridjevom antifašizam. Dakle, ako se pretpostavi da terminološki antifašizam treba da predstavlja antitezu fašizmu, postavlja se pitanje u čemu se taj antifašizam manifestira. Jedina točka u kojoj se on manifestira je ideološko-politički prijepor sa idejom i pokretom hrvatske države i prava hrvatskog naroda da traži vlastitu državu. Mogu li se takvi politički čimbenici sa pravom označiti kao antifašističke snage? Dakako da je označavanje njihovo kao antifašističko vrlo upitno, budući da ne postoji dovoljno znanstvenih i empirisjkih dokaza u prilog ove tvrdnje. Mogu li se politički faktori i političke stranke u suvremenoj hrvatskoj povijesti, a koje su pravni, ideološki i politički sljedbenici KPJ/KPH, karakterisati kao antifašisti? Kada se usporede osnovne odlike pojmova i pokreta fašizma/nacizma odnosno njegove socijalne, društvene, gospodarske i političke karakteristike, uzimajući u obzir značajnu ulogu vojnog staleža, vojne industrije i finansijera, sa osnovnim karakteristikama komunizma/socijalizma u njihovim praktičnim oblicima (empirijskim iskustvima) tada se može konstatirati da ne postoje značajnije razlike, što je jedan dio odgovora na postavljeno pitanje. Pojmovi fašizam/nacizam kao i odgovarajući pojmovi kumunizam/socijalizam su samo drugačija imena za povijesne fenomene i političke oblike primjerene bilo kojem totalitarnom sustavu. Stranka ili pokreti koji su stvarno pravni baštenici KPJ/KPH, se otuda ne mogu označiti na primjeren način kao antifašistički orijentirane političke snage.

Pojam antifa u svjetlu suvremene hrvatske povijesti i prakse:

(Prilažem sliku dva predsjednika, dvi Hrvatske Države, prva Hrvatska Država sa tri (3) inicijala NDH Poglavnika dra. Ante Pavelića i druga Hrvatska Država sa dva (2) inicijala RH dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.)

Antifašizam ili skraćeno “antifa” predstavlja u svjetlu suvremene svjetske povijesti, pa tako i Hrvatske, vrlo često rabljen pojam sa nerazumijevanjem, zlouporabom i tendenciozno iskorištavan. Pojam antifašizam i antifa predstavljaju de facto istu pojmovnu kategoriju koja je analizirana u prethodnom dijelu teksta. Ako pojam antifašizam pojmovno dominira/preovladava u prvim desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata, pojam “antifa” je preuzeo isto značenje samo u skraćenom izričaju u suvremenim uvjetima. Suštinskih razlika nema. U temeljima antifašizma, kako starog tako i novog, jednim dijelom se pronalaze i sadržane su neki od teorijskih premise tzv. anarhističke teorije i pokreta u onom dijelu koji se tiče nasilnog rušenja postojećih državnih i političkih institucija. Isto tako postoje velike sličnosti i kada se radi o uspostavljanju novih istitucija i političkih organa. U oba slučaja neprimjerenost takvih institucija i tijela stvarnim društvenim uvjetima, približava pojam antifašizam/antifa sa pojmom anarhizma u priličnoj mjeri.

Dakle, može se postaviti radna teza da su antifašizam/antifa bliske anarhističkim idejama i pokretima u onom dijelu koji se tiče oružanim putem i nasilno (uništavanje) razaranje postojeće socijalne, društveme i političke strukture pri čemu, a to je temeljno, ne nude druga, pozitivna i primjerena rješenja društvenih reformi. Suvremena antifa, kako na globalnoj razini tako i unutar pojedinih država, uključujući i suvremenu Hrvatsku, predstavlja oblik neizgradjenih i nedorečenih anarhističkih ideja i odlikuje ga labava organizaciona struktura (djelovanje na poziv) u čijim se temeljima mogu prepoznati specifični, partikularni interesi posebnih interesnih grupa. Ovaj pokret (pitanje je da li se on može okvalifirati kao pokret budući da ne postoji jedinstveno organizaciono ustrojstvo ili mi još uvijek nemamo dovoljno saznanja o tome) se može koristiti, kao što iskustvo pokazuje, kao korisno sredstvo za odredjene, navodno opravdane, korekcije u političkom stilu vladanja pojedinaca i grupa stoga što posjeduje značajnu finansijsku podršku koja je naravno pritajena i prikrivena. Moderna antifa pokazuje karakteristike brutalnog obračuna sa svim što diše i miče se drugačije i to je ona karika koja tako plastično vezuje suvremenu antifu sa anarhističkim/komunističkim pokretom. Sa aspekta suvremenog hrvatskog društva, mogu se prepoznati neke karakteristike antife a to su netolerancija, isključivost, okrutnost sa širokom paletom mržnje, antikršćanski stavovi i ideološko prizivanje ili opravdanje komunizma/socijalizma.

Moderna antifa predstavlja značajno sredstvo kontrole tehnokratsko-birokarstke države u onom dijelu koji se tiče socijalne izoliranosti pojedinca, otudjenosti, odvajanja od kršćanskih tradicija i duhovnosti. Sve su to elementi anarhizma koji ide na ruku tzv. globalističkom pokretu i njegovim protagonistima. Suvremena antifa predstavlja antikršćanski i protunacionalni pokret i na tome gradi različite oblike političkog djelovanja. Sve su to karakteristike ovog pokreta koje se uočavaju i na hrvatskoj političkoj sceni privlačeći pojedince i socijalne grupe sa problemom identiteta, socijalnim problemima i nezadovoljstvom vlastitim položajem u socijalnoj grupi i društveno-političkoj organizaciji. Dakle, pripadnici (pristalice/sljedbenici) ovog pokreta vrlo često su smješteni na rubovima socijalne stratifikacije i odlikuje ih problem vlastitog identiteta kao i (ne)sposobnosti da se pozitivno afirmiraju u socijalnoj i društvenoj grupi. Tzv. socijalni i politički nezadovoljnici čine pretežiti dio socijalnih grupa iz kojih se regrutiraju pripadnici i sljedbenici tzv. antife. Indikativno je da je to bila ista socijalna baza prijemčiva pokretu fašizma/nacizma kao i komunizma/socijalizma. Upravo su takve socijalne grupe, povijesno gledano, zaslužne za afirmaciju (naravno negativnu) i uspon sličnih pokreta u prošlosti uključujući fašizam/nacizam i empirijski antifašizam. Nezadovoljnici/pustolovi/avanturisti/probisvjeti (medju njima se svakako mogu pribrojati i poneki intelektualac koji zastupaju specifična stajališta) odnosno pojedinci i socijalne grupe sa problemom osobnog identiteta i položajem u užoj i široj društvenoj grupi, predstavljaju osnovnu socijalnu bazu iz koje se regrutuju pripadnici pokreta antifa, nekada i sada. Kada se ovaj pokret stavi u takvu ravan, jasno se uočava socijalna i društvena nazadnost, neprimjerenost i odsustvo racionalne logike pristupa društvenoj organizaciji. Prema nekim pokazateljima, pripadnici, simpatizeri i sljedbenici, pokreta antifa su osobe oba spola (značajna prisutnost žena), u kasnim 30-tim godinama, koji žive od socijalne pomoći i kod roditelja.

To je značajan pokazatelj problema identitata i nezadovoljstva socijalnim statusom u užoj i široj društvenoj grupi. Dalja karakteristika je destruktivnost. Umjesto kreativnog odnosa prema socijalnim, društvenim i znanstvenim problemima, izlazi na površinu površnost (prihvatanje tudjih ideja i koncepcija) i destruktivnost kao posljedica nezadovoljstva vlastitom ulogom u društvu. Kada se analizira socijalno-psihološka strana učesnika/simpatizera u revolucionarnim pokretima uključujući fašizam/nacizam i komunizam/socijalizam uočava se slična karakteristika: priključuju se pojedinci i grupe koje nisu u stanju unutar postojeće socijalne organizacije pronaći svoje mjesto i pokazati osobne sposobnosti, te se otuda uključuju u revolucionarne/prevratničke pokrete kao pokušaj da se nadomjesti nedostatak samosvijesti i zatomi vlastito nezadovopljstvo životom i društvenom organizacijom. I anarhizam i komunizam, odnosno i antifašizam i antifa pokazuju identične karakteristike kada se radi o socijalnim i mentalnim svojstvima pripadnika takvih radikalnih pokreta. Takve osobe su više sklone sličnim idejnim koncepcijama, mnogo više nego pojedinci i grupe koje imaju svijest o osobnom položaju u društvu. Mentalno-psihološka nestabilnost vrlo često vodi ka široj prijemčivosti ovakvih/isključivih stajališta. Otuda je avanturizam značajna karakteristika pokreta antifa uključujući ideološki fanatizam. I stvarno, kada se analizira životni put vodećih tzv. revolucionarnih likova, kao što su Lenjin, Trocki, Buharin, Stalji, Josip Broz i niz drugih likova, jasno se pokazuju elementi avanturizma.

Nezadovoljni pojedinci, mentalno i psihološki nestabilne osobe/likovi, skloniji su radikalno-revolucionarnim idejama i pokretima. To je znanstveno i povijesno dokazivo. Naravno, treba jasno razlikovati avanturizam i mentalnu nestabilnost pojedinaca i grupa, od intelektualne želje/opravdane potrebe, da se stvari propituju, putem kritičkog odnosa prema društvenim i političkim problemima, što je oblik intelektualnog pregnuća da se pojedinac na pozitivan način stavi u funkciju društvenih reformi. Medjutim, ukoliko pojedinci i grupe projeciraju vlastite probleme i nezadovojstvo kroz pokret kao što je antifašizam/antifa, nastaju negativni rezultati budući da se umjesto društvenih reformi propagira povratak na sustave koji su se povijesno dokazali kao neuspješni. Umjesto reformskog odnosa nudi se razaranje i destrukcija. Stoga se neće pogriješiti ako se ustvrdi da je suvremena antifa na tragu povijesnih pokreta kao što su fašizam/nacizam odnosno komunizam/socijalizam zato što predstavljaju/zagovaraju, oblik totalitarnog ustrojstva socijalne, državne i društvene organizacije.

Zaključna razmatranja:

Plastično se pokazuje velika i temeljna sličnost izmedju ideja i pokreta fašizma/nacizma i komunizma/socijalizma sa modernom antifom/antifašizmom. Zapravo, radi se, empirijski i metodološki, o genezi jednog te istog socijalnog, društvenog, gospodarskog i političkog fenomena (sa značajnim psihološkim aspektima) sa zajednačkom idejnom pozadinom: ideja sveukupne (totalne) kontrole društva i procesa formiranja i odlučivanja o strateškim interesima, nametanje jednog idejnog stajališta (tzv. jednoumlje) i različiti spektar represivnih sredstava kojima raspolažu i obitato se koriste. Suvremena “antifa”, za razliku od prethodnih povijesnih pojava i fenomena istog sadržaja, ne temelji se toliko na organiziranoj upotrebi represivnih sredstava (zbog toga što još uvijek nije u pozijici da se njima koristi) koliko na kulturološkim utjecajima i djelovanju, djelovanju kroz široku paletu ljudskih prava i sloboda i svakojakim načinima da se putem tiska i društvenih mreža djeluje na svijest pojedinaca i društenih grupa, posebno onih koje se osjećaju ugrožene (nestabilne) i na rubu socijalne stratifikacije, kao što su homoseksualne grupe, grupe sa problemima osobnog mentalnog identiteta i osobe koje imaju problema da se aktivnije povežu sa drugim pripadnicima socijalne grupe, kao što su migranti. Štoviše, moderna antifa/antifašizam je sredstvo u rukama protagonista tzv. globalističke koncepcije i pokreta, i to vrlo uspješno moglo bi se reći. Tzv. politička ljevica i slične političke grupacije u suvremenoj hrvatskoj povijesti, uključujući i odgovarajuću političku teoriju, nalazi se, na žalost, na istom valu odnosno tragu, te se takve političke snage i njeni socijalni nosioci ne mogu odrediti kao antifašisti već kao transformirani oblik totalitarnih (vrijednosnog) sustava i političkih koncepcija. Prethodna analiza dopušta da se izvede generalni zaključak, temeljem povijesne analize i znanstvenog/kritičkog metoda, da su i fenomeni fašizma/nacizma i fenomeni komunizma/socijalizma kao i suvremeni fenomeni antifašizma/antifa, zapravo po svom ideološkom, socijalnom, društvenom i političkom značenju, manifestni oblici krajnje ljevice, kako na globalnoj razini, tako i u slučaju Hrvatske.