Dr.sc. Ivica Ivo Josipović.
Nezavisni politolog i istrazivač
Melbourne Australia
(Prilažem poveznicu koje sadržaj u mnogo čemu pojašnjava sadržaj priloženog opisa dr. Ivice Ive Josipovića; jer sadržaj priložene poveznice obrađiva povijestni razvitak i položaj DVIJE HRVATSKE. Vjerujem da bi sadržaj uveliko pomogao dru. Ivici Ivi Josipoviću razraditi i obraditi temu na sadržaj DVIJE HRVATSKE. Mile Boban, Otporaš.)
https://otporas.com/geopoliticki-polozaj-hrvatske-pise-maks-luburic-general-drinjanin/
ALTERNATIVNI OBLICI POLITIČKOG DJELOVANJA
(Ogled glede hrvatskog društva)
Uvodne napomene:
Normativni koncept institucionalnog (društvenog i političkog) djelovanja glede suvremenog hrvatskog društva i države prevashodno služi reproduciranju odnosa u širem smislu riječi koji pogoduju društvenim i političkim čimbenicima koji su primarno svojim normativnim u užem smislu i političkim aktivnostima u širem smislu riječi propisali normativni koncept koji ne pogoduje onim političkim čimbenicima koje žele društvene i političke reforme ili demokratske promjene u širem smislu. Suvremena hrvatska državna (institucionalna) organizacija već stanovito vrijeme potrebuje promjene takve vrste koje će omogućiti povratak na izvorna načela hrvatske državne organizacije i afirmaciju narodne volje. Glede suvremenog hrvatskog društva nema dvojbe da postojeći normativni sustav pogoduje, empirijski promatrano, dvjema glavnim političkim strankama koje su kroz nekoliko desetljeća gradile (i izgradile) sustav koji omogućava održavanje status quo i s druge strane onemogućavaju promjene kojima bi se promijenili postojeći politički odnosi. Postavlja se pitanje da li oporbene stranke mogu na primjeren način sudjelovati u procesu društvenih i političkih promjena unutar normativnog koncepta institucionalnih odnosa. Odnosno postoje li alternativni oblici političkog djelovanja. Stanje hrvatskog društva i državne organizacije je takvo da nameće nužnost uspostavljanja alternativnih oblika političkog djelovanja u suprotnom prijeti opasnost da se hrvatsko društvo i država i zaista pretvori u neokolonijalnu tvorevinu upravljanu izvana što je prva faza u gašenju elemenata državnosti. Pitanje od ključne važnosti je da li će se Hrvatska prikloniti globalističkom ili suverenitičkom pokretu upravljanja nacionalnim resursima.
Polazna hipoteza:
Suvremeno hrvatsko društvo, prijelaznog karaktera i opterećeno brojnim protivrječnostima kao i naslijedjem starog političkog i vrijednosnog sustava, potrebuje, ukoliko želi opstati kao medjunarodnopravni subjekt, socijalne, društvene a posebito političke promjene. Postojeći politički odnosi (dvostranački sustav koji dijele dva ideološka i politička bloka) izgradjeni su kroz otprilike dva desetljeća pod preovladjujućim utjecajem HDZ-a i SDP-a kao glavne političke stranke i to tako da se reproduciraju odnosi koji su sukladni interesima uskih interesnih grupa unutar dvije stranke. Dakle, unutar postojećeg institucionalnog koncepta postoje vrlo male mogućnosti političkog aktivizma koji može dovesti u pitanje opisani model političkih odnosa odnosno dugo očekivanih društvenih i političkih reformi. Stoga je jasno kao dan da je rješenje u definiranju i sadržinskom odredjenju izvan institucionalnih ili alternativnih oblika političkog djelovanja koje je ciljno usmjereno ka pozitivnim promjenama hrvatskog društva i reorganizaciji državnih institucija sukladno narodnoj volji i hrvatskim nacionalnim interesima. To bi značilo pozitivan pomak u smislu uspostavljanja (normativnog i stvarnog) takvih oblika državnih institucija kroz koje bi se otvarala mogućnost da različiti socijalni slojevi (koji su trenutno na marginama i potpuno zapostavljeni izuzev u izbornom procesu) praktično sudjeluju u zajedničkim poslovima upravljanja hrvatskim nacionalnim resursima.
Osnovne karakteristike postojećeg normativnog sustava političkih odnosa:
Normativno promatrano, državna organizacije se temelji na podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbeno po principu zapadnoeuropske parlamantarne tradicije. Pretpostavka čitavog normativnog koncepta političke vlasti je da sveukupna vlast (zakonodavna, izvršna i sudbena) proizilazi iz naroda, drugo, da su politički predstavnici neposredno birani od naroda i treće, da isti imaju odgovornost da svoje političko djelovanja sadržinski odredjuju u skladu sa hrvatskim nacionalnim interesima. Nu, normativni koncept i empirijska stvarnost nisu u najboljim odnosima. Prvo, hrvatski Sabor kao normativni subjekt zakonodavne vlasti nije i stvarno mjesto gdje se raspravlja i odlučuje o osnovnim zakonima, propisima i uredbama kojima se uredjuje socijalni, društveni i politički odnos. Empirijski gledano, vlada kao izvršna funkcija volje hrvatskog naroda predstavlja simbiozu zakonodavne i izvršne vlasti te se otuda i može govoriti o hrvatskom Saboru kao transmisiji hrvatske izvršne vlasti (vlada). Struktura izvršne vlasti odnosno odredjeni utjecaj pojedinih političkih stranaka odlučujuće utječe ne samo na djelokrug rada i sadržinu političkog djelovanja hrvatsko Sabora već i primarni utjecaj izvršne vlasti koja de facto predstavlja u jednom tijelu zakonodavnu i izvršnu vlast. Treća funkcija, odnosno sudbena, dijeli krupne probleme kao i prve dvije, budući su njeni pripadnici birani u skladu sa dogovorom dvije stranke a zatim, što je još uvijek važno, to su osobe koje su obnašale iste ili slične zadatke u društvenoj podjeli rada u starom sustavu. Dakle, empirijski promatrano i daleko od normativnog koncepta, podjela vlasti unutar suvremenog hrvatskog društva i državne organizacije, ne pogoduje političkim čimbenicima koji u svoj političkom djelokrugu imaju društvene i političke promjene. Otuda i možemo tvrditi da normativni (budući su izvršene stanovite preinake sukladno potrebama onih koji su za prakticiranje istih odnosa) i praktični oblik političkog sustava favorizira održavanje status qua i po svojoj prirodi je protuhrvatski a ujedno predstavlja smetnju za političku djelatnost izvorno hrvatskih političkih čimbenika.
Priroda državne organizacije:
Nedvojbeno da je Hrvatska Demokratska Zajednica u dobrom dijelu pozitivno utjecala na uspostavljanje prvih oblika suvremene hrvatske državne organizcije početkom 90-tih godina. Dijelovi hrvatske političke emigracije su stoga imali i dijelom iskoristili priliku da neposredno sudjeluju u formiranju prve suvremene hrvatske države dakle državne organizacije koja je u glavnim konturama predstavljala izraz izvorne hrvatske ideje i projekta i koja bi da se proces nastavio sigurno i dobila oblik očekivane državne organizacije hrvatskog naroda. Naivno je bilo medjutim vjerovati da su prestale okolnosti za političko djelovanje hrvatske političke emigracije izvan Hrvatske budući da nije prošlo dosta vremena a pripadnici pete kolone su preuzeli sve važnije državne institucije i počele stvarati normativne mehanizme (preinake prvog normativnog koncepta) ustoličenja vlastite strukture i sprečavanja demokratskih promjena. Mi već sada svjedočimo do kojeg stupnja je došlo otudjenje državnih institucija od naroda odnosno narodne volje. Po temeljnom mjerilu demokratskog sustava da naime sva vlast proizilazi i temelji se na narodnoj volji, mi svjedočimo da postojeće državne institucije nisu ustrojene na principu narodne volje već volje odredjenih interesnih grupa kojima je hrvatski nacionalni interes stran pojam. To je još jedan stav u prilog teza da postojeća državna organizacija kao dio normativnog koncepta jeste oblik reproduciranja stanja i odnosa koji odgovaraju onim socijalnim nosiocima koji nikada nisu željele samostalnu hrvatsku državu i drugo, u kojoj mjeri postojeća institucionalna organizacija onemogućava (sprečava) političke promjene (reforme) od kojih zavisi budućnost suvremene Hrvatske.
Zavisna hrvatska država:
Normativni koncept govori (sugerira) o samostalnoj i nezavisnoj suvremenoj hrvatskoj državi što je u dubokom neskladu sa stvarnim odnosima ili praktičnim oblicima ostvarenja. Empirijski gledano, suvremena hrvatska država se može opisati kao duboko zavisna državna organizacija prema institucijama i ovisna od direktivama EU. Hrvatska je prihvatila (primjerenije je reći one su joj nametnute bez znanja i volje hrvatskog naroda) tzv. europske pravne stečevine koje su u dobrom dijelu protivječne izvorno hrvatskim tradicijskim vrijednostima i pravnim odredbama kroz koje se izražavaju hrvatske posebnosti odnosno specifičnosti. To se naročito odnosi na tradicionalne vrijednosti koje su proizašle iz kršćanske tradicije koja je povijesno oblikovala duhovnu i materijalnu bazu za nastanak izvorno hrvatskih vrijednosti. Stvarno gledano Hrvatska je u raljama europskih pravnih propisa kojima se poništavaju hrvatske tradicionalne vrijednosti i pravni propisi kroz koje se izražavala hrvatska idejna i kulturna tradicija. To je dalji dokaz u prilog teze da institucije države koje su dobrim dijelom zavisne od briselskih institucija sprečavaju i onemogućavaju pozitivne promjene. Članstvo Hrvatske u EU se pretvorilo u surogat i može se smatrati kao krupna prepreka u izgradnji izvornog modela hrvatske državne organizacije koja je, već sada se može konstatirati, izgubila značajne atribite samostalne državne organizacije. Kako unutar hrvatskih državnih institucija tako i u sklopu briselskih, normativni mehanizmi onemogućavaju pozitivne političke promjene po mjeri i volji hrvatskog puka a to je uspostavljanje izvorno hrvatske državne organizacije. U mjeri u kojoj su hrvatska politička emigracija i politički neistomišljenici ili oporbaši sudjelovali u izgradnju suvremene hrvatske države, u toj mjeri se može govoriti o većoj prisutnosti odlika izvorno hrvatske državne organizacije. I obrnuto.
Politička oporba unutar parlamentarne demokracije:
Sukladno normativnom konceptu višestranačke i parlamentarne demokracije oporba ili politički neistomišljenici, ima značajnu ulogu koja se sadrži u suprostavljanju alternativnih političkih programa i koncepcija koje su ciljno usmjerene ka dobrobiti svih hrvatskih gradjana. Medjutim, daleko je to od stvarnosti. Već opisano stanju u svim društvenim i državnim segmentima nedvojbeno svjedoči o ozbiljnim praktičnim organičenjima političkog djelovanja hrvatske oporbene funkcije. Hrvatska oporba se još uvijek nalazi u fazi nastanka odnosno razvoja budući da je hrvatsko biračko tijelo duboko podijeljeno na dvije frakcije. Jedna je koja zastupa HDZ i to su socijalni slojevi koji su u osnovi prohrvatski orijentirani ali s druge strane su toliko emotivno vezani za ovu stranku (budući je odigrala krupnu ulogu u nastanku suvremene hrvatske države) da nisu spremni prihvatiti činjenicu da ista stranka već odredjeno vrijeme promovira i učinkovito ostvaruje protuhrvatske interese. To liči na brak u kojem i pored toga što žena vara muža ili obratno, on je ne ostavlja budući je kršćaninin koji slijedi upute o svetosti bračne zajednice. Bez obzira što činilo vodjstvo HDZ-a ovi socijalni slojevi jednostavno ne žele odustati od podrške. To je duboko socio-psihološko pitanje koje do sada nije dovoljno istraženo. Druga stranka (SDP) zastupa gledišta onih socijalnih slojeva koji su projugoslovenski odnosno panslavistički orijentirani (zapravo su pragmatični interesi preovladjući a odnose se na održavanje materijalnog i socijalnog statusa i za njihove potomke) i koji de facto nikada nisu bili za formiranje (dapače, protiv) samostalne hrvatske države. Ova podijeljenost na dva različita ideološka i politička bloka utjecala je na kasnu pojavu i spori razvoj prave političke oporbe. I onda kada se ona pojavila postalo je jasno da su njene mogućnosti političkog djelovanja vrlo ograničene unutar postojećeg normativnog koncepta i državne organizacije što smislenim otvara pitanje njene svrsishodnosti i pronalaženja drugačijih odnosno primjerenih (alternativnih) oblika političkog djelovanja u cilju demokratskih promjena. Osnovna smetnja tomu je svakako izborni sustav koji je tako konstruiran da omogućava da se iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, produciraju upravo oni odnosi koji su na tragu dva suprostavljena bloka (kojima je identičan interes za održavanje postojećih odnosa) a pod nadzorom (kontrolom) su interesnih struktura iz Brisela. Nu, u tome se ogleda čitava tragedija suvremene hrvatske državne organizacije i jadan (tužan) položaj u koji su dospjele ideja i projekat izvornog državnog (hrvatskog) ustrojstva. Postojeći odnosi ne pružaju mogućnost da se kroz normativno propisane političke institucije promijeni izborni sustav kao pretpostavka za odgovarajuće političko djelovanje političke oporbe. Dakle, stvari koje nemaju upotrebnu ili praktičnu vrijednost, kao je slučaj sa izbornim sustavom, trebaju biti subjekat pozitivnih promjena.
Politički neistomišljenici i otporaši:
Uporedo sa postojenjem hrvatske političke oporbe može se sa sigurnosti govoriti i o empirijskom postojanju hrvatskih političkih neistomišljenika ili otporaša koji kao takvi nisu organizirani u institucionalni oblik političke oporbe već predstavjaju neorganizirane (ad hoc) socijalne grupe koje se pojavljuju kao čimbenik na hrvatskoj političkoj sceni a može se označiti kao narod ili izraz narodne volje. Za razliku od hrvatske političke oporbe čije je postojenje i djelovanja uredjeno normativnim konceptom i čije empirijsko političko djelovanje nije sukladno njenim izvornim funkcijama (političko djelovanje koje je pod ujtjecajem dvije stranke, vlastiti interesi su dominantni i politički oportunizam onemogućava istinsko oporbeno političko djelovanje) politički neistomišljenici koji nisu dio sustavnog političkog ustrojsta dijele odnosno zastupaju drugačija politička stališta koja su na tragu izvornog modela hrvatske državne organizacije ali takvi socijalni slojevi nemaju institucionalnu mogućnost za prezentaciju političkih stajališta niti su u poziciji da utječu na proces odlučivanja. U tom slučaju opravdano se nameće pitanje na koji način politički neistomišljenici ili otporaši koji de facto predstavlja izraz narodne volje mogu artikulirati i pretočiti politička stajališta u odredjenu političku koncepciju ili program ako ne kroz alternativne ili izvan-institucionalne oblike političkog djelovanja.
Izvan-institucionalni oblici političkog djelovanja:
Pojam izvan-insitucionalnog odnosno alternativnog oblika političkog djelovanja je nov s aspekta političke misli i znanosti te predstavlja značajnu novinu u skladu sa empirijskom stvarnosti. Svaki oblik političkog djelovanja odredjenih političkih čimbenika ili subjekata koji se odvija izvan predvidjenih institucionalnih okvira se može nazvati alternativnim a opravdanje tome se obrazlaže krupnim (namjernim) smetnjama koji postojeći institucionalni sustav pruža svim oblicima političkog djelovanja koje teži ka pozitivnim socijalnim, društvenim i političkim promjenama. Glede toga, takvo političko djelovanje koje se odvija izvan postojećih institucionanih okvira je opravdano ili legitimno budući da u sebi nosi klicu pozitivnih promjena onih socijalnih grupa koje se uobičajeno označava kao narod ili narodna volja. Odnosi koji omogućavaju produciranje negativnih karakteristika, a suvremeno hrvatsko društvo i državna organizacija sadrže takve kerakteristike, su oblici sprečavanja političkih odnosa kojima se omogućava izgradnja hrvatske države sukladno izvornim načelima a to su nezavisna unutarnja i vanjska politika, prioritet hrvatskih nacionalnih interesa i samostalno medjunarodnopravo djelovanje u odnosima prema drugim državama. Dakle, ukoliko alternativni ili vaninstitucionalni oblici političkog djelovanja su na kursu navedenih postulata izvornog koncepta hrvatske državne organizacije oni se mogu označiti pozitivnim, u pravnom smislu legitimnim i primjerenim te stoga kao takvi i zaslužuju teorijsku pažnju odnosno analizu.
1. Alternativni oblici političkog djelovanja na prostoru Hrvatske:
Suvremena hrvatska politička scena predstavlja primarno područje djelovanja alternativnih oblika političkog djelovanja što je i razumljivo obzirom da glavni politički čimbenici svoje polje političkog djelovanja upravo temelje na hrvatskom politčkom prostoru. Generalno promatrano, alternativni ili izvan institucionalni oblici političkog djelovanja su dobrodošli, opravdani i samim time legitimni u mjeri u kojoj doprinose na pozitivan način detektiranju društvenih i političkih anomalija (nije potrebno posebno dokazivati njihovu prisutnost glede suvremenog hrvatskog društva) a dakako i gospodarskih a s druge strane podstiču političko djelovanje onih čimbenika kojima je izvorni model hrvatske državne organizacije i nacionalni interes na prvom mjestu.
2. Alternativni oblici političkog djelovanja izvan Hrtvatske:
Drugo osnovno područje alternativnog političkog djelovanja je smješteno izvan Hrvatske. U vremenu postojanja druge Jugoslavije i tradicionalne hrvatske političke emigracije djelovao je odredjeni broj hrvatskih udruženja na svim kontinentima koje su prvo radile na promociji hrvatske ideje i drugo, praktično činile odredjene napore da se uspostave vojne organizacije za oružani ustanak. Takve organizacije i udruženja ne postoje dijelom zbog vlastite neaktivnosti nakon uspostavljanja suvremene hrvatske države ali i zahvaljujući djelovanju neformalnih interesnih grupa prenesenih iz starog sustava kojima su takve organizacije oduvijek bile smetnje u ostvarivanju kontrole nad Hrvatima koji žive u drugim državama, što medjutim ne znači da je nestao pojam hrvatske političke emigracije. Dapače ona i dalje postoji ali unutar alternativnih oblika političkog djelovanja kao što su društvene platforme i različiti portali kao i različiti oblici neformalnog udruživanja temeljem približno zajedničkog cilja (na prvom mjestu ističem ulogu i značaj Otporaša) kroz koje se i u novim uvjetima propagira ideja izvorne hrvatske državne organizacije alternativnim političkim sredstvima.
2.1. Prosvjedi gradjana:
Prosvjedi pripadnika različitih socijalnih grupa unutar jedinstvenog hrvatskog nacionalnog tijela predstavlja prvi oblik alternativne političke aktivnosti koja je ciljno usmjerana ka mobilizaciji pripadnika hrvatskih socijalnih slojeva u procesu osvješćivanja u prepoznavanju problema, označavanju (detekciji) osnovnih uzroka nastalih problema i traženju osobne i grupne odgovornosti (uključujući i krivičnu) za namjerno loše vodjenu politiku odnosno promociju protuhrvatskih interesa. Prosvjedi gradjana koji su potaknuti ozbiljnim socijalnim, društvenim, gospodarskim ili političkim anomalijama a koji se temeljem empirijskih iskustava (mehanizmi političkog djelovanja saborske oporbe) ne mogu pozitivno riješiti unutar postojećeg instucionalnog i normativnog koncepta (dapače oni su smetnja) odnosno protesti koji su potakniti općim boljitkom su opravdani i legitimni. Ukoliko se prosvjedi odvijaju u skladu sa opisanim stanjem oni su opravdani i legitimni premda izvan djelovanja postojećih državnih institucija. Ukoliko se njima omogućava osvješćivanje pučanstva u pogledu praktične političke koncepcija i ukoliko se time ograničava djelovanje protuhrvatskih interesnih grupa, oni se mogu kvalificirati kao opravdani budući da omogućavaju pozitivne socijalne, društvene i političke promjene a ujedno i gospodarske. Ovaj oblik alternativnog političkog djelovanja je nedovoljno praktično korišten na hrvatskoj političkoj sceni premda se može promatrati kao korektor vladajuće političke koncepcije. U tom se smislu na prosvjede gradjana treba gledati kao na jedan oblik legitimnog i svrsishodnog hrvatskog saborovanja na kojem se odbijanjem ili prihvatanjem utječe na kurs odnosno pravac kretanja suvremenog hrvatskog društva.
2.2. Gradjanska neposlušnost:
Za razliku od prvog oblika alternativnog političkog djelovanja ovaj oblik podrazumijeva osobni odnos pojedinca i užih socijalnih grupa prema institucionalnom konceptu političkog upravljanja. Praktično to može značiti osobni odnos (odbijanje) pojedinca prema praktičnim oblicima svakodnevne političke aktivnosti. Neposlušnost gradjana podrazumijeva kritički odnos prema socijalnim, društvenim i političkim fenomenima koji su očigledno protivrječni zdravoj logici i racionalnom razmišljanju koje se temelji na nespornim čiljenicama. Kada aktuelne političke vlasti nastoje producirati jedan te isti izborni sustav (obrazac društvenog odnosa i ponašanja) koji je pokazao krupne probleme, za očekivati je da će gradjani svjesno odustati sudjelovati u takvom političkom (nakaradnom) prosecu glede kojeg su stekli negativna iskustva. Odustajanje od izlaska na izbore očigledno da za mnoge pripadnike hrvatskih socijalnih slojeva predstavlja praktični oblik gradjanske neposlušnosti ili odbijanja da slijede odredjene upute koje su po prirodi stvari protuhrvatske. Demokratski artikulirana, gradjanska neposlušnost može predstavljati disciplinsku batinu za političke strukture koje su izgubile vezu sa hrvatskim pukom i njegovom voljom i osjećaju se odgovornim političkim strukturama u Briselu, što sasvim opravdava različite oblike gradjanske neposlušnosti ili odbijanja biti predmet manipulacija. Premda su civilne udruge jednim dijelom dio normativno institucionalnog sustava ili ma koliko nam se činilo da su one dio postojeće institucionalne infrastrukture, ima u tom dijelu krupnih problema. S jedne strane nema dvojbe da osobe i socijalne grupe povezane odredjenim interesima mogu kroz djelovanje civilnih udruga, formalnopravno promatrano, imati priliku utjecati na prirodu i karakter političkog odlučivanja ali s druge strane i temeljeći to na empirijskim iskustvima, može se govoriti o uskoj ideološko-političkoj i finansijskoj vezanosti dijela civilnih udruga sa centrima moći izvan Hrvatske a ujedno se može govoriti o dominantnom utjecaju izvršne vlasti u Hrvatskoj, prije svega kroz uslovljeno finansiranje, na jedan broj civilnih udruga. Prema tome, civilne udruge ne predstavljaju budući su već uključene u normativni i institucionalni koncept i finansijski uslovljene, prigodan i izvoran instrument alternativnog političkog djelovanja. Medjutim, ukoliko je sadržina njihovog djelovanja sukladna temeljnim premisama hrvatskog projekta a to su izvorni model državne organizacije i hrvatski nacionalni interes, civilne udruge itekako mogu igrati pozitivnu ulogu u promidžbi hrvatskog projekta.
3. Izvan-institucionalni pritisak političkih čimbenika izvan Hrvatske:
Gledano iz kuta prakse i empirijskih iskustava nema dvojbe da suvremena hrvatska država nosi karakteristike briselski ovisne puludržavne organizacije koja umjesto volje hrvatskog puka slijedi naputke otudjenih centara političke moći u Briselu. Tada je sasvim logično da odredjeni politički čimbenici koji su originalno smješteni u Briselu djeluju kao van-institucionalni čimbenik na praktične oblike institucionalne organizacije i manifestne oblike (ne)ostvarivanja hrvatske državnosti. U načelu se radi o nelegitinmom utjecaju ali s druge strane o utjecaju koji se može označiti kao dominantan budući da politički centri odlučivanja u Hrvatskoj osjećaju odgovornost samo prema njima. U ovaj se krug mogu pribrojati dakako i negativni politički utjecaji koji dolaze od strane medjunarodnih finansijskih institucija kao i pojedinih tijela u sklopu UN. Ovakvi izvan-institucionalni oblici političkog djelovanja su u suvremenim uvjetima primarni a utjecaj narodne volje ili hrvatskog naroda je sekundaran ili zanemarljiv. Dakle, normativno institucionalan utjecaj političkih čimbenika izvan Hrvatske (EU, velike sile i šira medjunarodna zajednica) je predominantan i može se označiti negativnim utjecajima na ideju i projekat izvorne hrvatske državne organizacije. Nu problem je u tome što su politička aristokracija (samoproklamirana) i interesne grupe u Hrvatskoj više nego sretne da slijede naputke izvana. Time dokazuju svoju lojalnost i podobnost istim (zapravo se radi o podaničkom mentalnom sklopu te odsustvu bilo kakvih nacionalnih osjećanja) koja može značiti nagradu ili višu funkciju i bolje plaćeni posao. Ma koliko nam se činilo da su ovakvi vanjski utjecaji po svojoj prirodi i karakteru dio institucionalnog mehanizma članstva Hrvatske u EU, kada se promatra stvarna priroda ovakvih utjecaja odnosno efekat na socijalno, društveno i političko tkivo (tradicijske vrijednosti i stavovi kao i kulturne vrijednosti) suvremene Hrvatske postaje jasno kao dan da se zapravo radi o izvan-institucionalnim zato što inicijativa ili poriv (zapravo interes) da se nešto učini ili ne učini dolazi iz neformalnih centara i zatim se institucionalnim kanalima usmjerava ka normativno ustrojenim institucijama.
4. Kršćanska ideja kao smetnja alternativnim oblicima političkog djelovanja:
Kršćanska ideja i pouka duboko je prisutna unutar hrvatskog nacionalnog bića što se može smatrati pozitivnim naslijedjem i odlikom koja je održala hrvatski narod na povijesnoj sceni (i pored toga što su mu mnogi radili o glavi) budući se time produciraju specifično hrvatski i duboko kršćanski tradicionalni odnosi i vrijednosti. Nu u tome leži kada se radi o političkoj djelatnosti krupan problem. Prvo, značajan dio Hrvata ima negativan odnos prema političkoj djelatnosti temeljem empirijskih iskustava što uvjetuje široko rasprostranjeno odsustvo sudjelovanja (gradjanska neposlušnost) u političkim aktivnostima koje su planirane i izvedene unutar neformalnih centara odlučivanja. Drugo, sama ideja kršćanstva sugerira duhovnu i svjetovnu poslušnost i oprost grijeha počiniteljima. Poslušnost (mala je razlika izmedju poslušnosti i podaništva) može značiti izmedju ostalog to da pojedini socijalni slojevi medju Hrvatima bezuvjetno i po svaku cijenu podržavaju praktičnu politiku HDZ-a bez obzira što je ona duboko kompromitirana korupcijskim aferama i protuhrvatska s aspekta posljednja dva desetljeća. Hrvatski kršćanin je prema ovom prototipu spreman slijedom kršćanske poslušnosti prihvatati svaku političku djelatnost budući da ona potiče od strane HDZ-a i s druge strane, nerado (sa strahom i vodeći računa što će drugi reći) prihvata alternativne oblike političke djelatnosti jer to znači protivljenje, bunt, neslaganje, nespokoj, savjest, sukob sa neistomišljenicima a možda i sa protivnicima, odbijanje poslušnosti i politički aktivizam izvan ustaljenih okvira.
Zaključna misao:
Nema dvojbe da postojeći normativni koncept i institucionalni sustav omogućajavu produciranje protuhrvatskih interesa i ujedno onemogućaju djelovanje političkih čimbenika koje u centru svoje poliktičke djelatnosti imaju upravo izvorne hrvatske nacionalne interese. Otuda su takvi postojeći institucionalni okvir smetnja normalnom funkcioniranju državne organizacije što tada otvara pitanje legitimnosti odnosno opravdanosti uvodjenja kategorija izvan-institucionalnih ili alternativnih oblika političkog djelovanja. U slučaju kada se alternativni oblici političkog djelovanja utemeljuju na izvorno hrvatskim nacionalnim interesima što će reći na narodnoj volji, tada se može govoriti o legitimnom (opravdanom) obliku političkog djelovanja. Opravdanost i legitimitet proizilaze iz potrebe da se otvore procesi pozitivnih socijalnih, društvenih i političkih reformi koje su spriječene postojećim normativnim konceptom državne organizacije i političkim pragmatizmom glavnih političkih čimbenika. To može značiti da se politička djelatnost alternativnih političkih čimbenika kako izvan Hrvatske ili tradicionalna hrvatska politička emigracija i alternativno političko djelovanje unutar Hrvatske, ujedine u jednu političku aktivnost koja može predstavljati okvir za vraćenje izvornim načelima hrvatske državne organizacije. Ključni kriterij za klasifikaciju gore navedenih alternativnih ili izvan-institucionalnih oblika političkog djelovanja je priroda i karakter političkog djelovanja i njena ciljna usmjerenost kojom se omogućava prevazilaženje čimbenika koji su smetnja ili prepreka demokratskim promjenama, u tom slučaju navedeni alternativni oblici političkog djelovanja su opravdani i legitimni. Cijenim da značajnu ulogu treba da ima tradicionalna hrvatska politička emigracija koja je od kraja 90-tih godina prestala sa političkim djelovanjem i trenutno se nalazi u procesu samo-osvješćivanja budući su sve glasniji zahtjevi za obnovom političkog rada hrvatskih udruženja i organizacija u inozemstvu zato što to može predstavljati odlučujući (kao što je bio krajem 80-tih godina) čimbenik u afirmaciji izvan-institucionalnih ili alternativnih oblika političkog djelovanja.Ukoliko to vodi ka reafirmaciji izvorne hrvatske državnotvorne ideje i projekta, takovo političko djelovanje ili aktivizam ima povijesno opravdanje i dugoročni legitimitet. Ujedno to znači da bi ponovno uspostavljanje hrvatskih (emigrantskih) organizacije i udruženje u inozemstvu predstavljao pozitivan čimbenik u navedenom procesu. Cijenim da je to značajna pretpostavka za ponovno oživljavanje političkog rada Hrvata u drugim državama kao oblika političkog korektiva aktuelnim političkim strukturama u Hrvatskoj. Kada se stvari na taj način postave proizilazi da alternativna politička sredstva djelovanja mogu pozitivno utjecati na pravac razvoja ideje i pokreta hrvatske državne organizacije i čitavog društva.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.