AKO MI JAŠIŠ PO SESTRI, NEĆEŠ PO MOJOJ HRVATSKOJ, kaže Maks Luburić Živku Vasilju za Dinka Šakića

(Ja sam bio gost kod mojeg prijatelja Živka Vasilja (1934-20018) u subotu 10 i nedjelju 11 svibnja 2014. Imali smo vremena pričati o mnogim stvarima, posebice njegova boravka kod Maksa 1962-1964. Pitao sam ga za mnoge stvari i kroz odgovore na te mnoge stvari, rekao mi je i ovu izreku kuju sam stavio kao naslov. Na to sam ga pitao da li ja ovo mogu javno iznijeti, našto je – sada pokojni Živko – on odgovorio: Svakako i stavi moje ime, jer to je naša hrvatska pivijest. Usput prilažem ovdje odgovor jednom Hrvatu iz Hrvatske koji se zanima zašto je došlo do trzavica i podjelu u organizaciji HNO. Mile Boban, Otpora.)

“AKO MI JAŠIŠ PO SESTRI, NEĆEŠ PO MOJOJ HRVATSKOJ”, kaže Maks Luburić Živku Vasilju za Dinka Šakića…

ULOGA RIJEČI “ODPOR” I “OTPOR” U TERMINOLOGIJI ZA BORBU HRVATSKE DRŽAVE!

Dragi moj prijatelju,

Pošiljka još nije stigla. Ako je u Austin-u, onda će danas stići k meni. Čim stigne, javit ću ti.

Ti me pitaš o sukoba između članova organizacije HNO oko riječi “ODPOR” i “OTPOR” je stvar osobnog ukusa s istim ciljem u borbi za Hrvatsku Državu s jedne strane, dok sa druge strane trebamo svakako imati na umu da UDBA za svoje jugoslavenske račune ima interesa širiti dezinformacije i jariti žeravu među članovima HNO kako se odustaje od originalnog imena ODPOR i izbaciva se slovo “D” a ubaciva se slovo “T” i tako Maksa Luburića organizacija ODPOR prelazi u OTPOR.

Ja nisam neki lingvist pa ne bih mogao dati neku adekvatnu definiciju tih srodnih hrvatski riječi, ali bih svakako mogao reći da je jezik živ i da se naš  hrvatski narod služi i jednom i drugom riječi. Mi u našem hrvatskom jeziku imamo riječi gdje se neki suglasnici gube ili se spajaju s drugima. Naprimjer, ili se kaže PETdeset, ili PEDeset, a i jedNno i drugo je ispravno. Ja se nadam da će se netko javiti i dati definiciju ovih dvijuh hrvatskih riječi. Ipak ću ti ukratko dati jedan pregled dogodovština kroz koje su članovi i simpatizeri organizacije HNO prošli od smrti generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića.

(1.) Osim toga, odgovor na tvoje pitanje o sukobu među članovima i između simpatizera organizacije Hrvatskog Narodnog ODPORA ili OTPORA, na svu žalost još nije prestao. Ima još onih koji dovoljno ne govore književmo hrvatski, jer im je ostao u sijećanju prvi izgovor materinskog izgovora, kao i meni i mnogima sa sela. Ali su, zato, ostali, po čijem načelu i prkosu ne znam, kod svojeg uvjerenja da se je moralo ostati uz pravopis NDH, ili još bolje uz originalno ime sa Ivan planine iz godine 1944. kada se je osnovao Hrvatski Narodni Odpor kao zalaznica vojske HOS-a NDH.

(2.) Mojom osobnom voljom, željom i mojim nacionalno hravtskim osjećajom sam pristupio HNO prije više od pola stoljeća. Mojim radom u organizaciji HNO sam postao poznat, ne samo tada još živom generalu Drinjaninu, nego i razgranatim ograncima HNO diljem slobodnog svijeta gdje su ti postojali.

(3.) Budući da mi je supruga francuskinja i da sam bio jako dobro i lijepo sređen, kako u obiteljskom tako isto i u poslovnom životu u Parizu, nije mi bila potreba ići u Ameriku u nepoznato. Ali na zagovor dra. Miljenka Dabe Peranića i generala Drinjanina sam pristao doći u Ameriku, ne iz neke Avanture, nego kako bih što više uspio prikalemiti jugoslavenske Hrvat u hrvatske Hrvate.

(4.) Poslije generalove smrti 20 travnja 1969. godine odmah dolazi do nesuglasica i do nepovjerenja u redovima viskih dužnostnika Glavnog Stana Odpora. Najprije se, odmah u početku, pri povratku iz Španjolske početkom svibnja 1969. godine počelo sumnjati na dra. Miljenka Dabu Peranića. Ne samo da se je ta sumnja stišavala, nego, naprotiv, išla je od uha do uha, od jednog do drug člana naše organizacije HNO. U tom vrtlogu događaja i nesnalaženja mnogi su se povukli, a oni koji su ostali tražili su svoje simpatizere unutar dojučerašnjih prijatelja.

(5.) Pošto sam bio poznat u redovima organizacije HNO, pisali su mi i jedni i drugi, misleći da ću pomoći i jednima i drugima. Pošto je to najviše došlo do izražaja 1971., a ja sa troje nejake djece, radio u restaurantu kao perač suđa i pomoćni konobar, zarađivao nekih 70 do 80 dollara tjedno, nisam mogao ni imao od čega ni marke za pisma kupiti, odlučio sam se na takozvanu “šutnju”.

(6.) Na jednoj strani je bio Rude Erić, Dinko Šakić, Stjepan Fištrović i drugi sa svojim simpatizerima, na drugoj Mile Markić iz Chicaga sa svojima a na trećoj Srećko Rover iz Australije sa svojima. U Njemačkoj je bio aktivan Živko Vasilj, Stipe Bilandžić, Ilija Vučić i drugi, a u Švedskoj Stipe Mikulić i drugi.

(7.) Sada dolazi do ubojstva Rolovića 1971. i na ozračje HNO dolaze Miro Barešić, Brajković i drugi. Već 1972. godine dolazi do druge akcij kada su 15 rujna 1972. godine Prskalo, Rebrina i Lisac prisilili švedski zrakoplov da oslobode Miru Barešića, Brajkovića i druge iz švedskog zatvora. Švedske vlasti pristaju na puštanje hrvatskih zatočenika i ovi odlaze u Španjolsku, Madrid.

(8.) Španjolske vlasti su morale pokrenuti proces protiv ovih hrvatskih revolucionaraca i osuditi ih. Osude su varirale, ali ih je, opet po španjolskom zakunu, Generalisimus Francisco Franco oslobodio, s tim da moraju napustiti Španjolsku. Uz meni još uvijek nepoznatih svih detalja o tome, ovih su došli u Paragvaj, navodno na neko imanje koje se je zvalo JANKA PUSTA. Opet, kako se je pričalo, da je tu na tom imanju “Janka Pusta” najglavniju riječ je imao Dinko Šakić.

(9.) Tu na tom imanju, nazovimo ga Janka Pusta, su živjeli ti hrvatski oslobođeni Hrvati iz španjolskog zatvora, kojima se je pomoć kupila i slala. Navodno upravo i baš zbog te pomoći koju su dobivali od raznih Hrvata i raznih organizacija, ispala je svađa među njima, tako da su jedni druge optuživali za pronevjeru novca. Dovoljno bi bilo prelistati i pregledati tadašnje hrvatske novine koje su o tome pisale, iz kojih bi se moglo više znati nego što ja znam. Pa čak i novina OBRANA je o tim nesuglasicama pisala.

10.) Čaša uzajmnog GNJEVA među članovima HNO se je napunila i prelila 1974. godine kada se je sazvao Svjetski Sabor HNO u Torontu. Ja na njemu nisam bio, ali neke stvari su mi poznate kako se je stvar osvijala.

11.) Tada, na tom Saborovanju HNO u Torontu 1974. godine je došlo do polarizacije u organizaciju HNO. Demokratskim putem, putem glasanja, izabran je Stipe Bilandžić iz Njemačke za Pročelnika HNO a Živko Vasilj za Tajnika. Čim je Dinko Šakić vidio da je izgubio, on, kao zet Maksa Luburića, se je prvi pobunio a ostali, koji su bili u manjini i koji su bili njegovi simpatizeri, demonstrativno su napustili dvoranu i Saborovanje. (Osim toga, prijatelju dragi, usput, u ovom opisu želim ti reći što mi je Živko Vasilj rekao u svojoj kući u Karlsrehe u nedjelju 11 svibnja 2014., da mu je Maks rekao kada je on bio i živio kod njega između 1962. i 1964. godine, kada su razgovarali o Dinku Šakiću, da mu je general jednog puta rekao: “AKO MI JAŠIŠ PO SESTRI, NEĆEŠ PO MOJOJ HRVATSKOJ” Ja sam Živka Vasilja pitao: Dali mogu ovu tvoju izjavu koristiti u mojim pisanjima, našto je Živko odgovorio. SLOBODNO.Mo. Otporaš.)

12.) Sada već imamo uz dva HOP-a i jedan Odpor i jedan Otpor i duple gluposti i na jednoj i drugoj strani.13.)

Tada dolazi do otmice TWA američkog putničkog zrakoplova 10 rujna 1976. godine. To je poznata PETORKA ZVONKA BUŠIĆA. Pročelništvo Hrvatskog Narodnog OTPORA na čelu Stipe Bilandžića pokreće časopis OTPOR, glavno glasilo HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO. Mislim da je već OBRANA bila prestala izlaziti. Lako je to pronaći i saznati.14.) Potrebe su iziskivale da se sazove Kontinentalno saborovanje Hrvatskog Narodnog Otpora u Chicagu za 3 i 4 rujna 1976. godine. Na tom Saboru su demokratskim putem i putem glasovanja izabrani Mile Boban iz San Francisca za Pročelnika Hrvatskog narodnog Otpora za sjeveroamerički kontinent, a Velimir Sulić iz San Jose, Californija za Tajnika.

15.) Od tada pa do raspusta organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ u Clevelandu 21 siječnja 1990. godine, nova uprava organizacije HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je nastojala prilagoditi svoje djelovanje prema potrebama Hrvata u Domovini za isti cilj, a taj je bio i ostao: OBNOVA DEMOKRATSKE I SAMOSTALNE HRVATSKE DRŽAVE . Predsjednik HDZ dr. Franjo Tuđman je objeručke prihvatio našu odluku te se slikao sa visokim dužnostnicima HNO i sa njegovim Pročelnikom gosp. Milom Boban na Bankvetu u dvorani Kardinal Alojzije Stepinac u Clevelandu.

16.) Idejno gledajući na izmjeni jednog slova u organizaciji HNO, nema ama baš nikakove razlike. Ideje su iste, program je isti, cilj isti, zadaća je ista. Ali pravno gledajući moglo bi se reći za današnje prilike u domovini, pa i u svijetu, ime Hrvatski Narodni Otpor nema ništa zajedničkog sa njegovim izvornim i originalnim prvim Zapovjednikom generalom Vjekoslavom Maksom Luburićem. Rekao sam pravno i kod tog ostanimo, bar za sada, a ja i dalje ostajem i jedno i drugo, tj. i Odporaš i Otporaš; ali svakako da se svi Hrvati trebaju koristiti pomirtbenim idejama HRVATSKOG NARODNOG ODPORA i PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska DRINA br. 3/4 1964., strana 18-21.

Iskreni poZDravi tebi i svim tvojima.

Bog! Mile Boban, Otporaš.