Stavio sam sliku koja je izašla u novini Hrvatski Tjednik iz Australije 1981. godine kada je Mile Boban bio uhapšen i krivo optužen, te se morao na tromjesečnom sudu od 26 veljače do 15 svibnja 1982. u Njujorku braniti od svih lažnih i krivičnih optužbi. Jedna točka od tih optužbih je bila da je moj stric Mate Boban (1919-1966) bio visoki dućnostnik BiH Udbe. Moj stric Mate se je odselio iz Bobanove Drage u Veliku kod Požege u utorak 9 veljače 1954., poginuo u saobraćajnoj nesreći u Velikoj u rujnu 1966. Pisao sam strini Ani dok sam bio u Njujorku na sudu da mi pošalje osmrtnicu pok. strica Mate. I kada sam ja svjedočio sa svjedočanske stolice četvrtak 29 travnja 1982., pred porotom sam iznio tu osmrtnicu i porotu uvjerio da moj stric nije bio udbaš niti je radio za Udbu. I ovaj slučaj Alfreda Dreyfusa je u neku ruku povezan sa mojim slučajem. Mile Boban, Otporaš.
AFERA SLUČAJA ALFREDA DREYFUSA IZ 1894.
Ovo je priča iza poznate povijesne afere Dreyfus koja je primjer patnje nevinog čovjeka
Alfred Dreyfus proglašen je izdajnikom francuske države te osuđen doživotnom kaznom na Paklenom otoku. Njegova je nepravedna priča izazvala burne reakcije javnosti, a i pokrenula pokret koji je naposljetku doveo do oslobođenja židovske zajednice.
Priča se vrti oko Alfreda Dreyfusa – časnika židovskog podrijetla koji je osuđen za navodno prenošenje francuskih vojnih tajni Nijemcima. Temeljen na gotovo nepostojećim, odnosno izmišljenim dokazima, njegov slučaj pokazatelj je mržnje i nepravde prema židovskoj zajednici.
Naime, 1894. francuska špijunka, zaposlena kao sluškinja u Njemačkoj ambasadi u Parizu, u smeću je pronašla potrgano pismo kasnije poznato pod nazivom Bordereau. Ono je sadržavalo strogo čuvane tajne o novom francuskom naoružanju, stoga je otvoren slučaj kako bi se pronašao krivac koji je izdao svoju državu. Bez mnogo razmišljanja, francuski ministar rata, general Mercier, zaključio je da se sigurno radi o topničkom časniku. Među njima je odmah uočen Dreyfus koji se izdvajao po svojem židovskom prezimenu, budući da su ostali časnici bili francuski katolički aristokrati.
Nakon što je otkriveno da je Židov, Dreyfus je poslan na sud te ubrzo osuđen na doživotnu kaznu na Paklenom otoku – jednom od najzloglasnijih zatvora u Francuskoj Gvajani gdje su deportirani državni protivnici tijekom 19. i 20. stoljeća.
Njegova priča proširila se javnošću, a novine su izvještavale o njemu kao kriminalcu i izdajniku, vrijeđajući ga i izmišljajući razne priče. Bio je to šokantan događaj koji je zahvatio cijelu državu. Okrivljen je na temelju nelogičnih pretpostavki i manjku potkrijepljenih dokaza. Kriminolog zadužen za proučavanje pronađenog pisma utvrdio je da rukopis ne sliči Dreyfusovu, no u razgovoru s državnim vlastima zaključilo se da je zasigurno krivotvorio vlastiti rukopis. Nakon toga, priveden je na tajno ispitivanje gdje se nije ništa saznalo, budući da Dreyfus nije imao ništa za priznati. Ipak, na temelju rukopisa i nekoliko izjava njegovih optuženika, slučaj je zatvoren.
Prije odlaska u zatvor, Dreyfus je bio javno ponižen pred 5 tisuća vojnika – oznake s vojne uniforme potrgane su mu, a mač slomljen, dok je u pozadini javnost izvikivala: Smrt Judi, smrt Židovu.
Nedugo potom, 1896. godine, novi šef vojne obavještajne jedinice Georges Picquart otkrio je nove dokaze vezane uz slučaj koji su ukazivali da je pravi krivac za prenošenje vojnih tajni jedan od francuskih bojnika pod imenom Ferdinand Walsin Esterhazy. Kada je Picquart o tome obavijestio tadašnje vlasti, one su mu zabranile daljnji rad na slučaju i prebacile ga u sjevernu Afriku. Riječ o Esterhazyju dospjela je i u javnost. Objavljena su pisma koja potvrđuju njegovu komunikaciju s Nijemcima i mržnju prema Francuskoj, a otkrivena je i sličnost njegova rukopisa s izvornim pismom na temelju kojeg je Dreyfus osuđen.
Međutim, unatoč postojanju uvjerljivih dokaza, vlasti su 1899. godine proglasile Esterhazyja nevinim, što je izazvalo burne reakcije francuske javnosti i podijelilo ih u dvije skupine. S jedne strane bili su oni koji su podržavali Dreyfusa i zalagali se za njegovo oslobođenje, dok su s druge strane bili njegovi protivnici. Jedan od značajnijih Dreyfusovih podupiratelja bio je Emile Zola, novinar koji je u novinama izdao poznati članak pod nazivom J’accuse, okrivljujući vojsku za zataškavanje slučaja.
Sukladno velikom nezadovoljstvu i počinjenoj nepravdi, Dreyfus je ponovno izveden na sud početkom novog stoljeća. Vraćen iz zatvora u kojem je bio jedini zatvorenik, izgubio je sve zube i mogućnost govora s obzirom na to da četiri godine ni s kime nije pričao. Godine 1906. konačno je oslobođen i proglašen nevinim. Vraćen je u vojsku kojoj je sljedećih godina vjerno služio, a i promaknut je u čin potpukovnika.
Također valja naglasiti da su nepravda Alfreda Dreyfusa i rastući antisemitizam naveli židovskog novinara i pravnika Theodora Herzla da 1986. pokrene ključan pokret koji je promijenio budućnost židovske zajednice. Radi se o cionističkom pokretu s ciljem rješavanja židovskoga pitanja. Naime, sukladno tešku dugogodišnjem položaju Židova u Europi, jedino vidljivo rješenje bilo je ujedinjenje Židova i osnivanje njihove neovisne države u Svetoj zemlji. Zahvaljujući pojavi, razvoju i aktivnome djelovanju cionističkog pokreta, 1948. godine Židovi su napokon osnovali svoju državu Izrael.
Afera Dreyfus zauvijek će ostati zapamćena kao jedna od najvećih nepravda koja je uzrokovala patnju nevinog čovjeka, ukazala na neučinkovitost državne vlasti, ali i potaknula osnivanje značajnoga cionističkog pokreta kojim su Židovi ostvarili dugoočekivanu slobodu.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.