A N T U N O V O  J E  “H R V A T S K A   R A T N A   D O K T R I N A”, piše Maks Luburić, “OBRANA” br. 89/90 1988

A N T U N O V O  J E  “H R V A T S K A   R A T N A   D O K T R I N A”

          ZAŠTO JE ANTUNOVO DAN HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA

Niže priložena slika: Prvi hrvatski kralj Tomislav, Otac Domovine dr. Ante Starčević, Stjepan Radić i Prvi Poglavnik Prve Hrvatske Države poslije Pacta Conventa 1102. godine dr. Ante Pavelić.

Moglo bi se reći i zaključiti da je general Vjekoslav Maks Luburić uzeo ova tri značajna hrvatska povijesna imena Ante i napisao ovu analizu Hrvatske Ratne Doktrine. Mile Boban, Otporaš.

     Hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik-rakovički bio je prvi moderni strateg koji je nauku Oca Domovine Dra. Ante Starčevića primijenio na hrvatsku oslobodilačku akciju. Iz bogate riznice duha Oca Domovine Kvaternik je stvotio našu RATNU DOKTRINU, koja je i danas u doba atomskih oružja i globalne strategije ne samo prihvatljiva, nego je i suverena, aktuelna i jedina.

     OTAC DOMOVINE bio je sljedbenik ideje velike političke i socijalne francuske revolucije, bio je demokrata, bio je i antifašista br. 1 davno prije nego je ta riječ upotrebljena, jer je svim svojim umom, žarom, energijom i dosljednošću odbijao bilo kakvu soluciju sa “goničima”. (Riječ “goničima” u množini bi u ovom slučaju magla značiti “šibači kandžijom”, općenito kog volara kada se ore, mo. Otporaš.) On je prvi hrvatskog seljaka, (politiku su vodili “povlašćeni”) do tada ogromnu većinu hrvatskog naroda, uveo u carstvo ideja i politički život. On je postavio kao temelj svake političke strategije ideju: “BOG I HRVATI ” – “HRVATSKA HRVATOM ”. Tu ni Beč, ni Pešta, ni Rim, ni Beograd, ni Istanbul ni itko drugi, nisu imali nikakva uticaja. Bio je društveni i socijalni reformator, neumorno je nastojao podići kulturno malog čovjeka da upravo na njemu zidje zgradu Hrvatske Države. Tražio je neumorno korijenje, da bi hrast hrvatske državnosti bio što čvršći. To je korijenje bilo HRVATSKO PRAVO. Na njemu je gradio sve, a sve nade polagao na hrvatskog čovjeka, na “srdce i um”. Starčević je i tražio za svoje planove vanjsku pomoć baš kod onih naroda, koji su bili u onom času predvodnici budjenja tj. u Francuskoj i Italiji, a naprema raznim cesarskim i apsolutističkim ili u današnjoj terminilogiji, u reakcionarnim i imperialističkim snagama. To je bila HRVATSKA POLITIČKA DOKTRINA.

     ORUŽANA RUKA POKRETA bio je Eugen Kvaternik sa svojim stožerom vojnika, mislilaca i propagandista. On je nakon neuspjeha na vanjeskom sektoru za dobivanje konkretne, a ne simboličke, pomoći, stvorio za Hrvate i modrenu RATNU DOKTRINU, koja se je sastojala iz spoznaje da ni jedan narod koji nije kadar mobilizirati svoje vlastite snage i upotrebiti ih za svoje političke ciljeve nije zaslužan da ima svoju slobodu. (Za sigurno se to ne može reći za Hrvatski Narod koji je živio i bio živ za vrijeme nezavisne Države Hrvatske, NDH, mo. Otporaš.) Njegova RATNA DOKTRINA je bila plod Starčevićeve nauke i Kvaternik i svi njegovi suradnici bili su najvatreniji ispovjednici iste. Pokretanje i mobilizacija duhova i snaga, na obje strane granice, tj. na strani “Turske Hrvatske” i “Ostatka ostataka nekada slavnog Hrvatskog Kraljevstva”, organizacija borbenih jedinica, pobune onih jedinica Ogulinske Regimente u kojoj su bili većinom naši ljudi i upotreba istih kao okosnice za stvaranje buduće Hrvatske Vojske, sve to paralelno sa političkom akcijom u cijeloj zemlji, kako bi se stvorile i gradjanske i političko-upravne vlasti, paralelno sa zagovorom prijatelja, slobodnjaka, u Zapadnoj Europi, baziranje svega na vlastite snage i pregaranja za sasma jasni ratni cilj: HRVATSKA DRŽAVA, to je naša ratna doktrina, kojoj samo i danas treba stvoriti potrebni vojno-strateški i politički plan, a prema stanju i potrebama današnjice, pa da bude prihvatljiva i upotrebljiva.

     VOJNO-STRATEŠKI PLAN KVATERNIKA bio je ograničen, ali nije bio ni romantičarski, ni neozbiljan, ni fantastčan, ni iluzoran. Zna se da je mislio u svim pravcima: dignuti u Plaškom i Rakovici bunu medju vojnicima baziranu na nezadovoljstvu naroda i ondašnjoj strukturi vojske, koja je bila sastavljena iz domaćih seljaka-graničara i koji su bili nezadovoljni, jer su njemački zapovjednici postupali gore sa njima nego i oni, koji su im trebali biti neprijatelji, tj. snage Turske u Bosni. Bili su ekonomski iskoričćavani i bili su ponižavani osjećaji naroda. To se danas zove u terminologiji subverzivnog rata: “agitacija-propaganda” (AGIT-PROP) u službi jednog konkretnog cilja. Zatim je bio predvidjen “narodni ustanak” i izabrani borci zvali su se zato “narodne ustaše ”.

     Kvaternikov plan za akciju bio je konkretan do kraja, jer je predvidjao zauzimanje komunikacija i rušenje mostova, osvajanje gradova i opsjedanje vojničkih centara s kojima se nije moglo računati zato jer nisu bili sastavljeni od naših ljudi. Činjenica da je dobar dio vojnika koji su bili pristali uz Kvaternika bio pravoslavne vjere što znači da se je zaista radilo na našoj bazi, gdje ni jedan stanovnik hrvatske nije bio izključen, a dolazak intelektualaca iz Zagreba i sudjelovanje u pobuni znači, da je integracija bila podpuna.

     Činjenica da je vojna obavještajna služba saznala i da su i onda već Azevi (mislim riječ “Azev” je ruska riječ a znači špijun na sve strane, poput Udbe, mo. Otporaš.) medju nama služili neprijatelju; zatim da mu je bila podmetnuta zasjeda u koju je pao i bio ubijen, te da je ustanak bio ugušen, ne umanjuje ni vrijednost ratne doktrine pa čak ni samog vojno-strateškog plana oslobodilačke akcije. (Ove zadnje riječi Maksa Luburića me podsjećaju kao pokretač svih Pobuna, počevči od Prvie Pobune: Matije Gubca “Seljačka Buna ili Pobuna”, Druge Pobune Bana Josipa Jelačića, Treće Pobune Eugena Kvaternika Rakovačkog, Četvrte Pobune Poglavnika dra. Ante Pavelića Ostvarenjem Prve Nezavisne Države Hrvatske, NDH, Pete Pobune dra. Franje Tuđmana Obnovitelja Druge Hrvatske Države na temelju iskustava Prve, Druge, Treće, Četvrte i Pete Pobune. Mo. Otporaš.)

    ČIMBENICI ustanka u Rakovici bili su, kako bi danas rekli: narodne mase, intelektualci (studenti) i profesionalni vojnici (graničari). “Povlašćeni staleži ” nisu bili, barem ne izključivi, čimbenici. Industrializacija je u novo doba stvorila i još jedan stalež: radnički stalež. NOVA ORUŽJA su stvorila nove uvjete za rat i novo stanje u svijetu stvorilo je NOVE UVJETE. Svaki novi vojno-strateški plan mora uzeti u obzir te nove čimbenike, i novi stratezi, moraju naučiti lekciju koju nam diktira POVIJEST I GEOPOLITIKA. Ali svaki od novih oslobodilačkih pokreta mora imati za polaznu točku DOKTRINU OCA DOMOVINE DRA. ANTE STARČEVIĆA. Zato je to ANTUNOVSKA DOKTRINA i zato HRVATSKE ORUŽANE SNAGE SLAVE TAJ DAN KAO SVOJ.

     Da li će se naš vojno-strateški i državotvorni politički plan odvijati u sklopu jedne globalne svjetske strategije, da li će Hrvatska Vojska djelovati sama, da li će voditi jedan izolirani mali rat, da li će biti gerilski rat, da li će izbiti revolucija i imati konekciju sa jednom stranom potencijom i kakvi će biti uvjeti na našim granicama, te kakve će uvjete stvarati geostrategija i eventualno prisustvo velikih stranih vojska na našim granicama, to je pitanje koje će biti ovisno i o faktorima izvan nas, ali će uvijek trebati polaziti sa pozicija ANTUNOVSKE RATNE DOKTRINE.

     Da je nauka Oca Domovine aktuelna to se osjeća najbolje u Domovini. Govorili smo u više navrata o novom preporodu. Hrvatska mladost ne zanosi se ni Marksom, ni Mao Tse Tungom, ni Markuseom, nego traži u hrvatskoj prošlosti i u Ocu Domovine inspiraciju. Ta vrela nisu presušila. Matica Hrvatska ponovno izdaje  djela Starčevićevih učenika i sljedbenika, a to su bili svi suvremeni književnici i pjesnici, i svi kasniji hrvatski političari, pa i sam Stjepan Radić. Velebno djelo jedno od najboljih, Evgenija Kumičića “UROTA ZRINSKO-FRANKOPANSKA”. I čitav niz starijih i mladjih izvlače iz zatvora duha osvrte na pojedine dijelove zapisa Oca Domovine. Hrvatski pravoslavac Vaso Bogdanov, koji se priznaje komunistom i Srbinom, ali hrvatskim književnikom, pokušava dijelom falcificirati Starčevića, da bi ga mogao prikazati zapravo duhovnim ocem Jugoslavije. Iz Beograda javno optužuju da je sve to “STARČEVIĆANSKA NOSTALGIJA”.

    Srbijanski general Milojko Janković i Jovan Vučković, bivši zapovjednici jugoslavenske vojske na području Hrvatske prije Desetog Travnja 1941. godine, počinju mjeseca travnja 1968. pisati u beogradskom “feljtonu” niz članaka o uzrocima propasti Jugoslavije. Mi ćemo se naravno detaljno osvrnuti na isto pisanje, kao i na repliku zagrebačkog VUS-u (22. svibnja 1968.) Bitnost problema je u tome da ovi srbijanski generali, zapovjednici Jugoslavenske vojske jednodušno priznaju da je hrvatski narod prije dolaska stranih vojska razoružao Jugoslavensku vojsku i uspostavio svoju državu, Hrvatsku.

     Jedan mali doslovni izvod iz razlaganja generala Milojkovića:

            “…Iz prednjeg izlaganja vidi se, da ovaj veliki evropski rat,                                        vodjen na teritoriji Primorske armijske oblasti – Banovine                                         Hrvatske – nije bio rat sa neprijateljem (koji nije bio tako rekuć                               ni nogom kročio ne tle Hrvatske Banovine, niti pušku opalio), već rat sa                 unutrašnjim neprijateljem, koji je bio saveznik našeg neprijatelja i koji je               omogućio da se bez kapi krvi i nijedne neprijateljske žrtve, sruši naša                     država za nekoliko dana.”

     Što i kako je mislio hrvatski narod u oči desetog Travnja i kak misli danas, neka kaže sam general Milojković, koji je bio živi svjedok:

          “Starešine i komandanti rodjeni na teritoriji Banovine Hrvatske na                           svoju ruku, i ne izvještavajući pretpostavljene, jednostavno                                     raspuštaju svoje jedinice, a vojnici iz jedinica koje starešine ne                               raspuštaju, sami napuštaju jedinice i odlaze kućama.”

     Kako nebi bilo sumnje u stvarnost Starčevićeve nauke, baze za svaku našu ratnu doktrinu, neka svjedoči general Jovan Vučković:

               “Komadant 117 pešadijskog puka, po veri musliman rodom iz                                     Bosne, smatrao se Srbinom, te ga je komandant divizije, kojega je                           poznavao od ranije, držao sigurnim. Medjutim, kasnije smo saznali da                    je on prvi zbacio sve oznake jugoslavenskog oficira I OKO KAPE                              OBAVIO HRVATSKU TROBOJNICU”.

     Kako je reagirao narod, hrvatski narod, onaj koji je snaga broj 1. u našoj ratnoj doktrini, neka govori ono što je napisao sluga svih beograda, inače Hrvat po rodjenju, prof. Ferdo Čulinović u svojoj knjizi o “travanjskoj tragediji”:

               “General Antić je bez riječi izvadio svoj samokres, predao ga                                     upravitelju župe, okrenuo se prema časnicima vojnicima u ostalim                          teretnim samovozima i zapovjedio da svi bace oružje. Oružje je padalo                    na cestu, kraj samovoza, pa je upravitelj župe pozvao prisutne ljude                       (bez oružja) da odmah kupe to oružje…General i njegova vojska predali                 su se dakle pred samo jednom puškom financa Rukavine i po nalogu                       upravitelja župe.” –

     Gornje riječi donosi Čulinović na osnovu iskaza ustaškog stožernika. Radi se o “popu Joli” u Slunju, ali iako “VUS” nastoji da se izruga iz generala Antića, vojske i Divizije, iz popova i financa, činjenica je istinita i on ju priznaje..

(Nastavak slijedi)

——————————————————————————————————

Danas drugi dan ljeta Gospodnjega 22 lipnja 2022 pregledao sam brojeve “Obrana”  91-92., 93-94., 95-96., 97-98., 99.100 i nisam našao generalov nastavak “HRVARTSKA RATNA DOKTRINA”. Mile Boban, Otporaš.