“A MOJ VLADKO TKO ĆE TEBI POMOĆI”, pita majka Maksa Luburića Vladka Mačeka, OBRANA br. 35-36 1966., st. 14-15

 

“A MOJ VLADKO TKO ĆE TEBI POMOĆI” pita majka Maksa Luburića

                                                     HRVATSKA I USTAŠTVO BR. (54)

” A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI !? ” 

Otporaš.prkos.com

Objavljeno: 23.06.2009. u 12:51h

(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (54)

Dva Hrvata, dvije različite državotvorne ideje za Hrvatsku Državu, dvije identične smrti, razmrskane lubanje, Andrija Hebrang stariji i Maks Luburić, dva UZORA, dva HRVATA, dva ideala za isti cilj: HRVATSKA DRŽAVA!

Piše: general DRINANIN (prigodom smrti Vladka Mačeka)

” OBRANA ” br. 35-36 1966. godine.

“A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI !?” 

              (Majka Maksa Luburića, Marija, dru. Vladku Mačeku.)
 
                 image.png
Dialozi Dra. Mačeka s mojom majkom, sestrama, braćom i nekada i sa po kojim časnikom, koji je imao preko sebe vanjsku sigurnost, pa bi se navratio u kuću, bili su za mene pravo otkriče. Nisam ih ni shvatio uvijek u svojoj biti dok mi vlastita djeca nisu uzrasla i u razgovorima za stolom ili u igri, postave pitanja, na koja ne znam odgovoriti, ili me smetu, jer ne znam točno u kojem pravcu trebam i kako skrenuti razgovor. Moji su bili jednostavni, mali, hercegovački malogradjani, nekada iz imućne obitelji, koju su Srbi uništili, ali smo bili obitelj gdje se je uvijek ljubilo Hrvatsku i gdje se je, kako bi se reklo, znalo politički misliti. Tu često nije Mačeku pomogla politička i fiškalska dialektika, jer bi moja starica znala reći:
     “Ma nemoj ti Vladko sada vrludati, sada ovako, sada onako, nego ti meni reci po naški, pa da ja tebe razumijem”.

image.png

Maček bi obično u takovim slučajevima radosno se nasmijao, rekao štogod bilo, a kad to “štogod bilo” nije situaciju razjasnilo, onda je samo jedna druga žena, u ovom slučaju supruga dra. Mačeka, završila diskusiju time, da bi rekla nešto Dru. Mačeku ili na slovenskom, ili na zagorskom dialektu, što moji ne bi razumili, i onda bi se oni povukli u svoju sobu ili koju nuzgrednu prostoriju.
     ” A moj Vladko tko će tebi pomoći “ – bila je izreka jedne žene, koja je vidila u dnevnom kontaktu sa ljudima bolje nego mnogi političari, pa i sam Dr. Maček. Da je netko rekao god. 1941. Mačeku da će jednom na ustaškim blatobranima, sa ustaškom pratnjom i od Ustaša dobivenim dukatima, (Vrlo interesantno da još u 1966. godini general Drinjanin govori u ovim opisima o “dukatima” što bi, možda, trebalo značiti “zlato” o kojem se upravo ovih dana, mjeseca lipnja 2009. godine intenzivno priča i piše po hrvatskim portalima. Da li je i šta je general Drinjanin znao o tom zlatu, teško je sada išta reći. Sjećam se da je general nekim svojim suradnicima pisao da su se neki ustaše po ulicama u Rimu sa pištoljima ganjali zbog tih dukata ili tog zlata. To se može naći u PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zato bi trebalo pročitati knjigu dra. Jere Jareba “Zlato NDH”, moja opaska. Mile Boban, Otporaš.) jednog dana ostavljati Hrvatsku, rekao bi da je lud. Pa ipak se je tako dogodilo. Nije ni Maček jednako gledao na sve kroz ove četiri godine. Bit će zato interesantno napomenuti štogod o toj evoluciji i njega samoga, i nas, i samih hrvatskih komunista, jer je sudbina hrvatskog naroda ovisila od ta tri elementa: Ustaštva, HSS-a i Hrvatskih Komunista. Osobno sam, pak, imao uvid u sve tri struje: bio sam medju onima, koji su imali i vršili vlast, imao sam vrlo česti kontakt s Drom. Mačekom, jer sam vršio potrebni nadzor osobno, a sa hrvatskim komunistima imao sam kontakt preko onih, koje smo uhitili ili zarobili u borbama. Pa kako sudbina hrvatskog naroda još uvijek leži (iako sada djelomično) podjednako u rukama istih elemenata, reći ću po koju i o tome, ili barem napomenuti, u koliko se radilo o Dru. Mačeku. Sve ono što može objasniti držanje od jučer, sve to može biti korisno i upotrebljivo u nastojanjima za – budućnost! (To je upravo što muči našeg kolegu SPONZORAŠA, mene i mnoge druge, i svi zajedno tražimo način(e) kako što svrsihodnije odgovoriti još uvijek na neodgovorena pitanja, moja opaska. Mile Boban, Otporaš.) Treba poći tim putem, jer ako nastavimo u sve tri hrvatske struje i nadalje s optuživanjima, da je svaki drugi izdajnik Hrvatske, a mi jedini rodoljubi, dogodit će nam se opet, da ćemo se tući za tudje interese, a naš će narod patiti, kao moja majka: a što će biti sa pukom, sa hrvatskim pukom? (Treba pročitati (po)nekoliko puta ove opise generala Drinjanina kako bi ga se moglo razumjeti. Tek onda ćemo shvatiti zašto je on, general Maks Luburić, izdao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA 1964. godine,moja opaska. Otporaš.)

Kada je Dr. Maček stvarao svoju vojsku, tj. HRVATSKU GRADJANSKU SELJČKU ZAŠTITU, on ju je stvarao, jer je vjerovao, da mu je potrebna, kao i svakoj civiliziranoj zajednici. Pa ipak dosta mu je bilo, da se spomene Vojska, pa da postane nervozan, da izgubi raspoloženje, da se omrzovolji. Bilo je kao biku crvena krpa. Jednom smo mu diskretno ostavili na stolu jednu staru novinu, mislim da je to bilo HRVATSKI DNEVNIK, gdje je bila jedna fotografija Dra. Mačeka na bijelom konju na čelu nekog mimohoda na Prilazu. Bilo je to kad je vidio u našim novinama Poglavnika na konju i pošprdno se izjasnio o tome, iako se istini za volju nije mogla praviti nikakva usporedba, a ako se je htjela praviti, onda je tu Maček gubio. Poglavnik je izgledao dostojanstveno, bio je priličan jahač, a nekada je bio mislim i Starješina Hrvatskog Konjaničkog Sokola, bio je tjelesno krupniji, dok je Maček bio sitan, nevojničkog stasa, i k tome u zaštitarskom “škrlaku”. Tada nismo dva dana razgovarali, a ja sam otišao van i tako se stvar zaboravila.     Pa, ipak, moja je starica insistirala, da šta će biti sa pukom, ako dodju partizani, a ne bude Hrvatske Vojske, da obrani puk. Dr. Maćek je još uvijek gledao na sve kroz čisto parlamentarnu iliti stranačko – političku kombinaciju. Za njega je sve to bila jedna kombinacija: HSS nije na Vladi, kao ni Radikali, Klerikalci, nego jedna čudna zbrka gdje su Pravaši vladali u Hrvatskoj, a Vojnička Vlada generala Nedića u Srbiji, a sve to pod čizmom Njemaca. Pa kako su i HSS i Komunisti izvan Vlade, tj. progonjeni, Tito u šumi, a on interniran, logični rasplet situacije je bio, da kada padne ova koalicija, tj. osovinska, fašistička, pravaška i generalsko-klikaška, da dolazi druga, “pučko-frontaška ” iliti seljačko-partizanska.

Pa kada je to tako, a on je to tako gledao, rasplet situacije bio bi, da će on na vlast, a nama “kaj bu”! Bilo preko članova moje obitelji, preko časnika, koje sam postavio za nadzor, preko Vlade Singera, koji je neko vrijeme bio skupa sa Mačekom, a kasnije uglavnom preko generala Ante Moškova, ja sam uvijek nastojao dru. Mačeku servirati one podatke, koji bi mu dali znati, da se dogadja nešto više, nego jedan rasplet političke naravi. S jedne strane je tu jasna ideja HRVATSKE DRŽAVE, (da, kako general Drinjanin kaže, da su Hrvati imali tada jasnu ideju da su imali HRVATSKU DRŽAVU, a ovu hrvatsku državu je trebalo braniti od onih koju su ju napadali, borili se protiv nje i rušiliju, a tu su bili četnici, Tito i svi njihovih pomagači iz Kaira, Londona itd., moja opaska, Otporaš.) pojam, koji je ušao u hrvatske mozgove, pa se samo može govoriti o evoluciji hrvatskog političkog života na bazi DESETOG TRAVNJA prema formama koje bi najviše odgovarale, – izvan svake Jugoslavije. S druge strane radi se o komunizmu, koji je nova pojava i to ne samo političke pozadine, nego i kao jedan posebni nazor na svijet, sa svojom doktrinom, sa filozofijom, gospodarskom strukturom, a sa radjanjem jedne nove klase, koja neće više prihvatiti patrijarkalni sistem, koji je vladao, i gdje je svaka stranka (HSS, Pravaška (čitaj ustaška, moja opaska.) i katolička) imala i svoje RADNIČKE ORGANIZACIJE. Bit će radnika i medju nacionalistima, kao što je bila borbena i revolucionarna RADNIČKA PRAVAŠKA OMLADINA, (o kojoj je u svojim političkim uspomenama pisao dr. Branko Jelić, moja opaska.) bit će masa rasdnika-seljaka i u organizaciji HSS-a, bit će i KRŠĆANSKIH SINDIKATA, – ali to nije isto. Nu dr. Maček još ni 1943. godine svega toga nije vidio. “Pa i Pavelić je bio napravio sporazum sa Pašićem, kao što sam i ja sa Pribićevićem, kao i sada komunisti sa srpskom Crkvom i čarsijom”. (General Drinjanin govori 1966. godine o problemu/sporu izmedju Beograda/čaršije, tj. jugoslavenskog komunizma i srpske pravoslavne Crkve u to doba, moja opaska.) On je htio viditi sve, samo ne HRVATSKU DRŽAVU I HRVATSKU VOJSKU. Njegova je Vojska, tj. Zaštita, bila stvorena da bude stranačka Vojska, s kojom je mislio poduprijeti svoje političke kombinacije. To ga je dovelo u ćorsokak.

Zaštita je trebala biti VOJSKA – POLICIJA – STRANAČKI ODRED, a on, Dr Maček njen šef kao vodja Stranke-Naroda! Tako se dogodilo da su neki odredi bili upotrebljeni za zatvarati nacionaliste-ustaše-stranačke protivnike, kao i za zatvoriti hrvatske komuniste u Kerestinac, logor kojega smo isto naslijedili od Banovine, ili za manevar protiv srpske-jugoslavenske vojske, koja je bila mač u rukama beogradskih vlastodržaca, ne za stvaranje ili obaranje Hrvatske ili Srbije, nego za držanje vlasti u Jugoslaviji. Opet se vraćamo u isto, u Jugoslaviju. (Zato je kadkada potrebno podsjetiti i nadodati i to, da su upravo srpski partizani i srpski komunisti izmanipulirali one Hrvate koji su se borili pritiv talijanskog fašizma, prisilili hrvatske komuniste, tj. i jedne i druge, da se opet vrate u Jugoslaviju, tj. da se bore za istu, o kojoj upravo sada govori general Drinjanin, moja opaska, Otporaš.) Zato je logično morala propasti i politika-strategije, koja je bila vezana uz tu vojsku Dra Mačeka.

Nu on je tako gledao i na Ustaštvo, i na Četništvo i na Partizane. Svi su oni, za njegove pojmove, bili oružana snaga STRANKE IDEOLOŠKIH STRUJA, tj. Vojska Pravaštva, Velikosprpstva i Komunističke Partije Jugoslavije.

Kad je Zaštita svijestna povijesne uloge odbila nalog Mačeka, da se bori za očuvanje Jugoslavije, a pristala Ustaškom režimu, Maček je to smatrao IZDAJOM. Izdajom – stranačke ideologije i interesa Seljačkog Pokreta. To za njega nije bio problem Srba i Hrvata, problem Hrvatske Države, borbe za biološki obstanak, nego jedan čisto stranačko – politički manevar. Zaštita je trebala biti više politički i psihološki čimbenik, masa za manevar na stranačko – političkom polju unutar granica JUGOSLAVIJE, – nego dio Hrvatske Vojske, jezgra, oko koje će se kasnije okupiti narod u obrani granica i interesa naroda. Zato nije htio da sebi pusti zapovjednike bivše Zaštite, kako sam predlagao, da mu dovedem pukovnika Batušića, pukovnika Kovačevića, dopukovnika Pribanića i druge, sa kojim sam bio u dobrim i prijateljskim odnosima kroz cijelo vrijeme rata.

Zato nije ni očekivao pomoć od svoje Vojske, a nije ni mislio na Partizane kao vojsku, zato mu nije bilo stalo ni do HRVATSKE VOJSKE, jer od nje nije ništa očekivao. On je vjerovao u političku soluciju, tj. kombinaciju i to na bazi psihološkog vezivanja “progonjenih partizana i HSS-a” i političkoj igri na bazi vlade i opozicije, iliti: umrla jedna vlada, dolazi druga. Pa kako je i dosada Maček izlazio iz zatvora i internecije, da bude u Vladi, ili kako bi rekao pok. Radić, PRI VLADI, nije gledao tako tragično ni na sudbinu, ni svoju, ni puka, ni Hrvatske.Dogadjaji rata nisu bili nepoznati Dru Mačeku. Dali smo mu sve mogućnosti da zna što se dogadja i ja sam mu osobno davao i neke povjerljive vjesti stranih radio postaja s ciljem, da vidim reakciju. Nekada bi bacio pogled, pročitao, i onda odgurnuo bez riječi. Jedno je sigurno: on je vjerovao u pobjedu zapadnih saveznika mnogo sigurnije nego mi u pobjedu naših saveznika, posebno nakon frakasa “blitzkriega” tj. strjelovitog, brzog rata sa strane Nijemaca u Staljingradu. On je vjerovao i u to, da će na našem području zapadni saveznici imati riječ, a ne Rusija. Nije mogao vjerovati da bi Englezi dopustili da Rusija stigne na Mediteran preko Jadrana. Stvorio je svoju političku filozofiju, i mirno čekao. Nije, dakle, trebao da ga netko brani. On je mislio čekati u svome dvoru u Kupincu razvoj situacije, kao nekada na svom putu izmedju Zagreba-Beograda i Kaznionice.

Kada bi mu rekli, da je pao neki grad, da je pobijena posada, da je ubijen neki njegov narodni zastupnik, da su saveznici bombardirali ovo i ono mjesto, on je skoro uvijek na sve lakonski i bezbrižno odgovorio: je, kaj bumo, v ratu smo, kaj im ja mogu, je tak, itd.

Svakako valja reći, da je jedan jedini puta reagirao violentno, začuđujuće i što nikada neću zaboraviti. On je, naime, imao jedno uzorno gospodarstvo, bogato i moderno stočarstvo na bazi najčistijih rasa u kravama i svinjama. Svinjac mu je bio podalje od imanja, jako moderno uredjen, kako su mi rekli, da su bolje živile Mačekove svinje, nego mnogi ustaški borac za vrijeme rata. Straža koja je čuvala imanje bila je, naravno, koncentrirana oko kuće, blizu kuće i na glavnim točkama sela s ciljem da bi se spriječilo ne da Maček utekne, nego da ga ne odvedu Srbi, Nijemci ili Partizani ili tko drugi, ili da ga ne ubiju oni, koji su mogli imati interesa. I sve to svaliti na Ustaše, Vladu NDH. (A naši hrvatski antifašisti, ima ih danas mnogo na čelu sa Mesićem i kompanijom, su za to bili bolji majstori od svih komunista/Srba/četnika, moja opaska.) Mi smo rado gledali na kontakte Dra. Mačeka sa onima iz vana, pomagali ih, jer nam je bio cilj da Maček zna istinu i iz drugih izvora. Pa zato na svinjac nitko nije ni mislio, a niti su od nas zahtijevali

(UNS koji je vodio Eugen-Dido Kvaternik, moja opaska.) jer su bili uvjereni, da se nitko ne bi usudio dirnuti u imanje Mačeka u Kupincu. Nije ni on sam vjerovao, pa ni onda, kada smo mu znali reći kako su ovome ili onome HSS-ovcu zapalili imanje i pobili obitelj. On je znao reći, da je to zbog toga, jer su suradjivali sa Ustašama. Jednog dana se dogodilo da su se partizani (čitaj hrvatski antifašisti, moja opaska.) privukli i odnijeli sve što je bilo u svinjcu. Pa i one skupocjene čiste pasmine. Kad su mu to rekli bjesnio je: vrag ima vlašku…Psovao je, sjetio se svega što su vlasi napravili, i tu je bilo riječi, koje ne želim staviti na papir, ali svakako tada sam ja imao pravo, kako je rekao, jer iz njih da nikada neće biti ljudi. Zaželio sam da partizani i vlasi odvedu sve svinje svijeta svim demokratima, svim veleposjednicima, svim bogatašima koji su švercali sa mesom za dukate, a Ustaše “žuljale kukuruzu” i očevi im u Hercegovini gladovali, pa neki i pomrli od gladi za vrijeme samog postojanja Hrvatske Države.

Bio je to, politički, za mene jedan uspjeh, i bio je, osobno, jedan od najtužnijih dana moga života. Pri kraju rata već je bilo malo drugčije. Namjerno smo puštali sve vijesti, koje su neki “konspirativno” slali dru Mačeku. General Moškov je, k tome bio u rodu sa Božom Vučkovićem, koji je bio zastupnik ili kandidat za zastupnika u Boki, pa smo nastojali da Božo dostavi što više vijesti Mačeku.

Posebno nakon “puča Lorković-Vokić” očito je bilo da jedan dio Hrvatskog Domobranstva, pa i dio Ustaša, a i naroda uopće, ipak gleda na Mačeka, blagosivajući činjenicu, da je interniran i prema tome tobože “nekompropitiran” suradnjom sa Nijemcima, Ustašama itd. Previše se toga već bilo dogodilo, a kasnije i čitavim državama i narodima, a da bi Maček mogao ostati kod vjerovanja u svoje konbinacije sa strankama, vladama i političkim osobama. Nije mu bilo stalo do Hrvatske Države, nego do stanja HSS-a u novim prilikama, te kakvo će stanovište zauzeti pojedinci prema HSS-u i njemu osobno. On je vjerovao ili u kombinaciju Subašića, kao što je prije vjerovao u kmobinaciju Krnjevića, tj. i u kombinaciju sa komunizmom i onu drugu sa velikosrpstvom, i svakako u neku kombinaciju izmedju zapadnih saveznika, i Jugoslavije kao Države.

(RAZGOVOR UGODNI NARODA HRVATSKOGA O – SABIRNIM LOGORIMA) (Na svu žalost ovo se nije nastavilo o Sabirnim Logorima, moja opaska, Otporaš.)

xxxxxxxxxx

To su bili opisi generala DRINJANINA prigodom smrti dra V. Mačeka. Moglo bi se zaključiti po završetku ovog zadnjeg opisa da će se nastaviti. Evo šta se kaže u ” CROATIA PRESS ” br. 4 1967. god. strana 17: “Uspomene nisu završene. Obećani nastavak ili nastavci nisu uslijedili”.

Može se danas samo nagadjati da li je ili nije pok. general DRINJANIN nastavio sa tim opisima. Ako jest, gdje su???

Oni koji su imali priliku pratiti ove opise, zacijelo mogu donekle popuniti svoje iskrivljene priče kako o generalu Vjekoslavu Luburiću, tako i o Jasenovcu i mnogim drugim dogodovštinama drugog svjetskog rata, vezane za osobu generala DRINJANIA. O njemu će biti još mnogo prikladnih opisa kada za to dodje vrijeme. Mile Boban, Otporaš.

Objavljeno: 23.06.2009. u 17:51h
Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 3504